Kao konačno socijalno‑povijesno zaključno ističem: sudbina »Privrednika« kao institucije i njegovih pitomaca, kao iznimne generacije, više je nego tragična. Ona svjedoči o nama, više nego o njima, kakvi smo mi narodi. Moglo bi se reći da smo nedozreli, bez građanskih vrednota, bez spoznaje što su institucije, što su pothvati itd. Jer tako tragično žrtvovanje najproduktivnijih generacija, pionira progresa, liči na iracionalni apsurd. Zatiranje njih i njihova djela, ničim se ne može opravdavati. Reći će netko: »plod je to okolnosti, kolizija i ratova« u kojima su nestali kao neimari. Nije riječ o višoj sili, nego o društveno organiziranom, pravom brutalitetu pretpovijesnog ponašanja. Kad je Vladimir Matijević započeo svoje golemo djelo pod

Većina nekadašnjih učenika »Privrednika« postali su neimari svoga kraja, svoga doba, pioniri našeg zanatstva, naročito u srpskim naseljima, a posebno u gravitacionim središtima. Njihovo »znanje i imanje« po svom izgledu i sadržaju, bilo je ogledno opće dobro. Oni su gradili ne samo svoje uzorne kuće, zanatske radnje i brojne druge gospodarske objekte nego i brojne crkve, škole, upravne zgrade, žandarmerijske kasarne, zanatske radnje, mlinove, trgovine, kaptirali vodotoke, gradili mostove, putnu mrežu, premošćivali jazove i sve to opremali, dekorirali kao zanatski stručnjaci na opće dobro svojih zavičaja, užih i širih. Bili su nosioci svih inovacija u selu i poljoprivredi. Ali ne samo to, nego i u opremi kuće, kuhinje, obradi polja,

1.1.  O osnivanju i nastanku »Privrednika«[1]   Osnivač »Privrednika« Vladimir Matijević bio je lucidna individualnost, iznimna ličnost. Bio je doista neimar, pa se za njega može s pravom reći da je »imao rašta se roditi«. Rođen je 3. augusta 1854. godine u Gornjem Budačkom na Kordunu. Školu i gimnaziju završio je u Karlovcu. Kasnije je upisao Kadetsku regimentsku školu, ali nije bio odan vojnom pozivu. Zbog toga se kasnije upisao u Trgovačku školu u Beču. Po završetku, zaposlio se u Zagrebu u jednoj tvrtki, kao trgovački putnik. To mu je pružilo iznimnu mogućnost da sagleda stanje, ljude i mogućnosti izmjene toga stanja na prostorima Austro‑Ugarske. Naime, u pravilu su rijetki zanatlije bili

Značaj »Privrednika« za društveni razvoj je golem, neistražen, posebno je značajan za selo i poljoprivredni razvoj. Zbog toga ću pokušati samo u kratkim crtama naznačiti ono što sam zapazio prilikom prikupljanja građe za ovaj zbornik, kao i ranije prilikom prikupljanja druge građe za Arhiv za historiju radničkog pokreta u Zagrebu. Kad je u prvoj polovini 80‑tih godina prošlog stoljeća pokrenuta ideja o izdavanju »Spomen-knjige«, moj prezimenjak književnik Đuro Livada, otac poznatog pjesnika Raše Livade, koji je s pjesnikom Albaharijem izdavao »Međunarodni almanah«, obratio mi se s jednim širokim »naputkom« što sve treba istražiti.[1] Kako sam mnoge stvari kao istraživač ranije znao o »Privrednikovim« pitomcima, predložio sam da zajednički to radimo

1. Povijesni značaj i uloga Matijevićeve humanitarne zaklade „Privrednik“[1]  Većina korisnika institucije zaklada »Privrednik« već je odavno mrtva. Zato se s pravom može postaviti pitanje što je »Privrednik«? »Privrednik« je najveća humanitarna zaklada, legat koji su Srbi imali u Hrvatskoj. Ona se razlikuje od svih srpskih zaklada (legata) po suštini svoje prirode, jer to je bio »živi legat za životne potrebe«. Naime, poznato je da Srbi imaju velik broj zaklada, zadužbina, legata u obliku manastira, crkava, velikih građevina i drugih sadržaja materijalne i duhovne prirode (slike, novac itd.). Prvi put sam se upoznao sa značajem ovih institucija u povijesti Srba kad sam prije više od 40 godina bio pozvan da

Obraćam se Vašem Preosveštenom i Blagorodnom Vladičanstvu i Vama gospodine Vladika, osobno. Prilikom našeg posljednjeg ugodnog i korisnog razgovora, kojeg se s blagodarnošću sjećam, pripomenuo sam da sam izradio jednu Idejnu skicu za istraživanje problema pravoslavnih grobalja. Stanje pravoslavnih grobalja je u takvom položaju da to smatram hrišćanskom i civilizacijskom dužnošću. Izgledaju kao da su Srbi – pravoslavci bez vjere i kulta održavanja grobova. Neka su namjerno ratom razarana, neka su zanemarena i napuštena jer nema zavičajnih ljudi. Kako Vaša Eparhija zahvaća većinu prostora gdje je nekad živjelo pravoslavno stanovništvo, to bih želio s Vama pokrenuti istraživanje i sanaciju ovog moralno nedozvoljenog fenomena. Isti problem odlučio sam predstaviti mitropolitu Jovanu.

  Napomena Ovaj istraživački projekat „Stanje i mjere sanacije pravoslavnih grobalja u Republici Hrvatskoj“ sastoji se od dva dijela: prvi dio, odnosi se na sadržaj istraživanja cijelog temata pravoslavnih grobalja uključujući i, gravitacione vangrobljanske posthumne zemne ostatke (kosturnice, konclogore, masovna stratišta i dr.).[1] Dakle, u suštini antifašističku obilježenu ili neobilježenu memoriju koju su također pogodile ratne nedaće. Drugi dio, odnosi se na provjeru projekta. Riječ je o sondažnom istraživanju, odnosno „pilot projektu“ kojim se testiraju svi postupci istraživanja na izabranom uzorku za svako područje gdje postoje pravoslavna groblja. Dakle, provjeravaju se hipoteze, metodologija istraživanja, obučavaju kadrovi istraživanja i utvrđuju elementi potrebnog vremena istraživanja po jedinici, utvrđuje tipologija groblja i najzad

a) Sondažno anketno istraživanje Složenost ovog projekta istraživanja, kao i obim predmeta istraživanja (brojnost i prostorna raširenost grobalja), nameću potrebu provjere realnosti i utemeljenosti svih glavnih postavki projekta istraživanja, prije svega formuliranih hipoteza istraživanja.             Za potvrđivanje ovih hipoteza nužni su prethodni opservacijski terenski uvidi i sondaže. Dakle, prethodna istraživanja radi provjere −        navedenog pristupa istraživanju, −        navedene metode istraživanja, −        navedene moguće tipologije grobalja.             Prva takva provjera bi se sastojala u anketiranju stanovitog broja grobalja u nekoliko mikro-regija pojedinih županija na slučajnom uzorku koji bi se utvrdio u konsultaciji sa poznavaocima stanja groblja na terenu.             Anketni upitnik za ovu sondažu, odnosno prethodni uvid u stanje groblja, trebao

Prilikom predstojećih međudržavnih susreta, kojima se radujem, ne smijete izgubiti iz vida historijsku odgovornost Srbije za srpsko pitanje u Hrvatskoj.[1] O tome sam Vama u svojstvu eksperta UN, arbitra – svjedoka vremena pa i žrtve poslao 4 knjige. Iz njih je vidljivo da je Hrvatska provela najčistije etničko čišćenje ikad provedeno, napala je toponomastiku, onomastiku i katastar, sprovela kulturocid i ruralocid. Osim toga, ne problematizira se građanska strana rata, kupuje  se vrijeme i čak se drznula da optuži Srbiju za genocid koji je nedokaziv u ovom slučaju mada je u ratu bilo genocidnih radnji. Morate se braniti od „drž’te lopova“. Navodim neke od krucijalnih činjenica koje treba imati na umu:

To je nova socijalna kategorija, koja je udarila pečat ovim prostorima. Od razrješenja njenog tragičnog položaja ovisi sudbina pomirenja ili eventualno nastavka rata.              Pošto su ovo stoljećima bili multietnički prostori oni moraju takvi ostati ili će posrtanjem civilizacije (odobrenjem najvećeg zločina) perzistirati rat svih protiv svih. Jer su sve multietničke sredine razorene paradržavnim ili državotvornim logikama građanskog rata. U tome je najveća tragičnost rata što zemlje izgona i zemlje prijema u ovim prostorima žele ostvarenje ciljeva rata – etničko čišćenje.             Podsjećam na fenomenologiju izbjeglištva našeg doba citirajući:             „Da li biste Einsteinu zalupili vrata?“ Izbjeglice nisu ljudi bez dostojanstva koji mole za naše razumijevanje. Oni su ljudi poput

Primio sam vašu Peticiju. Ona je vaše legitimno pravo, koje kao žrtve morate braniti zbog egzistencijalne potrebe opstojanja.[1] Sve vam je oteto. Međutim, na prvom mjestu ove Peticije treba istaći da je ovo bio građanski rat koji je dugo trajao, bio okrutan i donio užasne posljedice. Hrvatska nikako neće da prizna i problematizira građansku stranu rata. Rat je završen odmazdom: ratom „spaljena zemlja“, etničkim čišćenjem cjelokupnog ruralnog stanovništva. Svi su etniciteti svedeni na jednu trećinu, a srpski je korpus masakriran. Od 10.000 Srba koji su ostali iza „Oluje“ pola je pobijeno ili nestalo. Pogrešna je reintegracija, uništene sve ruralne nadgradnje, uništeno 37.000 objekata, sve infrastrukture, sve institucije, sva sredstva rada,

Kako vidite, obraćam vam se u duhu zamišljene teme o kojoj želite raspravljati.[1] Kad kažem zemljaci, to znači da smo susjedi preko povezanosti za zemlju u našem zavičaju. Mi pripadnici ove planete zovemo se Zemljani. Pojam zemlje ima ontološko značenje, za čovjekovu vrstu od presudnog značaja. Bila je čak jedna epoha koja je preko posjeda (feud) nazvana feudalizam. Dakle, feudalizam je izveden iz prava posjeda parčeta Zemljine kugle. Posjedovati parče Zemljine kugle, kažu, biblijska je želja. „Kad bih imao novaca, kupio bih zemlje“, piše u Starom zavjetu. Zemljišna renta, svi kažu, najunosnija je kroz povijest. Nigdje kamata ne raste tako brzo kao u renti zemljišta, napose, urbanog zemljišta. Kad pogledate

         Budući da je u Saboru ozakonjen klijentelistički apsurd koji se dogodio prilikom usvajanja izmjena Izbornog zakona, stavljanjem političke kombinatorike (zapravo političke korupcije) ispred interesa ljudi, države i društva, to primorava  Zajednicu Srba u Republici Hrvatskoj da se obrati hrvatskoj javnosti[1] Otvorenim pismom, jer se moramo suprotstaviti tendenciji da se silom zakona razara demokratizacija društva.  U Hrvatskom saboru upravo su usvojene promjene  Izbornog zakona prema kojima će se na idućim izborima birati zastupnici srpske manjinske zajednice. U demokratskom društvu se pretpostavlja da takva vrsta promjena mora imati za cilj širenje prostora novim demokratskim iskoracima, zasnovanim na jačanju ustavnosti i zakonitosti. U raspravi koja je u Saboru vođena

Uskoro će Republika Hrvatska postati punopravna članica EU, čemu se istinski radujemo.[1] Srbi za to imaju posebnog razloga, jer će prestati primjena uzurpativnog prava nedovršene države i prema njima i prema njihovoj imovini. Vama je poznato da je pitanje repatrijacije i restitucije dobara prognanih Srba iz Republike Hrvatske jedan od uvjeta ulaska u Uniju. Taj uvjet do sada nije ni približno ispunjen u zadovoljavajućem obimu o čemu želimo obavijestiti svaku članicu Vijeća Evrope, posebno novoprimljene. Repatrijacija je skoro zaustavljena. Vama ovom prilikom želimo skrenuti pažnju samo na problem oduzetog stanarskog prava. Ovo je pravo konzumirano za sve vlasnike osim prognanih Srba što je klasični primjer diskriminacije. Stanarsko pravo je svojinsko

Prognani i izbjeglice su nova trajna socijalna kategorija naših nekadašnjih zajedničkih prostora.[1] Oni su popratna pojava iza svakog rata. Međutim, oni su, poslije poginulih i nestalih te fizički osakaćenih (ranjenih logoraša i oboljelih), najveće žrtve rata. Njihova pojava predstavlja za zemlje sukoba, ali i za zemlje prijema, brojne i složene socijalne, ekonomske, pravne, kulturne, političke i druge probleme. Među ostalim, izvor su stalnih nestabilnosti pa i povod novih latentnih sukoba. U novije vrijeme iz ovih obespravljenih i obeskućenih grupacija dokinutog zavičaja regrutiraju se teroristi, osvetnici i brojni drugi sociopatološki fenomeni nestabilnosti društva. Jer, od nekad normalnih građana, koji su sada reducirani i zakinuti u svemu, bijeda i očaj s lakoćom