1.3. Nekoliko zaključnih napomena

Datum objave: ponedeljak, 13 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Većina nekadašnjih učenika »Privrednika« postali su neimari
svoga kraja, svoga doba, pioniri našeg zanatstva, naročito u srpskim naseljima,
a posebno u gravitacionim središtima. Njihovo »znanje i imanje« po svom izgledu
i sadržaju, bilo je ogledno opće dobro. Oni su gradili ne samo svoje uzorne
kuće, zanatske radnje i brojne druge gospodarske objekte nego i brojne crkve,
škole, upravne zgrade, žandarmerijske kasarne, zanatske radnje, mlinove,
trgovine, kaptirali vodotoke, gradili mostove, putnu mrežu, premošćivali jazove
i sve to opremali, dekorirali kao zanatski stručnjaci na opće dobro svojih
zavičaja, užih i širih. Bili su nosioci svih inovacija u selu i poljoprivredi.
Ali ne samo to, nego i u opremi kuće, kuhinje, obradi polja, primjeni novih
sorta. Upravo zato što su bili uzorni neimari postali su vodeći kadrovi pokreta
otpora protiv fašizma i zadivili svojim umijećem, neimarstvom, uvjerljivošću
kako se brani dostojanstvo življenja, dostojanstvo zavičaja i dostojanstvo
stvaralaštva. Dosegli su osvješćene građane, bili su temelj trećeg staleža.
Svima su poznati primjeri njihovog otpora preko likova Filipa Filipovića
i Rade Končara, da druge i ne spominjem. Ne griješim ako kažem da ni jedna
naša stvaralačka generacija, uključujući i intelektualna zanimanja, nije
zadužila naše zanatstvo i novitete u selu i poljoprivredi, kao što su to bili
»Privrednikovi« pitomci. Ali ni jedna grupacija nije bila predmet beščašća i
nasrtaja na njihov integritet, na njihovu imovinu i stvaralačku vrijednost, kao
što su to bili oni.

Kao istraživač sudbine ovih generacija, imao sam priliku da
vidim i čujem ispovijesti o mnogim žrtvovanim iz ove skupine. Na pr. moj stric
bio je ugledni kovač na magistralnoj cesti Slunj – Ogulin. Tu je bio centar
okupljanja kirijaša. Imao je sina izučenog kovača, točio je piće, gradio kola,
kovao vrata, izrađivao grobnice, okivao kaptirane vodotoke, okivao bačve, imao
slugane i izučene krovopokrivače. Imao je svega »kao u božjoj bašči«. Njegove
su njive jednim dijelom bile navodnjavane iz vlastitih »šterni«. Nestao je u
najgorim mukama – masakriran. Drugi stric bio je krojač poznat u cijelom
kotaru. On je zaklan i mučen s urezanim »U« na leđima. Treći daljnji rođak, kao
ugledni opančar, isto je završio deset dana poslije Veljunskog pokolja
(6. maja 1941. godine). Za njihovu imovinu polupismeni ustaše‑seljaci
tukli su se među sobom. Bilo ih je i ubodenih. A njihova imovina u nagonskoj
pljački rasipana je u dužini od 13 km. Pričao mi je majstor – mlinar iz
Vrginmosta, da se u pljački njegovog mlina s rječice Trepče kraj Vrginmosta
jedan ustaša zdrobio, jer je kameno kolo slomilo pljačkaševu drvenu zapregu i
njega. Otac moje supruge bio je trgovački kalfa. Otvorio je prvu trgovinu u
svom kraju, a kasnije je postao predsjednik općine u vrijeme NOB‑a. Graditelj
zgrade ZAVNOH‑ovog muzeja u Topuskom, koji je miniran, bio je »Privrednikov«
pitomac.

Oni koji su završili zanate u Čehoslovačkoj, odlazili su u
Beč, Prag, Novi Sad, Beograd i uređivali bogataške dvorce i javne ustanove.
Među njima su se isticali stakloresci, ljevači željeza, tišljari, dekorativni
kovači, urari, juveliri, tapetari, sarači‑remenari, poslastičari. Svi se
sjećaju čuvene slastičarne kod uspinjače u Zagrebu »Malbaša« ili Kuglijeve
knjižare i njegovih knjigovežaca »Privrednikovih« pitomaca.

Oni su postali voditelji brojnih borbenih jedinica za
vrijeme NOB‑a, uvjerljivi agitatori, dokazani antifašisti. Oni koji nisu na prevaru
uhvaćeni prije početka ustanka bili su pokretači i organizatori i vođe pokreta
otpora fašizmu. Bili su ljudi od znanja i ugleda, a iznad svega bili su
moralni, jer im je moralna strana usađivana kroz školovanje (»časno i
pošteno«). Solidarnost im je postala načelo življenja. Mnoge sam od njih osobno
poznavao i gledao na djelu. Slušao njihove ispovijedi, naredbe i tumačenja.
Sahranjivao ili učestvovao u sahranama, s njima drugovao, dobro i zlo dijelio,
putovao, strepio i radovao se. Čini mi se da sam od njih, iz njihovih
biografija, naučio mnogo: što znači čovjek, solidarnost, drugarstvo, zanos i
predanost idealu slobode. To nisu bili verbalisti, lažni domoljubi, »šverceri
vlastitog života«, nego istinski uzori: »štono pastir kaže inom i sam svojim potvrđuje
činom«. Tko ne vjeruje neka zaviri u biografije »narodnih heroja« i »nosilaca
spomenice 1941«, pa neka se uvjeri.

Njihova neimarska uloga ponovo je potvrđena kroz život
najproduktivnijih generacija na ovom tlu u prevođenju seljačkog u industrijsko
društvo, i tu nemamo uzora generacijske žrtve kao što je ona koju su svome
društvu i svome dobu, u doba oslobodilačke borbe, a kasnije u vrijeme obnove i
izgradnje poratnog razvoja društva, dali »Privrednikovi« pitomci.

Međutim, te su časne, iznimne generacije, besprijekorne i
značajne za zanatski i industrijski razvoj, besramno žrtvovane, nerijetko s
cijelom imovinom i svim članovima obitelji (ustaški pogromi). Bili su
opljačkani ili u poraću nacionalizacijom deprivatizirani. Neki izgiboše još u
Prvom svjetskom ratu, neki pomriješe od »španjolke«, neki u Drugom svjetskom
ratu na prevaru, a neki izgiboše kao neimarske žrtve – tribuni naroda, a neki
sagorješe u procesima prevođenja seljačkog u industrijsko društvo, neki padoše
kao žrtve staljinističke represije na najbrutalniji način kao »ibeovci«. U
tragičnosti žrtvovanih generacija ističem posebni tragizam, što danas u našim
selima i njihovim gravitacionim središtima gotovo da nema ni traga njihovog
djela. Možda koja iskovana ograda, kapija, okovana kola, ali ne kao njihovo
vlasništvo, nego hrđanjem, zubom vremena, ili uništavanjem »ratom spaljena
zemlja«.

Tamo njihovog više ničeg nema. Možda ponegdje i ima pokoja
razvalina, željezni plug u dijelovima, lemeš i crtalo, zahrđala motika ili srp,
čekić i kliješta u živici ili zakorovljenom podrumu. Ne samo da nema majstora i
njegovih nasljednih građevina, nema ni članova obitelji, nema ni susjeda i
njihovih porodica. Komšije su negdje u izgnanstvu, nerijetko u trećim zemljama,
zjape kamene razvaline, pokoja razorena ili opljačkana crkva. Najtragičnije je
što nema ljudi. Njihova su sela ona koja to više nisu. Ostalo je »pusto tursko
na hrvatski način«, samo da nestane »remetilački faktor«. Dakle, u ruralnim
zonama, ako ima tko da produži život kraja, to su kolonističke porodice iste
matrice rata, ali i one su u raspadanju, ili pak staračka srpska raspadnuta
domaćinstva. Tako je u ruralnim zonama negdašnje srpske naseljenosti u pravilu.

U gradovima je drugačije. Iako nema majstora, ostale su
nekretnine, opljačkani sadržaji, otete vrijednosti nacionalizacijom ili
zaposjednute i prenamijenjene. Poznajem te mnoge vrijednosti. Nisu to samo
građevine, nego banke, pogoni, industrijske institucije, dionička djelatnost
vezana uz sve meridijane. Kad bi bile vraćene Srbima u Zagrebu, Splitu, Zadru,
Šibeniku, Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Sisku, Vinkovcima i drugim mjestima
zajedno s dobrima pravoslavnih crkava, njihove institucije mogle bi se
obnavljati samo iz rente. Međutim, nasljednicima Ante Pavelića,
od povijesti osuđenog zločinca, vraćene su nekretnine. To direktno oslikava
stavove vlasti prema zločincima i prema žrtvama. A kad se ima u vidu kako su
žrtve stjecale imovinu a kako ju je stekao Ante Pavelić,
onda to ne zvuči kao prosti cinizam nego kao prolongiranje zločina. Ali kako se
»više vole oteta dobra nego što se mrze etniciteti«, nema povratka i to šumom
zakona i prašumom bezakonja, da bi se to pred svijetom prikazalo da je sve po
zakonu. To se licemjerje najbolje ogleda na primjeru otimanja imovine kupljenog
srpskog stanarskog prava zbog čega su Srbi potezom pera ostali bez elite i
budućnosti u urbanim sredinama.

Ako je koji od tih majstora ostao na »bronzanoj straži«,
kao bista ili u obliku reljefa, inskripcije u mramoru ili nekom drugom obliku
zabilježen, brisanjem antifašističke memorije sve je uništeno. Nisu
zaboravljeni ni oni Srbi koji su sedamdesetih godina 19. stoljeća uzeli
učešća u Rakovačkoj buni. Pri tome uništenju, uništavana su i ona djela koja su
bila plod najvećih umjetnika, skulptora ili poetskih stvaralaca. To je činjeno
zbog izmišljene potrebe tzv. povijesne – onostrane mržnje i »osvete nacije«.
Kulturom laži, htjelo se da trijumfira kultura smrti, pa se to pretvorilo u
kućnu radinost na svakom mjestu, za svako obilježje, da se Srbi istisnu iz
povijesti. Znao sam za tvrdnju »da se stara dobročinstva zaboravljaju«, ali da
se tako negiraju u korist vlastite nesreće i to stubokom, svugdje i na svakom
mjestu, da se falsifikacijom vlastita povijest preuredi, to nisam znao i ne
mogu oprostiti. Ta revizija povijesti tako teče da će je morati drugi pisati,
jer već postoje institucije koje reviziju provode, pišu se čak i doktorati s
kompletnim revizionističkim sadržajima.[1]

Na kraju, sve to čudi, zbunjuje i liči na najbezumniji
apsurd. Takva destrukcija, takvo razaranje i takva negacija na vlastitom tlu u
korist svoje vlastite nesreće, a od elite vlasti, nitko, ama baš nitko, ne kaje
se i ne stidi i za katarzom ne čezne. Nažalost ima trijumfa »Pirove pobjede«.
Ili pak, tretmana kao da je to viša sila, a ne pomračenje uma, atavističkog
nacionalizma, praktično fašizma, koji se za života jedne generacije ponovio. I
nikako bezumni da prepuste vlast umnim na ovom tlu. Tako je na likovima i
neimarskim djelima »žive zadužbine« Vladimira Matijevića,
izvršen povijesni vandalizam zatiranja s neispravljivim posljedicama: gotovo
uništenjem trećeg staleža, deindustrijalizacijom, brisanjem antifašističke
memorije i drugo. Dakle, nacionalističkom kontrarevolucijom napravljen je
povijesni nazadak koji se slavi kao novi poredak, novo domoljublje, iako je
ustvari prožeto s obiljem antiljudskih i antikulturnih čina (ruralocidom i
kulturocidom) s povijesnim posljedicama.


[1] Za primjer ilustracije opsega i sadržaja revizije povijesti u
Hrvatskoj preporučam akribijalno napisanu knjigu: Solomon Jazbec:
»Magnissimum crimen«, Margelov institut, Zagreb, 2008. 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top