7.1. Mali esej o izbjeglicama

Datum objave: ponedeljak, 13 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

To je nova socijalna kategorija, koja je udarila pečat ovim
prostorima. Od razrješenja njenog tragičnog položaja ovisi sudbina pomirenja
ili eventualno nastavka rata. 

            Pošto su ovo stoljećima bili
multietnički prostori oni moraju takvi ostati ili će posrtanjem civilizacije (odobrenjem
najvećeg zločina) perzistirati rat svih protiv svih. Jer su sve multietničke
sredine razorene paradržavnim ili državotvornim logikama građanskog rata. U
tome je najveća tragičnost rata što zemlje izgona i zemlje prijema u ovim
prostorima žele ostvarenje ciljeva rata – etničko čišćenje.

            Podsjećam na fenomenologiju izbjeglištva
našeg doba citirajući:

            „Da
li biste Einsteinu zalupili vrata
?“

Izbjeglice nisu ljudi bez dostojanstva koji mole za naše
razumijevanje. Oni su ljudi poput nas, koji su tuđom voljom uvučeni u jednu od
najvećih tragedija dvadesetog vijeka.

Oni su doktori i advokati, učitelji i vozači, farmeri i
ribari, očevi, majke i djeca, dakle, radnici i seljaci, … i sl.

Oni su ljudi koji, ako im se pruži prilika, mogu
doprinijeti dobrobiti svih nas.

Albert Einstein i Sigmund Freud su bili izbjeglice. I
predsjednik Španjolske Felipe Gonzales Marquez i predsjednik Portugalije Mario
Soares i predsjednica Filipina Corazon Aquino su također izbjeglice. Među
ostalim poznatim izbjeglicama su i Mihail Baryshnikov, Rudolf Nurejev, Marlene
Dietrich, Aleksandar Solženicin, Berthold Brecht, Sun Yat-sen, Richard Wagner,
Victor Hugo, Guiseppe Garibaldi, Vladimir Nabukov, Mark Shagal i brojni drugi.

Šta bi se desilo da je svijet ovim ljudima okrenuo leđa?

„Izbeglica je proticanje rodnog kraja kroz grozomorne
snove;

Izbeglica je prolaženje dugih povorki nestalih lica –
žrtava i njihovi dželata, zlikovaca, silnika i razularenih pustahija;

Izbeglica je smenjivanje stravičnih i nezaboravnih slika
deoba, mržnji, progona, paklenih umorstava, jauka i hroptanje stradalnika i
psovki i halabuke podnapitih samovoljnika;

Izbeglica je sa nemirom zalaženje među umrle, poginule,
nestale i mučenika koji vape za pomoć;

Izbeglica je greh božji i sram ljudski – teško ga je
razumeti, a lako se o njega ogrešiti;

Izbeglica je umeće da se sa domaćinom, pritisnutim
najnečovečnijim sankcijama, malo deli na mnogo malenih, ali jednakih delova;

Izbeglica je prezir prema onima koji svoju gnusobu
predstavljaju vrlinom i koji svome grehu daju lepši izgled;

Izbeglica je gubljenje starih navika, misli i želja;

Izbeglica je viđenje svih dana u istoj, sivoj, boji;

Izbeglica je gubljenje sebe i svog subjektiviteta;

Izbeglica je objekat onih koji mu daju hranu i ležaj i koji
ga školuju i leče;

Izbeglica je čežnja za svojima i nemogućnost da se sa njima
vidi i susretne;

Izbelica je neorijentiranost i neinformisanost;

Izbeglica je radno neangažovanje;

Izbeglica je ubeđenje da se svako dobro vraća dobrim, a
svako zlo zlim;

Izbeglica je jauk, patnja, stradanje i gušenje u bolovima;

Izbeglica je paljenje sveća i kandila, šaptanje molitava za
spas bližnjih u nevolji, tumaranje u mislima i snovima grobljima i na krstačama
traženje imena, bliskih i dragih, u ratu izgubljenih;

Izbeglica je dozivanje zore, sunca, jutra, zvezde, duge…

Izbeglica je … izbeglica je izbeglica.

Može se umesto reči izbeglica za označavanje ovog pojma
pronaći neki eufemizam, blaža reč, kao npr. raseljeno lice, doseljenik, gost …
ali će izbeglica i dalje ostati ono što je i bio – samo izbeglica.

Izbeglici je potrebna pomoć!“[1]

Ne isključujem da će se iz ove mase izroditi teroristi,
nasilnici ili neki drugi svijet. Jer nama je „osveta“ slađa od meda i šećera
zajedno, pokazali smo da smo osvetnički narodi! Uostalom Ivan Goran Kovačić u
spjevu „Jama“ – kliče: „Osvetu slutim!“, a u Gorskom vijencu stoji: „I grobovi naši borit će se s vama!“

Dakle, da zaključim, od istine o prirodi rata i razrješenju
povijesnog zločina prema izbjeglicama na pravičan i povijesno odgovoran način
zavisi naša budućnost života, ali i (ne) izvjesnost budućih generacija.

Pri tome, vazda treba imati u vidu opominjuću pojavu “Ire,
Ete, i Palestinskog rašamonskog problema”.

Ne ponovilo se nikada, nigdje i nikome!

 

            Kada sumiramo što pojam „izbjeglica“
znači kao nova socijalna kategorija proizvedena etničkim čišćenjem kao
genocidnom radnjom, onda dolazimo do spoznaje da dvije trećine Srba iz
Republike Hrvatske postadoše bez krivnje krivi za svoj sadašnji položaj. Naime,
onemogućavanjem povratka ili njegova selektivnost samo na ostarjele, izbjegli
Srbi vraćeni su u kameno doba. Dakle, imali su sve kao i njima ravni a sada
nemaju ništa.

            To nas mora prisiljavati na sveopću
solidarnost prema njima. Human i povijesno odgovoran odnos prema njihovom
položaju: 1. da osudimo uzrok, građansku stranu rata – etničko čišćenje kao
genocidnu radnju, 2. da imamo u vidu da je svaki od nas mogao biti izbjeglica,
3. da su izbjeglice ljudska bića, 4. da su izbjeglice kao žrtve rata pogodile
oba spola, sve uzraste, 5. da je izbjeglica zbirna imenica, poslije ubijenih,
ranjenih i oboljelih zbog rata najveći gubitnik. Oni su izbačeni iz vlastitog
doma, srodstvenih linija, zanimanja, radnih i društvenih formalnih i
neformalnih grupa, 6. da se ovaj pojam odnosi na sve pripadnike socijalnih
slojeva, sve rangove položaja u društvu i na sva zanimanja. Oni su iščupani iz
društvenog korijena, dakle dokinuta im je društvenost koja određuje ljudsko
biće. Oni su tako marginalizirani i dovedeni u antiljudsko stanje bijede da se
nalaze u položaju milostinje ni za živjeti ni za dostojno umrijeti.

            Njihov tragizam ako se povijesno
odgovorno  ne postavimo prema njima može
postati naša tragedija, jer očaj rađa sve patološke oblike bezumlja, među
kojima je najveće ono kojim je završilo XX. stoljeće poznato kao terorizam,
koji u pravilu pogađa masovno i neočekivano potpuno nevine. Kako smo ratom
„spaljena zemlja“ pokazali da smo pljačkaški i osvetnički narod, jer nama
vladaju tribalni rezoni, važit će ona „Još ćemo se ćerati, čuvaj se čovjeka!“.

Majo
Danilović

 

GAZEĆI TUĐE
PARLOGE


Daleko pre nego sam rođen ‒

i otac moj bejaše nerođen,

neko mi moje parče Zemlje uzeo

pa svetom lutam gazeći tuđe parloge,

ja, uljez na svoj ovoj pustoj ledini,

i nisam jedini.

 

Kažu okrugla,

a izravnaše je kulaci, begovi, gazde.

 

I tako svetom gazim

i pazim kud stajem,

gde zastajkujem i kamo dalje.

Iz ničeg krenuo, u ništa koračam.

Niotkud, odsvakud, noge mi bose,

kud li me samo nose,

tuđom livadom hode, kao da prose.

 

Pogledam gore, prati me

parče mog Neba, visoko do zvezda.

Mora da sam i sam odozgo

iz nekog ispao gnezda,

pa kući ne umem da se vratim.

Koračam, ne znam za levo i desno

napred i nazad, uzbrdo, nizbrdo,

u koži mojoj meni je tesno,

pa mi sve tuđa – odelo mlađeg brata,

preko zidova, međa,

za mene sva zatvorena su vrata.

 

Kad umrem, neće mi služiti opelo,

i neću za tim da patim,

možda neko, tamo gde rođen sam,

čeka me da se vratim.

 

Ispod njihove zemlje

pustiće moje telo,

pod moj komadić Zemlje koji

vekovima arče

da bi mi uzeli i moga Neba parče.


[1] Borivoje Borozan, izbeglica iz Mostara. Objavljeno u časopisu „Prosvjeta“ br. 15-16, decembar 1995.,
izdanje SKD „Prosvjeta“ Zagreb.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top