1.4. Historijsko sociološki rezime

Datum objave: ponedeljak, 13 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Kao konačno socijalno‑povijesno zaključno ističem: sudbina
»Privrednika« kao institucije i njegovih pitomaca, kao iznimne generacije, više
je nego tragična. Ona svjedoči o nama, više nego o njima, kakvi smo mi narodi.
Moglo bi se reći da smo nedozreli, bez građanskih vrednota, bez spoznaje što su
institucije, što su pothvati itd. Jer tako tragično žrtvovanje
najproduktivnijih generacija, pionira progresa, liči na iracionalni apsurd.
Zatiranje njih i njihova djela, ničim se ne može opravdavati. Reći će netko:
»plod je to okolnosti, kolizija i ratova« u kojima su nestali kao neimari. Nije
riječ o višoj sili, nego o društveno organiziranom, pravom brutalitetu
pretpovijesnog ponašanja.

Kad je Vladimir Matijević započeo svoje
golemo djelo pod kraj 19. stoljeća, bili smo klasično seljačko društvo,
obilježeno siromaštvom, oskudicom, neznanjem, nepismenošću i sveopćom
zaostalošću. Bili smo »najseljačkija« zajednica među evropskim narodima.
Seljačko‑poljoprivredno stanovništvo bilo je 90% zastupljeno u sveukupnom
stanovništvu. Selo je određivalo sudbinu življenja, a ne grad, jer gradova
nismo ni imali. Nismo imali ni zanatstva. A građanskih vrednota, u njihovoj
suštini, još ni danas nemamo, kao vladajućih vrednota.

Započeti razvoj zanatstva bio je podvig. Početi
organizirati zadruge u selu bio je pothvat u zaostalom i inertnom seljačkom
društvu. Uložiti sve »znanje, umijeće i imanje« u tu »živu zakladu«, mogao je
samo humanist, vizionar, kakav je bio Vladimir Matijević. Usput, i druge
nagovarati, organizirati. Predstavio se kao izniman poduzetnik. Nailazio je na
prepreke, latentne konflikte i brojna ometanja i proturječja. Nikad nije
posustao. Najteže je bilo boriti se s našim mentalitetom, kojeg ni povijest
kasnije još nije promijenila. I, nažalost, neće skoro.

Mnogi
ne znaju da seljak nije zanimanje, nego način života. Klasični seljak
zaustavlja povijest »pletuć kotac ko i otac«. Još i danas seljačka
konzervativnost onemogućuje, zapliće kao uteg i usporava razvoj. Protivi se
brojnim tehnološkim i društvenim inovacijama, a istovremeno je podloga
najbrutalnjim manipulacijama, obračunima i sukobima.

Uvesti u takvu sredinu 60 profesionalnih zanatskih
zanimanja, nije prosta inovacija, nego takav prodor, koji treba iz temelja
preobraziti društvo i prosto revolucionirati sve tehničko‑tehnološke i
društveno‑kulturne procese sela. Dakle, izmjenu stanja svijesti. Matijević ne odustaje
ni onda kad ga onemogućavaju balkanski ratovi, Prvi svjetski rat, siromaštvo,
glad, »španjolka«, ekonomska kriza, unutrašnje tenzije i konflikti režima. Kao
vizionar ima potpunu svijest o značaju svog pothvata. On želi da seoski svijet
mijenja u svim domenama.

Kada bi se temeljito istraživalo kako su zanatlije širile
uvođenje i primjenu raznih noviteta kao što su: tkalački razboj, kolovrat,
željezni plug, zidarska tehnika, konjska zaprega, plato s gumenim točkovima,
vršilica, bicikl, parni mlin, motorno rezalo i drugi konkretni zanatski
noviteti, na nivou pojedinačnih sela, tek onda bi se spoznalo što je to
značilo. Kad bi ovom dodali nova sredstva rada, onda bi spoznaja progresa bila
još značajnija. Seljaci su po prvi put vidjeli na djelu što donosi školovanost,
što znači profesija. Njihove su ruke zvali »zlatnim šakama«.

Vladimir Matijević bio je svjestan
da srpski zanatlija ne može biti konkurencija nikom u tako nerazvijenom društvu
i oskudnom primitivnom, zanatskom zanimanju. Uostalom, ono još ni danas nije
razvijeno, a naročito ne na selu.

Ipak »Privrednik« i njegovi pitomci dobivaju najveći udarac
Drugim svjetskim ratom, genocidnom politikom NDH i građanskom stranom rata.
Mnogi majstori, učenici bezrazložno i bez krivnje, iznenada nestadoše, a
njihova djela, imovina i sve vrednote bijahu pljačkane i zaposjednute.
Završetkom rata, što ostade, bi nacionalizirano. Taj dio građanskog staleža bi
skoro ugašen. Kao najobrazovaniji dio srpskih ruralnih prostora, pretežna
većina postadoše tribuni antifašističkog otpora. Neki u tom ratu izgiboše u
prvim redovima, neki umriješe od bolesti i rana, neki padoše u zarobljeništvo.
Pretpostavljam da je od tribuna antifašističkog pokreta svaki deseti preživio.
A oni koji preživješe preuzeše najtežu zadaću. I uspješe! Prevedoše seljačko u
industrijsko društvo.

Naravno, da ne želim preuveličavati ulogu »Privrednika« i
njemu sve pripisati što pripada socijalnoj revoluciji i društvenim stranama.
Dakle, cijelom narodu. Ali sam u nakani da istaknem i podvučem što znači
stručnost, profesionalna obrazovanost i zanimanje uz dobru organiziranost u
socijalnom prostoru klasičnog seljaštva i njegovog prelaza u industrijsko
društvo. Reći će: »bile su im sklone okolnosti«. Pa oni su te okolnosti
kreirali, pretvarajući oslobodilački rat u socijalnu revoluciju, pod geslom
»zemlja seljacima, tvornice radnicima«. Tu su dali najveći obol znanjem,
podvizima i kompletnom žrtvom. To su činili i u obnovi i u izgradnji. Oni su
postali tribuni i najproduktivnije generacije ovog prostora. Bili su
najaktivniji učesnici ubrzanog povijesnog progresa, ekonomskog, socijalnog,
obrazovnog. Uostalom, tako značajnog progresa, da je srednje očekivanje života
u relativno kratkom vremenu, povećano za dvadeset godina. Međutim, kad većina
bijaše, iako prorijeđeni na ostatke ostataka, pri kraju življenja, zadesi ih
drugi građanski rat – »rat krvi i tla«. Nacionalna kontrarevolucija pomete
njih, sva njihova djela i sve njihove korisnike. I to tako snažno, duboko i
svestrano, razaranjem toponomastike, onomastike, katastra i drugog. Dakle, bi
provedeno »najčistije etničko čišćenje koje je ikad igdje provedeno«.

Dok su oni rasli, školovali se i radili s etosom pod
devizom »časno i pošteno«, »ratom krvi i tla« i pretvorbom (čitaj pljačkom
stoljeća), sve bi do apsurda uništeno, razgrabljeno, izmijenjeno, pod firmom
»novog poretka«, »novog domoljublja«. Došlo je do trijumfa kontrarevolucije,
osvete, odmazde i različitih barbarizama. Danas ne samo da nema njih, nego ni
ničeg njihovog. Može se reći: »ničeg nema u izvornom obliku, kao da ga nije ni
bilo«. Da, postoje građevine, postoje sredstva rada, postoje i ljudi –
korisnici, koji su se odrekli konvertitstvom svoga identiteta, i u ime države
degradirani, osiromašeni do bioloških posljedica.[1]
Ali, eto, »imamo državu«, iako ne znamo što ćemo s njom i koje nam sve nevolje
može donijeti. Jer ne marimo za sudbinu društva. To možemo posmatrati po
pretjeranoj centralizaciji s jedne i provincijalizaciji s druge strane, po
budžetskoj potrošnji, po kulturi življenja, po standardu, po kulturi laži,
napose po šansama mlađih generacija. Što se tiče onih krajeva, dakle, zavičaja
pitomaca, tu je stanje da »živi zavide mrtvim«. A prostor je golem, čini jednu
trećinu katastra »lijepe naše«. Ne samo da nema održivog, nego nema nikakvog
razvoja, naročito u srpskim naseljima. Nego »pusto tursko na hrvatski način«.

Dakle, najveća »živa zaklada«, pretvorena u humanitarni
profesionalni pokret, nestala je uz brojne nedaće, uključujući i najveće
brutalitete, da se nitko ne stidi i ne kaje. Nego naprotiv, nasrće se na
ostatke ljudi, dobara i nekretnina. Posljednje što se čini je nasrtaj na zemlju
kao opće dobro. Kad sam ranije pišući o »etničkom čišćenju kao zločinu
stoljeća«, isticao da se »ne mrze etniciteti, koliko se vole njihova oteta
dobra« mnogi su me optuživali za nacionalni resantiman. Ni trinaestogodišnja »spontano
organizirana« pljačka i razaranje nadgradnje Srba koja ne prestaje nije ih
mogla razuvjeriti, pa ni srpske glodure. Naročito »germogenske kooperante«.
Posebno je to vidljivo sada kad se nasrće, kao konačni udarac, na zemlju, kao
posljednji udarac, da svi »Srbi nestanu« s ovih prostora. Tome je služila i
služi »šuma zakona i prašuma bezakonja«. Prema tome, etničko je čišćenje po toj
suštini »ozakonjeni zločin stoljeća«. Mnogi zaboravljaju da su i koncentracioni
logori ozakonjeno osnivani i postulirani.

Naši plemenski rezoni onemogućuju nam da praksa bude
kriterij istine. Zbog toga ne shvaćamo da generacije stoje na ramenima
prethodnih. U nas »stara dobročinstva« ne samo da se zaboravljaju, nego se
nerijetko negiraju. Ne priznajemo da smo jedan rod. Drugi i drugačiji za nas je
pakao. Zbog toga nas ksenofobija degradira do poraza, a samosažaljenje »svi su
nas izdali«, nagoni na odmazdu do pomračenja uma. Osveta, odmazda, bez kajanja
i stida, onemogućava nam izlazak iz pretpovijesti, pa stoga činimo, nerijetko,
(ne)djela u korist vlastite nesreće.

Sudbina »Privrednika« i njegovih pitomaca dobrim dijelom
sve ovo potvrđuje.


[1] Prema degresivnoj računici mortaliteta
umirovljenici umiru tri godine ranije, zbog pomjerenog biološkog sata,
otimanjem mirovinskih primanja.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top