4. Problem oduzetog stanarskog prava izbjeglih Srba iz Republike Hrvatske

Datum objave: ponedeljak, 13 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Uskoro će Republika Hrvatska postati punopravna članica EU,
čemu se istinski radujemo.[1]
Srbi za to imaju posebnog razloga, jer će prestati primjena uzurpativnog prava
nedovršene države i prema njima i prema njihovoj imovini.

Vama je poznato da je pitanje repatrijacije i restitucije
dobara prognanih Srba iz Republike Hrvatske jedan od uvjeta ulaska u Uniju. Taj
uvjet do sada nije ni približno ispunjen u zadovoljavajućem obimu o čemu želimo
obavijestiti svaku članicu Vijeća Evrope, posebno novoprimljene. Repatrijacija
je skoro zaustavljena.

Vama ovom prilikom želimo skrenuti pažnju samo na problem oduzetog stanarskog prava. Ovo je pravo konzumirano za sve
vlasnike osim prognanih Srba što je klasični primjer diskriminacije. Stanarsko
pravo je svojinsko pravo kupljeno ozakonjenim pravilima socijalne politike iz
normiranog doprinosa sveopće solidarnosti. Vama je, također, poznato da u
gradovima nije bilo pobune Srba, nego izmišljeni „snajperisti“ i „peta kolona“,
„teroristi“, kako bi se provodilo bezakonje, zastrašivanja, iznuđivanja,
upadanje u srpske stanove i provođenje tzv. deložacija.

Kako je kuća, dom i stan jedna od najznačajnijih
pretpostavki življenja i kako njihova kvaliteta određuje standard življenja i
kvalitetu života, to su stanovi i kuće bili u ratu od posebnog  interesa u razaranju i prisvajanju, kao i u
etničkom čišćenju.

U prirodi rata na našim prostorima, etničkim čišćenjem
stvarali su se razni sofisticirani oblici etničkog čišćenja kako u paradržavnim
tvorevinama tako i regularnim državama. Suština je u tome da se nisu mrzili
toliko etniciteti, koliko se vole njihova oteta dobra. To je sintagmu „dome,
slatki moj dome“, pretvorilo u drugu sintagmu: „tuđe-slađe!“.

To što su činili paradržavni instituti za svaku je osudu,
ali oni nisu regularni i priznati, a to što su činile regularne države,
kažnjivo je, jer je odredbama međunarodnih konvencija i domicilnim zakonskim
normama svojina zaštićena.

Tuđmanove tvrdnje „da su etniciteti krivo raspoređeni“, „da
je genocid korisna stvar za popravljanje povijesti“, „da su Srbi remetilački
faktor“, doveli su do niza kobnih posljedica. U Hrvatskoj je, koliko znam, na
djelu najčišće etničko čišćenje koje je obuhvatilo čišćenje povijesti, kulture,
znanosti, ali i gruntovnica; čišćenje na razini toponomastike i onomastike…
imalo je za posljedicu razaranje 24.752 stambenih  i 12.341 gospodarskih objekata, sa svim
infrastrukturnim sadržajima u ruralnim zonama. Istovremeno u urbanim sredinama
prognano je 124.000 Srba (prema Popisu stanovništva 2001.).

Pošto su Srbi autohtona višestoljetna etnička grupa, to su
se izjednačili u svim demografskim stopama sa Hrvatima; tako su u gradovima
bila, po pravilu, četveročlana domaćinstva Srba.

„Oduzimanje stanarskog prava građanima Hrvatske srpske
nacionalnosti  vršeno je na osnovu
diskriminirajućih zakonskih odredaba i procesnih radnji temeljenih na
kriterijima etničke pripadnosti, čime su povređena sljedeća njihova prava:

  1. Ustavna prava o
    jednakosti svih građana pred zakonom, kao i međunarodni standardi o ljudskim
    pravima;
  2. Pravo na mirno uživanje
    doma, zaštićeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama;
  3. Uskraćeno pravo iz
    članka 61. i članka 62. Ustava RH o naročitoj zaštiti obitelji;
  4. Oduzeta prava na
    sudjelovanje u procesu privatizacije stambenog fonda s posljedicom nastanka
    imovinske štete izražene u visini tržišne vrijednosti stana na kojem je
    postojalo stanarsko pravo;
  5. Pravo na obeštećenje
    pretrpljene  materijalne i nematerijalne
    štete gubitkom pokretne imovine, uključujući osobne i obiteljske vrijednosti
    materijalnog (oprema), duhovnog i 
    emocionalnog karaktera.

Ovo bespravlje i beščašće bilo je popraćeno dramatičnim i
tragičnim posljedicama: nekažnjenim ubojstvima, torturama, premlaćivanjima,
nenadanim upadanjem u stanove, miniranjem objekata i brojnim drugim
brutalitetima.

Samo u Splitu deložirano je oko 10.000 vlasnika stanarskog
prava. U Zadru je došlo do tzv. „kristalne noći“ 300 miniranih objekata Srba, u
Sisku tijela ubijenih nisu se ni ohladila, a stanovi su bili zaposjednuti.
Slično je i u Osijeku, da ne navodimo druga mjesta.

Hrvatska je legislativa „šumom zakona i prašumom
bezakonja“, (Šeks lex), kršeći međunarodne konvencije,  svoja ustavna načela i organske zakone,
brojnim prenovelacijama vezanim uz stanarsko pravo, nezakonito ozakonjivala
pljačku imovine. Međutim, ova pljačka imala je, među ostalim, strateški cilj da
se Srbi, oduzimanjem stanarskog prava, liše obrazovane urbane elite. Kada je
već bilo u pitanju povratak stanarskog prava Srbima, onda se počelo baratati sa
enormnim troškovima u milijardama kuna, što bi onda „destabiliziralo državu“.
Imajte u vidu da nema te države, regularne i moderne, koja je iznad jednog
jedinog nevinog života i materijalnog prava pojedinca. A ovdje je riječ o masi
destabiliziranih porodica i pojedinaca, čija je imovina permanentno ugrožavana
nekažnjenom pljačkom. Oni su nevini i godinama neobeštećeni.

Ovaj je problem jednim aktom, u 98% slučajeva, riješen u
Bosni i Hercegovini arbitražnim odlukama međunarodnih faktora.

Prethodni režim (SFRJ), kao centralizirana uređena država
imala je jedinstvenu politiku stanarskog prava jednaku u svim prostorima. Po
čemu bi se onda Hrvatska trebala razlikovati?

U međudiplomatskom sporazumu (priznanja) između bivših
republika Jugoslavije, kasnije slijednice Republike Srbije, izričito je
naglašen povratak stanarskog prava Srbima.

U
sporazumu o sukcesijji ovaj akutni problem ponovo je potvrđen kao zakonska
obligacija Republike Hrvatske.

Napravljeni su
brojni pravno-proceduralni pokušaji povratka stanarskog prava ali neuspješno,
osim jednog slučaja u Sisku kojim je dokazano da je stanarsko pravo imovina –
vlasničko pravo. To bi trebao biti pravni presedan za sve ostale neriješene
slučajeve.

Poštovana gospođo Predsjednice, od Vas se ne traži
samarićanstvo ili samoosvješćenje, nego civilizirano zastupanje ozakonjenih
međunarodnih konvencija i domicilnih normi uključujući Ustav, organske zakone i
sve druge izvedene novelirane norme.

Napominjemo
da se ne može moderna država konstituirati na nekažnjenom zločinu. Budući da se
nitko u gradove ne vraća, što je, ponavljamo, ne samo šteta za žrtve, nego isto
tako za hrvatsko društvo. Istovremeno to je preteća osnova za sveukupne odnose
u ovim prostorima. Nećete, valjda, dozvoliti da dignete toliko državu iznad
društva, negacijom imovine, njenih građana samo zato što su drugog etničkog
porijekla. Neoprostiva je šteta što ste odšutjeli Kerumovu izjavu „da Srbi
ovdje nemaju što da traže“.

Gospođo Predsjednice, Srbi drže oko 1/3 katastra u RH.
Nikakva reambulacija katastra na štetu Srba ne može proći bez osobnog odobrenja
i oštećenja vlasnika. To mora važiti i za stanove. Prošla su vremena, ako
hoćemo u Evropu, da su neki Srbi umirali u šatorima UNHCR-a ispred svojih
domova. Drastičan je primjer onog povratnika koji nije mogao useliti u svoju
kuću, pa je  podigao sklonište na svojoj
trešnji  ispred kuće čiji je primjer
obišao svijet. Ili, pak, onog koji nije mogao ući u svoj posjed nego ga je
zavještao Predsjedniku SAD-a (Buschu). Ili, najzad, onog slučaja u kojem je
useljeni svećenik „urbi et orbi“ prijetio „da će prije Srbina ubiti, nego mu
kuću vratiti“, bez javne osude.

Podvlačimo
Srbi nisu socijalni slučaj, da ih se vašim odlukama koalicijskih partnera
„zbrinjava“, osim kad ih se etničkim čišćenjem, nasiljem rata, uz sve
brutalitete, u ime države, nacije i vjere liši svega nekažnjeno, i poslije toga
javno, također, nekažnjeno, s trgova, javnih skupova i preko medija javno
uzvikuje „Ubij, ubij Srbina!“. Avaj država i moral.

Dakle, da ponovimo, ako hoćemo u Evropu, ne može se
glasanjem, preglasavanjem, koalicijskim ujdurmama manipulirati sa svojinom
tolikog broja ljudi.

Od Justinijanovog doba, civilizirane zajednice svojinu
štite i proglašavaju je „neprikosnovenom svetinjom“. Valjda to važi i za Srbe u
RH.

To je osnovni sadržaj čija težina nas prisiljava da sa njim
u širim detaljima upoznamo Vijeće Evrope i svaku članicu posebno.


[1] Ovaj tekst predstavlja adaptirani sadržaj pisma koji je autor, kao
predsjednik Zajednice Srba Republike Hrvatske, uputio gđi Jadranki Kosor,
predsjednici Vlade Republike Hrvatske dne 3. 10. 2010.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top