Početna » Najnovije vijesti » Rade R. Lalović: NAD NEKOLIKE PJESME O VIDOVDANU

Objavljeno: 19 jul, 2026

Objavljeno u: Knjige i feljtoni

Podijelite vijest:

Rade R. Lalović: NAD NEKOLIKE PJESME O VIDOVDANU

Piše: Dušan Bastašić

Pišući o poetskim svjedočenjima o kulturi sjećanja na srpska stradanja u dvadesetom i ne samo u dvadesetom vijeku, a onda i o izgradnji ličnog, porodičnog i nacionalnog identiteta u školskoj praksi, a posebno o poetskim motivima kao što su Bijeli anđeo iz Mileševe, manastiri Studenica i Ostrog, sama po sebi mi se nametnula i tema o Vidovdanu kao motivu u lirskoj umjetničkoj poeziji.

Ali, tu počinju i realne poteškoće kao i kod teme vezane za manastir Studenica kao pjesnički motiv, a to je saznanje da je veoma mali broj pjesnika čije su pjesme dostupne u kojima je Vidovdan glavni motiv. Naravno, ima niz pjesama o Kosovu u kojima se kao usputni motiv javlja Vidovdan, ali to je onda neka druga tema i drugi ugao posmatranja tih pjesama.

Mi ćemo ovdje u preglednoj formi i uz neophodni analitički pristup skrenuti pažnju na nekoliko pjesama u kojima je Vidovdan centralni motiv ili je sa stanovišta simbolike važan za razumijevanje pjesme.

Potpuno smo svjesni rizika da ima i boljih, i značajnijih pjesama o Vidovdanu koje nam nisu u ovom času poznate ili dostupne, ali to nije grijeh jer je ovo samo polazno razmišljanje koje otvara jednu od važnih poetskih tema pa je onda i razumljivo što naslov ovog rada glasi Nad nekoliko pjesama o Vidovdanu.

U skladu sa rečenim mi smo odabrali sljedeće pjesnike i njihove pjesme: Jovan Jovanović Zmaj, Vidov – dan; Aćim Todorović, Sa Svetim Lazarem uoči Vidovdana; Marko S. Marković, Vidovdan; Zoran Kostić, Vidovdan 1989 – 1999; Ranko Pavlović, Vidovdan i Jovan N. Bundalo, Vidovdan.

Da je Vidovdan za srpske pjesnike oduvijek bio svjetionik slobode i poziv da se ona dosegne ne samo na Kosovu, nego i na svim srpskim prostorima svjedoči nam Zmajeva pjesma Vidov – dan. U vrijeme njenog nastanka Srbi su trpjeli ne samo osmanski i arnautski pritisak na Kosovu, nego i ugarski, i austrijski pritisak sjeverno od Save i Dunava pa je onda logično što se Zmaj obraća svevišnjoj sili koja pravdu drži kreposnom rukom da baš ona dozvoli da osvane novi Vidovdan.

Ne ti, što braniš nevidnim duhom

Klonule, slabe, nevine,

Već ti, što držiš kreposnom rukom

Merilo pravde, istine;

Ako ti j` zaman molitva ova,

Glas roda valjda nije `man,

Oh, evo, ište tol`ko vekova

Još samo jedan Vidov-dan.

A za takvu borbu je veliki broj razloga ispresijecanih jaukom i patnjom pa je potpuno razumljiv vapaj da dođe samo bar još jedan, ali konačni Vidovdan.

Tužan je jauk iz okolina,

Gromak je odziv glasa tog,

Tvrda je mišca srpskoga sina,

Svete mu patnje roda mog.

Čudna mu misao na javi plane,

Čudno ga noću teši san;

U zoru čeka hoće l` da svane

Još samo jedan Vidov-dan.

Zmaj savršeno razumije da Vidovdan koji ne samo da nagovještava, nego će i donijeti novu slobodu ne samo na Kosovu zahtijeva osim sloge i žrtvu, i grobove na kojima će u budućnosti, kako bi to Njegoš rekao iznići cvijeće // za daleko neko pokolenje, koji će zauvijek obilježavati puteve ka vječno sanjanoj slobodi koja je još uvijek daleko, jer:

Ne ištem snagu, već samo slogu,

Da jednom poznam svoju kob,

Pa ako živet srpski ne mogu

Bar da mi pošten ostane grob.

Kosovo ćuti, Sitnica ječi,

Grob zija davno iskopan.

– Al` koga čeka? Znaće tek reći

Još jedan novi Vidov-dan.

Savremeni pjesnik Aćim Todorović zagledan iz današnje perspektive u srpsku sudbinsku zbilju kada nam nesoji čereče dušu i otimaju Kosovo, pjesmom Sa Svetim Lazarom uoči Vidovdana utjehu traži u susretu baš s njim, sa Svetim Knezom Lazarom, nikako ne slučajno uoči današnjeg Vidovdana. A taj susret i obraćanje su uokvireni nesvakidašnjim ambijentom i njegovim simbolima gdje su i mrtva kost, i žitije urezano oštrim bodežom, i tamjan na koji čeona kost miriše, i zavjetno slovo koje nas podsjeća na Knežev zavjet „Ko ne doš`o u boj na Kosovo“ pa je onda logično pjesnikovo imperativno obraćanje Svetom Knezu baš tad, u predvečerje Vidovdana.

Vaskrsni, Lazare Sveti, mili,

Nek` Tvoja riječ Metohom rodi!

Tamo gdje smo uspravni bili-

Na krušnoj mrvi i čistoj vodi.

Legitimitet Kneževe čiste vjere i uspravni stav mučenika koji dostojanstveno prkosi smrti Jevanđeljski među ikonama pjesniku Aćimu Todoroviću daje za pravo da pređašnji imperativni zahtjev svede u molbu koja je i simbol, i poenta.

Blagoslovi nas i duhom vrati,

Večeras – uoči Vidovdana!

Pjesma Vidovdan Marka S. Markovića ispjevana je u dvanaestercu složenom u šest strofa u kojima se redovno rimuju samo drugi i četvrti stih u veoma uspješno i ritmički, i harmonijski organizovanoj pjesničkoj strukturi.

Poetski svijet pjesme i njegove pjesničke slike su viđeni iz savremene kosovske perspektive gdje dominira sumrak i nekako težak i hladan šum rijeke Drenice.

Kroz uzrelo klasje provlači se tmina.

Zastide se zvezda od pšeničnog svica.

Poljane i šume osvoji tišina.

Talasima šumi ledena Drenica.

Usred kosovskih polja i šuma na kojima je prisutna samo tišina zastade i nekim čudom se umiri, svakako ne bez razloga, ledena Drenica predosjetivši da će se baš tu, u tim poljima, pred ponoć, uoči Vidovdana, pojaviti davno u borbi za slobodu u Gospodu usnuli srpski junaci.

Pa stade u trenu nema skamenjena.

U sred leta kao, ledom okovana.

Izađoše drevni ratnici iz senki…

Primiče se ponoć ispred Vidovdana.

Pjesnik u tom trenu vidi vaskrsle ratnike čija lica, dok pred njih izlazi krstoliki vitez sa česnicom u lijevoj i sa glavom u desnoj ruci, miluje vjetar simbolizujući Božji blagoslov što na njih u svaku ponoć pred Vidovdan silazi.

I baš tu počinje kosmička drama. Nad mučenicima se raskriljuje nebo, javlja se i mjesec, hladni svjedok protoka vremena i oličenje melanholične estetike vezujući se u poetski čvor sa dunjom neubranom kao simbolom nedosanjane slobode i rano ugašene mladosti koja se ni u ovozemaljskom, ni onozemaljskom svijetu ne miri sa kolektivnim tragičnim usudom i ne predaje mu se.

U trenutku kada je taj poetski čvor kao simbol veze tuge i odlučne čvrstine neubrane, nesalomive, ali zrele ideje o slobodi jasan, ti kosovski junaci sijeku, tu, kraj Drenice, na Kosovu, slavski kolač prelivajući ga vinom iz hiljadu rana spremivši ga tako za pričest i život vječni.

Raskrili se Nebo iznad mučenika.

Doluta i Mesec, dunja neubrana.

Presekoše kolač kosovski junaci,

preliše ga vinom iz hiljadu rana.

Hladna Drenica i pjesnik nakon ove uzvišene slave Bogu svjedoče da je u tom času, u trenutku čestitanja slave i pominjanja Hristova k`o crveni božur procvetala tama, a voda simbolično potekla ka izvoru svome kao simbolu čistote sna o slobodi dok se ti davno u Gospodu usnuli junaci vraćaju u hramove da sa fresaka vječno podsjećaju čije je šta i kome pripada.

Pa se raziđoše, svaki svome hramu.

Pogledaj ih, sine, na freskama stoje.

I ne skreću pogled sa Kosova polja…

Čekajući Srbe da dođu na svoje.

Zoran Kostić u zbirci pjesama Izgubine donosi pjesmu Vidovdan 1989 – 1999. pristupajući ovoj temi iz dva ugla i dajući nam dvije poetske slike Vidovdana i Kosova s kraja dvadesetog vijeka. Oba dijela ove pjesme koju možemo svrstati i u tzv. angažovanu poeziju, imaju po šest distiha koji se rimuju i koji su intonaciono spregnuti u jednu cjelinu.

Prvi dio pjesme svjedoči o veličanstvenom skupu na Vidovdan, na Gazimestanu povodom osamsto godina od Kosovskog boja. U jedinstvenom poetskom iskazu pjesnik taj veličanstveni skup vidi kao ostvarenje narodnog sna o jedinstvu i prevazilaženju svih međusobica koje traju još od Kneževe večere 1389. godine.

jer postajemo što mislili e smo:

Nebeski narod – spremni da, sem pjesmom,

obožen, tamo, životom ostane,

ponovo rođen iz zavjetne rane.

Ali, avaj, sudbina nam bijaše drugačija. Deset godina nakon veličanstvene proslave Vidovdana, 1999. godine, počinje progon i biblijsko stradanje kosovskih Srba pod NATO bombama pa Zoran Kostić s razlogom, u drugom dijelu ove pjesme, traži oproštaj od Miloša i Kneza.

Praštajte, sveti Miloše i Kneže,

potomstvu vaših djela nedostojnom

da plamti s vama na tom Polju bojnom.

Božuri gasnu pod vatrom crkava –

svijetli prošlost, budućnost smrkava.

Pjesmom Vidovdan Ranko Pavlović daje širi istorijski kontekst u kome nakon Kosovskog boja Svjetlo Vidovdana // treperi nad Gazimestanom kao trajni simbol neugasive ideje i težnje srpskog naroda ka slobodi da bi u nastavku pjesmu logički naslonio na tragičnu Maričku bitku koja se odigrala blizu Černomena i u kojoj su izginuli ne samo Mrnjavčevići, nego i značajan broj srpskog plemstva nagovještavajući neminovnost narednih tragičnih borbi za odbranu srpstva kakva je bila i ona baš na Kosovu polju, jer

O krvav kamen černomenski,
koji ni Marica
nije mogla saprati,
zapela je i pala,
pa se u nebesa
vazdigla Istorija.

To vozdvizanije u nebesa, to svjetlo što treperi nad Gazimestanom pokazuje da je Vidovdan iz samrtnog ropca // izvio klicu Pjesme // i u život je prometnuo ne priznajući poraz nego slaveći opredeljenje za carstvo nebesko.

Pavlović u ovoj kratkoj i herimetički zatvorenoj pjesničkoj formi na kraju jasno idejno i simbolički poentira distihom koji na neki način korespondira sa samim početkom pjesme i onim vidovdanskim svjetlom koje treperi nad Gazimestanom.

Kosovo – usud i rana.
Neugasiva luča – Kosovo.

Nimalo slučajno za kraj ovog kratkog razmišljanja nad nekoliko pjesama o Vidovdanu nismo ostavili pjesmu Vidovdan čiji je autor Jovan N. Bundalo.

Bundalova pjesma Vidovdan je ispjevana u šesnaestercu organizovanom u šest strofa po četiri stiha i sedma strofa kao distih. Rima je parna po principu ab / cd.

Bundalo Vidovdan vidi kao istorijsku paradigmu i poetsku vertikalu oko koje se nižu slike i događaji od Kosovskog boja do Košara. I ne samo to, nego i svi naši uzleti, uspjesi i porazi, svi naši prijatelji i neprijatelji ovdje su upjesmljeni u jednu zaista smislenu i poetski jasnu cjelinu.

U Bundalovoj pjesmi je sve tako jasno rečeno pa je ne treba komentarisati ili njene dijelove tumačiti. Dovoljno je samo nju čitati, te je iz toga razloga ovdje i donosimo u cjelini kao poentu ovog našeg kratkog osvrta na ovih nekoliko odabranih pjesama o Vidovdanu.

VIDOVDAN

Vidovdan je srpski ponos. Davna bitka, tuga nova.

Vidovdan je Lazarica i zakletva Lazarova.

Vidovdan je sveti zavet, Vidovdan je rana ljuta,

kad pomislim na Vidovdan, krene suza svakog puta.

Jer Vidovdan nije samo, sveto slovo kalendara,

već manastir razrušeni, napuštena kuća stara.

I Kosovo polje ravno i Kosovka sa kondirom

i prodati vinogradi i sveštenik sa putirom.

Vidovdan su i Košare, Vidovdan je i Branković

i dečanska zemlja plodna, Vidovdan je i Ranković.

Vidovdan je rudnik Trepča i Ljeviška iz Prizrena,