Rade R. Lalović: IZGRADNjA LIČNOG I NACIONALNOG IDENTITETA I KULTURA SJEĆANjA

Datum objave: sreda, 16 septembra, 2020
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

Prije nekoliko godina u školskoj praksi u Republici Srpskoj na jedan skroman način počeli su da se realizuju nastavni sadržaji iz nastavnih predmeta Srpski jezik i Istorija vezani za stradanje Srba u 20. vijeku s ciljem osmišljenog njegovanja kulture sjećanja na ta stradanja.

Rade R. Lalović; FOTO: Jadovno 1941.

Sjećam se, pamtim, dakle, postojim.

-mogući model-

Posebna pažnja je trebala da bude usmjerena na stradanja u toku Drugog svjetskog rata i na počinjene zločine nad Srbima na području Nezavisne države Hrvatske (NDH).

Da bi ovaj proces njegovanja kulture sjećanja, ili kulture pamćenja bio što bolje metodološki osmišljen, Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske je omogućilo da nastavnici srpskog jezika i istorije u manjim grupama pohađaju seminare o Holokaustu u Izraelu na institutu Jad Vašem. Logičan cilj tih seminara je bio da se na iskustvima proučavanja stradanja Jevreja u Holokaustu shvati i razumije njihova metodologija tog proučavanja i njegovanja kulture sjećanja.

Kao podršku ovim aktivnostima ovdje predlažemo mogući model koji bi osmišljenim njegovanjem kulture ličnog i nacionalnog identiteta veoma brzo mogao da izgradi jasan i lični, i nacionalni odnos prema stradalim precima u 20. vijeku, a time da kulturu sjećanja i kulturu pamćenja na srpska stradanja i zločine počinjene prije svega nad Srbima podignemo na zavidan spoznajni nivo.

TERMINOLOŠKA RAZGRANIČENjA

Prije nego bilo šta kažemo u vezi s ovim problemom nužno je da izvršimo nekoliko suštinskih i pojmovnih razgraničenja, odnosno da damo odgovor na osnovna pitanja šta je holokaust, na koga se on odnosi, šta je genocid, šta zločin protiv čovječnosti, kako se danas u nauci i publicistici imenuju počinjeni genocidi nad Jevrejima, nad Romima, nad Jermenimai konačno nad Srbima, onda i da ukažemo na značenje još nekoliko srodnih pojmova neophodnih za puno razumijevanje materije o kojoj želimo govoriti.

Kada je riječ o samoj definiciji Holokausta u zadnje vrijeme se javljaju različiti stavovi i nepotrebna nadmudrivanja i razvodnjavanja ovog pojma, pa imamo Holokaust u užem i širem smislu, odnosno Holokaust koji se odnosi samo na stradanje Jevreja i Holokaust koji obuhvata i sve nejevrejske žrtve njemačke kampanje masovnog ubistva.

U većini on line dostupnih enciklopedija, istorijskim i publicističkim radovima pojam Holokaust ili Šoa se definiše na skoro identičan način i ograničava se na period nacističke vladavine od 1933. do 1945. godine. A tamo se kaže da Holokaust (grčki; holókaustos: ὁλόκαυστος: “potpuno spaljen”) i Šoa (hebrejski: “katastrofa”, “velika nesreća”) označavaju pojam organizovanog, sistematskog genocida i ubistva oko 6 miliona evropskih Jevreja za vrijeme nacional-socijalizma u Njemačkoj. Pojam Holokausta se, također, odnosi na sistemsko istrebljenje Jevreja u zemljama saveznicama nacističke Njemačke.

U Proleksis enciklopediji, za Holokaust se kaže “Danas se pod nazivom Holokaust poglavito razumijeva masovno istrebljenje Židova u doba nacizma.”

Ivan Klajn, Jevrej po ocu, u svom Rečniku jezičkih nedoumica kaže “Holokaust (grčka reč, danas u značenju pokolj Jevreja pod nacistima): nema potrebe da se prenosi engleski izgovor Holokost.

“Predrag Lozo i Dušan Pavlović u radu Od principa obrazovanja o genocidu i Holokaustu do kulture pamćenja u Republici Srpskoj takođe tvrde da se “Termin Holokaust u nauci koristi isključivo za genocid nad Jevrejima u vrijeme Drugog svjetskog rata”.

A u priručniku Preporuke za poučavanje o Holokaustu, Međunarodni savez za sjećanje na Holokaust – IHRA (International Holocaust Remembrance Alliance), Zagreb 2019. se kaže “Kao što je utvrđeno u odjeljku 3.1, smislena nastava o Holokaustu zahtijeva dosljedno i točno korištenje izraza. U povijesti dvadesetog stoljeća izrazi „Holokaust“ i „Šoa“ odnose se na specifičan genocidan događaj: pod pokroviteljstvom države, sistemski progon i ubojstva Židova od strane nacističke Njemačke i njezinih suradnika između 1933. i 1945. Najviše progona i ubojstava dogodilo se tijekom konteksta Drugog svjetskog rata”.

Da se pojam Holokaust odnosi samo i isključivo na staradanje Jevreja, a nikako na stradanje bilo koga drugog naroda, a usput rečeno Holokaust i Šoa su sinonimi, tvrde i svi jevrejski teoretičari i istraživači Holokausta. Tako npr. dr Robert Rozet sa instituta Jad Vašem u svojim predavanjima naglašava da svaki genocid nije Holokaust, obrazlažući da je Holokaust samo i isključivo stradanje Jevreja na prostorima kojim je upravljala nacistička Njemačka, uz napomenu da se Holokaust može pravilno razumjeti samo i isključivo ako se shvati nacistički pogled na svijet.

Genocid (izvedeno od genos = pleme, rod, narod + lat.occidere = ubiti) je najekstremniji, najdrastičniji i najbrutalniji zločin namernog uništavanja nacionalnih, etničkih, rasnih i religijskih grupa. Ovaj pojam je definisan u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Opšta skupština UN prihvatila 9. decembra 1948. godine.

Termin genocid u prevodu na srpski jezik bi glasio rodoubistvo.

Prema Rimskom statutu Međunarodnoga krivičnog suda iz 1998. godine zločin protiv čovječnosti obuhvata djela kao što su ubistva civila, istrjebljenje i protjerivanje civilnoga stanovništva, silovanje bespomoćnih žena i zločin aparthejda.

Zločin nad Romima u Drugom svjetskom ratu u nauci i u publicistici je određen sa dva termina i to: Porajmos – (romski [pʰoɽo], uništenje) je termin kojim Romi označavaju genocid i Samudaripen – od romskog samudaripena masovno ubijanje.

Genocid koji je Otomanska imperija počinila nad Jermenima se najčešće označava kao Medz yeghern što znači “Veliki zločin“, ali u istom ili sličnom značenju se može ponegdje susresti i sintagma Hajots tegespanutjum.

Kada je riječ o zločinu nad Srbima u 20. vijeku, posebno u NDH, onda moramo konstatovati da se srpska naučna javnost nije usaglasila kako će se i da li će se genocid koji je NDH nesporno počinila nad srpskim narodom posebno terminološki odrediti kao što su to ime dobili i genocidi nad Jevrejima, Romima i Jermenima.

Jedan dio istraživača koji se bave ovom materijom smatra da genocid nad Srbima počinjen na teritoriji NDH nije potrebno posebno terminološki markirati, da je dovoljna samo definicija genocida sa odrednicom lokacije i naroda koji ga je pretrpio, a jedan dio srpskih intelektualaca i univerzitetskih profesora, istoričara i publicista među kojim je i akademik prof. dr Vasilije Krestić, nesporni autoritet za srpsko-hrvatske istorijske odnose, smatra da je genocid nad Srbima počinjen u NDH u periodu 1941. do 1945. godine neophodno i terminološki posebno odrediti, jer je on po mnogo čemu specifičan.

I upravo zbog polemika u vezi s imenovanjem zločina genocida nad Srbima koji je počinila NDH u upotrebi postoje dva termina, ali nijedan nije opšte prihvaćen.

Jedan je termin “Pokolj” koji je predložilo Udruženje potomka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovno “Jadovno 1941.”, a drugi termin je “Srbocid” (od SRB + lat. occidere = ubiti) koji su u svojim radovima upotrebljavali prvo Vladimir Umeljić, a zatim i Mihailo Stanišić, pa onda i neki drugi. Napominjemo da termin “Srbocid” koji je izveden kao konkretizovana paralela terminu genocid označava stradanje Srba u cijelom 20. vijeku, u oba svjetska rata, balkanskim ratovima i ratovima s kraja 20. vijeka.

Udruženje “Jadovno 1941.” svoj prijedlog “Pokolj” definiše kao: “Pokolj je naziv za sistemski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svjetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju”. Značajno je ovdje napomenuti i činjenicu da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na komemorativnom skupu u Sremskoj Mitrovici 26. aprila 2020. godine povodom Dana sjećanja na žrtve ustaškog koncentracionogog logora Jasenovac taj ustaški zločin okvalifikovao kao “Pokolj” nad srpskim stanovništvom, a ista kvalifikacija se susreće i u filmu Dnevnik Diane Budisavljević.

A prije predstavljanja mogućeg modela njegovanja kulture sjećanja na srpska stradanja u 20. vijeku u školskoj praksi podsjetićemo se i na pojmove bez kojih se nikako ne može osmisliti kultura sjećanja, a to su pojmovi identitet, lični identitet, porodični / društveni identitet, kulturni identitet i naciopnalni identitet.

Pod identitetom se obično podrazumijeva skup određenih jasno definisanih osobina koje pojedinca ili grupu ljudi, ili narod u cjelini čine baš takvim kakav jeste i po čemu se on razlikuje od ostalih pojedinaca ili grupa. U osnovi ovog termina je latinska riječ identitas što u prevodu znači karakteristična jedinica.

U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža npr. za identitet se kaže: “U sociologiji, skup značajki koje određuju posebnost pojedinca ili skupine u smislu različitosti ili pak pripadnosti u odnosu na druge pojedince ili skupine. Individualni identitet (Isticanja su moja. R.R.L.) odgovor je na pitanje »tko sam ja?«, a proizlazi iz činjenica koje tvore pojedinčev životopis, koji je jedinstven i neponovljiv, te iz vlastitih iskaza o pripadnosti različitim skupinama, odn. državljanstvu, koje čine društveni ili kolektivni identitet, svojstven ili tipičan većemu broju pojedinaca. Društveni identitet odgovor je na pitanje »tko smo mi?«, a može biti spolni ili rodni, dobni, seksualni, rodbinski, jezični, vjerski, nacionalni, regionalni, klasni, profesionalni, organizacijski, klupski, politički, tradicionalni, moderni, itd. “

Da bi se govorilo o kulturi sjećanja ili kulturi pamćenja identitetskih odrednica mora se odrediti i kategorija kulturnog identiteta, a ona je sažeto definisana u Proleksis enciklopediji gdje stoji: “kulturni identitet, pojam koji izražava jedinstvenost i autentičnost neke kulture, te pripadnost pojedinca ili društv. skupine toj kulturi; određenje neke društv. zajednice putem njezinih vlastitih kult. osobitosti i vrijednosti. K. i. tvore oblici duhovne (jezik, književnost, glazba, ples, običaji i dr.) i materijalne (graditeljstvo, artefakti) kult. baštine. K. i. osniva se na elementima tradicijske kulture, ali se izražava i u suvr. kult. tvorbama, uključujući i kult. industrije (film, izdavaštvo i dr.).”

Dakle, lični identitet, porodični identitet, kulturni identitet i naciopnalni identitet proizilaze jedan iz drugog i međusobno snažno korespondiraju i jasno odgovaraju na pitanja: Ko sam ja i Ko smo mi? čemu bi se moglo dodati i niz sličnih identitetskih pitanja kao npr. Ko su moji preci, Odakle smo došli, Kojim jezikom govorimo, Kojim pismom pišemo, Kojoj religijskoj skupini pripadamo, Gdje smo, od koga, zbog čega i kada smo sve stradali i tako redom.

Odgovori na sva ova pitanja objedinjeni u smislenu cjelinu čine naš i lični, i svaki drugi identitet koji valja njegovati i čuvati. Bez jasnog i dobro čuvanog identiteta mi kao pojedinci, a onda i kao narod postajemo bezlična i nikom potrebna masa kojoj nikakve vrijednosti osim hedonističkih i mamonističkih i nisu značajne, a tada već prestajemo biti i ljudi, i narod.

Ovdje smo dužni posebno podvući da je za Srbe veoma značajan i fenomen srbofobije, odnosno antisrbizma baš kao što je za Jevreje značajan fenomen antisemitizma. Taj fenomen antisrbizma koji nerijetko kod nekih mondijalistički orijentisanih Srba prerasta u surovi autošovinizam je analiziran u knjigama Mila Lompara, Duh samoporicanja i Željka Grujića, Otadžbina i oceubice, a korisne odgovore o srbofobiji na globalnom planu daje i knjiga Emila Vlajkija Demonizacija Srba.

Zbog minimalnog podsjećanja,kao ilustraciju navodimo i nekoliko klasičnih primjera za srbofobiju koju ne pokazuju samo neki pripadnici drugih naroda koji žive na području bivše SFRJ, nego nažalost i neki Srbi. Tako npr. Radomir Konstantinović u Filozofiji palanke kaže Što sam više Srbin, to sam manje čovjek, ili Filip David u pismima Mirku Kovaču kaže: U Srbiji je patriotizam poslednje utočište protuva.

Konstantinovićev stav je i primjer surovog autošovinizma.

Klasična surova srbofobija je i:

– Odnos komunista prema vladiki Nikolaju Velimiroviću, profesoru Slobodanu Jovanoviću i Jovanu Dučiću,

-Odnos komunista prema Avi Justinu Popoviću,

-Kada komunisti iz Banjaluke progone vladiku Vasilija Kostića 1953. godine,

-Kada se zatvaraju profesori beogradskog Pravnog fakulteta koji su ukazivali na pogubne posljedice ustavnih promjena iz 1974. godine,

-Kada je svojevremeno sarajevski prof. dr Nijaz Duraković prezrivo i ironično sa neskrivenom mržnjom govorio “Miris tamjana se širi Bosnom i Hercegovinom”,

-Kada se u Crnoj Gori hapsi mitropolit Amfilohije i otima imovina SPC…

Mnogo je primjera i domaćih i stranih izvora srbofobije, odnosno antisrbizma, a njihovo nabrajanje i samo površna analiza bi zahtijevala najmanje nekoliko knjiga sa po preko 1000 stranica. Za sada dovoljno pokazatelja nudi pomenuta Vlajkijeva knjiga Demonizacija Srba.

METODOLOGIJA NjEGOVANjA KULTURE SJEĆANjA NA STRADANjA SRBA

Kako bi se otklonile neke dileme koje su se javile u praksi, nužno je odgovoriti na još jedno važno pitanje, a to je: Da li mi u našim školama treba da primarno izučavamo genocid nad Jevrejima, odnosno Holokaust ili genocid nad Srbima i šta je u svemu ovom prioritet?

Odgovor je potpuno jasan. Srbi nemaju Holokaust. Srbi imaju, kako to na pomenutom komemorativnom skupu u Sremskoj Mitrovici reče predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, Pokolj koji su izvršile ustaše i njihovi saradnici na teritoriji NDH 1941 –1945. godine. Ne smiju se zaboravizi ni velika stradanja u Srbiji, Crnoj Gori i Hercegovini u istom tom ratnom periodu, pa čak i desetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i to samo zbog toga što Srbi nisu prihvatili bezbožničku komunističku ideologiju. Naravno, u isti red i po obimu, i po važnosti dolaze i raniji zločin koji su počinili šuckori 1914. godine.

Tome se svakako moraju dodati i zločini u operacijama za vrijeme posljednjeg Odbrambeno – otadžbinskog rata počinjeni u Sarajevu, ali i na području Hrvatske završno sa akcijama Bljesak i Oluja 1995. godine. Mi treba da proučavamo te zločine nad Srbima u 20. vijeku, a o Holokaustu, bez svake sumnje, učenici treba da imaju kvalitetne informacije i dovoljna znanja što je zadatak na koji sve odgovore daje jedna dobro osmišljena nastavna tema iz redovne nastave istorije i u osnovnoj, a onda i u srednjoj školi.

Naravno, proučavajući zločine nad Srbima u NDH i na cijelom srpskom prostoru neminovno je, i potrebno je u odgovarajućoj mjeri povlačiti paralele o zajedničkim stradalničkim sudbinama Jevreja i Roma koje se prepliću na istim mjestima sa stradanjem Srba.

Srbi ne smiju, ali to neki, ipak, ponekad čine, da miješaju ili da poistovjećuju zločine počinjene nad našim, srpskim narodom, sa Holokaustom, jer su to dva različita pojma i dvije različite tragedije koje imaju potpuno različit uzrok. Čak i u kalendaru praznika postoji poseban međunarodni praznik Dan sjećanja na Holokaust i sprečavanje zločina protiv čovječnosti koji se obilježava 27. januara, pa onda Srbi nemaju nikakvog razloga da Dan proboja jasenovačkih logoraša imenuju sa proširenim i pridruženim odrednicama kao npr. Dan sjećanja na žrtve Holokausta, genocida i drugih žrtava fašizma u Drugom svetskom ratu kako se to nerijetko čini. Taj datum i taj memorijalni dan je samo i isključivo Dan proboja jasenovačkih logoraša svih vjera i nacija koji su u tom proboju 22. aprila 1945. godine učestvovali.

Iz svega navedenog slijedi da mi treba da izgradimo svoju metodologiju i svoj koncept proučavanja stradanja Srba u 20. vijeku u funkciji njegovanja kulture sjećanja i kulture pamćenja koristeći iskustva jevrejske metodologije u proučavanju Holokausta.

Koje su osnovne karakteristike jevrejske metodologije?

Evo onih najvažnijih u pojednostavljenim formulacijama.

1.Spoznaja šta je Holokaust, gdje i kada se desio, njegovi uzroci i razmjere;

2.Spoznaja gdje su sve Jevreji živjeli prije Holokausta;

3.Spoznaja o načinu života i kulturnim obilježjima Jevreja prije Holokausta;

4.Spoznaja gdje potomci preživjelih Jevreja danas žive;

5.Prikupljanje podataka o stradalim precima, fotografije, biografije i izrada banke podataka o broju stradalih;

6.Spoznaja o mjestima stradanja predaka;

7.Predstavljanje žrtava kao ljudskih bića iz starih zajednica, a ne kao statistički zbir stradalih u plinskim komorama i masovnim grobnicama;

8.Izgradnja svijesti kod mladih o značaju kulture pamćenja i sjećanja na stradale pretke;

9.Susreti i razgovori sa preživjelim žrtvama Holokausta.

U jevrejskoj metodologiji njegovanja kulture pamćenja i sjećanja važna je još jedna činjenica, a to je stav države da nijedna školska ekskurzija ne može otići bilo kuda prije nego što posjeti Jad Vašem. A onda slijedi i činjenica da svi Jevreji moraju tri puta doći u Jad Vašem: kao učenici, kad pođu u vojsku i kad pođu na vjenčanje. Dakle, šta je predmet učenja o Holokaustu u Izraelu na institutu Jad Vašem? Odgovor daje studija dr Živorada Milenovića Učenje o Holokaustu kao faktor negovanja kulture sećanja i očuvanja nacionalnog identiteta u kojoj stoji “Predmet istraživanja je učenje o Holokaustu kao faktor razvoja kulture sećanja i očuvanja nacionalnog identiteta”.

A sada da se osvrnemo na to kakvo je stanje u našem obrazovnom sistemu u Republici Srpskoj?

-Srbi ni na nacionalnom, ni na školskom nivou nakon 1945. godine nemaju izgrađenu metodologiju njegovanja kulture sjećanja na vlastita stradanja;

-Srbi su slijepo slijedeći ideološku državnu politiku decenijama njegovali kulturu zaborava vlastite istorije;

-Srpski nacionalni identitet je više od sedamdeset godina ideološki omalovažavan i definisan kao retrogradna društvena pojava, a to su naročito činili komunisti za vrijeme NOB-a i u bivšoj drugoj Jugoslaviji;

-Srbi tek od prije nekolike godine u NPP-u u Republici Srpskoj iz nastavnih predmeta Istorija i Srpski jezik u 9. razredu OŠ i u 4. razredu SŠ imaju samo minimalne nastavne sadržaje vezane za kulturu sjećanja na srpska stradanja.

Polazeći od ličnog iskustva u nastavnoj praksi i na poslovima savjetodavnoinstruktivnog rada sa nastavnicima srpskog jezika, te nakon proučavanja književnih tekstova i priređivanja antologije poezije Pred sjenima srpskih mučenika i zbornika radova Srpska poezija stradanja i patnje, te nakon pohađanja seminara u Izraelu na institutu Jad Vašem, slobodan sam u svoje lično ime predložiti jedan mogući model njegovanja kulture sjećanja i pamćenja na stradanje Srba u 20. vijeku koji se lako može primijeniti u školskoj praksi i brzo dati značajan rezultat.

Prvo je neophodno odgovoriti na pitanje šta je to kultura sjećanja, odnosno kultura pamćenja?

Bogdanović i Mimica u Sociološkom rečniku kažu da kultura sjećanja „istražuje uloge kulturnih obrazaca sećanja, značaja pamćenja i sećanja za formiranje identiteta i odnosa prema istoriji i prošlosti u nauci i kolektivnom pamćenju. K[ultura] s[ećanja] na planu ličnog i kolektivnog pamćenja označava manje ili više promišljen odnos prema prošlosti i konstruktivni karakter stava prema prošlim iskustvima (sećanje), s obzirom na sadašnjost i budućnost. ˮ

Njemački egiptolog i arheolog, Jan Asman, teoretičar kulture, posebno kulture pamćenja u svojoj studiji Kulturno pamćenje: pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama u dijelu SPOMEN NA MRTVE, dakle, na “promišljen odnos prema prošlosti”, kaže: „Fenomen spomena na mrtve […] je izvorište i središte onoga što bi trebalo biti kultura sjećanja. Ukoliko je kultura sjećanja, prije svega, odnos prema prošlosti i, ukoliko prošlost nastaje tamo gdje postajemo svjesni diferencije između jučer i danas, onda je smrt praiskustvo takve diferencije, a sjećanje na mrtve praforma kulturnog sjećanja […] Spomen na mrtve je komunikativan, utoliko što predstavlja općeljudsku formu, a kulturan u onoj mjeri u kojoj obrazuje svoje specijalne nosioce, rituale i institucije. Sjećanje na mrtve dijeli se u retrospektivno i prospektivno sjećanje. Retrospektivni spomen je univerzalnija, prvobitnija i prirodnija forma. U njoj jedna grupa živi sa svojim mrtvima, neprestano ih održava prisutnim u napredujućoj sadašnjosti, izgrađujući na ovaj način sliku svog jedinstva i cjeline koja naravno zahvata i mrtve. U retrospektivnoj dimenziji ključni je aspekt pijeteta, puteva i formi kojima se daje svoj doprinos nezaboravnosti drugih […] U prospektivnoj dimenziji riječ je o aspektu učinka i fame, putevima i formama kojima stičemo slavu i sebe činimo nezaboravnim […]

Spomen na mrtve je u paradigmatičnom smislu pamćenje koje tvori zajednicu. U unatražnom vezivanju za mrtve putem sjećanja zajednica se osvjedočuje o svom identitetu. ˮ

Sve ovo nam govori da kultura sjećanja i na uspjehe, i na stradanja nije moguća bez jasno izgrađenog i njegovanog identiteta, bez sjećanja na naše pretke, pa će se i naš model njegovanja kulture sjećanja i kulture pamćenja na srpska stradanja i zasnivati na identitetu i proizilaziti i iz snažnog ličnog, porodičnog i nacionalnog identiteta. Jer znati ko sam ja, ko smo mi, odakle smo i koliko postojimo tu gdje jesmo podrazumijeva i temeljna znanja o svojim precima i onim koji nisu, i onim koji jesu stradali, a stradali su uvijek za odbranu časti, vjere i slobode.

Da bi se mladi ljudi od najranijih školskih dana zainteresovali na valjan način za vlastiti identitet i da bi neophodnost njegovanja identiteta pravilno shvatili može nam od posebne pomoći biti analiza odgovarajućih književnih tekstova, a mi smo se ovdje opredijelili da skrenemo pažnju na tri prelijepe pjesme koje su napisali Ljubomir Ćorilić, Dobrica Erić i Desanka Maksimović čija analiza nam daje niz jasnih odgovora i učvršćuje nas u namjeri da s razlogom ostanemo to što jesmo i da zaboravu ne dopustimo da nam potare pamćenje.


ČIJE SU OČI

Ljubomir Ćorilić

Pogledaj sliku

dedinu staru

u albumu

u spomenaru.

Čije su oči

čije su uši

čiji je osmeh

i sjaj u duši?

Kaže li deda

dok te gleda

maleno moje

sve je tvoje?

Ne zaboravi

ne zanemari

u nama živei naši stari.


SVI MOJI PRECI

Dobrica Erić

Svi moji Preci,koje često sanjam

Bili su Srbi, i ja im se klanjam..

Polupismeni težaci, gorštaci

I goroseče, ali pravoslavci..

Hvala im što nam kroz ljute godine

Sačuvaše ova brda i doline

Po kojima se još razleže jeka

Od Njine pesme, psovke i leleka.

I rađaju voćke, koje posadiše

Ti stari voćari,Te bivše radiše.

Sad su Prah, pomešan sa zemljom i peskom

Mir Dušama njinim u Carstvu nebeskom!

I ja, Njin potomak i dužnik, od glave

Do pete, zemljoljubac i đak Svetog Save

Želim da proživim, ostarim i umrem

U Zemlji Srbiji i da budem grumen

Ove Zemlje, o kojoj pevam bez predaha

I u kojoj svetli Prah mojih Predaka!

I moji potomci,đaci,zemljodelci

I vojnici, Srbi su ko i moji Preci.

Blagoliki, mekodušni tvrdoglavci

I gruborečići, ali svetosavci.

Ako ovu dugu zimu zla prezime

Sačuvaće svoje ime i prezime.

Hvala im što brane Grobove od trave

A kućni prag i slavski kolač od troglave.

Blagosiljam im sofre i kolevke

Zahvalan što smem izaći pred Pretke.

Nek im se dimljaci na kućama dime

Sve dok ukućani slave Krsno ime!.

A ja, njin predak, sluga bez ajluka

I bez gazde, pesmoljubac i đak Hromog Vuka.

Želim da proživim, ostarim i umrem

U Zemlji Srbiji i da budem Grumen

Ove zemlje, o kojoj pevam bez predaha

I u kojoj svetli Prah naših Predaka!


O POREKLU

Desanka Maksimović

Ja znam ko sam

po zvonu što sa zadužbina nemanjićkih peva,

po jasnosti njegova glasa, po tome što me od Studenice do Mileševa

pradedovi gledaju s ikonostasa

i što svaki u ruci drži hram.

Ja imam svetitelja oca i deda,

imam svetitelja za kuma,

i na nebesima

sve Suhoj planini od gromada

preko Sitnice do Rasa i Huma

moja loza vlada.

Ja znam ko sam

i po mržnji besomučnoj

kojom me zlopakosni gone odvajkada,

znam po tome koliko sam Ugru

pred očima crni

po tome koliki trn

u san Vizantiji moja moć zabada.

Ja znam ko sam

i po prijatelja svojih gospodstvu,

i po blagorodnosti njihova lika

i slavi im koplja i štita.

Sa svecima i kraljima ja sam u srodstvu,

o mom poreklu iz knjiga starostavnih

vladar na delekom dvoru

i letopisac u manastiru čita.

ODAKLE POČETI

Kakvo je stanje danas u Republici Srpskoj?

Danas u Republici Srpskoj, kako smo to kratko ranije naznačili, u nastavnom programu za deveti razred osnovne škole i za završni razred srednje škole iz nastavnih predmeta Srpski jezik i Istorija imamo zvanično uvrštenu nastavnu temu I i II svjetski rat, stradanje Srba, Jevreja i Roma u tim ratovima uz napomenu da su književna djela čijom analizom treba podstaći interes za kulturu sjećanja na srpska stradanja i u NPP-u za osnovnu, i za srednju školu potpuno pogrešno izabrana i većina njih nemaju nikakve veze sa stradanjem srpskog naroda bilo gdje i bilo kada. Primjeri tog promašaja su književna djela u devetom razredu osnovne škole kao što su npr. Antonije Isaković, Kroz granje nebo, Branko Ćopić, Bašta sljezove boje, Arsen Diklić, Ne okreći se sine, pa u četvrtom razredu srednje škole pisci Saša Božović, Petar Matović, Filip David i tako redom. Napominjemo da su neki od ovdje uvrštenih pisaca antisrpski javno deklarisani, poput Filipa Davida koji Srbe optužuje za svašta, pa je tako i zagovornik da smo počinili genocid u Srebrenici (http://www.youtube.com/ajbalkans) ili da su za sve nesreće na Balkanu uzrok uvijek bili Srbi, što se vidi iz njegovih knjiga kao što su Knjiga pisama 1992—1995. ili Zapisi iz mračnih vremena1994.

Dakle, ove sve pisce i njihova djela treba ukloniti iz NPP-a i umjesto njih uvrstiti ona djela u kojima su osnovni motivi stradanje Srba i njihova patnja u NDH i sličnim režimima, a onda i sastradalnička sudbina Jevreja i Roma na istim mjestima zločina.

Ovdje se postavlja još jedno pitanje, a to je: Da li je ovakvo proučavanje stradanja Srba dovoljno?

Odgovor je svakako negativan.

Proučavanje zločina nad Srbima i njegovanje kulture sjećanja na ta stradanja treba osmisliti tako da to proučavanje bude sistemsko i zasnovano na potpuno drugačijoj logici.Takva razmišljanja u Republici Srpskoj postoje i već se rade prve skice izmjene nastavnog programa za osnovnu školu u okviru tzv. nacionalne grupe predmeta.

Ali, i pored svih tih budućih izmjena, kada budu prihvaćene i usvojene sa mogućim fondom časova, imaćemo manjak realnog vremena u redovnoj nastavi da se sa učenicima kvalitetno i na valjan način posvetimo aktivnom i trajnom njegovanju kulture sjećanja na zločine počinjene nad Srba u 20. vijeku.

Zbog toga mi ovdje predlažemo i predstavljamo jedan mogući model koji sistemski jača lični i nacionalni identitet i njeguje kulturu sjećanja na stradanje Srba.

Kako to proučavanje i njegovanje kulture sjećanja na stradanje Srba u 20. vijeku traži sistemski pristup i više vremena nego je to moguće u bilo kom nastavnom procesu odvojiti, a kako bi se sa njegovanjem kulture sjećanja počelo blagovremeno i u skladu s uzrastom učenika jedina mogućnost je da se pored osmišljenih redovnih nastavnih sadržaja realizuju i odgovarajući sadržaji u okviru programa vannastavnih aktivnosti u školi, odnosno u okviru sekcija i učeničkih klubova.

Rukovodioci tih sekcija i klubova treba da budu nastavnici srpskog jezika, istorije i vjeronauke uz povremeno uključivanje nastavnika likovne i muzičke kulture. Tako bi se npr. recitatorska, dramska, literarna, besjednička, istorijska, muzička, novinarska i likovna sekcija objedinile u KLUB pod nazivom RAZVIJANjE LIČNOG I PORODIČNOG IDENTITETA I NjEGOVANjE KULTURE SJEĆANjA.

Taj klub bi imao svoj okvirni plan i program rada po razredima, a kao posebni njegovi dijelovi bi bili i redovni programi sekcija koje on objedinjuje.

Dakle, da bi u obrazovnom sistemu blagovremeno počeli da njegujemo kulturu sjećanja na srpska stradanja moramo početi od prvog razreda osnovne škole i to ne pričom o zločinu i stradanjima, nego osmišljenom pričom o ličnom i porodičnom identitetu.

Programski sadržaji vannastavnih aktivnoosti i u osnovnoj i u srednjoj školi čine poseban dokument koji će školama biti blagovremeno dostupan.

***

U okviru svih ovih aktivnosti u osnovnoj i srednjoj školi, kako smo to ranije i napomenuli, učenici pojedinačno vode i odgovarajuću evidenciju o užoj i široj rodbini i njihovom stradanju. Evidencija se vodi u namjenski sačinjenim tabelama koje su dio materijala uz programske sadržaje vannastavnih aktivnosti. Tako se stvara jasna slika i sjećanje na pretke i njihova stradanja koja zaborav pretvara u pamćenje, jačajući tako i lični, porodični, a onda i nacionalni, i kulturni identitet kao jedan uzvišeni i razumski odnos prema žrtvama našeg naroda, prema stradalim precima koji su nam ostavili slobodu u kojoj danas živimo. Zbog svega navedenog je veoma važno govoriti o ovim žrtvama, jer kako na jednom mjestu kaže prof. dr Bogoljub Šijaković Pitanje žrtve, pitanje je identiteta našeg naroda, a pitanje identiteta je pitanje integriteta.

Zato, ali ne i samo zbog toga, Srbi moraju Dekartovu maksimu Mislim dakle postojim, pretvoriti u maksimu Sjećam se, pamtim, dakle, postojim.

IZVORI:

1.Gideon Grajf, Jasenovac Aušvic Balkana, Beograd 2018.

2.Predrag Ostojić, Ustaški zločin u Starom brodu kod Višegrada 1942, Svet knjige, Beograd 2019.

3.Radenko Mutavdžić, Identitet – od pojedinačnog do nacionalnog http://www.odbrana.mod.gov.rs/odbrana-stari/vojni_casopisi/arhiva/VD_2017-7/69-2017-7-11-Mutavdzic.pdf

4.Predrag Lozo i Dušan Pavlović, Od principa obrazovanja o genocidu i Holokaustu do kulture pamćenja u Republici Srpskoj, Svaarog br. 14/2017, Banjaluka

5.Mile Medić, Zaveštanja velikog župana Stefana Nemanje svome sinu Svetom Savi https://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/mmedic/mmedic-zavestanja_c.html

6.dr Živorad Milenović Učenje o Holokaustu kao faktor negovanja kulture sećanja i očuvanja nacionalnog identiteta https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/1452-9343/2014/1452-93431408085M.pdf

7.Jan Assmann – Kulturno pamćenje, Pismo, Sjećanje i Politički identitet u ranim visokim kulturama, https://www.scribd.com

8.Nova zora br. 64/2019, SPiKD Prosvjeta, Bileća

9.Srpska poezija stradanja i patnje – Zbornik radova, Priređivač Rade R. Lalović, Foča 2018.

10.Aljoša Mimica, Marija Bogdanović, Sociološki rečnik, Beograd 2007.

11.Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža -on-line izdanje, www.enciklopedija.hr

12.Proleksis enciklopedija, https://proleksis.lzmk.hr

13. www.wikipedia.org  

14. http://www.youtube.com/ajbalkans

15. https://mondo.ba/Info/Region/amp/a862238/Pokolj-usvojen-termin-za-ubistva-Srba-u-NDH.html

16. https://www.yadvashem.org/

17. www.jusp-donjagradina.org

18. www.jadovno.com

19. https://mzo.gov.hr


Izvor:

Rad je objavljen u časopisu za književnost i kulturu “Nova zora” 67/2020, SPiKD Prosvjeta, Bileća


Od istog autora:

Rade R. Lalović: NEKOLIKO POETSKIH SLIKA SA ANTISRPSKIM KOMUNISTIČKIM RUKOPISOM

Rade R. Lalović: SRPSKA POEZIJA STRADANjA I PATNjE …

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan komentar za Rade R. Lalović: IZGRADNjA LIČNOG I NACIONALNOG IDENTITETA I KULTURA SJEĆANjA

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top