Siniša Šešlija: O NAMA I NAŠEM IDENTITETU

Pred vama je detaljan i emotivno snažan prikaz nove srpske nacionalne čitanke „Ja znam ko sam“ autora profesora Rada R. Lalovića, koja kroz pažljivo odabrane književne tekstove i duhovne vertikale postaje ključni putokaz u izgradnji i očuvanju identiteta kod najmlađih naraštaja.

Naći se u ulozi autora jedne Nacionalne čitanke nije nimalo jednostavan i lak zadatak. Još ako je ta čitanka namjenjena đacima nižih razreda osnovne škole iliti mališanima, zadatak postaje još složeniji.

Prije svega treba dobro odvagati i odmjeriti sadržaj jednog takvog udžbenika ili da ga nazovemo, možda je bolje, priručnika u nastavi Srpskog jezika. A da bi se to uspješno uradilo, treba prije svega dati pojašnjenje šta je razlog za pisanje jednog takvog udžbenika. I autor, profesor Rade R. Lalović je to odlično uradio. Sam autor kaže da je cilj objavljivanja jednog ovakvog udžbenika razvijanje ljubavi prema porodici, tradiciji, običajima, jeziku i pismu, našoj ćirilici i najznačajnijim ličnostima iz istorije našeg, srpskog naroda, kao i spoznaja o našim najvažnijim građevinama, spomenicima i manastirima.

Zašto nacionalna čitanka i zašto danas?

Ako je ikada bilo potrebno da se odrasli, svojom mudrošću i iskustvom „umiješaju“ u način vaspitanja i obrazovanja djece, onda je to danas. Danas, kada se kroz medije, a posebno putem interneta, bar se nama tako čini, sve okreće protiv tradicije, moralnih nazora, pa čak i porodice, potreba da se najmlađim učenicima jasno pokaže šta je to ljubav prema svom narodu, gotovo je nasušna potreba. Nešto što se, jednostavno rečeno, mora — namjerno ne želimo reći treba — uraditi. Sve što nam se dešava u našem najbližem okruženju, svi mogući nasrtaji i pokušaji da se svrstamo na stranu gdje ne želimo, ne ostavljaju drugi način nego da se odgovorno umiješamo u vaspitavanje i razvijanje nacionalne svijesti kod Srpčadi.

U autorovoj biografskoj crtici na kraju ovog udžbenika jasno stoji da je dugogodišnji profesor Srpskog jezika, ali takođe i višedecenijski nadzornik za isti predmet. Ko će onda bolje od njega (autora) znati kako i na koji način da se priredi i objavi jedan ovakav udžbenik. Ogromno i bogato iskustvo i kao nastavnika i kao nadzornika, i kao autora i koautora udžbenika za srpski jezik, i te kako je pokazano i dokazano kroz vertikalu koja se pruža kroz ovaj rukopis, pri čemu se jasno mogu izdvojiti cjeline književnih tekstova: škola – porodica – jezik i pismo / ćirilica – običaji i tradicija / praznici – znamenite ličnosti – znamenite građevine.

Kada se završi iščitavanje svih tekstova, u petom razredu osnovne škole, đaci će jasno i glasno moći reći: „Ja znam ko sam!“. Imajući to u vidu, Rade R. Lalović započinje putovanje stranicama nacionalne čitanke Desankinom pjesmom „O poreklu“. Kao da nagovještava krajnji rezultat iščitavanja, kao da jasno iskazuje planirani i ostvareni ishod – znati ko si, ko su ti preci, kojim jezikom zboriš i pišeš, kome se moliš, koga poštuješ, kome se diviš i ko ti je uzor.

Razumijevanje dječijeg svijeta

U svakoj cjelini je jasno iskazana ljubav i razumijevanje prema našim najmlađim učenicima i potrebna vještina za razumijevanje i, samo uslovno rečeno, tumačenje književnih tekstova. Autor i te kako razumije i zna da djeci, učenicima nižih razreda osnovne škole, ne mogu biti bliski pojmovi kao što su književna djela, stilske figure, motivi i svi oni teško shvatljivi književno-teorijski pojmovi. Ali, ono što sigurno zna, jeste da činjenica da će svako dijete rado čitati i učiti napamet stihove o školi, o ljepoti druženja u školi, sticanju novih drugara i novih vještina. Znajući koliko je važna i bitna uloga škole, autor i bira tekstove koji će svakog đaka prvaka još više privući školi, učitelju, njegovim drugarima. Kako lijepo zazvuče Ršumovićevi stihovi kada ih govori đače prvače:

Au, što je škola zgodna,
leči lenjost i samoću.
Ko da mi je kuća rodna,
šteta što ne radi noću.

Sličan je način komponovanja i ostalih književnih tekstova: o roditeljima i najužim članovima domaćinstva u kome živimo, odnosno o porodici. Svima je jasno koliko važnu ulogu ima u životu svakog čovjeka porodica, a posebno oni najbliži: majka, otac, braća i sestre, djedovi i bake. Prve korake, prve riječi, osnov kulture i ponašanja dijete pravi, izgovara i uči upravo u okruženju svoje porodice:

Najveća je sreća
Moja porodica.
Pred spavanje uveče
Vidim draga lica.

Značaj porodičnih praznika i tradicije

Važnu i bitnu ulogu u životu svakog čovjeka, posebno djeteta, imaju porodični praznici. Tada se svi članovi porodice okupljaju, vlada neka nesvakidašnja svečana atmosfera, svi su srećni, nasmijani i dijete to doživljava kao posebnu radost u svom životu, svom domu i okruženju. Zato je bitno da dijete nauči značaj tih porodičnih okupljanja, odnosno običaja svoga naroda. Da razumije i shvati vrijednost i značaj očuvanja tradicije i običaja. Čak i naš veliki Vuk Stefanović Karadžić, znajući bitnost običaja i tradicije, u svome Rječniku iz 1818. godine pored naziva praznika ili nekog običaja navodi i opširnije tumačenje istog.

Tako slično radi i autor ove čitanke, nastojeći da kod djece još više pobudi ljubav prema porodičnim praznicima, a samim time i očuvanju običaja i tradicije. Zato su, sa punim pravom, u ovu čitanku svrstani i tekstovi koji govore o najvažnijim porodičnim praznicima: Badnje veče, Božić, Vaskrs, porodična/kućna slava. Dijete će ih učiti, tumačiti, razgovarati o njima sa svojim ukućanima, roditeljima i još više razviti u sebi ljubav prema svome narodu i svojoj vjeri. Stihovi pjesme „Badnji dan 2013“ jasno govore o tome:

A Badnje veče nek mirom ukrasi
svaki kutak u domu tvom,
dok ponoć dolazi, pesmu anđela
sve jače čuj u srcu svom.

Kao i ovi stihovi:

Slavi život i raduj se,
Hristos Vaskrse! – kaži svima.
Vaskrsnuće svaki onaj,
Ko u sebi Hrista ima.

Prateći razvoj djeteta preko ljubavi prema porodici, običajima i tradiciji, slijede tekstovi o zavičaju, svojoj republici, odnosno državi / entitetu. Treba takođe razvijati ljubav prema zavičaju, široj okolini kao i svojoj Republici Srpskoj. Da razumiju i shvate važnost zavičaja kao i ljepotu i milinu koju čovjek osjeti pri pomenu riječi – zavičaj. Kako to lijepo kaže Marija Milojević:

„Zavičaj se ne kupuje, ne pozajmljuje. Njega dobiješ po rođenju, kao što dobiješ oca svoga i majku svoju, tako ti je i zavičaj određen i samo tvoj.“

Isto tako treba razgovarati o važnim obilježjima jednog naroda, tj. države (u našem slučaju entiteta). Djeca treba da znaju značaj himne, zastave i grba / amblema za jedan narod. Da porazgovaraju o tome sa svojim učiteljima i učiteljicama, roditeljima kao i svojim drugarima. Da znaju i da pjevaju stihove himne, kako Republike Srpske:

U srcu mom samo je jedan dom
U srcu velika moja republika
U srcu mom najljepša zvijezda sja
Moja republika, Republika Srpska.

tako i Republike Srbije:

Otadžbinu srpsku brani
petvekovne borbe plod
Bože spasi, Bože brani
moli ti se srpski rod.

Jezik i ćirilica kao temelji opstanka

Jedna od, možemo slobodno reći, najvažnijih odrednica jednog naroda, jedne nacije jeste jezik. Kojim jezikom govoriš i pišeš, to te i određuje kao pripadnika tog naroda, te kulture, te književnosti. Djeca treba da znaju da su Srbi, pravoslavci, svetosavci, da govore srpskim jezikom i da pišu srpskim pismom, srpskom ćirilicom. Nažalost, ogromna većina učenika starijih razreda, a posebno srednjoškolaca i studenata, pri korištenju novijih, tehnološki naprednijih sredstava komunikacije (mobilni telefoni, tableti i računari) koriste latinicu kao svoje osnovno pismo. To je donekle opravdano činjenicom da su tastature tih uređaja najviše prilagođene korištenju latinice, ali to ne mijenja tu poraznu činjenicu.

Zato je kod najmlađih učenika i te kako potrebno razvijanje ljubavi prema korištenju ćirilice i shvatanja da je to pismo, naša srpska azbuka, jedino pravo srpsko pismo. Zato su i uvršteni stihovi baš o ćirilici i ljubavi prema istoj:

Ćirilica, srpsko pismo,
Jedno slovo – jedan glas,
Vrlo lako za učenje,
Srpskoj deci to je spas.

A na istoj ravni nalaze se i riječi Mila Medića iz Nemanjine Povelje o jeziku:

„Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Reč se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu reč u svoja usta. Uzmeš li tuđu reč, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznačajniju reč svoga jezika.“

Velikani i duhovne vertikale

Nisu zaboravljeni, i ne smiju ni biti, oni bez kojih ne bi postojao srpski narod. Velikani srpske misli, nauke, državnosti, kao ni oni koji su svojim ličnim činom doprinijeli da istim sjajem sija baklja slobode srpskog naroda. Djeca će razgovarati, tumačiti književne tekstove o velikom i neponovljivom Svetom Savi i rado pjevati stihove:

Uskliknimo s ljubavlju
Svetitelju Savi
Srpske crkve i škole
Svetiteljskoj glavi.
Tamo venci, tamo slava,
Gde naš srpski pastir Sava.

Osim o Svetom Savi, učiće i u mjeri koja odgovara njihovom uzrastu upoznaće se sa najvažnijim ličnostima srpskog naroda. Sa Njegošem, Vukom, Teslom, Pupinom, Milankovićem. Razumjeće i shvatiti koliko je velik njihov značaj, ne samo za srpski narod nego i za cjelokupno čovječanstvo. I ne samo razumjeti nego se i ponositi što baš oni pripadaju narodu koji je dao takve velikane književnosti, nauke, pravoslavlja.

A isto tako će naučiti i s ponosom izgovarati imena kao što su: Stefan Nemanja, knez/car Lazar, Karađorđe, vojvode Radomir Putnik, Жivojin Mišić, Stepa Stepanović, Petar Bojović. Shvatiće, možda, da njihova ulica, škola, sportski klub nose naziv po ovim velikanima. I još više će biti ponosni što su đaci jedne takve škole, stanovnici jedne takve ulice ili sportisti jednog takvog kluba.

Gdje je prisutna priča o narodu, o porodici, o običajima i tradiciji, o pismu i kulturi, o odbrani slobode, o značajnim ličnostima jednog naroda, mora biti prisutna i priča o pojmu koji sve to povezuje u jednu veliku skladnu cjelinu. Pojmu koji sve nabrojane pojmove drži zajedno, kao karike jednog snažnog neraskidivog lanca. U slučaju srpskog naroda, to je naša pravoslavna crkva, naše pravoslavlje i naše svetosavlje. To nam je izvor i rijeka, vertikala koja u sebe okuplja sve gore nabrojane rijeke, nosioce našeg nacionalnog identiteta.

Zna to dobro i autor Rade R. Lalović i posebnu pažnju, kraćim tekstovima i lijepo izabranim fotografijama, posvećuje našem duhovnom bogatstvu, najvažnijim srpskim crkvama i manastirima. Fotografije Manasije, Жiče, Hrama Svetog Save i drugih, na najbolji način pokazuju djeci svu ljepotu pravoslavlja i svetosavlja. Djeca će razgovarati, tumačiti, biti podstaknuta da još više saznaju o tim velikim građevinama srpske duhovnosti, istraživati i svoje zavičajne crkve, lakše razumjeti i još više zavoljeti svoju vjeru, svoj zavičaj, svoje običaje i svoj narod.

Interdisciplinarnost i zaključak

Ono što daje posebnu draž, ali i značaj ovoj nacionalnoj čitanki, jeste lakoća multimedijalnosti, tj. povezanosti predmeta: srpski jezik, poznavanje društva (istorija) i vjeronauka. A ta tri predmeta čine i okosnicu nacionalnih predmeta bilo kog naroda, pa tako i srpskog. I ako ostali narodi imaju predmete poput nacionalne istorije i nacionalne književnosti, mislimo da je krajnje vrijeme da se i mi, Srbi, ugledamo na te i takve narode i za početak objavimo jedan ovakav udžbenik / priručnik kao što je srpska nacionalna čitanka.

Siniša Šešlija

---

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA