Uskoro će Republika Hrvatska postati punopravna članica EU, čemu se istinski radujemo.[1] Srbi za to imaju posebnog razloga, jer će prestati primjena uzurpativnog prava nedovršene države i prema njima i prema njihovoj imovini. Vama je poznato da je pitanje repatrijacije i restitucije dobara prognanih Srba iz Republike Hrvatske jedan od uvjeta ulaska u Uniju. Taj uvjet do sada nije ni približno ispunjen u zadovoljavajućem obimu o čemu želimo obavijestiti svaku članicu Vijeća Evrope, posebno novoprimljene. Repatrijacija je skoro zaustavljena. Vama ovom prilikom želimo skrenuti pažnju samo na problem oduzetog stanarskog prava. Ovo je pravo konzumirano za sve vlasnike osim prognanih Srba što je klasični primjer diskriminacije. Stanarsko pravo je svojinsko

Prognani i izbjeglice su nova trajna socijalna kategorija naših nekadašnjih zajedničkih prostora.[1] Oni su popratna pojava iza svakog rata. Međutim, oni su, poslije poginulih i nestalih te fizički osakaćenih (ranjenih logoraša i oboljelih), najveće žrtve rata. Njihova pojava predstavlja za zemlje sukoba, ali i za zemlje prijema, brojne i složene socijalne, ekonomske, pravne, kulturne, političke i druge probleme. Među ostalim, izvor su stalnih nestabilnosti pa i povod novih latentnih sukoba. U novije vrijeme iz ovih obespravljenih i obeskućenih grupacija dokinutog zavičaja regrutiraju se teroristi, osvetnici i brojni drugi sociopatološki fenomeni nestabilnosti društva. Jer, od nekad normalnih građana, koji su sada reducirani i zakinuti u svemu, bijeda i očaj s lakoćom

Iz cjelokupne problematike srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj u sadašnjem trenutku ovdje se izdvaja samo dio, odnosno samo oni problemi koje smatram najakutnijim i najznačajnijim na kojima se naša Zajednica mora angažirati u narednom razdoblju.[1]   1. Održivi povratak prognanih Srba • osvrt na postojeću regulativu (prikaz i kritika) • definicija održivog povratka prema analogiji sa povratkom prognanih Hrvata • bilans povratka sa stanjem krajem 2007. godine   Izvori: 1) popis stanovništva 1991-2001. po naseljima; 2) studija M. Mesića, rađena za potrebe UNHCR-a i SDF-a; 3) anketa podružnica SDF-a, koju treba provesti kao posebno istraživanje za ovaj radni materijal; 4) ostali relevantni dokumenti Način realizacije: • formirati radnu grupu

Nikad se nisam bavio politikom, pa čak ni onda kada se ona bavila sa mnom.[1] A bavila se! Spoznao dam da politika povijesno nije vjerodostojna. Od brojnih učenih filozofa, posebno spekulativaca, spoznao sam da čovjek nije rođen da vlada ljudima nego stvarima i procesima. Zato se osnivaju škole. Zbog toga se samo kao legenda spominju Solomon, solomonska rješenja, solomonski zakoni itd. Na našim prostorima politika je kompromitirana mitovima, falsifikatima i kulturom laži da bi se proizvodila kultura smrti. Tako su nas nevjerodostojne elite vlasti i Srba i Hrvata osramotile pred vlastitim narodom i svijetom, pa je za naše zločine osnovan međunarodni sud. A mi se i dalje ne stidimo i

  EVROPSKOM CENTRU ZA MIR I RAZVOJ Terazije Beograd   Poštovani gospodine Ostojiću, Primio sam Vaše ljubazno pismo i žurno odgovaram. Šaljem Vam autorizirani tekst bez izmjena ali samo lektoriran. Predlažem da svojim autoritetom pokrenete inicijativu organiziranog izmirenja kod novonastalih vlada. Predlažem da se formira međudržavno tijelo koje bi na znanstvenoj osnovi koordiniralo institucionalno izmirenje. Inače, za sadašnjih generacija nedovršeni rat neće se pretvoriti u izmirenje. Naime, tužbom Hrvatske i protutužbom Srbije vraćeni smo na prapočetak. Vjerujem da su nam institucije bolje od elita vlasti. U njima ima građana i građanskog rezona. Oni su nam uporište i posljednja nada. Oni mogu pokrenuti i stvoriti pokret izmirenja. Za to su potrebni inicijatori, timovi i koordinatori. Spreman sam

Iz iskustva znam da naša metodologija izmirenja nije ispravna. Ovo je bio klasični građanski rat s tiranijom jačega. On se vodio pod egidom neporaženih ustaško-četničkih sindroma, stoga je bio klasični dogovoreni rat za pljačku i preraspodjelu utjecaja. Utvrdio sam brojnim istraživanjima da se ne mrze toliko etniciteti koliko se vole njihova oteta dobra. Elite vlasti su rat proizvele, s njim upravljale i ne dozvoljavaju da se on dovrši. One su instalirale antibiološke kategorije, da su drugi barbarogeni, genocidni, da bi opravdali svoju praksu genocidnih radnji, azijatsku torturu i htjeli su pod svaku cijenu razviti historijsku mržnju za koju nema nikakve historijske osnove. Razbili su kulturni krug, otpočeli procese homogenizacije etniciteta

            Rat može započeti svaka budala. To su naše i učinile. Zloupotrebom svoga nacionalističkog pamćenja, pretvorenog u zlopamćenje, organizirali su neobjavljeni građanski rat. Normalno, na znanosti zasnovano historijsko pamćenje ne bi nikada bilo povod za rat među narodima bivše Jugoslavije. Naprotiv, toliko je pouka iz prošlosti za svaki narod, da bi normalno bilo razvijanje svekolike suradnje među narodima i traženje civilizacijskih načina za dalje afirmiranje i potvrđivanje identiteta svakog naroda, ponaosob, na ovim prostorima. Zato pozivanje na tobože historijske korijene ovih najnovijih ratova među jugoslavenskim narodima je najobičnija izmišljotina opakih nacionalističkih lidera, koji su zloupotrijebili svoje nacionalističko pamćenje, pretvorivši ga u zlopamćenje i izazvali rat. Interesi, korist i potreba naroda

Prednja tabela je samo dio pokazatelja Veritasovih istraživanja poginulih i nestalih Srba u Krajini za rata od 1991 – 1995. god. i poraća. Naime, ukupni gubici u Krajini iznose 6.990 lica, poginulih i nestalih zaključno sa istraženim podacima do 30. 10. 2011. godine. Od toga broja poginulo je 4.917 lica ili 71%, a nestalih je utvrđeno do naznačenog datuma 2.073 ili 29%. Od nestalih 1.524, odnosi se na muškarce 975 ili 74%, na žene 549 ili 26%.             Što se tiče gubitaka na Kordunu do naznačenog datuma utvrđeno je 691 poginulih i nestalih. Od toga broja muškarci čine 590 lica, a žene 101 lice. Od ukupnog broja poginulih i nestalih,

1.     Poginuli i nestali Srbi po Veritas-ovoj evidenciji Ova analiza obuhvaća period od početka akcije „Oluja“, 04. 08. 1995. godine, do kraja 1998. godine, do kada su na području RH i bivše RSK, zbog etničke pripadnosti, ubijani Srbi u većem broju, i oni koji su ostali i povratnici. Spisak žrtava akcije „Oluja“ je izvod iz generalnog spiska „SRPSKE ŽRTVE RATA I PORAĆA NA PODRUČJU HRVATSKE I BIVŠE RSK 1990. -1998. GODINE“, sačinjen po istoj metodologiji. Analiza obuhvaća sve žrtve akcije „Oluja“ (tačka 2.), dok su direktne (tačka 3.) i indirektne (tačka 4.) posebno analizirane.   2.     Ukupne žrtve (direktne i indirektne) 2.1. Veritas je do 31.12.2012. verifikovao 1.839 poginulih i

Da zaključimo, niti jedan projekat novonastalih država iz Jugoslavije nije uspio. Naprotiv, tri su područja pod protektoratom: BiH, Kosovo i Makedonija. Ostala četiri su na posmatranju kao psihijatrijski slučajevi. Republika Slovenija je ušla u Evropu, ali se urušava do bankrota. Republika Hrvatska je pred ulaskom, ali je pod posmatranjem zbog pravnih i mnogih drugih problema, također pred bankrotom. Crna Gora započinje proces pregovora, ali ne zna što će od sebe, nego se proglasila ekološkom državom, a ni elementarne pretpostavke nije napravila. A Srbija je na čekanju – Godoa. I dalje se nastavlja da se ništa na ovim prostorima ne događa bez trećeg. Sada je to Brisel i liberalna Evropska unija.

Nakon što smo orkestriranom mržnjom propagande mitova poraženi građanskim ratom istovremeno smo stvorili nove. Spajanjem  „kame kao najsvjetlijeg oružja“ i križa usmjerili smo sve snage na drugog i drugačijeg, do negacije. Najprije smo nasrnuli na antifašizam da bi pomoću kontrarevolucije sve mijenjali. Strateg rata – Tuđman izjavljuje za medije: “A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen-obilježja, to je samo gesta kojom hrvatski narod izražava svoj raskid sa prošlošću“. Sic! Kao da je moguće prekinuti prošlost koja se dogodila, voljom pojedinca. Srbima oduzima ne samo konstitutivnost nego i državljanstvo, etničko porijeklo i vjeru, asimilira ih prenominacijom kao „pravoslavne Hrvate.“ To je više od proste prijetnje. To je negacija čovjeka

Krivnja i odgovornost za rat, posebno za njegovu građansku stranu,veoma je složen problem. Nakon 23 godine što je rat započeo imamo nedovršeni mir. O tome imamo obilje građe, studija, analiza, faktografskih činjenica, ozbiljnih analitičara, državnika, znanstvenika, falsifikatora o prirodi rata itd. Međutim, o njegovim posljedicama najmanje imamo i spoznaja i tako evidentnih činjenica u koje nitko ne ulazi ozbiljnije. A, one sa sekularnim posljedicama, prevaliće se duboko u 22. stoljeće i nema domene u koju nisu duboko unijele razarajuće posljedice koje pogađaju ljude, prostor i institucije. Kao svjedok vremena usudim se bar taksativno naznačiti osnovne elemente „krivnje“ i „odgovornosti“ jer sam analizom prirode rata u tri knjige sagledao sve njegove

  Regularno izabrana vlast zvanično lijeve orijentacijeima ozbiljne probleme s katoličkom crkvom   Pošto se radi o državi s većinskim katoličkim stanovništvom, crkva smatra da je tzv. katolički odgoj kvalifikacija za život,  posao, unapređenje i slično. Hoće da  bude stub  laičke države pod svaku cijenu. Ima u građanskom ratu kao glavni oslonac izboreni konkordatski sporazum s Vatikanom. Postala je neprimjerena i neobuzdana U sve se miješa: izbor ravnatelja u kazalištu, školski program, nadležnosti lokalne vlasti. Zalaže se za stvaranje novog mita oko hrvatskog martirstva u Blajburgu. Hoće da ona određuje  radno vrijeme prilikom blagdana i da bude država u državi itd. Zatim ima odiozan stav prema stratištima Drugog svjetskog rata

Prilikom učešća na jednom izbjegličkom skupu u Staroj Pazovi, početkom 2011. godine, obrati mi se jedan sredovječni čovjek riječima: „Pročitao sam vašu knjigu „Kordunski rekvijem“[1]. Duboko me se dojmila. Naročito posljednja stranica na koricama, jer pokriva istinski naslov“. Zatim nastavi: „Vidim, u tekstu se žalite da niste mogli objaviti izginule i nestale u Kordunu, iako imate brojna imena i događaje. Ja ih imam otipkane i na disketi“.[2] Ganut, zahvalim i produžim slušati još ganutljivije priče ispovijedi ljudi što im se dogodilo, što su imali, što su izgubili u zavičaju, a što sad nemaju. Bilo je tužno i zaboravio sam ponudu podataka o poginulima. Kad pođem kući, presretne me čovjek, i

O Oluji sam pisao dok je još trajala. Neposredno kad je Oluja završila poduzeo sam jedno veliko istraživanje o svim procesima događanja. Hodao sam od sela do sela, od kuće do kuće, od zgarišta do zgarišta, od neposrednih informanata do nadležnih organa vlasti, vojnih i civilnih. Pošto sam uzeo za predmet sva ratom razorena naselja, srpska i hrvatska, jer su i Srbi svojim etnobanditizmom razorili oko 300 hrvatskih naselja, a Hrvati oko 1.200 srpskih, bojao sam se da to nikada neću sam završiti. Našao sam iste metode i iste posljedice razaranja s tom razlikom što su hrvatska naselja započela ili dovršila obnovu, a srpska su dimila i bila u kompletnom