4.3. Pogovor

Datum objave: nedelja, 12 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Prednja
tabela je samo dio pokazatelja Veritasovih istraživanja poginulih i nestalih
Srba u Krajini za rata od 1991 – 1995. god. i poraća. Naime, ukupni gubici u
Krajini iznose 6.990 lica, poginulih i nestalih zaključno sa istraženim
podacima do 30. 10. 2011. godine. Od toga broja poginulo je 4.917 lica ili 71%,
a nestalih je utvrđeno do naznačenog datuma 2.073 ili 29%. Od nestalih 1.524,
odnosi se na muškarce 975 ili 74%, na žene 549 ili 26%.

            Što se tiče gubitaka na Kordunu do
naznačenog datuma utvrđeno je 691 poginulih i nestalih. Od toga broja muškarci
čine 590 lica, a žene 101 lice. Od ukupnog broja poginulih i nestalih, 196 su
civili. Što upućuje na građansku stranu rata i nepoštivanje Ženevske
konvencije. Kako sam poznavalac metodologije identifikacije žrtava ističem da
su u prikupljanju dokaza koristili sve moguće izvore. Ovaj istraživački centar
– Veritas, stigmatiziran je sa strane hrvatskih insitucija nezasnovano na onoj:
„Ne vjeruj Srbinu i kada darove donosi“, rečeno u Hrvatskom saboru bez
pogovora. Kao dokaz tome obratite pažnju na kraju tabele popisa primijenjene
metodologije koja sama sebe činjenicama opravdava.

            Ovom prilikom posebno dugujem
zahvalnost Savi Štrbcu, direktoru Veritasa i Petru Trkulji, koji su mi podatke
sa komentarima i metodologijama poslali na korištenje.

            Da zaključim, Kordun kao povijesni
poligon smrti dodao je ovim ratom saldu od preko 30.000 samo u Drugom svjetskom
ratu izginulih Srba, poznatom po stihovima „Na Kordunu grob do goba…“, novih
691 žrtvu svih uzrasta. Genocidom, kolonizacijom i izgonom, etničkim čišćenjem,
postao je najnenaseljenije područje u Hrvatskoj. Nema osnove ni za samoodrživi
razvoj. Živi bez i jedne moderne institucije i bez infrastrukture koju je imao
prije rata devedesetih. Dakle, zaboravljen kao suvišni prostor sa suvišnim
ljudima.

Listao sam ova imena
nekoliko puta. Gledajući spol, dob, status (vojnik, civil), mjesto rođenja,
sahrane itd. nameću se raznolika razmišljanja, a prvo je proste demografske
prirode. Jer broj od preko 600 ljudi je iznad prosjeka stanovnika statističkog
kruga. Čak i nekadašnjih gravitacionih središta.

Mnoge sam od njih osobno
poznavao, neki su mi bili đaci ili studenti, neki su mi dalji rođaci. Njihove
sve toponime sam poznavao uzduž i poprijeko. Mnogima sam poznavao pređe,
roditelje, srodnike. Upoznao sam ih u ratu, i posljeratnim istraživanjima ovih
prostora, a posebno kada sam pisao knjigu „Kordunski rekvijem“.[1]

Kao humanitarac,
prisustvovao sam nekim sprovodima, opskrbljivao ranjene prevojnim materijalima,
bolnice instrumentima, a ostalim dijelio humanitarnu pomoć jer sam, jedno
vrijeme, arbitrirao u sektoru Sjever.

Nailazeći jednom prilikom,
cestom kojom se kretao sprovod, zaustavim auto, kao što se pristoji, ukupim se,
i čekam mimohod. Kad do mene dođe dio sprovoda, istupi jedan major, koji me
poznaje, i doista drži do mene, pa će potiho: „Profesore, bilo bi dobro da
nešto prozboriš za ovu žrtvu, jer je poznaješ, utješiš roditelje i
sprovodnike“. Ganuto odgovorim: „Niti hoću, niti mogu, niti smijem, ali nemam
ni snage od boli da uzaludnim žrtvama išta kažem“, i produžim dalje. Nakon dva
sata, evo narečenog majora: „Što ti ono reče“, pita on mene „o uzaludnim
žrtvama“.  Pa naravno, znam toga
poljoprivrednog tehničara, posredovao sam za njegovo školovanje, vidim da ne
leleču samo roditelji, nego cijeli kraj. Ali ovo je građanski rat u kome nema
pobjednika, ovdje su sve smrti uzaludne. Ovaj rat je samo „brat“ njegovim
inicijatorima. I počnem mu tumačiti sudbinu drugih građanskih ratova. Ovdje ne
može biti pobjednika, heroja, jer je njegov povod iracionalan, antipovijesan,
štetan, demografski poguban, jer je u njega ugrađeno etničko čišćenje kao cilj
rata, što je jedna od genocidnih radnji. Ne znam koji je od nas sada sljedeći
na redu. Nakon dva mjeseca, primim od majora pismo iz Kanade s naznakom „Hvala
ti, drugi oče, za život. Poslije razgovora s tobom, rekoh zbogom ratu“. Otac mu
je bio moj ratni drug i dopisuje kao nogom, ali na ćirilici „Toza, dragi druže,
poželi čime da te častim“. Nasmijao sam se, ali hoću da mu odgovorim „Pošalji
mi živog kanadskog medvjeda sa haringom u ustima!“ Pismo mi je dopalo kada sam
gledao kako se medvjedi na jednom vodopadu časte. Naše uzaludne smrti razarale
su demografsko stablo ovog prostora, koji se nikad neće oporaviti. Za 10 do 20
godina, mladost će ovdje biti pojam nekadašnjih struktura demografskog stabla,
a mi ćemo biti pribježište staračke umirovljeničke evropske populacije zbog podneblja.
Ponavljam, pogubnosti rata, žrtve kvalificiraju i ocjenjuju. Ljudi nisu glodari
da se prostom logikom izdašni izvori hrane biološki reproduciraju.

Naša „poratna postignuća“
zahvatila su sve strukture. Pogubno je što nismo čak imali ni mirovnih pokreta,
ni značajnih intelektualnih suprotstavljanja. Ne samo ratu, nego njegovoj
prirodi, građanskoj strani, što je ni do danas nismo problematizirali. Evo
jednog primjera. Kad sam na sudu braneći profesora Milana Kangrgu za jednu
metaforu i za tvrdnju o knjigocidu, izrekao da kao humanitarac „sreo sam sve
vojske osim partizana“. Jedan hrvatski uglednik, leksičar, mentor Tuđmanov,
potpisnik Novosadskog sporazuma o jeziku, nazvao me, uz opomenu sutkinje,
zadriglom komunjarom. Odgovorio sam mu, uz grohotan smijeh cijele sudnice:
„Kolega, vašim svjedočenjem, vi sebe osuđujete kao što je Bobetko svojom
knjigom „Sve moje bitke“ sebe osudio“ jer „branite knjigocid“.

Naša „kultura smrti“, kao
praksa Hrvata i Srba, nije naša sudbina, ali dosad je bila dio naše iracionalne
prakse.

Pitao sam jednoga velikog
katolika, kojeg slave kao vertikalu, pokazujući mu neke od spiskova, već tada
znani da su likvidirani: „Kako gleda na njih kao žrtve rata?“ Odgovorio mi je:
„Kao zalog našoj pobjedi!“ Slično je odgovorio potomak moga ratnog druga na
porodičnom ručku, kad sam ga pitao što je mislio kad je drobilicu za kamen
vozio da samelje spomenik nekoliko stotina poginulih, i žrtava fašizma.
Odgovorio je: „Ipak smo ih pobijedili!“ Pitam ga: „Pa kako kada su oni mrtvi
više od 60 godina?“. „Tako što su Srbi“. Koji apsurd. Mi smo antifašizam
podijelili na srpski i hrvatski, i zbog Evrope pretvorili antifašizam u
prigodničarsku floskulu, a učesnike diskriminirali.

Sretnem ratnog druga,
partizana, prevrće po zgarištu drugog ratnog druga, koji je imao pilanu, i
traži zupčanik, transporter za remen. Pitam ga: „Nije li te sram da to činiš?“
Odrečito reče: „Ne!“ Bio sam kod velečasnog, i reče mi da nije grijeh, jer oni
su komunisti, antikristi, i nijedan grijeh prema njima ne postoji.“ Naš
militantni antikomunizam, kao što vidite, pretvorio se u najbrutalniji
antihumanizam, do istrage naše ili vaše. To me nagnalo da ne prihvaćam rastegnuti
okvir za pandemičnu mržnju kao najveće naše moralno posrnuće, koje se ponavlja
poput mozaika svagda i na svakome mjestu, da se održi kontinuitet „kulture
smrti“. Ni jedan stilizirani „U“ nije bez križića unutra. Ta simbioza u
grafitima katoličku crkvu ne smeta.

Poznata mi je niskoća
cijene života kod nas. Poznat mi je i slogan „nek susjedu crkne krava“, ali
nakon tolikih stradanja, da se nikad nitko ne pojavi i da postavlja
fundamentalno pitanje što smo to mi dobili gubitkom 8% populacione strukture, razorenom
tolikom nadgradnjom, uništenjem trećeg staleža, sa kompletnom
deindustrijalizacijom. Pa ljudi ne rastu na grani, a obrazovani ne padaju sa
neba. Zar je doista takvo stanje duha da je minuli „RAT“ najznačajniji dio
identiteta ovoga prostora, dakle iznad cjelokupnog minulog rada
najproduktivnijih generacija. Rat neki ocjenjuju kao primarni dio hrvatskog
identiteta. Avaj apsurda!

Međutim, kad narod postane
dobrovoljno pod „moraš“, silom mitova i ideologije, mobilizacije, i kopile oca
nacije, i vjeruje u antihistorijske tvrdnje da su Srbi remetilački faktor, da
su etniciteti krivo raspoređeni, da je genocid korisna stvar za popravljanje
povijesti, da je lustracija Srba od svih nevolja spas. I danas se sa javnih
trgova i javnih skupova nekažnjeno kliče: „Ubij, ubij, Srbina!“. Ili drugi
primjer. Kad prelat, dakle jalovi otac crkve u Hrvata tvrdi što se tiče šizme,
tj. pravoslavlja, tu nema čovjeka, nema morala, nema poštenja, što je prosti
nalog da se toga antiljudskog ološa lišimo. Sada očekujemo posvećenje toga
davno umrlog prelata od Benedikta XVI, a nije mogao postati ni „pravednik“. Pa
što mu ne objave optužnicu, dnevnik njegove homilije ustašama, panegirike
Paveliću, kondolencije, prepiske s papom Piom Pačelijem oko pokrštenja Srba itd.
Slanje dušebrižnika u ustaške bojnice i ponašanje jednog dijela katoličke crkve
bez osude. Tu je suština Tuđmanovog Norvalskog programa, kao strategije države,
a posljedice su ne samo redukcija Srba na 1/3, nego golemi gubitak demografski,
nazadak prostorni, ekonomski, socijalni, kulturni, a o moralnom da ne govorimo.
U tom leži kob pogibija preko 600 Kordunaša, uzaludnih smrti. Ovdje moram
podvući da građanska strana rata ne isključuje i ne abolira agresiju. Međutim,
to što su nama činili, ne opravdava da mi drugima višestruko vraćamo. Osvete u
nas, odmazde, su iste kao i pljačka. Tuđe je slađe, a odmazda užitak, a svatko
zna da je odmazda sama po sebi praktično zločin. Ipak, nama nered vlada,
konfuzije, laži i falcifikacija, i samo otrežnjenje ili ne stiže, ili presporo
se kreće, jer naša negacija žrtve drugog, i kada smo je sami napravili, naš je
najveći moralni poraz. Moram ovdje da citiram čuvenu vojničku Dwighta Eisenhowera
koja glasi: Rat se sastoji u tome da se ljudi, premda jedni druge ne poznaju,
ubijaju na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, ali se uzajamno ne
ubijaju. Međutim, u građanskom ratu, jedni druge najvećim dijelom poznaju, a
ipak se međusobno ubijaju za račun onih koji ih svojim zapovijedima nagone,
mobiliziraju. Tako žrtvama rat postaje doista rat, a nalogodavcima brat. E zbog
te činjenice, nalogodavci ne osuđuju, ne progone svoje ratne zločince. Dakle,
zbog te logike, priroda građanske strane rata je najgora, jer nema pobjednika,
moralnih i pravnih opravdanja, nego smo svi poraženi. Dakle, zbog toga „moja
domovina“ nije sposobna problematizirati građansku stranu rata, jer veliki brat
ima domovinu i ima mene. Ima čak radne organizacije u kojima ljudi rade, a ne
primaju dohodak, jer oni pripadaju institucijama liberalnog kapitalizma, koji
je i dalje interes moći kapitala digao doslovno iznad života i smrti svojih
sugrađana, čak nepovoljnije nego što se robovlasnik ponašao prema onom robu kojeg
nije odlučio ubiti, nego ga koristi da mu robuje.

Zbog toga, kao što jedan
pjesnik kaže, da ni med cvećem ni pravice. Tako i u našem poretku nema pravice,
ne samo za žive, nego ni za one skore i najdavnije mrtve, ako to ideologija
države odluči. Zbog te činjenice za ovim poginulim, nestalim, država ne traga,
ne žali. Naprotiv, ona likuje i žali jer nije više izginulo, ili ih nije više
nestalo. Nju čast, odgovornost prema sudbini ljudi i prostora ne obvezuje, nego
iracionalna potreba moći izdiže iznad svega. Sažeta u poklič „Imamo Hrvatsku! –
Kao vlastiti poslužavnik.“

Kako je teško ovdje biti
čovjek sa građanskim vrednotama, i bez zaziranja rasuđivati o čovjeku i
njegovim vrednotama, njegovom minulom radu, institucijama, o njegovim
antropogenim sadržajima, kad to gluhom društvu ne možeš obrazložiti za sudbinu
ljudi. Nego, ti preostaje jedino da kažeš: „Dobro jutro bezumnici!“

Pišući ovaj komentar,
svjestan sam da mrtvima ne možemo pomoći. Jer ih ne možemo oživjeti. Međutim,
oni itekako mogu nama pomoći, ako ih identificiramo, istražimo, „saslušamo“, i
doznamo sve o njima. Dakle, iz kobne sudbine njihove, možemo spoznati kada,
kako, na koji način i zašto su nestali da i sami ne bi na takav način
nestajali. Jer praksa naše „kulture smrti“ od brazde do brazde, svud oko naših
njiva, nije naša sudbina. Samo mi tu praksu možemo kao „kulturu smrti“ u ime
„kulture života “prekinuti. Jer čovjek je rođen da živi što dulje i bolje i da
umire prirodnom smrću, a ne nasiljem njegovih srodnika.

Kordun kao povijesni
poligon smrti imao je generacijske gubitke po svim evropskim ratištima, posebno
u obrani predziđa kršćanstva. Međutim samo u Drugom svjetskom ratu u tri
kotara: Slunj, Vojnić i Vrginmost izgubio je preko 30.000 Srba, a prema jednom
„žrtvoslovu“ iz Slunja je izginulo preko 3.000 Hrvata. Kolonizacijom,
„raseljavanjem“ radi vojnog poligona, deagrarizacijom, bračnom pokretljivošću
smanjilo se stanovništvo poslije rata ispod polovine nekadašnjeg broja
pogibijama i pogibijama. Ratom devedesetih, izgonom Srba i novim pogibijama
Kordun je praktično opustio do stanja ne samoodrživog razvoja. Prosjek starosti
Srba približio se na oko 58 godina.

 


[1] Op. cit.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top