5. Vlast i crkva u Hrvatskoj

Datum objave: nedelja, 12 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

 

Regularno
izabrana vlast zvanično lijeve orijentacije
ima
ozbiljne probleme s katoličkom crkvom

 

Pošto se radi o državi s većinskim katoličkim
stanovništvom, crkva smatra da je tzv. katolički odgoj kvalifikacija za
život,  posao, unapređenje i slično. Hoće
da  bude stub  laičke države pod svaku cijenu. Ima u građanskom
ratu kao glavni oslonac izboreni konkordatski sporazum s Vatikanom. Postala je
neprimjerena i neobuzdana U sve se miješa: izbor ravnatelja u kazalištu,
školski program, nadležnosti lokalne vlasti. Zalaže se za stvaranje novog mita
oko hrvatskog martirstva u Blajburgu. Hoće da ona određuje  radno vrijeme prilikom blagdana i da bude država
u državi itd. Zatim ima odiozan stav prema stratištima Drugog svjetskog rata
kao svjetskoj baštini. Nakon 70 godina nije osudila fašizam niti fašiste iz
svojih redova. Hoće da onemogući povratak prenominiranog toponima Vrginmost što
je u nadležnosti lokalne vlasti. Neki prelati negiraju Jasenovac i Jadovno,
najveće koncentracione logore poznate po najvećim bestijalnostima genocidne
prakse. Hoće da se izjednači fašizam i antifašizam kao jednaki totalitarizam.
Postala je prebogata. Vraćeni su joj i feudalni posjedi i brojne nekretnine.
Najveći je  poduzetnik u građevinarstvu.
Guta izabrane urbane prostore i kultom pagoda “što je narod siromašniji crkva
je veća“. Dovoljno je pogledati gabarite zgrade Biskupske konferencije u
Zagrebu, uređenje enterijera a tek opločenje zidnih ploha oniksom i drugim
skupocjenim mramorima u doba kada se jedna trećina vjernika nalazila u
socijalnoj komi. Privilegirana je oslobođenjem od poreza, a troši sredstva
poreskih obveznika da nitko ne zna u šta i kako. A pored toga naplaćuje svaku
uslugu vjernicima od svadbe, vjenčanja, krstitki do groba i raznih posvećenja.
A što sve ne posvećuje privatno i javno da se čudu čudiš. Crkve inače na
cijelom, nekada zajedničkom prostoru, odmiču se od svoje povijesne misije od
oltara, Boga i jevanđelja, a sve više primiču se vlasti i trendovima liberalnog
kapitalizma. Napadaju bit čovjeka. Postaju neka vrsta „bič Božiji“. Nije važno
što si, nego da si pa i pomodni vjernik i koliko si bogat. Neki to zovu
konzumerizam. Međutim, to je mnogo više od toga, kao dio potrošačkog
mentaliteta,   neko samoubilačko skrnavljenje ličnosti da je
doista važnije imati nego biti. Dakle, crkva se pretvara u profesionalnog
demagoga zlorabeći  povijesni autoritet i
ne živi u skladu s principima koje propovijeda. Nije socijalno osjetljiva na
rastuće socijalne probleme nezaposlenih, siromašnih i bolesnih, starih i djece,
saobrazno svojoj moći. Zataškava krimen u svojim redovima, uključujući i
pedofiliju. Netolerantna je prema drugom i drugačijem, laicizmu države i
organizirano je agresivna. Neumjerena u javnim istupima, propovijedima, ali i u
pisanoj riječi. Diže domoljublje iznad svakog rodoljublja – „ljubi bližnjeg
svoga“ postalo joj je zaboravljena paradigma misije. Ona de iure jest za ekumenizam a de
facto
nije. Hoće supremaciju svog katoličanstva nad svim i svačemu.
Nerijetko veliča ustaštvo i slavi njihove ličnosti i dane, prigodnim misama,
homilijama i drugim. Neki svećenici kao da su za to specijalizirani
nesankcionirano. Katolička crkva ima kompleks „bauka komunizma“ iz devetnaestog
stoljeća. Socijalna revolucija na ovim prostorima učinila je jednu sistemsku
grešku, ona je svojim antifašizmom pobijedila svoje protivnike samo fizički,
ali ne i ideološki i to joj se još uvijek vraćalo kao bumerang. Kasnije se taj
fenomen javio kao temelj osvete svih poraza 
u građanskom ratu devedesetih godina pod kraj dvadesetog stoljeća. Tu su
se crkve pokazale kao barjaktari antigrađanskih vrednota. Crkva kao povijesni
poduzetnik to je znalački iskoristila. Svi su razbojnici okačili demagoški
krunice oko vrata, stavili molitvene brevijare u džepove i ruksake kada su
ugrožavali drugog i drugačijeg, kada su ih ubijali, pljačkali, kuće im palili,
dobra im otimali, krali, varali i javno lagali. Koje se sve beščašće nije
dogodilo u ime nacije i vjere pod egidom krunice nemoguće je nabrojiti. I to sve
nekažnjeno i neosuđeno od prelata. Pod lažnim legalitetom rata krvi i tla sve
je dozvoljeno što od kovača rata nije izričito zabranjeno itd. Sve mi se to
činilo kao humanitarcu u građanskom ratu kao ideologija križarskih ratova, sotonizacija
drugog i drugačijeg. Katolička crkva u laičkoj državi ima doista neprimjerenu
prisutnost u svojim i društvenim javnim sredstvima  medija: radiju, televiziji, publicistici.
Uglavnom dubiozne antiljudske i antigrađanske stavove. Nemali broj vazda je bio
i ostaje katalizator državotvorne mržnje 
prema drugom i drugačijem, posebno prema Srbima  i muslimanima. Poznati bibličar sa zavidnim
teološkim obrazovanjem, bio je više godina Tuđmanov ministar, predstavljajući
svoju knjigu o hrvatskim izbjeglicama, za srpske izbjeglice kaže da su „dobili
to što su tražili“, a na drugom: “to što su zaslužili“. To nije prosta mržnja,
nego vrednosni stav prema Srbima “da nestanu iz hrvatskog prostora“.  Drugi kolonizirani svećenik  iz Bosne otvorio katoličku crkvu u kući
prognanog Srbina, izluđivao je humanitarce 
prijetnjama da će: „prije Srbina ubiti nego mu kuću vratiti“. I doista
je  oružje nabavio. Taj drznik me
prisilio da pišem nadbiskupu Kuhariću da ako ga ne raspopi da po kanonskom
pravu nema pravo na ispovijed! Ali to mi nije pomoglo. Kuharić mi nije  ni odgovorio.

Crkva forsira falsifikaciju povijesti  i posebno svog martirstva u borbi za sudbinu
hrvatskog naroda. Drsko optužuje da su za građanski rat krivi: agnostici, ateisti
i bezbožnici. Očito je da se laička država prema takvoj strategiji i taktici
katoličke crkve mora postaviti kao ozbiljnom problemu.  Jer ona kompromitira regularnu vlast, koja je
naslijedila „greh struktura“ prethodne vlasti, koju je katolička elita osudila
pa se u praksi pokajala. A sadašnju regularno izabranu vlast drsko naziva: “nenarodnom“
premreženom „komunističkom ideologijom  i
mentalitetom“. To zvuči za laičku državu skandalozno, kao poziv na pobunu.

Jedan od izvornih svjedoka vremena i crkvenog
pozicioniranje i ponašanja ovako je opisao stanje duha vjernika  i ulogu 
crkve u članku “Vitae activa“, Viktor Ivančić:

„Možeš ti tom svom narodu otvarati oči koliko god hoćeš:
nedjeljom slini u crkvi i žvali biskupske ruke, a ostalim danima upravo obožava
svog krivoustog fašistu i njegovu kriminalnu bandu! Neizmjerno ih obožava,
razumiješ! Katolička crkva i autoritarna vlast za ovaj su narod savršena
koncepcija sreće! Njegov ljigavi mali diktator, ergela ministara i državnih
tajnika, sve do jedan razbojnici višeg ranga, raskalašeno pedofilsko društvo iz
Biskupske konferencije – to su za ovaj narod uzori i ikone kojima je u stanju
ljubiti stopala! I nema te opačine koju neće počiniti za njihovu ljubav, pa
onda uglavnom to i čine – urlaju i kolju, bljuju slapove mržnje, proganjaju
dojučerašnje susjede, trpaju se u uniforme, drkaju na himnu, a nedjeljom kleče
i čekaju oprost grijeha od dežurnog pedofila za oltarom!“ (Vidjeti Feral Tribune, 28. veljače 2005.)




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

2 komentara za 5. Vlast i crkva u Hrvatskoj

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top