1. Osvrt na aktualno stanje srpskog etnikuma u Republici Hrvatskoj

Datum objave: ponedeljak, 13 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Nikad se nisam bavio politikom, pa čak ni onda kada se ona
bavila sa mnom.[1] A
bavila se! Spoznao dam da politika povijesno nije vjerodostojna. Od brojnih
učenih filozofa, posebno spekulativaca, spoznao sam da čovjek nije rođen da
vlada ljudima nego stvarima i procesima. Zato se osnivaju škole. Zbog toga se
samo kao legenda spominju Solomon, solomonska rješenja, solomonski zakoni itd.
Na našim prostorima politika je kompromitirana mitovima, falsifikatima i kulturom
laži da bi se proizvodila kultura smrti. Tako su nas nevjerodostojne elite
vlasti i Srba i Hrvata osramotile pred vlastitim narodom i svijetom, pa je za
naše zločine osnovan međunarodni sud. A mi se i dalje ne stidimo i ne kajemo te
za katarzom i ne čeznemo.

Kao antifašista koji je prebrojavao žrtve i gledao ih uživo,
mislio sam da je to posljednji rat na ovome prostoru. Kao istraživač, susreo
sam neke generacije na nekad zajedničkom prostoru koje pamte i pet ratova po
glavi stanovnika. To za naše osramoćene „učenjake“, etno intelektualce i
povjesničare nije bila nikakva pouka. Stvaralaštvo najproduktivnijih generacija
proglašeno je „mrakom“, kulturom laži, da bi ga se domogli kovači rata. Tako
smo postali pljačkaški narod. Spoznato sam da se ne mrze etniciteti koliko se
vole njihova oteta dobra. Kao socijalni demograf znam da smo ušli u rat s 800
tisuća mješovitih obitelji koje su izrodile preko 7 miliona potomaka i toliko
srodnika po tazbini, a divljački smo se pobili kao Tutsi i Huti. Rezultat toga je:
nazadak, beščašće, zločin bez stida i kajanja, deindustrijalizacija, razaranje
trećeg staleža i razvojnih službi, „izgon mozgova“ i na kraju nedovršeno
izmirenje. O tome sam napisao tri knjige opisujući sve finese rata, a da budem
iskren, još uvijek ne znam zašto nam se to dogodilo na tako brutalan način. A
vidio sam mnoge zločine za horor roman: unakažene ljude, konclogore,
uništavanje kulturnih dobara, muzeja i spomenika, atavističku osvetu nacije.
Kao arhivar opsluživao sam umjetnike koji su komemorirali antifašistima i sva
su im djela za života uništena. To smatram civilizacijskom sramotom. Murtić je
obilježio epohu, a plakao je kao majka za djetetom kad sam mu pokazao sliku
miniranog muzeja ZAVNOH-a. Nalog za miniranje dao je mobilizirani ravnatelj Zagrebačke
filharmonije. Bakić me na samrti pitao: „Koje sam to zločine počinio da ni
postolja nisu poštedjeli“?

Istraživao sam 1.500 ruralnih toponima tj. naselja, 300
hrvatskih sela koje su pobunjeni Srbi razorili i etnički očistili, i sva su
obnovljena, i 1.200 srpskih naselja koje su hrvatske snage razorile „ratom
spaljena zemlja“, a niti jedno nije obnovljeno, niti kao pilot projekt (npr.
rodno selo Nikole Tesle). To je rezultat oživljenog ustaško-četničkog sindroma
skoro nakon pola stoljeća. Ističem: sve nacionalne manjine u Hrvatskoj ratom
1991 – 1995. godine svedene su statistički na 1/3, a srpski je korpus
masakriran – biološki, ekonomski, sociokulturno – s klasičnim ruralocidom i
kulturocidom. U ruralnim zonama uništeno je 37 tisuća objekata i tamo danas
žive povratnička razorena domaćinstva u selima koja to više nisu jer nema
održivog povratka, nema infrastrukture, sredstava rada i institucija. Tamo
vlada stihija kao najgori oblik tiranije. Povratilo se nešto više od 50 tisuća
prognanih na prostore „spaljena zemlja“, a već ih je 15 tisuća umrlo, jer su se
vratili, da ciničan budem „osamdesetogodišnjaci u pratnji roditelja“. Njihov
sav društveni život sveo se na leleke i sahrane. To antiljudsko stanje
prisililo me kao empiričara da progovorim jezikom politike. Jer koalicija
predstavnika Srba sa vladajućom stranom je trošila ljudsko vrijeme uzalud i to
onih osakaćenih generacija koje nemaju što da čekaju.[2]

Zbog oduzimanja stanarskog prava nitko se u gradove ne
vraća, niti u gravitacione centre i tako su Srbi lišeni obrazovane elite.
Zajednica u tom pogledu ima velike zadaće i probleme koje treba razriješiti.
Oduzimanjem ovog prava, znanstvenom analizom utvrđene su četiri povrede
hrvatskih pravnih normi i tri međunarodne konvencije. Kad je ovo obrazloženje
dostavljeno međunarodnom timu uz analizu stanarskog prava kao dijela socijalne
politike, to je bilo dovoljno za povratak tog prava u BiH. Međutim, „šumom
zakona i prašumom bezakonja“ pravo na stan kao dio minulog rada za sve nije
jednak, kao što se ni realnost etničkog čišćenja ne uvažava, nego se
primjenjuju uzurpativne i oktroirane norme. Stoga molim svekoliko građanstvo
neka prokažu pobunjene u gradovima, tj. teroriste i snajperiste. Nema ih, niti
ih je bilo. Tu su Srbi sami sebe nadvisili. Međutim, sam strateg etničkog
čišćenja sebe je prokazao: „Neće više biti 12% Srba i 6% Jugoslavena, a 3%
koliko će ih biti, neće remetiti ove prostore“ (Tuđman). Koalicija je svojim
bezobzirnim traćenjem vremena na putu ostvarenja cilja od 3% Srba u Republici
Hrvatskoj. Time je nasrnula na dio života jednog dijela nekadašnjih Srba u
Hrvatskoj. Prema tome „Hristos“ se ovdje za Srbe nije i rodio, pa ne može ni
„vaskrsnuti“. Taj drski cinizam, nasrtaja na pretpostavke života, degradira
koaliciju u odnosu na hrvatske Srbe i građane. Zajednica Srba to mora
prekinuti!

Srbi su ovdje više od 600 godina, a nisu registrirani sui generis, dakle, kao autohtona
skupina, nego kao novodolazeći Kinezi. To je cinična negacija i Srba i
koalicijskih partnera kao antigrađana. Srba je danas, poslije 1999. godine, dva
i pol puta manje nego što ih je bilo. Njihova sva dobra, sav minuli rad predmet
su svih mogućih špekulacija i degradacija u praktičnoj primjeni prava, naročito
u provinciji.

Zbog toga, dame i gospodo, Srbi nikada u svojoj povijesti
nisu bili u gorem položaju, jer su masakrom doživjeli kompletni demografski
slom veći nego tokom Drugog svjetskog rata, jer su tada izabrali antifašističku
opciju, umanjili građansku stranu rata i sa hrvatskim antifašistima izvojevali
pobjedu. Danas u Hrvatskoj žive dezintegrirano u razbijenim porodicama.
Namjerno im se, neprimjenjivanjem Ustavnog zakona o manjinama, krše ustavne
norme i ljudska prava, a koalicija traje kulturom laži da su Srbi zaštićeni „po
najvišim standardima“. A opozicija bezočno šuti.

Drugim govornicima gospodo, ostavljam da vam iskažu kako su
Srbi (ne)zastupljeni u sudstvu, organima uprave, kulturi, zdravstvu i
profesionalnim udruženjima. Moje spoznaje govore: Nikako! Žive isključeno. A
što se tiče suđenja za ratne zločine Srbima, to cijeli svijet zna: vratio se
„turski vakat“ – kadija tuži, kadija sudi! Prostudirao sam brojne slučajeve i
kod većine nisam našao obrazloženje koji su to konkretni zločini napravljeni.
Nisam Zola, ali optužujem sudstvo sa zahtjevom da napravi kompletnu reviziju
presuda Srbima. Jer je ideologijom da „Hrvat u obrambenom ratu ne može
napraviti zločin“  sudstvo onesposobljeno
i gotovo usmjereno prema kolektivnoj krivnji Srba. Za mene žrtva nema
etniciteta, a držim se sintagme da je „bolje stotine krivih propustiti nego
jednog nevinog osuditi“. Ne želeći trošiti vaše dragocjeno vrijeme, kao
odgovoran istraživač tvrdim: „da je tadašnji hrvatski režim planirao etničko
čišćenje sofisticirano (svestrano i temeljito) jedinstveno u svijetu. Jer je
napao toponomastiku, onomastiku, katastar, hoteći Srbe izmaknuti iz hrvatske
povijesti. O tom svjedoči ruralocid i kulturocid. Negacija Srba najbolje se
ogleda u negaciji njihova antifašizma. Posebno brisanjem njihove antifašističke
memorije. Uvjeravam vas da se bez srpskog naroda u Hrvatskoj antifašizam u
Hrvatskoj ne bi tako razvio niti održao jer je bio njegova podloga životima,
logistikom i organizacijom. Zbog toga hrvatski antifašizam smatram našim
najvećim zajedničkim iskorakom i povijesnim priključenjem civiliziranom
svijetu. A njegovu negaciju našim najvećim porazom i civilizacijskim
besramljem, jer to nitko u Evropi nije učinio.

A sad ću samo taksativno navesti što znači neprimjena
Ustavnog zakona o manjinama. Nema proporcionalne zastupljenosti, ne primjenjuje
se pozitivna diskriminacija, otima se državljanstvo nekim članovima porodice,
nema održivog povratka, nema povratka imovine, nema obeštećenja žrtava. Obnova
se i povratak iznuđuju, reducirani na krov nad glavom bez opreme, bez pratećih
objekata, bez sredstava rada, bez institucija, bez infrastrukture. Pa nisu Srbi
trogloditi! Neosjetljivost države izrazita je po tome što nema naknade žrtvama.
Nema konvalidacije za minuli rad. Abolicija se provodi do apsurda antiljudski.
Desetini tisuća umirovljenika nije isplaćena mirovina od 1-10 godina, provodi
se državna eutanazija. A tek kako su mirovine prognanih unakaženo valorizirane!
Desetina tisuća pristiglih starosnih mirovina poljoprivrednika ne može se
ostvariti. Unakažena i neuređena pravoslavna groblja su kršćanska sramota. Od
tri srpska glasila, sva tri su u getu. A „Prosvjeta“ kao najstarija i
najznačajnija institucija Srba, dakle „srbska matica“ tako je sufinancirana kao
da se hoće reći da nema potrebe da postoji. Revitalizacija uništene pravoslavne
crkve opstruira se nevraćanjem imovine, nekretnina i dr. što se čini apsurdnim
u usporedbi s katoličkom crkvom. Slično je i sa tzv. „Privrednikovom“ imovinom
jer Srpska pravoslavna crkva i „Privrednik“ drže više od 2% srpske imovine i
povratkom bi mogle pomoći obnovu drugih institucija. Recentna vlast u svim
sferama, uz nelegitimne koalicijske partnere, jer za njih glasa jedva 5-8%
glasačkog tijela, nečinjenjem i pasivnošću prolongiraju izmirenje i rafinirano
dokrajčavaju etničko čišćenje Srba u RH. Srpski korpus se rapidno demografski
smanjuje na štetu hrvatske države, hrvatskog društva i Srba posebno.

Zadatak je Zajednice Srba da u borbi za reintegraciju u
hrvatsko društvo ovo stanje prekine. Dakle, da programski u interesu države i
društva, na građanskim vrijednostima, pristupi reintegraciji. Pošto je naša
reintegracija jedan od uvjeta ulaska Hrvatske u EU, s našim programom moramo
upoznati pregovarački tim i svaku članicu EU posebno. I Srbi su ljudi. Mi
nemamo druge rezervne domovine i Hrvatska ja naša domovina kao i svakog Hrvata,
jer to povijesno potvrđuje naša memorija, znoj, krv i suze ugrađeni u
integritet ovog prostora. Zajednički zaslužujemo bolju elitnu vlast, a ne
„švercere vlastitog života“ na račun sudbine naroda.

Srbija je do sada snosila, a i neki dijelovi BiH gdje su
izbjegli Srbi iz Hrvatske, golemi izbjeglički teret. Njihova su dobra uz to
postala predmet različitih špekulacija. Međutim,  srpski korpus je razbijen i nigdje nije
funkcionalno organiziran. Zajednica Srba u RH započinje inicijativom prave
organizacije i građanske integracije. Zajednica će se suprotstaviti svim
oblicima bespravlja, nasilja, uzurpativnog prava i nasilne asimilacije.
Legitimno je pravo žrtava da sudjeluju u rješavanju svih svojih problema kako
ovdje tako i u izbjeglištvu. Međutim, uloga Zajednice Srba u RH je presudna jer
mora štititi zavičajne vrijednosti, nekretnine, kulturne vrijednosti,
uključujući i grobove pređa. Dakle, sve što nas sudbinski povezuje. Ovaj
trenutak izbora smatramo presudnim za prekid oportunizma, samovolje i
netolerantne demokratičnosti, stoga pozivamo na izlazak na izbore što
masovnije. Treba glasati za one predstavnike koji istinski štite korist i
interese i Srba i  hrvatskog društva.

Glas za SDSS je glas za HDZ što su najvjerodostojniji koalicijski
partneri svojim oportunizmom u praksi pokazali.


[1] Ovaj tekst predstavlja adaptirani sadržaj uvodne riječi autora na
Konvenciji Zajednice Srba Republike Hrvatske, održane 10. XI 2007. u Zagrebu.

[2] S. Livada, Etničko čišćenje ozakonjen zločin stoljeća, izd.
Euroknjiga, Zagreb 2006.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top