7. Krivnja i odgovornost

Datum objave: nedelja, 12 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Krivnja i odgovornost za rat, posebno za njegovu građansku stranu,veoma je složen problem. Nakon 23 godine što je rat započeo imamo nedovršeni mir. O tome imamo obilje građe, studija, analiza, faktografskih činjenica, ozbiljnih analitičara, državnika, znanstvenika, falsifikatora o prirodi rata itd. Međutim, o njegovim posljedicama najmanje imamo i spoznaja i tako evidentnih činjenica u koje nitko ne ulazi ozbiljnije. A, one sa sekularnim posljedicama, prevaliće se duboko u 22. stoljeće i nema domene u koju nisu duboko unijele razarajuće posljedice koje pogađaju ljude, prostor i institucije.

Kao svjedok vremena usudim se bar taksativno naznačiti osnovne elemente „krivnje” i “odgovornosti” jer sam analizom prirode rata u tri knjige sagledao sve njegove tokove, procese trajanja i uočio povijesne posljedice.

̶  Bila mi je poznata strategija razaranja Jugoslavije poznatog američkog stratega Zbignjeva Bžežinskog koji je to naznačio u obliku da Jugoslaviju treba razbijati po etničkim i vjerskim „šavovima”. To se u praksi i dogodilo.

̶  Dugogodišnja društvena kriza Jugoslavije svemu tome je snažno prethodila. Iz nje je izišlo takvo bujanje republičkog etatističkog nacionalizma sa naglašenim znacima rasizma, prema drugom i drugačijem.

̶  Poznavao sam brojne elemente naših naravi, mentaliteta, violentnosti, naprasitosti, nesposobnosti za dijalogom, tolerancijom i vjeru u „srpsko junaštvo” i „hrvatsku kulturu”.

̶  Kao historičar po obrazovanju i učesnik u II svjetskom ratu spoznao sam ulogu i značaj „kame kao najsvjetlije oružje”, jer sam radio u komisiji za ratne zločine i kao povjesničar sređivao građu o zločinima.

̶  Pišući socijalnu historiju našega seljaštva 30 godina uočio sam da smo još uvijek naglašeno plemenska zajednica. Mi smo naše antifašističke neprijatelje fizički pobijedili, ali ih nismo ideološki porazili. Oni su nam se počeli preko grobova i sudbina notornih zločinaca vraćati s naznakom klasične kontrarevolucije. Osveta im je iz naše usmene i pisane kulture u krvi, kao naznaka nužne logike obračuna, osvete pojedinca prema pojedincu, kao trijumf jačega. Da podsjetim samo na neka značajnija djela koja su naznačila ovu osvetu. Od Gorskog vijenca, kosovskih mitova, do Lelejske gore, Goranove jame i Kulenovićevih stihova Srđane, Mrđane, sve vrvi „osvetu slutim!”. A osveta je sama po sebi zločin, kao što je ratu imanentan zločin tako je i osveta na nivou pojedinca klasični zločin. U nas vazda ideološki šamani pravdu kroje, a ne regularna vlast.

̶  Poznavao sam sudbinu “Federacija”, kao državnog pojma s jedne strane i antologijsku logiku nastojanja “hrvatskih muževa” koji su se borili za jugoslavensku ideju. Vidjevši u njoj jedini način da se zaustavi seizmika, tri raspadajuće carevine na Balkanskom prostoru. Kada je počela priprema rata svi su mitovi oživljeni i stavljeni u funkciju za potrebu identiteta shvaćenog kao statičke, a ne dinamičke kategorije. To je nagovještavalo da se nalazimo pred kataklizmičkom propasti. Neizbježnim građanskim ratom!

̶ Studirajući ulogu crkava i prateći njihovo ponašanje u dva rata zaprepašten sam, ne toliko njihovim konzervatizmom, koliko njihovim beščašćem, suprotno paradigmi “ljubi bližnjega svoga”. O svemu tome sam izučavajući brojne probleme naše socijalne historija po različitim tematima pisao i tragao kuda vodi i što to znači takva uloga ovog “povijesnog poduzetnika”. Dobro sam prostudirao Stepinčev dnevnik i ustaški pokret, a kasnije četnički (preko 80.000 dokumenata).

̶ Kad sam primijetio da se napada na memoriju antifašizma sakupio sam
preko 300 fotografija razorenih spomenika, uglavnom od oko 40 različitih umjetnika koji su obilježili epohu a koje sam kao arhivar opsluživao sa svojim učiteljem Rudijem Supekom. Došao sam do spoznaje da samo na putu klasične kontrarevolucije u koju je ugrađeno etničko čišćenje “pogrešno raspoređenih etniciteta”. Odavno sam doznao da smo bili partijska država
i to sam u prethodnim tekstovima obrazložio preko jednog razgovora sa Krležom oko njegove poznate poeme u prozi „Kumrovački nokturno” kad je izjavio da “ne bi želio živjeti poslije Tita.”

̶  Stigmatizacija SFRJ me prenerazila kao prelazne države sa stanovišta da je bila “tamnica naroda i građana” što odudara od stvarnosti. Mitovi su prevladali realnost. Povijesna istina dovedena je u pitanje narodima koji su u najkraćem vremenu prešli iz najzaostalijeg seljačkog društva Evrope u industrijsku epohu društva. Laž je mitovima propagande nadvladala istinu.

̶ Mnogi smatraju da se država raspala 14-tim kongresom Saveza komunista. To je bez sumnje jedan značajan trenutak. Međutim, opiranje da se društvo reformira mirnim putem najbolje se ogledalo u suprotstavljanju reformama posljednjeg predsjednika Vlade SFRJ Ante Markovića. Tu je došlo do izražaja prava eksplozija nacionalističkog velikodržavlja, do zaključno rasizma prema drugom i drugačijem. Nadmašilo je sve polemike koje su prethodile, “što južnije to tužnije”.

̶ Miloševićeva “antibirokratska gazimestanska revolucija” svemu je udarila pečat. Monopolizirao je JNA. Izborna skupština HDZ programirala je prirodu rata, “lustraciju Srba”. Ubrzo smo počeli viriti ispod banskog repa s jedne strane i Lazarevih moštiju s druge strane, __________ balvanima. Mitovi su uzeli svoga maha. Prokazivanjem drugoga i drugačijeg na najbrutalniji način. Sve se to odvijalo pod vidom potrage za identitetom koji bijaše definiran kao statička a ne dinamička kategorija − “panta rei”.

̶  Kad dolazi u Skupštinu Jugoslavije nekadašnji predsjednik Skupštine EU Delores i nudi 5 milijardi dolara pomoći da uđemo u Evropu, Tuđman kaže „ne, hoću razlaz sad”. Rat je bio na pomolu. Kad ubijaju onog vojnika Saka u Splitu dajem izjavu da je počeo građanski rat, jer poznajem sudbinu žrtava nekih u Vukovarujoš od ranije. Uhapse me.

̶  Sve polemike “svoj na svom”, “svoja lisnica u svom džepu”, “svoja puška na ramenu” , kupovanje oružja, naoružavanje naroda, ,”A naoružan narod −  opasan narod.” Pa mi nismo imali ni jednog mirovnog pokreta. Bio sam svjestan da neporažena ideologija kvislinga kobno prijeti kao opasni sindrom četničko-ustaške ideologije, i nisam se prevario. Klasičan je primjer u tome obnova i razvitak ustaške ideologije u Hrvatskoj na izbornoj skupštini prijeteće sintagme kako se ideja pogromaštva pretvara u pokret, pokret u poredak i vođa u satrapa, koji je propovijedao da je genocid korisna stvar za popravljanje povijesti. Kasnije ne preza ni od jednog sredstva da postigne ciljeve. Demografski projicira stupanj lustracije Srba samo tri posto proglasivši ih remetilačkim faktorom.

̶  Dok se ovaj košmar odvija na ivici rata Evropa čeka kojem će privoliti carstvu. Svak vreba svog kučkinog sina. Propaganda čini svoje, crkvena zvona zvone na uzbunu, rat, rat sviju protiv syiju. Kvazi upućeni svrstavaju se u vojne redove, oko 80.000 članova Saveza komunista u RH postaju lideri u HDZ, četovođe, propovijedaju mitove, stvaraju regularne i parajedinice, hoće državu u svom dvorištu. Pobješnjela plemena.

̶  Iz tog košmara regrutiraju se ološi koji laskanjem svom nacionalitetu, svojoj vjeri, svojim vrednotama mobiliziraju sve propalice, švercere vlastitog života, agilne prelate, koriste medije za uzašašće nacionalnog duha protiv Drugoga. Homogenizacija krivnje za rat je dovršena. Drugi i drugačiji postaje pakao, prijetnja našem probitku. Kako smo stoljećima bili etnički izmiješani rat nije imao fronte nego je započeo svagdje. Uglavnom kao građanski rat. To što se njemu laskalo da je on oslobodilački, domovinski, otadžbinski, da je nužan, da je human, da se isplati žrtvovati, to su sad već druge stvari sudbine analize plemena na olako pristajanje na rat a ne na dijalog, razum i tolerantno umnije rješenje.

̶ Potresen oblicima mobilizacije hodao sam od nemila do nedraga, ulazio u crkve, slušao propovijedi, župnika “glasajte po savjesti ja ću za Tuđmana” pridruživao se skupovima, slušao govornike, a spadam u rijetke koji je obišao najviše naselja u nekad zajedničkom prostoru, susreo možda i najveći broj ljudi licem u lice, jer sam htio sve doznati o našoj socijalnoj historiji. Vidio sam ko na dlanu, sve oblike mitova, laži, obmana, kako truju i mobiliziraju narod da bi se drugog i drugačijeg što prije prognalo ili ubilo, opljačkalo i doseglo do njegovih dobara. Pomno sam bilježio te svari, koje su mi kasnije poslužile kod opisa prirode rata. Zaključio sam da osnovnu krivnju za rat, posebno njegovu prirodu, snosi da tako kažem, samoskrivljena nezrelost elita vlasti, da se domogne preraspodjele moći i da izbije u prvi plan na valu rata preko doslovno zaluđenih do zatrovanosti naroda. Pandemija mržnje prerasla je sve dosad viđene epidemije bolesti kod nas npr. Španjolke, tifusa, dizenterije, itd.

̶  Mitovima stvarani su novi mitovi, novi lideri, koji su upoređivani sa najvećim povijesnim stratezima, skoro divinizirani. Kod nas je otkrivena Troja, pojavila se Gospa, a i najzad evo i Isus. Postali smo svi na izvjestan način kopilad očeva nacije. Milošević, pa Tuđman postali su novi bogovi, spasitelji i izbavitelji naroda, očevi nacija koji je pogodio ljude, institucije prostor, kulturu življenja sa sekularnim implikacijama. Jadnog li naroda koji se odriče svojih vlastitih otaca i postaju kurvini sinovi novih otaca nacija. A iza njih je kako rekoh povijesni zločin.

̶  Prema tome zaključio sam da je samoskrivljena elita vlasti presudni krivac za rat i njegovu prirodu što se kasnije pokazalo točnim jer sva bukanja, hučenja da je Bog postao Hrvatina, Srbenda, da je riječ o nacionalnom identitetu bila su suprotna koristi, interesu i potrebama ovih naroda. Rat je postao jedino ” brat” eliti vlasti nastaloj na valovima rata. Pošto je on bio kontrarevolucija sa ugrađenim etničkim čišćenjem, dakle, klasični građanski rat lideri nisu bili ni svjesni da se takvim ratom ne može vladati, da on nema pravila, tako da i pozvani arbitri koji uostalom ni u arbitraži nisu bili funkcionalni nisu mogli zaustaviti bratoubilaštvo, beščašće, zločine. Pa čak ni kada je osnivan međunarodni sud za ratne zločine. Pušten je duh ih plemenske boce, i sve su elite kasnije taj svoj vlastiti narod sa uzvišenim nacionalnim identitetom i homogenizacijom, državom uperile protiv njega samog, opljačkali ga do kosti. Dakle, doveli ga do demografskog sloma, socio-ekonomskog i kulturnog propadanja tzv. pretvorbom društvenog u privatno vlasništvo (čitaj organiziranom pljačkom). Plemena su im i dalje vjerovala, jer su im eto donijela državu koja to ni počemu ni danas nije Najtragičnije je što smo i biološki pogođeni, zaustavljenim procesima koliko-toliko jedinstva, ekonomije rasta, razvoja i socijalne politike. Najproduktivnije generacije koje su prevele seljaštvo u industrijsko društvo umiru po nekoliko godina ranije.

̶  Novonastale nacionalne države terorom zakona stalno razaraju vlastito društvo i nisu uspjeli ni u jednoj domeni, kao projekat države. Partitokracija postaje sistem degradacije ljudi i prostora. Ne možemo ni da se prehranjujemo iz vlastitih resursa, a lažna obećanja dignute države iznad života i smrti sugrađana traju kao novo nacionalno uzašašće duha.

− Negativnom selekcijom kadrova nastalih na valovima rata razbojnika, pravih zločinaca, nepotista razvija se kompradorsko-klijentelistički sustav načina življenja. Moralno propadamo, jer smo u ratu činili takva beščašća u konclogorima i mučilištima, otimanjima, bezakonjima da smo izgubili svaku vrijednost prema stavu života drugog i drugačijeg. I dalje se toj istoj eliti vjeruje, bira je se, titulira, nagrađuje, plješće i slijedi je. To je tragedija nedozrelih naroda u nedovršenim plemenskim državama u kojima elita vlasti ni po čemu se ne razlikuje jer su joj koncepti i programi gotovo isti − “poslije nas potop!” Na socijalnu državu pucaju iz svih oružja u svim pravcima. Nikad u povijesti razlika između onih na vrhu i onih na dnu na ovim prostorima nije bila veća. To je rezultat beščašća prirode rata, konclogori, ruralocid, urbanocid, kulturocid i propast moralnih vrednota. Konstatirao sam, u jednoj od knjiga da to što je propala država, nek propadne kad ne može da opstane, a takva je sudbina svih federacija, ali da tako ratom propadnu masovno ljudi to je naš najveći poraz. Zbog toga ne možemo naći izlaza, vjerujući eliti vlasti narasloj na najvećem povijesnom zločinu, kojoj nije stalo do naroda, do njegova interesa i potreba, nego do svoje pozicije moći i uticaja. Ona isključivo živi na posebnim prostorima, stanuje, stoluje, druži se, srođuje se i bolje komunicira sa elitom dojučerašnjih predstavnika drugih naroda nego sa sudbinom vlastitog naroda. Izmirenja nema – zločin nekažnjeno stalno traje, samo u drugim verzijama. Imamo pandemičnu mržnju kao podlogu za nova sučeljavanja.

− Dakle, da ponovim: osnovna krivnja za rat i njegovu prirodu leži u samoskrivljenoj nezrelosti elite vlasti koja se mogla izroditi samo iz nezrelih plemenskih zajednica, mitovima i lažima i samo preko elite vlasti došla glave građanskim ratom vlastitim narodima. Dakle, kao što vidite nije moguće izgraditi modernu državu na nekažnjenom povijesnom zločinu građanske strane rata. O tome što je sve rat pogodio od ljudskog faktora, gašenja toponima, do uništavanja institucija, kulturocidom, urbanocidom, ruralocidom, uništenjem trećeg staleža, kidanja kulturnog i ekonomskog kruga, stvaralačkog dijaloga, opisao sam u predhodnom tekstu i ovdje nema potrebe to ponavljati.

 

Odgovornost

Odgovornost kao krivnja je također složen i kompleksan problem. Nju treba tražiti u dubini prirode naroda, njegove nezrelosti i njegove naivnosti, neukosti, violentnosti, mentalitetu „izdaji klerika” obrazovanih sinova i kćeri, koji su opsluživali rat i svim drugim oblicima rustikalno ruralnih obilježja koja prate zakašnjele narode. Jer oni su birali tu elitu koja je naciju pomračenog uma digla na profesiju, zanimanje. Zaluđeni narodi su homogeno podržali, potpomagali, slušali, ispunjavali naloge te elite vlasti, da primjenjuje sve moguće oblike koja mašta ljudska nezrelih sredina može domisliti i izmaštati, protiv drugog i drugačijeg. Neki su se od tih učesnika obogatili, postigli rangove, činove, ugled. Preko noći postali od nikogovića od notornih zločinaca pravi bogataši. Fetiš novonastajuće države propagandom uništio je formirana društva i njegove institucije. Tako i promocije i prestiž lidera do divinizacije najčešće se zasnivao na beščašću prema drugom i drugačijem. Trebalo je gledati i slušati panegirike Miloševiću i Tuđmanu pa od čuđenja svisnuti na što je narod spao. Andrićeva prosudba: „došla takova vremena da su pametni zašutjeli što moraju, budale progovorile a fukare se obogatile“. Kako je glavna domena bila po onoj čuvenoj „zavadi pa vladaj”, svako je pleme iščililo isti tip skorojevića, „švercera vlastitog života“, da među njima ne možeš naći čovjeka, građanina, čovjeka sa vizijom, čovjeka od formata i interesa za opće dobro, nego prosti kabadahije, ketmani, satrapi, kojim je liberalni kapitalizam ideološka osnova za vlastiti probitak iznad čovjeka, ljudi, prostora i institucija. Novi bogovi! Njihova promocija zavisi od sposobnosti da šire mitove, laži, da falsificiraju povijest, da kradu i varaju da po oktroiranim zakonima novonastajuće političke vladajuće klase čine što hoće.

Oba ova pojma krivnje i odgovornosti ostavljam povjesničarima i drugim sociopolitičkim analitičarima, ali smatram da tek pomnom analizom i jednog i drugog može se utvrditi do nivoa pojedinca, kolika je krivnja prema pojedincima u obliku mučenja, ubijanja, propovijedanja, kolika prema većem broju stanovnika ili prostora, a kolika prema cjelokupnoj koncepciji prirode rata. A kolika je odgovornost ideologa, a kolika izvršilaca u stvorenom sustavu da bude takva elita izabrana, birana, koju ni najbrutalnija praksa na primjer pretvorba nije mogla detronirati s pijedestala vlastodržaca.

Kod odgovornosti bilo bi od presudnog značenja istražiti koliki je stupanj (ne)zrelosti našeg naroda od nivoa pojedinca, lokalnih, regionalnih zajednica, do državnika. Jer to se najbolje može ogledati po opsegu i sadržaju uništavanja ljudi, institucija, kulturnih vrijednosti i sveukupno antropogenih sadržaja onih koji su to nekažnjeno činili prema drugom i drugačijem i vlastitom etnicitetu od nivoa lokalne preko regionalne do državne zajednice. To da ovdašnji narodi u dvije dekade prisustvuju samorazaranju vlastite podloge življenja pod egidom mitova i protunarodne elite vlasti i da jednakom mjerom časte, slave, biraju, to njezino jedinstvo sa crkvom graniči sa apsurdom, protivno svim modernim oblicima države kao laičke države i institucija u dvadeset i prvom stoljeću. Ne zna se koji od ovih pojmova će biti teži za temeljitije istražiti. Zbog tih neistraženih činjenica kod mnogih analitičara ne možemo spoznati zašto se Jugoslavija raspala u tako brutalnom i dugom građanskom ratu, na takav način za života jedne generacije.

Iz čistog mira ušli smo u najbrutalniji oblik međusobnog uništavanja, građanskim ratom, a da ne znamo i pored kobnih posljedica zašto smo pristali da to činimo. Dakle, predstoji ozbiljno pitanje pred povijesnom, političkom, kulturnom i drugim znanostima zašto se Jugoslavija raspala, a nije smjela i morala raspasti u tako brutalnom i dugom građanskom ratu. Gdje je naša a gdje je krivnja međunarodne zajednice, posebno Evrope koja je dobila Nobelovu nagradu za mir.

Postavlja se pitanje, da li smo mi bili različiti od tzv. socijalističkog lagera ili nam je staljinizam ostao konstanta i pored zvaničnog formalnog raskola? Prema tome povijesni zločini su veoma kompleksni. A pošto smo više okrenuti refeudalizaciji, nego modernizaciji posebno falsifikacijom povijesti, veliko je pitanje kada će kod tako zakašnjelih naroda doći na red istina o vlastitoj povijesti?

Na kraju ono zbog čega posebno strepim (kao istraživač i poznavalac zbog činjenica da se na povijesni zločin ne traži povijesni odgovor) je sudbina posebne socijalne kategorije tj. golema masa izbjeglica. Imali su sve, a sada nemaju ništa. Vraćeni su u kameno doba. Iz takve socijalne kategorije mogu se lako regrutirati teroristi. Ako bi do toga došlo oni bi bili veoma sofisticirani. Jer je naše Društvo inžinjera i tehničara početkom rata brojilo preko 1,700.000 članova. Nije isključeno da im se priključe beznadni rođeni u ratu i posije rata, jer im je elita vlasti uništila budućnost. Svi gledaju preko granice, a u EU uskoro će biti oko 26,000.000 nezaposlenih. Zapamtite da očaj zakonito stvara sve patološke skupine. Toga naše elite vlasti nisu svjesne nažalost, naivno misleći da je izgonom i pljačkom sve završeno. Vazda treba imati na umu IRU, ETU i rašomonski palestinski problem. Ne ponovilo se!

Osnovna krivnja leži u stavu stratega politike da je razlaz jedino u ratnom rješenju.

Sam strateg, Tuđman kaže: „Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije htjela” (vidjeti citat na 355. stranici). Tu počinje krivnja države i kasnije većine političara. Ivica Račan je ispravno primijetio za sadržaj Izborne skupštine HDZ-a da se radi o “pokretu opasnih namjera”. Međutim, kada su ove namjere prerasle primjenom Norvalskog sporazuma u lustraciju Srba, Račan čini povijesnu pogrešku i priklanja se strategiji obračuna sa Srbima, dakle, etničkom čišćenju Srba koji mu je bio znan iz projekta „opasnih namjera.” Ide za trećinom već priključenih 80.000 komunista HDZ-u. Sada krivnja postaje sveopća krivnja, države, ratnika i politike. Tim više što se to sve ozakonjuje i postaje legalno i legitimno. Nasrtaj na drugog i drugačijeg i ratom. Sve se manjine svode na jednu trećinu a srpski korpus doživljava masakr u ruralnim, ali i urbanim zonama gdje nije bilo pobune. Tragično je bilo gledati ispitivanje lojalnosti Srba, deložacije, progone s posla, ubojstva, hapšenje, zatvaranje, zastrašivanje, nekažnjene pljačke, pravi etnobanditizam, a da se nitko od Hrvata, naročito organizirano, ne buni protiv toga, osim nekih, rijetkih iz nevladinog sektora samo u nastajanju. Prema tome, krivnja države i društva postaje kao svjesni čin ulaženja u planirani i organizirani zločin protiv „remetilačkog faktora”, koji to povijesno doista nije. Naprotiv, Srbi su s Hrvatima zajedno stvarali nacionalnu svijest i branili integritet ovih prostora. Od obrane predziđa kršćanstva, a naročito borbe protiv fašizma gdje Srbi postaju značajna borbena osnova do kapitulacije Italije. Zatim logistička osnova obrane časti hrvatskog naroda protiv primjene rasnih zakona. Prema tome, pristanak na etničko čišćenje Srba pristanak je na reviziju vlastite povijesti, na povijesni zločin. Povijesni zločin po tome što je pogodio dvije trećine srpskog korpusa življa, sve toponime zavičaja Srba, sve institucije i sveo ih demografskim slomom na nemogućnost obnove. Tim više što su toponimi srpskih zavičaja pretvoreni ratom spaljena zemlja u „mjesečev pejsaž“ i što je selektivnim povratkom ostarjelih grobova prosjek starosti dosegao u ruralnim zonama preko 58 godina a urbanih i ruralnih Srba prosjek zajedno iznosi 53,1 po popisu 2011. godine.

Srpska krivnja u ruralnim zonama je u osnovi slična krivnji hrvatskoj. Pristaju na ratnu opciju. Istovremeno na Miloševićevu instrumentalizaciju: “Svi Srbi u jednoj državi”, ali i na Miloševićevu monopolizaciju JNA, koja to više ni po čemu nije bila, zbog započinjanja etnobanditističkih obračuna među narodima. Reakcija na brutalne prijetnje Tuđmanove politike ,,balvanima”, ratom obilježava suštinu krivnje srpskih političara ruralnih Srba. Kao spiritus  movens ulaženja u zločin po etničkom principu kao i Tuđman. Prema tome, krivnje su slične, ali ne i jednake, jer Srbi su manjina, bune se samo u ruralnim zonama. Nisu priznati ni od koga. Istrumentalizirani su od Miloševića i JNA. Nitko ih ne može abolirati od zločina koje su činili, bez obzira na povijesno sjećanje. Pristajanje na etničko čišćenje je povijesna krivnja, zločin, jer ono se kažnjava kao genocidne radnje. No kako je rat dogovoren i neobjavljen on se strategijom Miloševića i Tuđmana u borbi za podjelu BiH pretvorio u golem povijesni zločin, a sve drugo kao da postaje samo kolateralna šteta. Napose, žtrvovanje posavskih Hrvata i krajiških Srba. Sve drugo kao da su pristali ili odobravali oba naroda Srbije i Hrvatske a očito je da nisu bez obzira na značajnu homogenizaciju svih. Bilo je dezerterstva, izbjegavanja mobilizacije. No, nažalost kako nismo imali mirovnih pokreta krivnja na ratnicima, naročito zločincima neshvatljiva je i skoro neoprostiva, napose prema nevinim žrtvama.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top