Ж | Ž

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Ranko Radelić: Genocid nad Srbima – poglavlje istrgnuto iz knjige svjetske istorije

Džonatan Štajnberg, pokojni profesor moderne evropske istorije na Univerzitetu Pensilvanije i istaknuti proučavalac Holokausta, napisao je – „Izostavljanje Hrvatske iz konvencionalnih studija o Holokaustu je poput knjige čije je prvo poglavlje istrgnuto“, te da su napadi na Srbe u NDH „najraniji totalni Genocid koji je pokušan tokom Drugog svetskog rata“.
Ranko Radelić

Prije više od 2.000 godina, u trećem vijeku prije nove ere, u sjevernoj Indiji nije bilo ni demokratije, ni ljudskih prava, ni pametnih telefona, ni interneta, a pogotovo nije bilo nevladinih organizacija. Postojalo je samo čudesno Maurijsko carstvo, sa Ašokom Velikim (273.-232.) kao njegovim vladarem.

Nakon burnih ratova koje je vodio oko 265. pne, okrutni i surovi ratnik Ašoka je postao poznat kao bogougodni, zabranio je lov, žigosanje i nepotrebno ubijanje životinja, pokazivao milost prema zarobljenima, omogućio besplatno ubrazovanje na univerzitetima i liječenje ljudi i životinja u bolnicama. Svi žitelji carstva su tretirani isto, bez obzira na rasu, naciju, religiju ili kastu, propagiralo se poštovanje prema roditeljima, učiteljima i sveštenicima, darežljivost i čovječnost prema slugama i siromašnima.

Za razliku od savremenika iz antike, kojima je u zemlje Sredozemlja slao lijekove, Ašoka nije bio u trendu. U njegovom carstvu nije bilo robova. Malo je ko čuo za carstvo koje je imalo biblioteku na šest spratova, prema kojoj su i čuvena Aleksandrijska i Pergamska biblioteka sa 700.000, odnosno 400.000 svezaka bile samo provincijske školske knjižnice. Jasno je zašto se to skriva ili slabo ističe još i danas.

Ni poslije dva milenijuma svijet se pred Ašokom ne bi imao čime pohvaliti. Sirotinje i bolesti je više nego ikada, od početka 20. vijeka pa do danas svakog bogovjetnog dana samo u ratovima se ubije prosječno 3.150 ljudi, više od milion godišnje, a letimo kao na Mjesec i uskoro na Mars. Tako bi i ljudožder iz zadnje planetarne zabiti nekim čudim mogao osvanuti u Herceg Novom na prazniku mimoza, sve sa kopljem i nožinom i sam sebe uvjeravati kako je kulturan i druželjubiv.

Ali, nisam želio da pričam naširoko o tome, već samo da pomenem Ašoku koji je kao budist podsticao i pomagao druge vjerske zajednice, što otkriva i jedan od njegovih edikta uklesan u stijeni:

“Ne treba poštovati samo svoju, a odbacivati religije drugih, već ih treba poštovati zbog ovog ili onog razloga. Na taj način pomažemo sopstvenoj religiji da raste i činimo uslugu religijama drugih. Čineći suprotno kopamo grob sopstvenoj religiji i isto tako štetimo i drugima. …“

Dovoljno je pogledati kartu pravoslavnih hramova u istočnoj Bilogori, namjerno uništenih i devastiranih 1941. i 1991. od strane hrvatskih klerofašista koji su duhovno čedo evropskih centara moći, da se shvati da Zapad civilizacijski kasni za Ašokom više od dva milenijuma.

Ali, nisu rušenje pravoslavnih hramova, uništavanje matičnih knjiga i pljačka srpske imovine bili primarni cilj ustaške strahovlade, već uništavanje dokaza da je taj narod na prostoru tadašnje NDH ikada i postojao kada ga fizički unište, prevjere i protjeraju.

Uz pravoslavne Srbe, ciljne grupe za koje je planirano istrebljenje bili su Jevreji i Romi, te oni zajedno čine 94% svih civila stradalih u 2. svjetskom ratu sa područja istočne Bilogore. Pri svemu tome, divljaštvo hrvatskih ustaša pri činjenju masovnih zločina jedinstveno je po svojoj monstruoznosti i nije od kraja ledenog doba prije 12.000 godina zabilježeno u ljudskoj istoriji. Trebaće vremena, ali neko će dočekati dan kada će hrvatski zakonodavci morati pravnim aktom isključiti ustaše iz svog etnosa.

Džonatan Štajnberg, pokojni profesor moderne evropske istorije na Univerzitetu Pensilvanije i istaknuti proučavalac Holokausta, napisao je – „Izostavljanje Hrvatske iz konvencionalnih studija o Holokaustu je poput knjige čije je prvo poglavlje istrgnuto“ (“The omission of Croatia from the conventional Holocaust studies is like a book whose first chapter is torn out”), te da su napadi na Srbe u NDH „najraniji totalni Genocid koji je pokušan tokom Drugog svetskog rata“ (“earliest total genocide to be attempted during World War II”).

Onaj koji je po završetku 2. svjetskog rata bio na čelu južnoslovenske države i čije se ime više ne izgovara u pristojnom društvu, sve je učinio da svijet, osim rijetkih pojedinaca poput profesora Štajnberga, ne sazna što se desilo. Zaludu se danas vajkati i pitati da li bi bila moguća i 1991. i 1995. i 1999. da je bar malo istine o strahotama u NDH doprlo do svjetskih udžbenika, kao što je to slučaj sa Holokaustom i Porajmosom.

U srpskom društvu već dvije decenije sa manjim ili većim intenzitetom traje otvorena medijska borba između onih pojedinaca i društvenih subjekata koji se zalažu za otvoren iskaz o srpskim žrtvama, zakonsku i svaku drugu regulativu i aktivnost u njihovoj memorizaciji kao uslovu za biološki opstanak, te sa druge strane šarolike bulumente u najmanju ruku „mutnih“ individua, među kojima ima naučnika i političara, umjetnika i sveštenika, agenata svih vrsta, otvorenih neprijatelja i drugih srbomrzaca. Ne bih ovom prilikom o njima, svi znamo ta imena, njihove stavove, a rekao bih i domaće zadatke. Dovoljno je da zbog opreznosti konstatujemo njihovo postojanje, „… ali se ne mogu usvojiti shvatanja pomenutih nesređenih duhova po kojima izgleda da je dopušteno voleti čovečanstvo i svaki drugi narod, samo ne svoj.“ (Jovan Cvijić, 1907.)

Šta se to dešava sa Srbljima?

Sjećam se, koliko pratim ovu temu, da je još 2016, 14. novembra, Narodnoj Skupštini Republike Srbije podnijet prijedlog Rezolucije o Genocidu NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svetskog rata, koji nije prihvaćen.

· 26.novembra 2021. narodni poslanik Miodrag Linta je Narodnoj skupštini Republike Srbije podneo prijedlog za usvajanje Zakona o Memorijalnom centru Genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941-1945). Skupština Srbije na svom zasjedanju 14. decembar 2021. godine nije prihvatila ovaj prijedlog, a za njega je glasalo svega 13 od 165 prisutnih poslanika. Za više od trećinu poslanika, njih 85, tema je bila toliko marginalna da sjednici nisu ni prisustvovali.

http://www.parlament.gov.rs/akti/zakoni-u-proceduri/zakoni-u-proceduri.1037.html

https://ssr.org.rs/skupstina-nije-prihvatila-lintin-prijedlog-zakona-o-memorijalnom-centru-genocida-nad-srbima-u-ndh/

https://ssr.org.rs/skupstina-sesti-put-nije-prihvatila-prijedlog-linte-za-izmjene-i-dopune-zakona-o-pravima-boraca/; 21. dec. 2021. 

https://ssr.org.rs/skupstina-deveti-put-nije-prihvatila-prijedlog-linte-za-izmjene-i-dopune-zakona-o-izbjeglicama/; 21. dec, 2021.

· Smilja Tišma, koja je najstarija poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srbije, rođena je 1930. u bilogorskom selu Zrinska i kao dijete preživjela zatočeništvo u Jasenovcu i drugim ustaškim logorima. 7. decembra 2021. je na čelu predstavnika Organizacionog odbora „Apela za usvajanje Predlog Rezolucije o ustaškom Genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941-1945) i proglašenje 28. aprila za Dan Genocida nad Srbima u 20. veku“ podnijela prijedlog skupštini. Prijedlog rezolucije sa skoro istim sadržajem podnio je skupštini 13. decembra i Miodrag Linta.

Za prijedlog rezolucije glasalo je 23. decembra 30 poslanika od ukupno 143 prisutna. Preko 40% poslanika, njih 107, ignorisali su i temu i svoje radno mjesto.

http://www.nspm.rs/politicki-zivot/sramno-neizglasavanje-rezolucije-o-genocidu-u-jasenovcu-u-narodnoj-skupstini.html

· 24. januara 2022. predstavnici Organizacionog odbora “Apela za usvajanje predloga rezolucije o ustaškom Genocidu NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima od 1941 do 1945. godine i proglašenja 28. aprila za Dan Genocida nad Srbima u 20. veku” još jednom traže da se Vlada Srbije izjasni o ovom predlogu i da parlament održi vanrednu sednicu tim povodom koliko već 27. januara. 

· 9. februara 2022. Smilja Tišma je još jednom pozvala da se iskoristi posljednja šansa pred istek mandata skupštine i usvaji rezolucija: – „Pozivam Anu Brnabić da zakaže sednicu u Skupštini Srbije, da se prekine sa ćutanjem administracije, da sve bude jedna tačka dnevnog reda – Rezolucija o ustaškom Genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH, na koju smo čekali 80 godina. Narod koji nema istoriju osuđen je da odumire, a to je u velikoj meri slučaj sa nama Srbima. Sramno je i ponižavajuće za sve žrtve i srpsku naciju da se 76 godina skrva monstruozni zločin u NDH.“ – https://www.danas.rs/vesti/drustvo/traze-da-skupstina-srbije-usvoji-smiljinu-rezoluciju-o-ustaskom-genocidu/

Tako je Smilja Tišma otvorila kao najstarija poslanica u ponedeljak, 3. avgusta 2020. godine prvo zasjedanje Narodne skupštine Republike Srbije i zatvorila je krajem mandata svojim pitanjem predsjednici vlade. Čini se da je svoje dvije dragocjene godine u desetoj deceniji života bezuspješno protraćila.

Vrijeme alibija za strah je isteklo

Jest da su Srbi ponekad pretjerivali i zbog svoje hrabrosti bili mirođija u čorbama koje nije trebalo ni kusati, ali, ni odluka poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije nije ni opcija ni mudrost već prostački kukavičluk.

Kako drugačije protumačiti, a ne želeći vjerovati u teorije zavjere, protunarodnu djelatnost i diktat stranih službi i sve ono protivno nacionalnim interesima što se može mirne duše pripisati sa sigurnošću vlastima nakon 5. oktobra, ali ne i sadašnjoj garnituri na vlasti. Sljepilo i neznanje takođe ne može biti izgovor – na to bi se uvrijedili i desetogodišnjaci! Pitanje o tome šta se to dešava danas u Srbiji i čega se boje Srbi, postavio je i Vasilije Đ. Krestić:

„ …šta se dešava danas u Srbiji kad je reč o Genocidu nad Srbima u NDH … kada je na dnevnom redu bilo postavljeno pitanje prihvatanja „Rezolucije o ustaškom Genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatske (1941‒1945) i proglašenja 28. aprila za Dan Genocida nad Srbima u 20. veku”. Taj zahtev i predlog grupe poslanika, na veliko i neprijatno iznenađenje javnosti, Skupština nije prihvatila. … Simptomatično je to da je gospođa Tišma posle svog izlaganja, dobila frenetične apaluze ogromne većine poslanika, a onda su joj ti isti predstavnici naroda uskratili poverenje i nisu glasali za njen predlog. Postavlja se pitanje šta stoji iza tog i takvog dvojakog odnosa predstavnika našeg naroda u Skupštini Srbije. Šta ih i ko ih sputava da se prilikom glasanja ponašaju kao i prilikom frenetičnog aplaudiranja? Da li se oni nekoga ili nečega boje?“ –https://nasasloboda.rs/vasilije-dj-krestic-sta-se-to-desava-u-srbiji-kad-je-rec-o-genocidu-nad-srbima-u-ndh/; 23. januar, 2022.

Sva je prilika da je vrijeme alibija za strah isteklo zajedno sa mandatom odlazećeg skupštinskog saziva. Ne prejudicirajući njen budući sastav i da li će odluke donositi poslanici iz istog političkog miljea (a biće da hoće), sazrelo je vrijeme za punu valorizaciju stradanja u 2. svjetskom ratu. Sve se više u Srbiji govori o manjku pojedinih profesija, žali za stotinama hiljada koji su otišli van zemlje, stimuliše povratak u selo i pomalo, iako nedovoljno, razmišlja i o rastu nataliteta kao pitanju svih pitanja, gdje je nezaobilazna i analiza od početka 20. vijeka, kako smo došli do ovoh alarmantnog stanja u kojem se nalazimo. Danas su informacije dostupne poput vazduha. Daleko je ono vrijeme iz, recimo, 1969, kada sam grupi kolega, sjećam se da ih je bilo iz Rače Kragujevačke, Prokuplja, Gnjilana … pričao o njima nepoznatom Jasenovcu i sudbini mojih Bilogoraca i uopšte Srba u vrijeme NDH, a oni mi nisu vjerovali!?

Možda je slučajnost ili pak neka vrsta senzibiliteta razvijena nakon dva pogroma i četiri generacije prekodrinskih i prekosavskih Srba koje su ih preživjele, tek, događaj o kojem je dalje riječ, desio se u otprilike u istom vremenu, iako hronološki nešto ranije nego prijedlog pomenute rezolucije u skupštini. U Pančevu je krajem prošle godine, 2. decembra 2021, održan XI Sabor Bilogoraca nakon izostanka manifestacije 2020. zbog pandemije korone, koja bi i do danas bila u punom zamahu da političari i mediji nisu u Ukrajini našli novu zanimaciju. Čak i za najelastičnije novinarske kriterijume ovo bi bila „bajata“ vijest, da nije detalja sa ovog skupa koji je aktuelan ne samo dva mjeseca kasnije, nego i više od posljednjih tri četvrt vijeka.

Radi se, naime, o tome da je na Saboru Bilogoraca, koji ima i statutarne ingerencije Skupštine Zavičajnog udruženja „Bilogora“, donijeta odluka da se izgradi spomen-kapela posvećena Bilogorcima stradalim u ratovima 20. vijeka. Upravo ovih mjeseci u udruženju je završen i opsežan posao memorizacije bilogorskih žrtava, posao koji je trajao osam godina i u kojem je učestvovalo više od 150 saradnika.

Među Bilogorcima je rano sazrela svijest o tome, posebno nakon katastrofalnih događaja za srpski narod od 1991. do 1995, pa i 1999, da nema važnijeg nacionalnog zadatka od punog evidentiranja srpskog stradanja u 20. vijeku.

Stvaranja svesrpskog memorijalnog centra sa svim neophodnim pratećim sadržajima, te diplomatska i druga aktivnosta na međunarodnom planu za plasiranje istine svijetu o tom stradanju je nešto što se ne može zaobići u skorijoj budućnosti, iako za to ni u poslijeratnoj Jugoslaviji, ni u Srbiji nakon raspada Jugoslavije za to nije bilo političke volje. U burnim previranjima svijeta na istorijskoj prekretnici, srpski narod bez ultimativne nacionalne strategije, koja bez priziva uključuje i tzv. „kulturu sjećanja“, nema mnogo alternativa, već samo put u mrak nestajanja. Do tog trenutka, do političke spremnosti da se nešto učini, a čini se da se i neće moći previše čekati, Bilogorci su odlučili da „spase dušu“ i podignu svojim svjetlim precima stradalim na pravdi Boga, spomenik koji ni samo vrijeme više neće moći izbrisati.

U ovom trenutku to je, razumije se, načelna odluka iza koje slijedi mnoštvo enigmi koje treba razriješiti, od organizacionih i finansijskih, do urbanističkih i pravnih. O dva pitanja koja su istovremeno, za razliku od navedenih, možda interesantnija za javnost, moglo se odmah raspravljati. Prvo je dilema, da li na pločama u pravoslavnom hramu sa imenima 4.286 istočnobilogorskih Srba uklesati i imena 1.015 žrtava drugih nacionalnosti.

Odgovor nije mogao biti previše složen, jer bismo se i sami ogrješili o te stradale sa istom sudbinom, prijatelje, komšije, pa i rođake Čehe, Hrvate, Rome Jevreje, u situaciji kada ih ni „njihovi“ ne uvažavaju.

Eklatantan je primjer za to je citat iz knjige troje hrvatskih autora (Blažeković, Anita; Ivković, Zdravko; Vusić, Josip, Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve 2. svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko -bilogorske županije, 2. izdanje, Ogranak Matice hrvatske u Bjelovaru, Bjelovar, 2015, 976 str.):

„Bezbroj je primjera i junačkog držanja i borbe za Hrvatsku i među nacionalnim manjinama. … Tijekom Drugoga svjetskoga rata ovo je selo /Ivanovo Selo, nap. RR/ dalo 33 žrtve.“ (str. 440-441). Šest civila iz ovog sela stradalo od ovih junaka i 13 poginulih partizana (7 Čeha, 5 Hrvata i jedan Srbin) koji su bili na magistralnoj liniji borbe čitavog slobodoljubivog svijeta da se zatrpa ponor iz kojeg je zvijer izašla, to se ne računa!

Sa druge strane, svima je poznat ustaški „master-plan“ kroz Budakovu izjavu o ubijanju, protjerivanju i prekršatanju Srba (iako besprizorni Korb to negira), mada iz tog vremena nema audio zapisa kao sa Tuđmanovog govora na Brijunima. Manje je poznato da je takav plan postojao i za Rome, a vjerovatno i Jevreje, sudeći po ustaškim istraživanjima o njihovom broju, ne bi li bolje procijenili obim „posla“ koji su namjeravali obaviti:

„U popisnim materijalima iz popisa 1921. i 1931. koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu dio njih rađen je u vrijeme NDH. Znakovito je što smo u tim materijalima pronašli koncepte popisa broja Cigana na temelju popisa iz 1921. i 1931. Vjerojatno su vlasti u NDH tražile podatke o broju Roma koje je statistički zavod zatim izradio. Navedene podatke našli smo u kutiji 60, svesci 77 i 78 te u kutiji 63, svezak 81“. – (Vojak, Danijel, Romi u popisima stanovništva…, „Migracijske i etničke teme“, 20, 4: 447–476, Zagreb, 2004) u fusnoti 32 na 468. str.)

Uz znatno manju romsku populaciju i etničku mimikriju u popisima, možemo sa sigurnošću tvrditi da su ustaše itekako jasno znali broj Srba u NDH i šta planiraju sa njima činiti. Iako je to tema koja zahtjeva opsežniji pristup, ovdje treba napomenuti da je žalosno da ima izjava više ustaških zvaničnika, pa i samog Pavelića u razgovoru sa Hitlerom, o 3 miliona Srba na teritoriju NDH. Žalosno zbog toga što je to, iako zaokružen, ipak operativni broj, kvantum „remetilačkog faktora“ sa kojim se u stvarnosti na ovaj ili onaj način trebalo suočiti, a ne samo rezultat statističke procjene iz fotelje i „ovih naših“, ali i „onih“ koji bi revidirali broj žrtava na nivo kapaciteta seoskog fudbalskog terena.

Ako smo ljudi, možemo li svoju dobru volju dijeliti i dozirati u proporciji sa bojom kože, vjerom i nacijom onih koje susrećemo? Ako ne možemo, kako da to činimo prema mrtvima. Bez obzira čak i na vjeru, nebo je samo jedno!

Bilogorci u Šumadiji

Drugo pitanje na koje je trebalo odgovoriti je lokacija za podizanje spomen-obilježja. Da su Bilogorci u svom zavičaju i da su okolnosti takve kakve nisu, najprimjerenije mjesto bi bila sama Bilogora, ne samo kao zavičaj, već i mjesto stradanja za više od 1.000 žrtava, ponajviše na stratištima u selima gdje su i živjeli.

Međutim, lokalna obilježja u tim naseljima su postavljana već nakon 2. svjetskog rata, istina, češće sa ispisom broja stradalih nego njihovim imenima, zamjenjivane ćirilične ploče sa latiničnim, te umjesto navođenja stvarnih razloga i uzroka smrti eufemistički i uniformno proglašavane „žrtvama fašizma“. Ali, spomenici su ipak postojali i bar jednom godišnje se tom pomenu ukazivala pažnja.

Dolaskom hrvatske „demokracije“ i nove provale srbomržnje, ti jedini tragovi strahota koje su se desile pola vijeka ranije u Hrvatskoj su srušeni, uklonjeni, na hiljade ih je devastirano, a i u Bilogori su samo rijetki preživjeli, poput onih u Pavlovcu, Orovcu ili Jasenašu.

Nakon rata 1991.-1995, ni tamo gdje je to zakonom garantovano ne trpi se ćirilica, pa se ono malo preostalih Srba ni ploče na pravoslavnim grobljima više ne usuđuju ispisivati tim pismom. Jasno je dakle sa kakvim bi se, administrativnim i drugim otporom suočio pokušaj izgradnje spomen-kapele u Hrvatskoj, čak i da postoji puna sloboda kretanja prognanih 1991. po toj ex-yu državi.

Sa druge strane, većina Bilogoraca danas se nalazi u Srbiji što je dovoljan razlog da se mjesto pijeteta i okupljanja upravo tu podigne. Dovoljan, ali ne i jedini razlog, a ovaj drugi istovremeno sugeriše i pobližu lokaciju takvog objekta. Radi se, naime, o području uže Srbije gdje su tokom 2. svjetskog rata boravili prisilno iseljeni Srbi, a značajan broj njih sahranjen nakon prirodne, ali i nasilne smrti.

Manja prisilna iseljavanja Srba sa područja istočne Bilogore započinju već 13. jula 1941, tri mjeseca nakon formiranja ustaške NDH, a u periodu od 4. do 24. avgusta imaju najveći intenzitet, te prema evidenciji „Državnog ravnateljstva za ponovu iz kotara Grubišno Polje iseljeno je do 3. rujna 1941. sveukupno 2.526 osoba“ (Dr. sc. Filip Škiljan, Organizirana prisilna iseljavanja Srba sa područja kotara Grubišno Polje 1941. god.; Autorski prilog u „Žrtve Bilogore XX vijeka“, Zavičajno udruženje “Bilogora“, rukopis.) iz 32 naselja i preko tranzitnih logora u Bjelovaru, Capragu i Požegi prognano u Srbiju. Manjim kasnijim iseljavanjima i dobrovoljnim izbjeglištvom zbog sigurnosti, u Srbiji se našlo, bar koliko je poznato, 2.808 stanovnika kotara Grubišno Polje, odnosno, ukupno 3.678 žitelja istočne Bilogore iz 57 naselja. Među Srbima se našla i nekolicina pripadnika drugih nacionalnosti u mješovitim brakovima.

Meta iseljavanja bile su u pravilu imućnije srpske porodice, čijim protjerivanjem su fašističke hrvatske vlasti stvorile uslove za nesmetanu pljačku, a nakon toga naseljavanje hrvatskih kolonista iz pasivnijih krajeva i slovenačkih porodica koje su Nijemci protjerivali iz Slovenije. Tako se u kotaru Grubišno Polje našlo 615 porodica kolonista, a ukupno 773 u istočnoj Bilogori.

Do kraja 2. svjetskog rata i povratka u bilogorski zavičaj, od ukupno 3678 protjeranih, 142 je izgubilo život, odnosno 3,86%. Prirodnom smrću ili od posljedica ustaškog maltretiranja je umrlo 115 prognanih, a nasilnom smrću njih 27 (od Nijemaca u logorima i kao taoci 13, od četnika 1, u formacijama JVuO 5, od od novih vlasti ubijeno 1944. i 1945. god. 4, a poginulih prilikom borbi, bombardovanja i u drugim okolnostima bilo je 4).

Prilikom boravka u Srbiji, među Bilogorcima je rođeno i nekoliko djece koje nismo unosili u statističku obradu podataka o prognanima, kao ni djecu rođenu i umrlu u Srbiji. Tako je paroh iz Gornjih Sredica, Dušan Kašić (1914.-1990.) r. u Velikom Grđevcu, sa Darinkom rođ. Rojčević iz Dijelova u Podravini (1919.-2007.) imao prvu ćerku Milicu (1941.-1942.) rođenu u kosmajskom selu Koraćici, gdje je porodica internirana. Umrla je zbog posljedica prebijanja koje je Darinka pretrpjela u logoru Caprag, gdje su ih prvo od kuće doveli ustaše 11. jula 1941. Takođe, Malbaša Dušana Dragan, sin roditelja iz Grubišnog Polja, rođen je 1943. i nestao 1945. godine u nepoznatim okolnostima.

U kotaru Grubišno Polje je, po najvišoj procjeni, neposredno pred početak rata živjelo, zajedno sa naseljem Veliki Zdenci koje ulazi u njegov sastav nakon rata, ukupno 13.222 žitelja srpske nacionalnosti. Ako od ovog broja odbijemo 2.808 prognanih, ratne zarobljenike iz aprilskog rata i one malobrojne koji su se na vrijeme sklonili na sigurno, u grubišnopoljskoj Bilogori je ostalo njih 10.200 izloženo ustaškoj strahovladi, koja je ubila 3.209 civila. Još 369 ih je poginulo u partizanima, tako da to ukupno čini 3.578 žrtava, 35% ratne srpske populacije, odnosno 27% predratne.

Za to vrijeme, prognani u Srbiji imali su 113 (4%) stradalih, odnosno 109 umrlih nenasilnom smrću u koju ubrajamo i onu uzrokovanu posljedicama maltretiranja u logoru. Ono što začuđuje, to je da bi statistička očekivana smrtnost trebala biti za vrijeme 45 mjeseci progonstva oko 150 ljudi, preko 37% viša!

Na mapi koja slijedi, pojedinačno je grafički ili brojem označen gubitak života Bilogoraca u progonstvu u Srbiji.

Izvori i literatura

/Nije uobičajeno da se umjesto iscrpnog ispisa bibliografskih jedinica i punog navođenja izvora, iznese samo opšti pregled korišćenog materijala, kao što je ovdje učinjeno. Rad je, naime, sačinjen u najvećoj mjeri na osnovu podataka iz neobjavljene monografije grupe autora o stradanju Bilogoraca u 2. sv. ratu, tako da je on svojevrstan separat tog djela. Iznošenje kompletne bibliografije i popisa izvora koji se u monografiji pominju i odnose i na deportaciju iz 1941. mi se činilo neprimjerenim, jer bi se njihov opseg uveliko približio opsegu ovog nevelikog teksta, koji i nema veću pretenziju od pukog statističkog pregleda i pomoćnog materijala za donošenje odluke o lokaciji kapele u Srbiji kao spomen-obilježja stradanju Bilogoraca. RR/

Intitucionalni izvori: Arhiv Smederevska Palanka, Arhiv Zavičajnog udruženja „Bilogora“ (Beograd-Glibovac), Ministarstvo pravde R. Srbije, Muzej žrtava Genocida (Beograd), Spomen područje Jasenovac, Udruženje potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora „Jadovno 1941.“ (Banja Luka), Hrvatski državni arhiv (Zagreb).

Objavljeni radovi: Dušan Bastašić, Bogdan Đaić, Marica Karakaš Obradov, Ana Kovačević, Andrija – Ljubomir Lisac, Rastko Pražić, Ranko Radelić, Filip Škiljan.

Neobjavljeni rukopisi, bilješke i dnevnički zapisi: Ljubica Birač, Savo Velagić, Imbro Ditmajer, Uroš Pokrajac, Dušan Radelić, Ranko Radelić, Petar Rekić, Georg Starčević, Emil Paravina, Ljubiša Tulum, Gojko Čizmić.

Kazivanja: U toku rada na projektu Zavičajnog udruženja „Bilogora“, Beograd („Žrtve Bilogore XX vijeka“), koji je 2022, nakon osam godina pred finalizacijom, na projektu je svojim kazivanjima, svjedočenjima i na druge načine sudjelovalo do sada preko 150 ljudi porijeklom iz svih bilogorskih naselja, gdje mnogi iskazi sadrže i pojedinosti o prisilnom iseljavanju bilogorskih Srba od strane NDH, te o boravku u Srbiji tokom ratnih godina 1941.-1945. Dio tog materijala korišćen je i u ovom tekstu.

U prilogu:

Radelić, Ranko, Progonstvo Bilogoraca u Srbiji 1941-1945, poimenični pregled, pdf, 4,70 MB



Od istog autora:

Preuzimanje knjige Ranko D. Radelić: „Fragmenti“ u pdf furmatu.

Preuzimanje knjige Ranko D. Radelić: PRO MEMORIA CONTRA PRO PATRIA u pdf furmatu.


Ranko Radelić: SUMMA CUM LAUDE za samovoljnu i virtuelnu refleksiju stvarnosti

Ranko D. Radelić: PRO MEMORIA CONTRA PRO PATRIA

Akcija Otkos – trijumf ustaštva i fašizma! | Jadovno 1941 …

Najstrašnija knjiga na svijetu

Ranko Radelić: Odnos prema Jasenovcu je kalibrisan kao mjera ljudskosti

Ranko Radelić: Ono što se ne može danas, daće se sutra

Ranko Radelić: Slučajnost ili slučaj?

Ranko Radelić: Izvještaj sa druga strane pakla – Prikaz knjige troje hrvatskih autora

Ranko Radelić: Bilogorska svadba | Jadovno 1941.


Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941. uplatom preko PayPal-a:

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: