Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Ranko D. Radelić: PRO MEMORIA CONTRA PRO PATRIA

Datum objave: četvrtak, 29 jula, 2021
Veličina slova: A- A+
Popis stradalih Nesrba u genocidu 1941.-1945. u naseljima istočne Bilogore 1941.-1945. godine. Izvod iz uvoda knjige objavljene početkom jula 2021. U Beogradu.

U Zavičajnom udruženju „Bilogora“ Beograd još 2014. je započeo rad na projektu „Žrtve Bilogore HH vijeka“, koji je imao za cilj da se na jednom mjestu sakupe i kasnije publikuju svi dostupni podaci i istraži ono što je još moguće, poslije skoro čitavog vijeka od događaja, o žrtvama istočne Bilogore, prije svega srpskim, ali i svima ostalim koje su bile žrtve represije, a posebno ustaške strahovlade u NDH 1941.-1945. godine. Naivnima će ovo istraživanje izgledati kao anahrono, ponovno iščitavanje poglavlja jedne apsolvirane i naizgled davno zatvorene knjige.

Posao koji bi u drugom kontekstu, izvan balkanskog, bio zadatak istoričara, ovdje se susreo sa takvom kompleksnošću da bi zahtijevao multidisciplinarni pristup i angažovanje eksperata iz raznih oblasti, od prava, politikologije i komparativne religije, do genetike i neizbježne psihopatologije. Fenomen genocida i prateće krize identiteta u hrvatskom društvu koja mu otvara vrata, nije jednokratna i izolovana pojava koju možemo smjestiti u neku istorijsku fasciklu i proučavati in vitro. Pojavni oblici ovog fenomena su do kraja 20. vijeka registrovani bar pet puta, a od toga u dva navrata, 1941. i 1991. godine, u svojim ekstremnim, pa i neljudskim oblicima. Ponovno uzdizanje plime ustaštva i klerofašizma tokom 2013. i dalje, sve do danas, 2021, u Hrvatskoj (pa i drugdje u svijetu na primjeru Dare iz Jasenovca) pokazuje i krajnje neupućenim posmatračima da se radi o sukcesiji, o šestoj derivaciji jedne trajne, ozbiljne i opasne pojave.

Zatvaranjem očiju pred tom pojavom, u godini kada se obilježava tri decenije od egzodusa sa Bilogore i osam decenija od kataklizme 1941, u ispraznoj nadi da je ona prolazna, rizikujemo slom Republike Srpske, urušavanje Rapublike Srbije, ali i nove nesreće, rat i bijedu za sve žitelje Balkana, pa i za Hrvate – kako nas uče događaji iz 1941. Istorijski sunovrati na Balkanu generisani su na drugim koordinatama, podjednako pogubni i za žrtve i egzekutore, a kako vrijeme pokazuje, upereni su i protiv globalnih interesa čitave ljudske rase.

Završetkom Drugog svjetskog rata, hrvatski narod je imao izuzetnu priliku da detektuje strani virus u svom etnosu, što je spriječio drugi, takođe strani ideološki diskurs koji je djelovao sa sličnih antisrpskih, pa i antislovenskih pozicija. Danas je situacija daleko jednostavnija, ne samo na Balkanu već i na čitavoj planeti. Došli smo do sudbonosnog raskršća civilizacije i u poziciju koju možemo opisati kao manihejsku. Na jednoj strani su centrifugalne sile haosa i tanatosa, a na drugoj kosmos i skoro čitav ljudski rod, filija, eros, agape, storge i ksenija.

Ovaj tekst i prateći prilozi nemaju pretenziju da objasne suštinu strašnih događanja iz 1941, niti da nađu prijeko potrebnu dijagnozu i lijek za neizvjesnu budućnost, već samo da primjerom istorijskih činjenica pokažu da je zlo neselektivno i da osim svojih ciljnih grupa pogađa i sve ostale, bez izuzetka. O Srbima, najstradalnijoj od ovih ciljnih grupa u istočnoj Bilogori, mora se govoriti zasebno. Razmjere prema njima počinjenog zla su toliko obimne, da već samo nabrajanje imena stradalnika i osnovnih činjenica o njima, prelazi okvire pukog popisa, pregleda ili informativnog teksta, te zahtjevaju čitav arhiv.

Nakon napada Hitlerovog Trećeg rajha na tadašnju Jugoslaviju, 6. aprila 1941, ubrzo je proglašena NDH, 10. aprila 1941. god. Iako kratkotrajna po svom četvorogodišnjem postojanju, ustaška strahovlada uspjela je počiniti tako monstruozne zločine da to nije do tada zabilježeno u istoriji čovječanstva. Žrtve su bili pripadnici svih naroda na teritoriji koju je kontrolisala NDH, a po razlozima stradanja ih možemo podijeliti u tri grupe.

Prvu od njih čine pravoslavni Srbi koji su još od srednjeg vijeka smetnja širenju rimokatolicizma na istok, tako da su u kontinuitetu meta vatikanskog oružja, od 1. krstaškog pohoda pod vođstvom kasnijeg sveca Tavelića čak i na nepravoslavne Srbe Paganije, do ustaških klerofašističkih hordi čiji je zaštitnik svetac u pokušaju, Alojzije Stepinac. Strateška opredjeljenja se ne mijenjaju ni nakon 1945, kada skrivene finansijske oligarhije preuzimaju kontrolu nad Vatikanom, tako da su pravoslavni Srbi meta i 1991, te ne treba očekivati spokojnu budućnost uz formatiranje novih antisrbizama na postujugoslovenskom prostoru, neoustaška divljanja u modernoj Hrvatskoj, posebno nakon nečuvenog događaja 2013. kada je papa dao ostavku, a novi po prvi put postao jezuita. Tim obrednim detaljem i sami ključevi svetog Petra su predani novom vlasniku, a perfidne ekumenističke i ratne igre vode se na širokom frontu, ne samo protiv Srba, nego i protiv pravoslavlja u cjelini.

Drugu grupu žrtava čine Romi i Jevreji, a po rasnim zakonima NDH, Cigani i Židovi proglašeni su nižom rasom i time kao i Srbi izgubili sva građanska prava, pa i pravo na život. Međutim, trebaće još mnogo vode proteći dok se bude moglo, pa i smjelo sve reći o NDH, čije samo postojanje navodi na fantastičnu pretpostavku, da destinaciju za mitsku predstavu pakla iz mnogih religija i predanja ne treba tražiti negdje drugdje izvan planete Zemlje. Ovaj tekst ima drugu temu, ali je one, koji naslućuju o čemu govorim, dovoljno podsjetiti na činjenicu da su ogromna većina poklonika judaizma pobijenih u 2. svjetskom ratu bili Jevreji a ne Hazari, da su osam Hazara bili Pavelićevi generali, a on sam od 1926. predratni agent britanskih tajnih službi, spašen i pošteđen od pravde sa stotinama drugih ustaških ideologa. Ni pažljivi posmatrači neće uočiti hazarski diskontinuitet, od Hitlerovog biološkog oca, pa do još aktuelnog Kušnera, Blera, Soroša, Olbrajtove i drugih.

Treću grupu žrtava NDH u istočnoj Bilogori čine pripadnici još četiri naroda, Mađara, Nijemaca, Hrvata i Čeha, koji su imali mogućnost da biraju, da budu lojalni građani ustaških vlasti i time izbjegnu stradanje ili da se sa dovoljno hrabrosti rječju ili činom tom zlu suprotstave, što se plaćalo i svojim životom i životima svojih bližnjih. Zadatak ovog teksta je da iznese, koliko je god to moguće, objektivne činjenice, a čitaocu ostavljamo da sam donese svoj sud o tome gdje je prolazila ta razdjelna linija. Međutim, ovdje moramo biti oprezni, da ne vrednujemo antifašističku orjentaciju pojedinih naroda po njihovoj apsolutnoj ili relativnoj brojnosti u antifašističkim vojnim formacijama. Golema pretežnost prisustva Srba u otporu fašizmu u prvim godinama rata, prije svega je rezultat progona i terora. „Partizane je napravio Pavelić, a ne Tito i komunisti“, ultimativna je istorijska dijagnoza koja se u godinama nakon rata mogla u pola glasa čuti među bilogorskim Srbima. /Ilustrativna je šaljiva izjava Emila Bubana iz Gornje Kovačice, koji je pred ustašama uspio pobjeći u šumu u partizane: “Sunce ti, nisam ni znao da sam komunista, sve dok mi to nisu rekli na kraju rata“/. Otpor u srpskim sredinama, kao i kod Roma i Jevreja, pa u nekoj mjeri i kod Čeha, ima prije svih biološke, a tek nakon toga ideološke i druge motive.

Na području istočne Bilogore, od Severina na zapadu do Jasenaša na istoku i od trešnjevačke parohije na sjeveru do Velikih Zdenaca na jugu, u šezdesetak naselja je u direktnom teroru ili odvođenjem u logore pobijeno više od 4.500 civila, najvećim dijelom Srba, koji bi zahtijevali poseban osvrt, a među njima 653 žitelja iz drugih nacionalnih sredina. Tabela i grafički prikaz koji slijede pokazuju distribuciju civila Nesrba po nacionalnoj pripadnosti, stradalih od ustaške klerofašističke vlasti, te u znatno manjoj mjeri Nijemaca koji su odgovorni za manje od 4% žrtava. U podatke koje navodimo u tabeli nisu uvršteni podaci o stradalim Kozarčanima, uglavnom ženama i djeci, koje su ustaše privremeno internirale na Bilogoru.

Međutim, pun opseg demografske katastrofe i zla koje joj je bio uzrok, sagledaćemo tek uvidom u broj svih stradalih, pa i onih na strani tog zla. U podacima koji se odnose na stradale vojnike i civile saradnike NDH, nisu uvršteni podaci o kolonistima naseljenim 1941. u Bilogoru.

**/Napomena o civilima pogubljenim od partizana u ratu i vlasti nakon rata – Termin civili ovdje treba uzeti uslovno, najčešće se ovdje radilo u toku rata o aktivnim saradnicima ustaške vlasti, poput Franje Horvata iz Grubišnog Polja koji je jedan od „naručilaca i izvršioca“ aprilskog pogroma nad Srbima 1941, doušnicima među kojima je bilo i Srba (Lazić Stevo, r. u Bačkovici, strijeljan od partizana 8. oktobra 1944. g. i poznat po izdaji prve parizanske grupe 6. sept. 1941. kada su poginuli Kljajić i Pavić; KonjevićStevan,prekršteni Srbin iz Turčević Polja koji je izdao Gedeona Bogdanovića Gecu 3. marta 1942.), nerijetko egzekutorima, te pripadnicima ustaške vlasti na terenu, poput „seoskog starješine“ Josipa Časteka iz G. Rašenice ili Antuna Jelineka i Steve Malvića, ustaških tabornika u Ivanovom Selu i Pupelici, koji su odlučivali o životu i smrti.

Ima među tim pogubljenim civilima na „neprijateljskoj strani“ neselektivnih ubistava, ubistava iz ličnih pobuda, pa i strasti (primjeri Božičković Milka, r. Bosanac u Babincu, kao i Gatalica Tina, r.Bakrač iz G. Kovačice, koju je ubio partizan). Izgleda da je na pravdi Boga stradao i Stevan Malivuković iz Lasovačkih Brda – „ … partizani ga ubili 21. siječnja 1943. u Brzaji jer je upozorio hrvatske vojnike na partizansku zasjedu.“ – Vusić str. 681; U postupku pred Kotarskim sudom u Bjelovaru, 19. apr. 1963, svjedoci izjavljuju – Malivuković Stevo je nastradao jer je bio krivo optužen (svjedok Ivanović Milan ratar iz Lasovac Brda kbr. 14), Knežević Rade ratar iz Bačkovice kbr. 81. – U daljem iskazu iskazuje suglasno kao i svjedok Ivanović Milan.

Operhal Dmitra Dobrila rođ. Ranisavljević u Maloj Barni, govoreći o spašavanju Ranisavljevića iz Jasenovcasvjedoči „da ih je smrti spasio jedan komšija, Đuro Kakša, koji je bio ustaša“ i koji bi bio strijeljan nakon rata da Dobrilin otac nije saznao za suđenje i spasio ga svojim iskazom. Julku Paravina r. Radelić iz Velike Pisanice i njene četiri ćerke spasio je iz Jasenovca neki Manjkaz, ali je strijeljan kao ustaša nakon rata. Slično je prošao i Ilić Stojana Ilija, r. 1913. u Pađanima kod Knina, a sa porodicom je živio od 1920. g. u Velikom Grđevcu. Priženjen u Kašljavac kod ćerke Dušana Božovića koju ubiju ustaše, Ilija kao lugar pripravnik nalazi mogućnost da pred kraj 1942. ponovo sakupi u velikogrđevački zaseok Dalmaciju svu ovdašnju djecu koju su iz logora u Sisku ustaše razdijelili po hrvatskim porodicama bez djece. Za to je vjerovatno trebalo potegnuti neke veze koje su mogle biti dovoljan razlog partizanskom oficiru Ivanu Šiblu (čije pravo lice je otkriveno decenijama poslije) da ga 1943. dade strijeljati u Djakovcu. Po svjedočenju Šegana Luke, Iliju je prijavila žena udana u Velikom Grđevcu pod prezimenom Dušek, jer joj je Ilija prije rata u šumi ubio kera./

Razmjere stradanja po nacionalnim skupinama možemo sagledati tek usporedbom sa prijeratnim brojem žitelja istočne Bilogore. Popis stanovništva nije 1941. g. obavljen zbog početka rata, dok je popis iz 1931. obuhvatio samo izjašnjavanje po vjeri i jeziku. Nakon rata, vlasti kotara (sreza) Grubišno Polje, napravile su neku vrstu anketnog popisa po sjećanju žitelja pojedinih sela, tako da raspolažemo prilično pouzdanim podacima o populaciji tog područja u predvečerje rata 1941. Proporcije stradanja u kotaru Grubišno Polje unekoliko mogu poslužiti i kao reprezentativni uzorak za čitavu istočnu Bilogoru, gdje kod kotareva Đuđevac i Bjelovar možemo o broju pripadnika pojedinih narodnosti 1941. govoriti samo aproksimativno.

Grafikoni koje slijede, pokazuju gubitke šest najbrojnijih nacionalnih skupina Kotara G. Polje u 2. sv. ratu.

/Tekst o Nesrbima kao žrtvama genocida NDH 1941.-1945. opsega oko 140 stranica i objavljen u obliku knjige, u manjoj je mjeri izmjenjen i prilagođen zasebnom publikovanju separat i autorski prilog iz rukopisa knjige Žrtve Bilogore HH vijeka, koji se priprema kao izdanje Biblioteke Zadužbina (knjiga 17 – serija B) Zavičajnog udruženja „Bilogora“. Popis žrtava je pripremio 2016. – 2021. Ranko Radelić.

U tekstu se koristi konvencionalni izraz fašizam uobičajen u istoriografiji bivše Jugoslavije, iako je jasno da je on primjereniji italijanskoj grani hitlerovske koalicije, kao i nacizam za ideologiju nastalu na tlu Njemačke. U nedostatku preciznijih, približniji opis pojava u NDH dali bi nazivi hrvatski klerofašizam ili hrvatski kleronacizam, a to što nisu skovani nakon 1945, kao ni termin za genocid nad Srbima poput parajmosa ili holokausta za genocid nad Romima i Jevrejima, ne umanjuje toliko strahotu tih događanja koliko govori o vladajućoj ideologiji, od Broza do modernih režima u postjugoslovenskim zemljama. Uostalom, i Pavelić i Broz su imali, baš kao i savremeni beogradski mejstrim istoričari i pripadnici „drigosrbijanske“ vrhuške, istog gazdu./

Preuzimanje knjige Ranko D. Radelić: PRO MEMORIA CONTRA PRO PATRIA u pdf furmatu.


Priredio:

Redakcija portala Jadovno 1941.


Od istog autora:

Akcija Otkos – trijumf ustaštva i fašizma! | Jadovno 1941 …

Najstrašnija knjiga na svijetu

Ranko Radelić: Odnos prema Jasenovcu je kalibrisan kao mjera ljudskosti

Ranko Radelić: Ono što se ne može danas, daće se sutra

Ranko Radelić: Slučajnost ili slučaj?

Ranko Radelić: Izvještaj sa druga strane pakla – Prikaz knjige troje hrvatskih autora

Ranko Radelić: Bilogorska svadba | Jadovno 1941.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top