Ж | Ž

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Ranko Radelić: BILOGORSKI PREZIMENIK – Ispravke i dopune 1. izdanja

U subotu, 12. marta 2022. u štampariji „Donatgraf“ u Grockoj završeno je 2. izdanje „Bilogorskog prezimenika“, odnosno, samo ispravke i dopune prvog izdanja objavljenog na 467 stranica. Tako sa novim informacijama imamo pun pregled bilogorske onomastike na 584 stranice.

Integralni tekst ovog izdanja (117 str.) možete preuzeti na linku OVDJE, a za ovu priliku objavljujemo uvod u ovu publikaciju.

„Večernja Moskva“ je u nastavcima počela objavljivati, čini mi se 1962, roman Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita. Bila je to četrnaesta verzija knjige, a vjerovatno bi ih bilo još da autor nije poginuo 1943.

Bilogorski prezimenik je profana knjiga koja svoju inspiraciju ne crpi iz nepreglednih pejsaža i trnovitih gustiša vlastite duše, već iz prostih činjenica za koje je potreban samo dugotrajan i uporan rad da bi se sakupile. Uprkos tome, od 2017. kada je objavljen, u arhiv prezimenika dolazila su nova saznanja o bilogorskim prezimenima i njihovim nosiocima. Tako sam na osnovu kazivanja saznao za porodice koje su tek deceniju-dvije prije rata 1991. dospjele iz Bosne u Bilogoru, u nekim prašnjavim i zaboravljenim tekstovima pronašao prezime ponekog državnog službenika iz prošlih vremena, podatke o zatajenim žrtvama iz 2. svjetskog rata, ali i informacije o naučnicima i drugim stvaraocima za koje do sada nismo ni znali da ih biografija veže za Bilogoru.

Posebnu zahvalnost dugujem Nenadu Menićaninu iz Teksasa, koji mi je, pročitavši knjigu, poslao one stranice teksta koje su greškom izdavača u primjerku kojim sam raspolagao nedostajali u dragocjenom izdanju sa rezultatima popisa stanovništva iz 1948. godine („Leksik prezimena SR Hrvatske“, Zagreb, 1976.), a koje su mi omogućile kompletiranje prezimenika i potpuniju statističku obradu.

Sve je to nametnulo potrebu da se napravi novo, ispravljeno i dopunjeno izdanje Bilogorskog prezimenika i predoči čitaocima. Međutim, finansiranje tog izdanja spada već u domen fantastike, tako da jedino preostaje mogućnost da se drugo izdanje objavi u elektronskoj formi i tako za budućnost ostavi zaokruženi pregled istočnobilogorske onomastike i toponimije bazirane na srpskim prezimenima.

Do tog izdanja, koje bi se već u ovom trenutku, 2022, moglo napraviti, možda je mudro da i oni posljednji promili nedostajućih informacija dođu na svoje mjesto, a za sada objavi ono što je iskrslo kao novo na tu temu.

Radi preglednosti, ispravke i dopune su izložene u šest grupa u odgovarajućim tabelama, i to:

1/ Slovne greške – benigne greške koje ne mijenjaju ni smisao ni razumijevanje teksta;

2/ Materijalne greške koje se uglavnom odnose na statističku obradu i numeričke pokazatelje koji su u manjoj mjeri pretrpjeli izmjenu zbog novih saznanja i dopune teksta, ali takođe i one slovne greške koje bi mogle izazvati zabunu i pogrešnu interpretaciju (poput 1954. i 1054. – godine crkvenog raskola). Međutim, ni u ovo izdanje nisu unijete sve izmjene koje se odnose na tu statističku obradu i numeričke pokazatelje, a do kojih se u međuvremenu došlo. One su uglavnom vezane za evidenciju žrtava 2. svjetskog rata, u kojoj još uvijek dolazi do manjih promjena i korekcija (na razini daleko ispod 1%) zbog novih svjedočenja i saznanja, tako da su i te tabele, objavljene i neobjavljene, tek presjek stanja u datom trenutku, a prije konačnog izvještaja. Za sada se ne može decidno reći kada će taj izvještaj o bilogorskim žrtvama ratova u 20. vijeku biti dostupan publici, a radi se o dvotomnom izdanju na ukupno oko 1.200 stranica na formatu ISO B5. Naime, bez obzira na proklamovanu politiku, štampanje knjiga sa prevashodno srpskim, što bi rekli drugosrbijanci – narativom, može eventualno naći privatne donatore, ali malo vjerovatno i finansiranje kroz institucije sistema;

3/ Dopune postojećih informacija i nova saznanja vezana za prezimena pomenuta u 1. izdanju Prezimenika;

4/ Nova prezimena u bilogorskom onomastikonu na osnovu informacija nakon 2017, te nekolicina prezimena isključena iz pregleda, pošto se utvrdilo da ne pripadaju ni srpskoj ni pravoslavnoj tradiciji;

5/ Novi članci o značajnim ličnostima;

6/ Dopunjeni pregled solunskih dobrovoljaca.

Uz ove izmjene i dopune, slijedi i tekst Rodoslovna veza Raduča i Bilogore objavljen 2019. god. u časopisu Srpskog kulturnog društva Istre „Nikola Tesla“ Pula, članak vezan za nova saznanja o porijeklu i migracijama Tesli, recenzija prof. dr Slobodana Pokrajca, te pregled literature i izvora.

Disperzija Bilogoraca širom bivše Jugoslavije i planete, neizbježno uklapanje novih naraštaja u drugu sredinu, polako će njihov bilogorski, a ponegdje i srpski identitet, smještati sve dalje izvan našeg horizonta. Prezimenik je jedan od načina da se taj identitet, barem za potonje istraživače, sačuva, ali se mora priznati da je to bio najbrži i najkomotniji pristup tom cilju. Evidentiranje punog opsega kulturne i istorijske tradicije je posao koji prevazilazi snage jednog istraživača, a i organizacija takvog posla prevazilazi mogućnosti pojedinca, pa čak i organizacije poput Zavičajnog udruženja „Bilogora“, gdje je upravo finansiranje najslabija karika.

Tako nisu realizovani planovi da se artefakti spašeni iz izgubljenog zavičaja, fotografski i drugi dokumenti, upotrebni predmeti, ručni radovi, sakupe i stručno klasifikuju, te smjeste u neku muzejsku etnografsku zbirku. Folklorni običaji iuzev bilogorske svadbe nisu evidentirani. Sakupljeni su podaci iz matičnih knjiga bilogorskih parohija koje nisu uništene u NDH u 2. sv. ratu, ali ubrzano nestaju rodoslovni podaci sačuvani u memoriji još živih  savremenika. Rodoslovna istraživanja koja su proveli Dušan Bastašić, Gojko Čizmić i autor ovog teksta, te u manjoj mjeri i drugi pojedinci, brižljivo su pohranjeni sa oko 10.000 imena u rodoslovne tabele, ali i to je manje od trećine informacija o rodoslovnih vezama i pripadajućim porodičnim istorijama koje su još postojale na prijelazu iz 20. u 21. vijek.

U Zavičajnom udruženju „Bilogora“ svojevremeno je postojala inicijativa i razrađen projekat da jedan ili više autora vještijih peru o svakom naselju ili grupi bliskih naselja napravi monografiju koja bi bila objavljena u Biblioteci „Zadužbina“. I tu smo propustili priliku da spasimo dušu i mirne savjesti konstatujemo da smo učinili ono što je bilo u našoj moći da se oduži dug prema precima, ali i potomcima.

Gojko Čizmić, rodom iz Gornje Kovačice nam je omogućio uvid u dva dokumenta vezana za ovo mjesto i porodicu Vidaković. Prvi je zapis sa faksimila austrijskog katastarskog dokumenta sa kraja 19. vijeka, dok su na fotografiji Vidakovići prije 2. svjetskog rata. Tomo Vidaković, sin Nikole i Jule r. Rašeta, jedini iz Gornje Kovačice koji se ikada školovao u Beču, radio je kao agronom u Srbiji, a umro u Umki. Njegova supruga Mila ruskog porijekla, ilegalac u pokretu otpora, poginula je u 2. svjetskom ratu na Dunavu. Fotografija nam jasno pokazuje i dva etno-detalja srpske seoske bilogorske nošnje – šamije na glavama žena i brojne dukate na Smilji Vidaković.

prim. 28. ožujka 1879. br. 1461/z

Kupovina 800(forinti?)

Na temelju ugovora od 1.ožujka 1879. uknjižuje se pravo vlastničtva na gornjem zz. unešene nekretnine sa imena zadruge Verunčić kbr.16 iz Gornje Kovačice za korist kupca: zadruge Vidaković kbr.16 iz Gornje Kovačice.

Ako tome dodamo još tri dokumenta iz porodičnog arhiva autora, porodice Stjepanović iz Brzaje i logorski „ausvajs“ Save Golić iz Zrinske, te pomnožimo to sa najmanje 1.000, imaćemo tek blijedi uvid u blago koje smo izgubili ili je ono na sigurnom putu da nestane.

Rijetki primjerci Spomenica sačuvanih u porodici Stjepanović – Spomenica br. 16027 sa imenom Stjepanović Save i br. 16030 sa imenima Gegić Evice, Rade i Tome

Zaglavlje ustaškog zapisnika iz 1941. o zaplijeni cjelokupne imovine Radelić Nikole Srbina iz Pupelice

Ljudi žive svoje velike brige i male radosti i pretrajavaju iz generacije u generaciju poput lišća u šumi, kojeg poslije blistavog proljeća i bujnog ljeta, jesen pošalje u nepovratni zaborav. Kao slučajnog hroničara jedne male ljudske oaze na rubu srpske istorije, ponekad me pogodi strašna spoznaja da sa svojih sedamdeset godina mogu nabrojiti desetak ljudi o kojima ne postoji nijedan zapis, fotografija, pominjanje imena koje je i sa drvenim krstom nestalo, nikakav trag na ovom svijetu da su ikada postojali osim krhkog površinskog napona na sinapsama mog uma, koji će sa njegovom protoplazmom zanavijek nestati.

Sa tom spoznajom sve velike teme i sva buka svijeta postaju infinitezimalno mali spram sure, ultimativne planine koja pred ljudsku rasu postavlja samo dva ozbiljna pitanja – kako ovjekovječiti ljubav i kako dokinuti smrt? Sve drugo je tek dječja igra.

Autor: Ranko Radelić



Od istog autora:

Preuzimanje knjige Ranko D. Radelić: „Fragmenti“ u pdf furmatu.

Preuzimanje knjige Ranko D. Radelić: PRO MEMORIA CONTRA PRO PATRIA u pdf furmatu.


Ranko D. Radelić: PRO MEMORIA CONTRA PRO PATRIA

Akcija Otkos – trijumf ustaštva i fašizma! | Jadovno 1941 …

Najstrašnija knjiga na svijetu

Ranko Radelić: Odnos prema Jasenovcu je kalibrisan kao mjera ljudskosti

Ranko Radelić: Ono što se ne može danas, daće se sutra

Ranko Radelić: Slučajnost ili slučaj?

Ranko Radelić: Izvještaj sa druga strane pakla – Prikaz knjige troje hrvatskih autora

Ranko Radelić: Bilogorska svadba | Jadovno 1941.


Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941. uplatom preko PayPal-a:

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: