
Ni slobode ni hleba
Duboko potresen neoprostivim izgredima i nasilnim napadima, izvršenim 1902. godine u Zagrebu protiv svega što je srpsko, Stojan Novaković je podneo ostavku na članstvo u Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu. Objasnio je svoj čin saznanjem da se protivi nastojanju po kojem „ceo svet, pa i Hrvati i Bugari, hoće od Srbije… koja je samo deo srpstva (po onome pars pro toto) da načine grob a ne ognjište srpstva.“ Zar nije strašno ovo osećanje usamljenosti? Ono je ipak veće od našeg današnjeg protivljenja izborima na Kosovu i Metohiji: premda lišeni podrške među parlamentarnim činiocima, jer je kod nas na delu političko jedinstvo zasnovano na ideji nacionalne izdaje, premda skrajnuti u zakutke javnog












