arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Bojan Vegara: RECI ĆAĆI DA TRAŽI KAMION

DESILO SE 21. DECEMBRA 1995. GODINE Ujutru, kad sam ustao da idem u školu, mama mi reče. -Kad dođeš danas iz škole idi kod babe i đeda, vidi kako su i donesi jaja i mlijeka! Klimno sam joj glavom i otišao u školu. U školi sam bio do velikog odmora i vratio se kući, čim je mami prošla pauza za doručak, da me ne bi zatekla kući. Od kraja novembra u školu idem samo da starcima zamažem oči. Selimo i nikako mi ne paše tišina na času. Donese mi neke crne misli o ponovnom izbjeglištvu. A takva bjeda me oneraspoloži. Znam kako je to i nikako ne želim ponovo da

Sjećanje na Gorana Miloševića – herojstvo koje vrijeme nije izbrisalo

Pripadniku Vojske Republike Srpske Goranu Miloševiću, koji je poginuo 1994.godine, u Jagodini je prošlog vikenda održan pomen, kome su prisustvovali njegovi ratni drugovi iz Republike Srpske i članovi jagodinskog udruženja ,,Oslobodioci“. Goran Milošević iz Jagodine, pripadnik Jurišnog bataljona Treće sarajevske brigade, poginuo je 7. aprila 1994. godine u rejonu Zlatna Glava, na pravcu Rogatica–Goražde. Ukazom tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, Milošević je 28. juna posthumno odlikovan Srebrnom medaljom za hrabrost. Zahvaljujući višegodišnjem angažmanu i naporima pripadnika Udruženja Treće sarajevske brigade, porodica poginulog borca je pronađena, a odlikovanje im je uručeno 21. decembra. Istog dana, na gradskom groblju u Jagodini služen je parastos i održan pomen Goranu Miloševiću, u organizaciji

Jovo Bajić: KUPREŠKI SRBI 1993. GODINE DOŽIVELI JOŠ JEDNU PREVARU, JOŠ JEDAN BOL (VIDEO)

FILM MILORADA BAJIĆA, SNIMLjEN U KUPRESU 14. NOVEMBRA RATNE 1993. GODINE POSLE RAZMENE TELA HRVATSKIH VOJNIKA I UBIJENIH SRBA Utvrđeno je da je hrvatska vlast tadašnje Herceg-Bosne, umesto tela ubijenih kupreških Srba, u devet vreća poslala delove kostura ljudi koji su umrli znatno pre 1992. godine. Jedan kostur raspoređen u četiri vreće. Četrdesetominutni dokumentarni film Milorada Bajića, snimljen u Kupresu 14. novembra 1993. godine, na najbolji način odslikava suštinu verskog rata koji se od 1992. do 1995. godine vodio u Bosni i Hercegovini, pa i na Kupreškoj visoravni. On, pre svega, govori o moralu zaraćenih strana koje su učestvovale u tom sukobu i stradanju i tragediji kupreških Srba. Toga dana

Đurđica Dragaš: Ma kaži mi, molim te, šta znači maći

Da li je i zašto je važna „Tvrđava“?! Nasmeja me, al’ nekako i razneži pitanje koje mi pre neki dan postavi prijateljica, rođena Beograđanka. Znala bih otkud joj to i da mi nije objasnila. Seriju Tvrđava gledali su i oni kojih se tematika lično ne dotiče, oni koji domaće serije ne gledaju, što „iz principa“, što iz čiste nezainteresovanosti, ali i oni koji o Krajini, Kninu i koloni koja je odvela čitav jedan narod, ne znaju skoro ništa. Objasnih  prijateljici da je reč o detetu, najčešće  malom, ali da je bilo  i onih koje su roditelji, babe i dede, rođaci pa čak i prijatelji tako zvali čitavog života. Ostajali su „maći“

DA SE NE ZABORAVI MASAKR U MAŠIĆKOJ ŠARGOVINI: Kako su „zenge“ bez milosti ubijale Srbe, mučile zarobljene i spalile selo!

Dokumentaciono-informativni centar „Veritas“ podsetio je javnost na 34. godišnjicu stradanja Srba u selu Šagovina Mašićka kod Nove Gradiške, jednom od najtežih i do danas nekažnjenih zločina nad srpskim civilima tokom ratova devedesetih. Tim povodom, „Veritas“ je objavio detaljno saopštenje o događajima iz decembra 1991. godine, koje prenosimo u celosti, bez ikakvih izmena: „Noću 18/19. decembra 1991. godine, pripadnici 108. i 121. brigade Zbora narodne garde (ZNG) i specijalci iz grupe “Svileni”, ukupne jačine od 363 vojnika, izvršili su pješadijski napad na srpsko selo Šagovina Mašićka kod Nove Gradiške, smješteno na južnim obroncima Psunja, kojeg je branilo ukupno oko stotinak branilaca, pripadnika TO iz ovoga i susjednih srpskih sela i dobrovoljaca

AMNEZIJA SUDBINE JEDNOG NARODA ILI ZAŠTO ZABORAVLjAMO

Nisam sreo – a srećem ih svakodnevno jer su moj narod, moji, braća – Krajišnika koji je u negativnom pomenuo Srbiju. Međutim skoro svako od njih u negativnom pominje tadašnju političku vrhušku sa SDB kao produženom batinom iste. Piše: Nemanja Zivlak Baba Mara: „Ako o nekoj temi ne znaš dovoljno, ako nisi upućen ili nisi siguran –pitaj i slušaj! Nije sramota ne znati, sramota je ne pitati, srećo!“ Nisam slučajno za uvod u ovu kolumnu iskoristio savjet žene koja me je svojom mudrošću vaspitala za budući život. A evo i zašto sam ga iskoristio kao uvod. Naime, o seriji „Tvrđava“ koja je ovih dana izazvala buru emocija čuli smo i

Hrvatska na korak od priznanja Pavelićeve „pravoslavne crkve“ – ozbiljna opasnost za Srbe

U Hrvatskoj je u toku rehabilitacija ustaštva i u takvoj situaciji lako može da se desi da HPC koju vodi raščinjeni bugarski sveštenik dobije od hrvatske države i zvanično priznanje, kaže direktor Centra „Veritas“ Savo Štrbac. Ko god da je ovih dana video najavu da će za božićne praznike u Zagrebu u popularnoj dvorani „Lisinski“ nastupati pravoslavni hor iz Bugarske, pomislio bi kako, naizgled, Hrvati primereno paze na svoju pravoslavnu braću Srbe kao manjinsku zajednicu u ovoj državi — svako ko ne zna da je bugarski hor i božićni koncert upriličila tzv. Hrvatska pravoslavna crkva, koju je osnovao zloglasni Ante Pavelić i ustaška Nezavisna Država Hrvatska za vreme Drugog svetskog

Sudbina Livanjskog polja u vreme NDH

„Krici i odjeci Livanjskog polja“ U jugozapadnom delu Bosne i Hercegovine, pod širokim obroncima Dinare i Cincara, otvara se Livanjsko polje – prostrana kraška ravnica, koja se pruža između Livna, Glamoča i Kupresa. Porodica Cvijetić, koja se u livanjsko selo Lištane doselila iz Dalmacije u 19. veku, generacijama je čuvala priče o svom poreklu i opstajanju na vetrometini Livanjskog polja. U vreme Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, u ustaškim zločinima stradalo su čak 54 člana te porodice. Porodično sećanje očuvala je Sava Cvijetić, koja je pukom srećom preživela. Iako joj je suprug u međuvremenu stradao, Sava je ostala u Sremu, gde se posle rata skućila. Uprkos opasnostima u ratnom vremenu,

Srpska Ramonda: Godišnjica stradanja Srba u Bjelovcu, Sikiriću i Lozničkoj Rijeci

Navršilo se 33 godine od masakra nad Srbima u bratunačkim selima Bjelovac, Sikirić i Loznička Rijeka. Muslimanski zločinci iz Srebrenice predvođeni Naserom Orićem ubili su 14. decembra 1992. godine u ova tri sela 68 mještana, a ukupno tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata njih 109. „Tog 14. decembra 1992. muslimanske snage tzv. Armije BiH iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića u ranim jutanjim časovima izvršile su napad na srpska sela Bjelovac, Sikirić i Loznička Rijeka, koja se nalaze na lijevoj obali Drine jedno pored drugog. Stanovnike ovih sela je probudila rafalna paljba i povici sa okolnih brda: „Ćetnici, sve ćemo vas poklati! Predajte se! Hvataj žive!…“, a koji su se čuli pri napadu

Beogradska promocija knjige Krici i odjeci Livanjskog polja

U sali parohijskog doma Hrama Svetog Save na Vračaru, a po blagoslovu Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija, predstavljena je knjiga Gordane Dostanić, Krici i odjeci Livanjskog polja. Izdavač knjige je Manastir Žiča, po blagoslovu Njegovog Preosveštenstva Vladike žičkog Justina. Knjiga je zbirka priča o životu, seobama, stradanju, osećanjima, sećanjima ispričanim kroz stvarne istorijske događaje i stvarne ličnosti bliske autorki. U ovim pričama brojni srpski rodovi mogu prepoznati svoje porodične događaje i svoje osećaje i razmišljanja. Prof dr Slađana Milenkvić, u svom pogovoru knjizi, između ostalog kaže, da to nije rodoslov, nisu ni sećanja, nisu ni istoriografska fakta, nego priče u kojima su likovi psihološki oslikani… Surova stvarnost se našla

Bojan Vegara: NIJE MALA NAŠA MUKA

Sjećanje na dane u kojima sve iza sebe ostavismo, svu muku, sav rat, sve podvige, sve bitke, svo herojstvo, te u koloni živih i mrtvih izađosmo iz Srpskog Sarajeva. Uvijek u februaru oživim u sebi onu kolonu živih i mrtvih, ali i sve bitke i podvige. A ovaj tekst je jedan od onih, za koje znam, da ću ih oplakat i suzama napisat. Kako i da ne oplačem, kad pišem o takvoj žrtvi i o tolikom junaštvu, da mu ravnog nema do onog na Košarama i Paštriku? Kako da ne oplačem, kad pišem o Srpskom Sarajevu? Malo je danas ljudi, da i zamisliti mogu taj podvig, tu upornost i tu

Paulin Dvor – malo mesto poznato po velikom zločinu

Zločin u Paulin Dvoru godinama je bio prikrivan, a ni sada se o njemu ne govori. Upravo se noćas navršava 34 godine od ubistva 19 civila u ovom mestu. Mesto Paulin Dvor danas teritorijalno pripada opštini Šodolovci iako putno nije direktno spojeno sa mestima ove opštine. Da biste do Paulin Dvora došli iz bilo kojeg dela ove opštine neophodno je da prođete kroz Ernestinovo ili Hrastin. Ovo mesto kao i većina koja pripadaju pomenutoj lokalnoj samoupravi naseljeno je dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka porodicama solunskih dobrovoljaca i kolonista iz različitih krajeva novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, mahom iz Like. Ranija pustara u vremenu Austrougarske monarhije imala je osamdesetak

Noć kada su hrvatske snage ubile 18 civila

Posmrtni ostaci žrtava pobijenih 1991. u Paulin Dvoru kod Osijeka, u pokušaju prikrivanja zločina posle rata prebačeni na Velebit, gde su otkriveni 2002. godine. U noći između 11. i 12. decembra, navršiće se 34 godine od kada je više pripadnika 130. brigade Hrvatske vojske (HV) upalo u kuću Andrije Bukvića u selu Paulin Dvor kod Osijeka i u znak odmazde zbog smrti saborca likvidirali 18 civila, 17 Srba i jednog Mađara. Oni su u pomenutoj kući bili u nekoj vrsti kućnog pritvora. Prosečna starost likvidiranih bila j 64 godina, a među njima je bilo osam žena i četiri bračna para. Samo iz porodice Katić ubijeni su Dmitar (82), njegovi sinovi Milan

Bojan Vegara: MITING NA KRAJU RATA

Čuli smo da je sutra na Ilidži miting za ostanak u Srpskom Sarajevu i tu noć dogovorili da uzbunimo obje škole i da blokiramo puteve. Razradili smo taktiku i otišli u Žunovnicu da kažemo ostatku raje i Zeničanima. Dogovor je brzo pao. Pisale su se parole. Šile su se zastave. Iskupljale toljage, pendreci, dimne bombe i topovski udari. Maksimalno naloženi da izazovemo pažnju svjetske javnosti i da sa svog ne idemo. Dogovorismo se, da poslije velikog odmora blokiramo put SFOR-u za Igman i to kod podvožnjaka u centru Hadžića. A onda da krenemo pješke na Ilidžu. Ujutru smo svi došli u školu na prvi čas. Niko nije izostao. I niko

ĆOROVIĆ: Knjiga „Krajina koja nekad bejaše“ je spomenik Gordani Janićijević i vremenu koje ne smije biti zaboravljeno!

Nedavno je posthumno objavljena knjiga „Krajina koja nekad bejaše“, djelo preminule beogradske novinarke Gordane Janićijević. Izdavači – Arhiv Vojvodine i udruženje „Kultura bez granica“ – ujedno su i čuvari  jedinstvenog svjedočanstva o vremenu raspada Jugoslavije, građanskog rata, nastanka i sloma Republike Srpske Krajine i egzodusa stotina hiljada ljudi. Sabrani tekstovi Gordane Janićijević, objavljivani u „Politici“, „Dugi“, „NIN-u“, na RTV „Politika“, kasnije i na drugim medijima, predstavljaju ne samo publicistički rad, već – kako po ocjeni recenzenta istoričara dr Milana Gulića – „vanvremensko svedočanstvo“. Sagovornik Nade Vukelić u emisiji „Srbija na vezi“ koja se emituje na RTS bio je Trifko Ćorović, novinar, urednik „Srpskog kola“ i predsjednik UG „Kultura bez granica“,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.