U jednoj od onih lijepih starinskih kula u selu Čelebiću, sazidanih od fino tesanog kamena, u mraku gotovo potpunog sljepila, dane broji Stana Crnogorac. Nabrojila je sedamdeset i pet godina, ali breme koje je ona turila iza pleći bilo je preteško i za tri života. Sjedi skrušena, sva u crnini. Krupne i nekada očigledno lijepe oči miruju bez sjaja poput dva planinska jezerca koja su se već predala ilinskoj pripeci. Sjeta i tuga u očima i u riječima, i u rukama dok miruju skrštene, i u tromom, umornom pokretu — i u glasu i u ćutanju…     Zasuzi samo kad spomene osmogodišnju unuku Miru, najmlađe od petoro unučadi, djece sina

Selo u kojemu živi Sava Petrović zove se Gubin. Niko više ne zna odkud mu takvo neobično ime, po čemu je taj pitomi kraj Livanjskog polja podno Dinare tako prozvan, ali kad je u pitanju sudbina ove žene, onda u tome ima nekakve žalosne ironije. Ovoj sedamdesetogodišnjoj sićušnoj starici cio vijek je prošao u neprestanom gubljenju, a ona postojana, i danas na nogama, laka i čila kao da joj je život prošao u radovanju: „Ja sam tu iz Čaprazlija. Od Marčeta. Uoči rata, bojim se da je to bilo nekako na dvi godine prije nego se zaratilo, udala se za Iliju Kozomaru iz Donjih Rujana. Eto, sinu mi Uglješi bilo