Porodila sam se u grobnici

Datum objave: sreda, 13 septembra, 2017
Veličina slova: A- A+
Stana Crnogorac
Stana Crnogorac

U jednoj od onih lijepih starinskih kula u selu Čelebiću, sazidanih od fino tesanog kamena, u mraku gotovo potpunog sljepila, dane broji Stana Crnogorac. Nabrojila je sedamdeset i pet godina, ali breme koje je ona turila iza pleći bilo je preteško i za tri života.
Sjedi skrušena, sva u crnini. Krupne i nekada očigledno lijepe oči miruju bez sjaja poput dva planinska jezerca koja su se već predala ilinskoj pripeci. Sjeta i tuga u očima i u riječima, i u rukama dok miruju skrštene, i u tromom, umornom pokretu — i u glasu i u ćutanju…     Zasuzi samo kad spomene osmogodišnju unuku Miru, najmlađe od petoro unučadi, djece sina Rada, koja je skoro stradala pod točkovima zahuktalog vozila i osam mjeseci se uzaludno borila za život, ne dolazeći svijesti. To joj najteža i neprebolna rana.
Nije joj do razgovora. Umorna od života, slomljena nedaćama i patnjama, ponajviše tugom koja se sad tako iznenada sručila na njena staračka pleća — najradije ćuti. Kad govori, čini to polako, riječ po riječ, kao da  niže sitan đerdan:
„Ja sam ti rodom iz sela Doca kod Glamoča. To ti je tačno ispod Cincara.
Malo prije nego što se zarati, nekako uoči Božića, kako li, udadoh se u Rujane. Za Mića Lalića. Imao majku Boju, zvali je Kašuša, tri sestre i dva brata: Stanu, Ljubu i Maru i Mila i Marka. Mile radio negdje u Dalmaciji, a Marko još od prije rata otišao radit u Belgiju. Tamo se otprije išlo, sirotinja i nemaština gonila.
Zarati se. Uzmutiše se ljudi, pogubiše prijatelji. Sa strahom se i zamrče i osviće. Još kad se ču da ustaše ne breče na prazno, da ljude noć jede i da im se ne zna ni groba ni mramora, da su Srbima posebno kivni – svak streknu, a opet se svako vjeruje u svoju vjeru: nemam se čega bojati kad nikome ništa nijesam dužan…
Nekako uoči Ognjene Marije, odoh na mobu kod kumova Ercega. Da kupimo sijeno. To im jedno imanje podalje od sela. Ostane se tamo po nekoliko dana dok se sve ne pokosi i ne pokupi.
Ja, da prostiš, noseća. Zašla u osmi mjesec, ali me niko ne pita — mora se sijeno pokupiti prije Ognjene Marije jer na taj godet i ona dva tri dana sve dok ne mine Sveti Ilija ne valja raditi, posebno o sijenu ili žitu. Dešavalo se, vele, da naiđe mali oblačak i zagrmi u sred stoga, izgori i stožina i nema te vode koja tu vatru može istuliti.
Sve radimo, a o zlu i nevolji zborimo i vijetamo kako će biti. Izumila sam je li nam ko i prije što zborio, ali dan uoči Ognjene Marije, nekako ispred noći, eto sin od toga nam kuma. Veli, idite svi kućama, naredio knez da svi noćas moraju biti kod kuća.
Nema pogovora. Mi se spremi, potrpaj alat i posjedaj na kola. Bilo nas puno. Dvoja ili troja kola. Kreni kući, kad eto jedna ustaška patrola. Trojica-četvorica na biciklima. Ne čekamo mi. Pognaj konje, mladi, silni, umakoše.
E, već vidimo da se neko zlo odista sprema. Negdje između Rujana i Lištana, kako mi se čini, oni muški poskakaše iz kola i pobjegoše put planine, da se dokopaju Dalmacije. One koji ne odoše poskidaše s kola čim uljegosmo u Rujane i nekud odvedoše.
Nas ostale puštiše kući i priprijetiše da ko ne bi mrdnuo od kuće, mora popis nekakav da se obavi.
Ljudi nam nema kod kuće. Nema ni moga Miće. Prvi dan ih pokupilo i nekud odvelo. Tješimo se da će biti nekakav manevar, a drhtimo, srca ne grijemo.
Ognjena Marija nam naopako osvanu. Od rane zore krenu da i nas kupi po kućama. Vele, ne bojte se, ljudi su vam odvedeni u Srbiju, morate i vi za njima.
Ja ih slabo i poznajem, ali vidim da su to sve naše komšije. Jedan Guja, zaboravila sam mu ime, u san se ne snio, sazu nekakve svoje tranje i obu cipele mojega Miće. Vidim ja da nema ništa od Srbije…
Kaza se to i ostalima kad nas obrnuše brdu. Vidimo već svi šta su naumili. Neke žene počeše da pjevaju. Lijepo se vidi da su šenule s uma. Psuju i ne zarezuju sprovodnike koji pokušavaju da ih utrkme i ućutkaju.

Dognaše nas do nekakve pećine. Nakrcaše nas unutra, disati se ne može — veliko je dvjesta i više duša, žednih, prestravljenih i prevarenih. Onda poče prozivka i odvođenje grupe po grupe — sve po familijama.
Kad dođe red na nas, zaova mi Stana, sirota, znala za jamu Ravni dolac i vidjela kud nas vode, pa suknu da bježi. Oni vuci za njom. Saleti, jedan otud, drugi odovud — stigoše je pa sa njom posred jame. Proždrije je tama iz koje dopire lelek i zapomaganje.
Ne dam da me oni bace nego se zaletim i sama skočim…
Letim dugo kroz ledeni mrak u susret jaucima. Vitlaju oko mene aljine i čini mi se da dugo, predugo letim, da nikada neću ni pasti.
Nikada se nijesam mogla sjetiti jesam li se onesvijestila prije nego što sam lupila na gomilu tijela.
Kad sam se otrijeznila, ležim leđima naslonjena na mokri zid jame. Preko mojih nogu leži nekakva krupna žena. Ječi u samrtnom ropcu:
— Mlada, bona, podigni me da mi lakše duša ispadne — prošapta.
Poznadoh Mariju Gligić. Sva izlomljena, kukavica. Krckaju joj kosti kao truo plot. Prije nego i pokušah da izvučem noge ispod nje i nekako joj pomognem, ona još jednom bolno jeknu, ispruži se u samrtnom trzaju i umrije.
Tračak svjetlosti koji dolazi odnekud odozgo kroz maleni otvor osvjetljava gomilu tijela koja se stalno povećava. Tijela kao vreće padaju uglavnom na sredinu dosta široke jame. Neka ostaju nepomična, neka se koprcaju niz gomilu, cvileći i dozivajući u pomoć nekoga.
Prestravih se: živu će me zatrpati tijela. Posljednjom snagom se nekako izvukoh ispod mrtve Marije Gligić, sklupčah se jiš više uz stijenu i pregačom pokrih lice. Čini mi se tako mi je lakše kad ne gledam. Ne osjećam ni bolove, ni strah, čujem samo tupe udare novih žrtava koje padaju i lelek još živih, pomiješan sa očajničkim vrištanjem onih koji padaju…
Kad nesta žrtava, počeše kamenje da bacaju na nas. Napola zatrpana leševima, još više navukoh pregaču na lice i rukama pokrih glavu. Onda zagruvaše i bombe…
Nekim čudom ne pogodi me ni bomba ni kamen!
Sve se umiri. Odozgo dopire samo onaj tračak svjetlosti, slab i jednoličan da teško razlikujemo kad je dan a kad noć.
Ima dosta živih. Uglavnom mlađe žene, djevojke i djeca nesretnja. Ona pište najviše i zapomažu jednomanice. Ištu vodu i u ludilu od žeđi ližu rosnu stijenu. Neprekidno mile preko leševa tražeći svoje i samo cvile: vode, vode…
Tri-četiri muškarčića, nijedan nema više od sedam-osam godina, šćućurili se u jednom ćošku pored mene. Danima tiho jecaju, krvavi, izlomljeni i nagrđeni. U jedno doba vidim odnekud napipali i izvukli nečiju cipelu. U nju mokre pa onda kao jagnjad na solilo kidišu da liznu po kap one mokraće…
Oni, kukavci, prvi pomriješe. Čini mi se u sat posla svi se smiriše i popadaše jedan preko drugoga kao da pospaše. Onda redom i druga djeca, za jedno deset dana gotovo svako popiska od žeđi čiste.
Ja se danima ne pomjeram. Sve mi se čini da mi je živo dijete pod pasom i da će mi ga namah tama proždrijeti samo ako se ikud mrdnem. Nijesam, čini mi se, teže ozlijeđena, nema velikih rana i lomova, samo uboji viskaju, a premrzle i pretrnule noge danima ne osjećam pod sobom.
Od svega najteži san. Osvoji i obori me na nečije mrtvo tijelo, a onda se  na nedohvat ukažu pune sofre i silni izvori!
Te muke, vidim, i druge more. Trzaju se i viču u bunilu kao davljenici.
Ipak, glad me mučila samo prvih nekoliko dana. Poslije samo žeđ. Gori u ustima, gori u grlu, u grudima, stomaku, a samo kap vode, čini mi se, utulila bi tu vatru.
Kad muke odolješe, neko me nauči, a vidim to i drugi rade, te ja odcijepi od nečije košulje ili bluze poveću krpu — ko gleda je li krvava — pa sa njom počeh da skupljam rosu po stijeni. Tek vlažnu krpu strpam svu u usta i onda sisam i cijedim iz nje kap. Tako sve dok se krpa ne raspadne. Onda iznova…
Svako se zabavio svojim mukama i jadom, ali kao po dogovoru, naizmjenice stalno neko zapomaže i doziva u pomoć, pogotovu kad osjetimo da je dan. Sve se ponađujemo da će nas neko čuti i izvaditi.
Jednog dana nas grašnu nada. Gore u otvoru se ukaza nekoliko glava i čuše se povici: ‘Ima li ko živ…?’
Javismo se. Oni nam objašnjavaju da su Srbi iz Čaprazlija. Kazuju se i poimenice. Vele, propale ustaše pa oni došli da nas izvade. Uče nas da pokupimo od mrtvih ako kod koga ima koja para, što zlatno i vrijedno — da ne propada u jami…
Brane neke od onih starijih žena. Vele da su to ustaše, poznaju ih po glasu, ali većina ubrala da su uistinu došli da nas vade. Muke i prevelika želja da se spasimo zaslijepila nam oči i prosto mrzimo one koji brane da se vezujemo za konope spuštene odozgo.
Dva mladića, bili su od Lalića, i jedna djevojka, Sava Vulić, ne slušaju. Iskupiše pomalo para — ponijeli nevoljnici koliko je ko imao — nadali se, kamenom, daleku putu pa da im se nađe u džepu.
Povezasmo ih i odvukoše jedno po jedno. Zborim da jave odmah šta je. Nit se javljaju niti više konope spuštaju.

Ne potraja, gore se glasnuše puške pa u jamu vratiše ona dva nesretnja mladića uz urnebesni smijeh. Poslije baciše i Savu, jadnicu, golu golcijatu — bog zna šta su sa njom radili…
Onda opet zagrmješe bombe i alak krvnika: ‘Ima li sad ko živ da ga vadimo…’
Pogodilo me parče bombe, ali me ne zabolje — kao da me žiška dohvatila. I druge poranjavalo nanovo, ali se za dugo niko živ ne čuje u strahu da se dželati ne povrate i da ponovo bombe ne zagruvaju.
Sve bi dobro dok ne uzgamizaše crvi i vaške. Zadah se nekakvim čudom ne osjeća, ali crvi ne daju oka otvoriti. Ima ih svugdje, gamižu i uz stijene i više ne daju ni rosu da skupljamo i žeđ tolimo. Ali, žeđ očiju nema…
Jednog dana ili noći — ko će više znati kad je dan, a kad noć — žignu me oštar bol u stomaku. Kao da me nož ubode…
Ne znam koliko je sve trajalo i kako sam se, da prostiš, rastavila, je li mi ko pomogao u mukama ili nije, tek ja u toj golemoj grobnici rodih mrtvo žensko dijete — Bog ga imade na umu da se ne pati i ne skapava kao  mi…
Bog izgleda i nas grešne imao na umu te navede nekakvo čobanče da nas čuje u jami kad smo se već svi bili pomirili da će nas crvi žive oglodati. Hrvat bio, bog mu posvetio sve čega se rukom dotakao — zaboravila sam mu, grešna, ime.
Kad dođoše da nas vade, mi, jadni, opet mislimo da je prijevara. Zadugo niko neće da krene. Svakome milije skapati i u jami nego da ga ponovo mrcvare i bacaju odozgo. Najprije se okuraži moja zaovica Ljuba.
Ja uzela da ih vežem. Upamtila kako je mene majka vezala i spuštala u bunar za vodu. Pomažu mi i one druge žene starije i iskusnije. Nemamo snage, izdale ruke, ali nas trinaest ženskih izbaviše lako. A nije im ni bilo teško, ostala samo po šaka kostiju neprosutih.
Ostade na kraju jedini muški — Gliša Stojić. On neće živ iz jame. Utuvio, kukavac, da su to ustaše i da će ga ponovo baciti u jamu. Ispametio potpuno i jedva ga u zlo doba ubijediše da se veže i da ga izvuku…“
Stana duboko uzdahnu. Oko ugaslih očiju zatitraše kolutovi sjetnog osmijeha, a lak grč joj u grlu prekide riječ.Sve ono što je poslije bilo je život, mučan i grk kako samo život može biti, ali se Stana na njega ne žali — to je ono od čega se pobjeći ne može, ono što ljudi svojom zlobom ne uređuju.
Godinu i po dana se kod majke oporvljala od strahota i pakla koji je preživjela, pa život krenuo iznova. Udala se u Čelebić, za Petra Crnogorca. Našla nesretnika kojega je zadesila ista sudbina i koji je bolovao iste rane.
Istoga dana kada su odveli njenoga Mića i sve druge iz Rujana i drugih okolnih sela i pobili u Prologu i Petra su bacili u jamu Bikušu iznad Čelebića, a sjutradan, na tu krvavu Ognjenu Mariju, dokusurili ostatak porodice, tako da se od trinaestoro Crnogoraca iz ove kuće, sem Petra i sinovca mu Ilije, nije spasio niko…
A u Čelebiću joj stradala i sestra Pava. Bila udata za Marka Milutina, sina Vuja Milutina.
Marka neko prokazao da ima puškomitraljez. Ustaše ga prvo na muke turile da im otkaže oružje, a poslije ga, kad im je oružje otkazao, zaklale.
Poklali potom i Pavu i troje im djece baš kao i cijelu familiju Vuja Milutina iz koje je od devetnaestoro čeljadi smrt sasvim slučajno izbjegao samo sin Niko…

*  *  *
Stana Crnogorac nije dočekala da vidi ovaj zapis njenog kazivanja napravljen prvih dana juna 1990. godine. Aprila 1991. godine, prije nego što se prvo izdanje knjige „Ognjena Marija“ pojavilo iz štampe, njeno plemenito i junačko srce je konačno popustilo. Okončalo se tako i njeno mučeničko i viteško rvanje sa životom. Imala je tako  na kraju ipak malo sreće i navake da, za razliku od mnogih njenih sapatnika, mučenika iz Drugog svjetskog rata, ne dočeka nove ratne strahote, da još jednom ne vidi kako sijevaju ustaški noževii i stare mržnje, da ne vidi kako joj sin Rade sa porodicom  mora u bježaniju sa tvrdog kućnog praga – da traži spokoj daleko od Čelebića (našao ga je u Zaklopači kod Grocke, gdje se iznova skućio, tri ćerke poudao i sad čeka da i sinu na svadbi poigra…)

 

budo-ognjena_marija_livanjska.jpgZahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top