
Đurđica Dragaš: Dok je naših duša, živjeće naše pusto selo
Tu smo mi…čuvamo naše pusto selo. Nemojte plakati… dobro smo mi.. Braco, osjećaš li pod dlanom topli dah našeg šarova? Kako smo se samo smijali kad je pokušavao da uhvati svoj rep. Držimo se za ruke ti i ja… tako je majka rekla! Spavamo u našoj kući koje nema, beremo trešnje sa suvog drveta. Hladimo vrela čela presahlom vodom sa našeg bunara. Tu smo mi…čuvamo naše pusto selo. Miriše trava kao nekad, al’ nema kosaca… Na našem ognjištu spavaju zmije.. Iz naših grobova rastu breze… nježne, tihe… besmrtne… Milujemo ih dječjim dlanovima, a one nam pjevaju…. o vama u kojima teče naša krv… Radujemo se, smijemo očima u koje je













