Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na području mjesta Brakusova draga u Lici

Datum objave: subota, 5 decembra, 2020
Objavljeno u Lika, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

GORSKI KOTAR I LIKA

BRAKUSOVA DRAGA

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Odlaskom Šeste ličke proleterske divizije „Nikola Tesla” krajem 1943. godine na borbeni zadatak u Bosnu, Crnu Goru, Sandžak, za oslobođenje Beograda i završne borbe za konačno oslobođenje zemlje, kao što su borbe na Sremskom frontu, pa sve do završnih bitaka za glavni grad Hrvatske, Zagreb, u njihovoj rodnoj Lici smanjena je borbena snaga partizanskih jedinica.

Taj period njenog odsustva, od 1943. 1945. godine, a naročito 1944., iskoristile su njemačke okupacione i ustaške kvislinške snage. One su ponovno zaposjele sve važnije komunikacije u otočkom i brinjskom kotaru te znatno ojačale na području Gospića odakle su upadale na dotad oslobođena srpska sela i uništavale sve što još do tada nije bilo uništeno.

Srpska naselja na teritoriji kotara Otočac i kotara Brinje ostala su gotovo nezaštićena i izložena potpunom uništenju.

Ustaške jedinice 19. Mesićeve bojne nenadano su upadale u dotad oslobođena srpska naselja i vršile pojedinačne i masovne pokolje srpskog življa, neviđenih razmjera.

U zaseoku Divjaci, u Škarama, početkom aprila 1944., ustaše Mesićeve bojne nožem su masakrirale 17 muškaraca, žena i djece. Gotovo istovremeno opkolile su zaseoke Bige, Gulane i druge u okolici Donjeg Babinog Potoka i poklale 128 seljaka, većinom žena i djece, a 30 ranile koji su bježali iz toga užasa i svojih zapaljenih kuća. Tom prilikom su „junaci” Mesićeve bojne porodicu Bude Bige od osam članova zatvorile u njihovu vlastitu kuću, poklale ih, polili benzinom i zapalili.

Istovremeno, samo stotinjak metara dalje, „vitezovi” iste ove bojne izveli su iz njihove kuće porodice Nikole i Bude Erora od 11 članova te ih pred njihovim domovima redom noževima izmasakrirali a potom mrtve složili jedne na druge. Zaklanu đevojčicu Milicu, staru devet mjeseci, stavili su na grudi mrtve majke Marte rugajući se i tako njihovoj zločinački skrojenoj zloduhoj životnoj sudbini.

U Sječivici, zaseoku Turjanskog, zaklale su ustaše 30 srpskih seljaka i zapalile sve njihove kuće. Ivan Arbanas Vanja je u Zborniku Kotar Gospić i kotar Perušić u NORu, 1941-1945, na strani 372. i 373. zapisao:

„Godine 1944. u kosinjskoj općini ustaše su u lipnju i srpnju organizirale pravu hajku na srpsko stanovništvo Krša, Mlakve, Studenaca i druge zaseoke. Iznenada su upadale u sela i sve, koje bi pohvatale, odmah su ubijale, trpale u kuće i palile… pljačkale su imovinu i spaljivale sve što je gorjelo. Radile su to sistematski kao i augusta 1941. godine namjeravajući da ta područja potpuno očiste od srpskog stanovništva…

Tako su u Studencima, u zaseocima Sitvuka i Pražića, pobile i poklale 18 srpskih seljaka, uglavnom žena i djece. U Dulibi i Kršu ubile su 38 Srba. Pobijene u Dulibi spalile su u kući Petra Munjasa.

Istrebljivanje ustaše su sistematski provodile čitave te godine. Ustaše su 14. prosinca 1944. opkolile Docin Gaj i još nekoliko susjednih zaselaka i u njima pohvatale i pobile 67 srpskih civila…”

U posljednjoj godini Drugog svjetskog rata ustaše su samo na području općine Gospić i općine Perušić pobile 867 srpskih seljaka od kojih su februara i marta 1945. njih 116 nakon mučenja objesile u Gospiću. Tako su i u posljednjoj godini antifašističke borbe nestajala srpska naselja i svirepo ubijano njihovo stanovništvo kako u Lici, tako na čitavom području Nezavisne Države Hrvatske, poglavara Ante Pavelića.

O tom genocidu zapisao sam 2. augusta 1990. godine svjedočenje preživjelih mještana iz zaseoka Brakusova Draga, smještenog između Zalužnice i Vrhovina u Lici, do 1944. lijepog malog naselja sa 17 domaćinstava, a sada, 2002. godine, nepostojećeg.

Prema izvornim arhivskim dokumentima i svjedočenju preživjelih, Brakusovu Dragu opkolile su ustaše već spomenute 16. ustaške bojne zapovjednika Mesića ujutro oko osam sati 12. juna 1944. godine. Zatekle su gotovo sve žene, muškarce i djecu kod njihovih kuća, osim nekoliko pastira koji su već bili izveli stoku na pašnjake u okolini svoga sela.

Išle su ustaše, među kojima i poznate komšije iz susjednih hrvatskih naselja iz okolice Brinja, od kuće do kuće i sazivale mještane Brakusove Drage da dođu u prostranu drvenu kuću Branka Brakusa, gdje će im, kako su govorile, održati govor i dati im važne obavijesti. Kada su se stanovnici sela okupili u kući, ustaše su oko iste postavili mitraljeze da ne bi netko mogao pobjeći a zatim su upadale među nemoćne, prestrašene i izbezumljene, kundačili ih, klali i boli svojim specijalno izrađenim i podešenim noževima za takva razbojstva.

Nastao je plač djece, gromoglasan jauk majki, očajno zapomaganje baki, đedova… Zatim tišina. Tek pokoji znak izdišućeg života.

Kada su se dovoljno nasladili tuđim patnjama, ustaše donesoše slamu, naslagaše je oko kuče a vrata zaključaše i prozore zatvoriše. Tada su zapalile kuću i iz mitraljeza pucali po istoj, po iznakaženoj živoj ili još poluživoj djeci, njihovim majkama, očevima i đedovima. Njih 57. Gotovo svi stanovnici zatečeni u selu izgorješe u jednom danu zajedno s kućom Branka Brakusa Đide. Opljačkaše srpska imanja, stoku pohvataše i odagnaše. Uvjereni da su svoj „posao” uspješno „viteški” izvršili i da nitko nije preživio zapališe sve kuće u selu i odoše pjevajući.

Međutim, troje ih je uspjelo preživjeti i ispričati o monstruoznom zločinu.

O zločinu u Brakusovoj Dragi, zaseoku između Zalužnice i Vrhovina u Lici, 12. juna 1944. svjedoče: Sofija Uzelac, rođena Brakus, Stevo Gece Brakus i Žarko Uzelac.


Sofija Uzelac, rođ. Brakus, Brakusova Draga

Jedino me smrt može izliječiti od svih tih muka sjećanja strašnih doživljaja

Sofiju Uzelac, rođenu Brakus, staru 78 godina, našao sam u njenoj skromno obnovljenoj kući u Brakusovoj Dragi 2. augusta 1990. godine. Sada u starosti, ali još od te svoje mladosti odjevena u crninu, sa suzama u očima kao da se sve to zbiva ovoga trena, priča tihim drhtavim staračkim glasom:

„Oko 9 sati ujutro 12. juna 1944. godine došle su ustaše i opkolile selo, Brakusovu Dragu. Jedna grupa je išla kroz selo i pozivala ljude neka dođu da će biti sastanak. Pošto puška goni, morali smo ići. Narod, istjeran iz svojih kuća, sakupio se kod kuće Branka Brakusa Đide blizu ceste. Sa mnom su bila moja djeca sinovi, Čedo i Jovo, otac, stric Dane, strina Maša i cura moga brata Nikole.

Kad su nas natjerali u kuću 10 do 20 minuta nismo znali šta je i čekali smo sastanak. Jovo Uzelac je pogledao kroz prozor i vidio što nam se sprema jer su oko kuće ustaše postavile mitraljeze. Najprije je među nas upala jedna grupa ustaša i bola nas noževima, a poslije toga su počeli pucati po nama i bacati bombe. Kako je koga zakačilo, padao je, ne znaš gdje ti je dijete a ne znaš ni gdje si. Kuću su zapalili kad su čuli da se nitko više u njoj ne pomjera. Prije toga je bilo sunce, a tada je počela kiša kad je kuća počela goriti. Bila sam ranjena na 14 mjesta, ali pri svijesti i dosta jaka (imala sam 32 godine), nisam htjela dozvoliti da me uguši dim ili da živa izgorim u vatri.

Izašla sam, a ni sama ne znam kako, kroz jedan prigradak kuće. Djeca mi i rođaci ostaše u zgareži. Nikad ih više nisam vidjela. Rano moja. I drugi ljudi su pokušavali pobjeći, ali malo ranije, ali su bili ubijeni od ustaša koji su pucali iz postavljenih mitraljeza. Onako ranjena i krvava, dovukla sam se do ispod ceste kod nekog kamena i tu čekala. Negdje navečer oko jedanaest sati našla sam se s ocem koji se iz zapaljene kuće lakše ranjen sa Stevom Brakusom uspio izvući. Otišli smo uz teške muke u Zalužnicu kod Steve Uzelca. Ja sam bila smještena kod žene Ljube Popovića dva dana. Tamo mi je Dara Bobić ošišala krvavu kosu i previla rane.

U Zalužnici sam ostala sve do oslobođenja, sve dok mi se muž nije vratio iz Njemačke s robije. Kad sam malo prizdravila otišla sam do mjesta na kom su nas ustaše ubijale…”

„Reci mi, teto Sofija, kakvu pomoć primate od države?”

,,A šta me pitate? Za pobijenu djecu nikada nisam primala nikakvu pomoć, a tek od 1977. godine primam neku invalidninu mizeriju i čekam samo da umrem. Jedino me smrt može izliječiti od svih tih muka sjećanja strašnih doživljaja iz moga napaćenog života. Predugo je to trajalo, dijete moje…”, završila je starica sjetnim tonom.


Stevo Gece Brakus, Brakusova Draga

Čim su počeli pucati, dijete mi je klonulo u naručju, bilo je pogođeno, oblila me dječja topla krv

Stevo Gece Brakus se dobro sjeća preživjelih muka i kao da se sve zbilo jučer priča:

„Ujutro 16. juna 1944. godine, ustaše su u naše selo došle kroz tunel. Kod tunela su čobani čuvali stoku. Jedan od njih je bio Žarko Uzelac. Živ je, možete i s njim razgovarati. On je bio izranjavan. Čim su došli, opkolili su selo. Za to vrijeme, ja, Vojkan i Vlado Brakus smo čuvali ovce malo dalje. Sa mnom u naručju bilo mi je najmlađe dijete, sin Đuro, star tri godine. Našli su nas u blizini željezničke pruge i poveli govoreći da ćemo ići otkopavati mine kojima je navodno cesta bila minirana. U selu smo našli već sakupljen narod i tada nam je rečeno da ćemo ići u logor, a kuće će zapaliti.

Kad smo došli do pred kuću Branka Brakusa Đide, počela je padati kiša. Rekli su nam da uđemo u kuću jer nas napolju ne mogu popisivati. Narod je ulazio u kuću, a zadnji je bio Jovo, brat Žarka Uzelca, koji je vidio pripremljene mitraljeze. On nam je rekao da ćemo sigurno svi biti pobijeni. Ja sam držao svoje dijete u rukama, a nešto stariju djecu su u kuću dovele moja žena i moja majka. Kuća je bila građena od tankih brvana pa to nije bila prepreka za mitraljeske rafale. Čim su počeli pucati, dijete mi je klonulo u naručju, bilo je pogođeno, oblila me dječja topla krv. Ljudi su preko mene padali, sav sam bio uprskan krvlju i mozgom Vlade Brakusa. Pao sam u nesvijest.

Nakon pucnjave bacile su ustaše bombe i tad me malo zakačilo u nogu, evo ovdje, vidite i sad se dobro pozna. Onda su donijeli slamu i zapalili kuću i u njoj mrtve i polužive ljude. Osjetio sam da je preko mene neko koraknuo, prepoznao sam Mićana Brakusa.

Kad nas je dim počeo gušiti, Mićan je iskočio kroz prozor. Ispravio sam se i ja, pa kako više nije bilo pucnjave, krenem za njim. Kroz kapak kuće (otvor za podrum) pored nas uspjele su se izvući: Milica, starica Isaljuša i Anka Brakus sa Nikolicom, djetetom u naručju (sada pravnik, živi u Zrenjaninu), tada je imao nepune tri godine. Napolju sam čuo ustaše kako se jagme koji će više napljačkati i pobjegao u drenjik gdje sam našao starog Mićana kako se zavukao u grmlje, samo mu se noge vide. Čuli smo ustaše kako idu cestom, gone našu stoku i pjevaju svoje pjesme. Tada sam Mićanu rekao da mi život više ne vrijedi i da ću ići u selo neka me ubiju. Povukao me i nije mi dao ustati govoreći kako me ustaše neće odmah ubiti, nego će me najprije mučiti i kopati oči.

Sklonili smo se, a suton se pomalo počeo hvatati. Malo dalje se još pucalo, a oko kuće više ne. Selo su zapalili. Gledao sam kako padaju žljebovi sa moje kuće. Sve kuće s gospodarskim zgradama bile su zapaljene, a bilo ih je 17. Bježeći otišli smo u Žarkovu Dolinu i čuli da jauče neka žena. To je bila njegova, Mićanova kći Sofija-Soka, sva krvava kakav sam bio i sam. Bila je ranjena na više mjesta. U vatri kuće su joj ostala dva sina. Starom sam rekao tko je ona, a on se uhvatio za glavu ne znajući kud i kamo bi s njom. Kako se uhvatila noć, a zločinci otišli, vratio sam se u selo da vidim ima li još netko živ. Nisam čuo nikoga. Rastao sam se od Mićana i Soke koji su krenuli onako krvavi i jadni u pravcu Zalužnice, a ja u zaselak Čelinu. U Čelini sam našao Žarka Uzelca prislonjenog na jednoj ogradi kako jauče i zove ujaka. Od rana se jedva micao.

Pričao mi je kasnije da je bio kod goveda kraj tunela i da su preko njega ranjenog i krvavog prešle ustaše misleći da je mrtav jer je pao u aptovinu. S njim je bilo nekoliko čobančića i sve su zlikovci pobili, a on se dovukao do ujakove kuće u Čelinu onako ranjen.

Ja sam otišao kod svog ujaka u Škare gdje sam ostao duže nego što sam mislio. Nakon izvjesnog vremena sam se vratio da vidim zgarišta zajedno s mojim zetom Brankom Vlaštanićem. Došli smo ispod šume jer su okolo bile ustaške zasjede (čuvali su cestu i željezničku prugu). Primijetili su nas i zapucali, ali smo mi pobjegli. Branko i ja smo nakon mjesec dana iskoristili pogodnu priliku i platili jednom kalajdžiji da izvadi sve kosti iz jame u koju su ustaše pobacale i zatrpale mrtva tijela onih koji nisu izgorjeli, kao i kosti sa zgarišta onih koji su u kući spaljeni. On je napravio jedan veliki sanduk i u njega položio kosti. Sanduk smo zatim natovarili na kola, odvezli na groblje u Zalužnicu i sahranili.

Mjesto gdje su kosti naših najmilijih sahranjene ničim nije ni do današnjeg dana obilježeno. Mi preživjeli, kojih nas je ostalo malo, nemamo novaca, a naše države nije ni briga, pa se tako za mjesto naših mrtvih naprosto ne zna. Ustaše koje su počinile ovaj stravični zločin bile su uglavnom iz naših susjednih hrvatskih sela i mjesta. Tako sam jednoga od ustaša koji su nas ubijali samo zato što smo Srbi prepoznao poslije rata. Rodom je bio iz Kompolja, a zvao se Nikola. Poginuo je na traktoru 1989. Prijavio sam miliciji u Otočcu da je on bio u grupi ustaša koji su nas masakrirali i u kući zapalili, ali su mi oni rekli da o tome nikome ne govorim i da ne bi bilo dobro da se sad raspiruje nacionalna mržnja i tako je ostalo. A šta možemo, možda je to i bolje.

Dođite, moj doktore i pogledajte. Evo ovdje na mjestu zločina do danas je ostalo zgarište spaljene kuće. Ničim nije obilježeno. Moguće i zato što je blizu ceste pa bi prolaznicima bilo i uočljivo. A ovako tu raste jedan jasen i nešto žbunja koje nikoga ne podsjeća na naše patnje i stradanja. Istina evo ovdje kraj ceste podignuto je jedno obilježje, za koje smo sakupili novčana sredstva. Loše je urađen. Pravo ruglo. Na njemu su napisali i laž da su taj zločin učinili njemački okupatori i ustaše. Ma kakvi okupatori. Oni u ovim krajevima nikada tako nešto ni slično nisu učinili.

Njemački liječnici su našim mučenicima previjali rane koje su im učinile ustaše baš ovdje u našem selu. Zaliječili su rane Soki i Branku pa i nekim drugim pobjeglim s mjesta ustaškog zločina. Umjesto ovakvog spomenika, puno bi ljepše bilo da su samo mjesto zločina uredili i obilježili, napisali istinu, a na cesti postavili putokaz gdje je, jer je samo 100 metara od ceste pa bi netko sišao i vidio mjesto našeg stradanja. To bi bila istina koja bi odgajala za budućnost…”

„Stevo, ispričaj nam što i kako je bilo poslije rata?”

„…Poslije rata zaposlio sam se u radionici u Vrhovinama, a kada je rasformirana, vratio sam se na svoje zgarište da uredim neki prostor za sebe za stanovanje, jer je sva moja porodica poklana. Najprije sam napravio jednu sobu. U tom poslu su mi ljudi malo pomogli. Od države sam dobio samo nešto crijepa za štalu. Sve ostalo je djelo mojih ruku. Kada sam podigao to malo krova nad glavom, oženio sam se s udovicom iz Zalužnice, Julikom Karleušom. Bila je prava žena. Ona mi je rane zaliječila. Izrodili smo troje djece i sve smo ih školovali.

Najstariji sin mi je završio oficirsku školu. Sada je po činu major. Živi u Zaboku, a na službi je u Brežicama. Oženjen je Hrvaticom. Ima jedno dijete i prilikom ženidbe mu nije smetalo što su hrvatske ustaše njegovu malu braću poklale i spalile, a našu Brakusovu Dragu u crno zavile i sa zemljom sravnile. Nismo djecu učili da mrze nikoga pa ni one koji su nam takva velika zla nanijeli. Kćer nam je izučila krojački zanat u Otočcu. Dobila je neke papire i otišla u London uz pomoć jednog svog kolege koji je već ranije tamo otišao. Nije mi bilo drago, ali što je tu je.

Drugi sin mi je poginuo u saobraćajnoj nesreći ubrzo nakon kćerinog odlaska, a žena mi je umrla prije osam godina. Opet sam ostao sam. A šta se može, valjda je to morala biti moja sudbina.

U Londonu mi se kćerka udala za jednog Makedonca, dobrog čovjeka. Imaju dvoje djece koja uče našu školu. Ona mi iz Londona prije dođe nego sin iz Zagorja. Vjerovatno ima bolju volju. Jedne prilike sam bio kod nje u Londonu i to kad mi je poginuo sin. Išao sam da se malo smirim, pa kako nisam naučen na gradski život, jedva sam izdržao tri nedjelje.

Na kraju našeg razgovora ja bih još nešto rekao o današnjem i budućem vremenu.”

„Hajde, Stevo, samo reci!”

„Mislim da se opet sprema zlo. Čujem što se priča u narodu. Kažu da u Hrvatskoj mogu živjeti samo Hrvati. Ja sam malo vremena bio u Engleskoj pa sam vidio i čuo da tamo živi zajedno hiljadu nacija, a zakon je za sve isti što bi nam moglo biti putokaz kako naprijed. Ljude koje srećem također su uplašeni. Samo mislim da se danas narod ne bi dao voditi kao ovce na klaonicu, kao mi nekad. Ipak, mladi nijesu upamtili rat, pa ko će ga znati kako bi se ponašali.

Ovo selo ima mene, dakle nema budućnosti, a osim moje, pokriveno je još par kuća, ali stalnih stanovnika nema.”


Žarko Uzelac, Brakusova Draga

Ubile su ga ustaše koji su prije rata bili s njim u prijateljskim odnosima

Žarko Uzelac, sjeća se dobro toga dana, 12. juna 1944. godine:

„Čuvao sam stoku u blizini željezničke pruge. Tu su još sa mnom bili Dušan i Petar Brakus, Grozda i Slavka Brakus te Anka i Jelka Brakus (preživjela masakr). Kada su vidjele vatru u selu, djevojčice su potrčale kućama i tamo ih ustaše pobiše na najstravičniji način. Igrali smo se kod samog tunela u Dragi i čuli kako se puca iz mitraljeza. U tom času naišle su ustaše i pozvale nas k sebi. Bilo je oko 9,30 sati ujutro, a kiša je lagano padala. Došli smo blizu njih, i oni su nas pitali ima li partizana u tunelu, na što smo odgovorili da nema. Onda sam upitao: Gdje su naši roditelji? Rekli su nam da su otišli u Otočac i da stoku trebamo goniti za njima, što smo mi i učinili. Kad smo došli do glavnog prelaza preko željezničke pruge rekli su nam da sa stokom krenemo kroz usjek.

Na kraju usjeka jedan stariji ustaša je zaustavio drugoga koji je nosio puškomitraljez tražeći ga da nas pobije. Ovaj je to odbio rekavši neka ubija onaj kome se to radi, a on neće. Na to je puškomitraljez primio jedan ustaša nižeg rasta i zapucao. Pobjeći se nije moglo jer je usjek bio dug oko 150 i visok 100 metara. Ispred mene je trčao Dušan a za mnom Petar. Pao sam potrbuške i glava mi je bila zaklonjena iza jednog kamena pokraj pruge. Kad me ustaša ranio u nogu, osjetio sam kao da mi se u nogu zabilo nekoliko eksera i drugo ništa. Čuo sam kako neko lupa po pragovima pruge. To je ustaša trčao za Dušanom jer sam poslije naišao na Dušana mrtvog u krvi. Čuo sam rafal i kamenje kako pršti iznad moje glave.

Ustaša se poslije prugom vratio nazad, zaklali su naše blago i odagnali prema Vrhovinama. Ranjen sam bio na šest mjesta i to: kičmu, lijevu nogu na tri mjesta, desnu nogu i ruku. Na nogu nisam mogao gotovo ništa, vidjele su se žile. Kad je sve utihnulo, pomakao sam se i smračilo mi se pred očima. Malo sam odmorio, došao k sebi i ustao. Negdje oko 20 metara od mene ležao je Petar presječen rafalom preko prsa, a glava mu je bila sva u prašini. Došao sam do njega i kad sam mu stao na nogu pao sam kraj njega. Ležao sam više od pola sata i nisam mogao ustati. Da je Petar uspio napraviti samo još dva koraka, uspio bi pobjeći iz usjeka niz put. Ja sam ipak krenuo niz brdo. Išlo je nekako, ali kad je nastala uzbrdica, stalno sam padao na leđa. Kako sam odlučio da idem u Čelinu kod ujaka, a ne našim kućama, to ne znam objasniti.

Cestu sam prešao oko dva sata popodne. Sunce je grijalo i padala je lagana kiša. Nekih pet metara po prelasku ceste legao sam kraj jednog telefonskog stuba. Najednom kamenu, udolici, našao sam vode i popio. Cestom su prošla dvoja kola ustaša. Pjevali su i veselili se. Nisu me primijetili. Tada sam se spustio pod kamen jer sam imao još toliko snage. Čuo sam zvona na stoci i pomislio kako se stoka rasula, pa će me na taj način ustaše pronaći. Izvukao sam se ispod kamena, ali sam pao potrbuške. Nijesam se mogao pomaći jer sam izgubio mnogo krvi. Najednom sam se kamenu napio vode i zavukao u žbun u blizini putića za Čelinu. Ustaše su u selu, čuo sam, gonili stoku, vikali i pucali. Blizu kuća u Čelini stigao sam na zalasku sunca. Trebao sam preći još samo jednu ravnicu, ali dok sam je prelazio, morao sam muke mučiti i polijegati više puta.

Bilo je oko devet sati uveče kad sam se dovukao do ujakove kuće i zvao u pomoć. Međutim, nitko se nije odazivao iako sam čuo da u kući netko priča. Zvao sam ponovno ujnu i tada su opazili da netko zove. Odjednom je preda me izašao Stevo Brakus (koji se izvukao iz zapaljene kuće), uto naiđe ujak i polusestra mi Mileva. Oni su me donijeli u kuću, previli me, dali mi varenike da popijem, zaključali vrata i otišli da se sakriju, tako da sam noć proveo sam. Ujutro mi je druga polusestra zakucala na prozor pitajući jesam li živ. Svi su znali da su moji svi pobijeni i izgorjeli u zapaljenoj kući, otac, braća i sestre, ali mi zbog stanja u kom sam se nalazio nisu rekli.

Ujutro su me na konjskim kolima povezli u Brlog kod Nijemaca i to tako što me ujna povezla cestom, a ujak sišao prečicom i sačekao nas malo dalje. Odmah na putu susrela su nas dvojica ustaša i pitala šta mi je. Ujna im je rekla da sam se kod ovaca ranio bombom i tako smo prošli. Da su nas pitali od kuda smo, i da su saznali istinu, sigurno bi nas zaklali. Nakon što me ujak preuzeo, ujna se istom prečicom vratila natrag. U Brlogu je kod Švaba tumač bio Dušan Šepurina, ujakov poznanik iz Zalužnice. Njemački liječnik me pregledao, previo, pitao ujaka tko je to meni učinio, i poslao nas uz pratnju u Brinje. Putem ka Brinju smo išli kroz pravoslavna srpska sela, a u Brinju su bile ustaše i Nijemci.

Kad su me unijeli u jednu zgradu, dali su meni i ujaku supu da pojedemo, malo sam lakše progledao. Odnijeli su me iz te zgrade u pratnji ujaka u bolnicu, koja je bila malo dalje i do nje smo stigli u pet popodne. Doktora tu nije bilo, a bilo je dosta ranjenih ustaša i Švaba. Kad je liječnik došao, najprije je potrgao s mene sve zavoje kojim sam bio previjen u Brlogu. Rekao je da trebam ostati u Brinju i da mi ujak nađe stan dok mi se ne zaliječe rane. Ujak nije ni pokušao da traži stan, jer je to hrvatsko naselje i pored Nijemaca puno ustaškim vojnicima. Kada bi saznali tko smo, znate što bi nam učinili.

Ujak me preuzeo iz bolnice i odvezao natrag u Brlog. Tamo me smjestio kod jednog svog poznanika. Tu sam bio blizu liječnika njemačke vojske. Sjećam se da sam tamo jeo palentu i zelenu salatu. U Brlogu kod njemačkog liječnika su bile i dvije žene koje su se ranjene izvukle iz zapaljene kuće u Brakusovoj Dragi, Isaljuša i Kaja Đidina. Njih su ispitivali njemački oficiri i nešto zapisivali. Ja sam nešto htio reći, ali mi nisu dali. Odatle su nas Nijemci nakon nekog vremena uputili u bolnicu u Gospić. Vratili smo se u Zalužnicu kući ujaka Dmitra. Ujak je otišao u Čelinu da traži lakša zaprežna kola od jednog čovjeka, ali mu ovaj nije htio dati, bojeći se da će ostati bez njih i da će nas tamo ubiti ustaše. Kako nismo otišli u Gospić, uputili smo se ponovno u Brlog.

Ujak Dmitar me smjestio u kuću dobrog čovjeka, Marka Bjelobabe, gdje sam proveo osam dana. Švapski liječnik dolazio je svaki drugi dan da mi previje rane. Donosio je i cigarete mom ujaku, a meni suve šljive i bombone. Ponovno su me iz Brloga uputili u bolnicu u Brinje. Tamo sam u bolnici našao Radu Pantelijinog koji je bio u Brinju operisan na bruh. Tamo sam proveo tri mjeseca i lijepo prizdravio, pa su me odvezli ujakovoj kući u Čelinu. Više nisam išao nikuda.

U proljeće 1945. godine, kad smo oslobođeni, bratić Božo Brakus mi je napravio drvenu sandalu na visoku petu koju sam nosio da otegnem žilu, što mi je znatno pomoglo.

Kako su svi moji najdraži i najmiliji pobijeni i izgorjeli u zapaljenoj kući i to: otac Vujo (55 godina), sestra Vida (22 godine), brat Jovo (16 godina) i brat Mićo (9 godina), ostao sam sam i živio kod ujaka Dmitra u Čelini sve do 1949. godine. Tad sam se oženio, vratio se u Brakusovu Dragu i tamo napravio kuću za koju sam od države dobio jedino crijep. Žena mi je rodom iz Zalužnice. Od njene porodice, ustaše su joj ubile đeda Petra. Ubile su ga ustaše koji su prije rata bili s njim u prijateljskim odnosima.

Invalid sam 40%, ne primam nikakvu invalidninu, jer sam, kako kažu, u redovnom radnom odnosu. Valjda to tako mora biti.

Ali u vrijeme sadašnje, dešavaju se, kako čujem i vidim, gadne stvari. Svakakve izjave mržnje slušamo s televizije i radija. Govore ih sa žarom kao i oni Pavelićevi 1941. godine, oni čak i u koje smo godinama vjerovali, koji su nas učili da sve zaboravimo, oni koji su i stvarali ovu zemlju mira i slobode. Kako je krenulo, moglo bi biti gore nego što je bilo ukoliko se opet međusobno zakačimo. Mišljenja sam da se Srbi više ne bi dali prevariti. Ja dok mogu, nikom se ne bih dao živ u ruke da me onako muči, radije bih se sam preklao. Mada, nikoga ja ne mrzim, sa svima sam dobar, nikada do sada vama nisam ništa pričao o mojoj i mojih suseljana tragediji.

Moj životni princip je uvijek bio da gledam u čovjeku čovjeka, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Ne znam u što će se sve ovo izroditi?…”

U zaseoku Brakusova Draga smještenom između Zalužnice i Vrhovina u Lici, ustaše su masakrirale i u jednom danu, 12. juna 1944. godine, žive spalile u kući Branka Brakusa Đide 57 Srba, žitelja toga sela: muških 22, ženskih 35, od kojih djece u starosti do 16 godina 33 ili 58%.

Prezime, ime oca, ime i godina starosti žrtve:

1.       Brakus Branka Marta. 12 god.

2.      Brakus Branka Dušan, 6 god.

3.      Brakus Branka Mile, 4 god.

4.      Brakus Branka Pera, 9 god.

5.      Brakus Petra Vojkan, 44 god.

6.      Brakus Vojkana Boja, 42 god.

7.      Brakus Gece Kata, 56 god.

8.      Brakus Marka Staka, 32 god.

9.      Brakus Steve Mira, 8 god.

10.    Brakus Steve Kaja, 6 god.

11.     Brakus Steve Đuro, 5 god.

12.     Brakus Steve Rade, 3 god.

13.     Brakus Ise Jovo, 3 god.

14.     Brakus Nikole Vlado, 58 god.

15.     Brakus Vlade Savka, 15 god.

16.     Brakus Vlade Slavka, 10 god.

17.     Brakus Vlade Radojka, 9 god.

18.     Brakus Vlade Mira, 7 god.

19.     Brakus Gece Staka, 34 god.

20.    Brakus Branka Dragica, 11 god.

21.     Brakus Branka Rade, 6 god.

22.    Brakus Filipa Marica, 29 god.

23.    Brakus Mile Milivoj, 44 god.

24.    Brakus Steve Đuro, 3 god.

25.    Brakus Mile Maša, 41 god.

26.    Brakus Milivoja Grozda, 9 god.

27.    Brakus Dušana Ankica, 6 god.

28.    Brakus Veljka Anka, 42 god.

29.    Brakus Milivoja Staka, 39 god.

30.    Brakus Milivoja Ankica, 8 god.

31.     Brakus Milivoja Mile, 5 god.

32.    Brakus Milivoja Mira, 4 god.

33.    Brakus Milivoja Jeka, 2 god.

34.    Brakus Rade Pera, 34 god.

35.    Brakus Rade Dušan, 15 god.

36.    Brakus Rade Petar, 10 god.

37.    Brakus Rade Lazo, 8 god.

38.    Brakus Rade Dragica, 5 god.

39.    Brakus Laze Dušanka, 27 god.

40.    Brakus Nikole Dane, 44 god.

41.     Brakus Mane Kata, 12 god.

42.    Brakus Nikole Dragica, 14 god.

43.    Brakus Mile Pera, 43 god.

44.    Brakus Nikole Dušan, 44 god.

45.    Brakus Mane Latinka, 59 god.

46.    Brakus Đurana Julka, 42 god.

47.    Brakus Mile Marija, 59 god.

48.    Brakus Mile Anka, 22 god.

49.    Popović Milana Milan, 4 god.

50.    Uzelac Dane Marija, 56 god.

51.     Uzelac Sofije Čedo, 8 god.

52.    Uzelac Sofije Jovo, 6 god.

53.    Uzelac Đure Vujo, 55 god.

54.    Uzelac Vuje Vida, 22 god.

55.    Uzelac Vuje Jovo, 16 god.

56.    Uzelac Vuje Mićo, 9 god.

57.    Uzelac Mile Ana, 1 god.



Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com


https://youtu.be/pJSz3jqGxk4

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top