Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj u Lici na području Lovinca i Gračaca

Datum objave: četvrtak, 10 decembra, 2020
Objavljeno u Lika, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

GORSKI KOTAR I LIKA

LOVINAC – GRAČAC

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dane Gnjatović Danica, Rasoja selo Gnjatović, Lovinac

Skočio sam u vrbik pa u potok. Ustaše su jurile za mnom i pucale

Rasoja selo Gnjatović nalazi se jugozapadno od Lovinca u kotaru Gračac. U njemu su živjeli pravoslavni Srbi od 1712. godine. U martu 1941. godine selo je imalo 150 stanovnika koji su živjeli u 25 domaćinstava, od kojih 21 u selu Rasoji, 3 u mjestu Lovincu i 1 u Sv. Roku. Sva domaćinstva imala su zajedničko porodično prezime Gnjatović. Samo osam dana nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u selo su došle ustaše iz susjednih hrvatskih naselja: Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica Zdunića i Matijevića. Njima je rukovodio Mate Zdunić Matešin i Jure Skorup. Zabranili su svojim susjedima Srbima da se udaljavaju iz svojih kuća bez propusnica koje će im izdavati nove ustaške vlasti u Lovincu. Ustaše su počele zalaziti u selo i pljačkati srpsku imovinu, prije svega stoku. Srbi su se počeli sklanjati, a neki su uspjeli otići i u Srbiju.

Položaj srpskoga naroda bivao je sve teži iz dana u dan. Kulminacija je bila 10. juna 1941. kada je u Lovinac došao zloglasni Mile Budak, rodom iz susjednog sela Sv. Rok. S njim je iz Zagreba doputovao već po zločinima poznati gospićki ustaša Mirna Rosandić. Okupile su se domaće ustaše 11. juna 1941. i masa hrvatskih seljaka kojima je Budak govorio o čistoći hrvatske nacije i položaju Srba u Hrvatskoj. Bio je veoma jasan i odlučan:

„…Što se Srba tiče, nije dosta drvo posjeći, treba mu i žile iščupati…”

U vezi s tim na sastanku su s ustašama dana i neposredna uputstva. Istoga 11. juna 1941. ustaše su već poslije podne pohvatale 18 Srba, a zatim ih hvatali pojedinačno da bi ih u vremenu od 29. jula do 2. augusta iste godine pohvatali 109 i sve pobili 2. augusta 1941. godine u njihovim kućama i na njivama. Tako je u ovom selu za kratko vrijeme postojanja NDH ubijeno gotovo sve srpsko stanovništvo, kako ono pokršteno tako i ono koje se nije htjelo odazvati katoličkim župnicima da se dođu pokrstiti i život će im biti pošteđen. Od aprila do augusta 1941. godine ustaše su ubile 127 od 150 stanovnika sela Gnjatović. Njihovu imovinu su opljačkale, većinu domaćinstava popalile, a u nekoliko srpskih kuća uselili Hrvate: Pavičiće, Blaževiće i Dragičeviće. Nestalo je Srba i srpskog naselja, koje se nikad nije obnovilo. Selo je pretvoreno u groblje. Pokopani su Srbi svuda gdje su i ubijani.

S prvog masovnog pokolja Srba 11. juna 1941. godine pobjegao je jedini Dane Gnjatović Danica koji je tada imao 23 godine života. Na putu do mjesta zločina ispod Gradine u Raduču u pokušaju bijega ubijen je Gnjatović Đure Dmitar Čako.

Svjedočanstvo Dane Gnjatovića zapisao je 1983. Nikola Gnjatović, a ono glasi:

„… Poslije pokušaja bjekstva i ubistva Dmitra Čake, kod njive Barišinke, ustaše su sa uperenim puškama odjednom pobješnjele, počele su psovkama i prijetnjama govoreći da i nama spremaju „kolač”. Sprovele su nas za Lovinac. Kod stare pijace na ulazu u Lovinac po dvojicu su nas vezali i počeli udarati kundacima. „Nemojte, braćo, kumim vas bogom”, govorio je Simo Nikole Gnjatović, star 70 godina. Psovke i udarci su padali kao kiša. Udarali su kundacima, cijevima od pušaka i tjerali nas da što brže idemo. Starog Manišu, Gnjatović Save Manu, starog 84 godine nekoliko puta su obarali udarcima, dizali ga i tako ponovno. Kada smo prišli žandarmerijskoj kasarni, on je povikao: „Ne dajmo se, braćo, u kasarnu, tamo smo gotovi!” Ali je sve bilo kasno, ništa se nije moglo poduzeti, jer smo bili izmučeni i povezani.

Uveli su nas naši domaći Hrvati ustaše u kasarnu i onako po dvojicu vezanih gurnuli niz stepenice u podrum. Jedan za drugim padali smo glavačke, na leđa, potrbuške kako je koga zadesilo. Teška gvozdena vrata se zatvoriše i nasta grobna tišina. U podrumu žandarmerijske stanice nastalo je mučno razmišljanje. Strah se uvlačio u kosti, tjeskoba u srce, a teške slutnje u misli. I kao obično ljudi kada dopadnu muka, razmišljaju zašto ih je to snašlo… Svaki od nas je razmišljao, tražio je „svoju krivicu” zbog koje je ovdje došao. Nisu se ranije svađali s tim svojim komšijama Hrvatima, koji ih sada hapse, tuku i zatvaraju, čak su s njima prijateljski živjeli. Nisu pripadali nijednoj političkoj stranci da bi im se zamjerili. Toliko beznačajnih pitanja prolazilo nam je kroz glavu, ali niko nije nalazio pravog razloga zbog koga se, eto, gubi glava.

Već je pala noć i nije nam ostalo mnogo vremena za razmišljanje. U podrum se sjurila grupa pijanih razbojnika. Pored ruku vezaše nam i noge te redom stadoše tući kundacima, nogama, šakama, čime su prije stizali. Žestoko je Kaneta udarao starog Manišu, a ovaj je samo ječao. Udarci su letjeli sa svih strana. Prostorija je bila mala i polumračna. Razbješnjele ustaške zvijeri nisu gledale kuda udaraju. Razaznao sam glas jednog ustaše koji je govorio: „Nemoj udarati po meni, udri svinje srpske!” Nastala je opća gužva, digla se prašina, ljudi su jedva disali. Jauci i stenjanje sve su se više pojačavali, a udarci nisu prestajali. „Gospodo, pa što smo vam skrivili? Nemojte ako boga znate”, zaklinjali smo, ali džabe. „Majku vam srpsku, krv ćete propišati”, derale su se ustaše i još žešće udarale.

Ljudi vezanih ruku i nogu bili su nemoćni i jedino im je preostalo da jedan ispod drugoga zavlače glave. Stari Maniša i Simo više se nijesu pomjerali. Osjećalo se samo da teško dišu. U ovoj općoj gužvi i polutami zavukao sam se ispod njih i tako se uspio zakloniti da što manje dobijem udaraca.

Zlikovci su se već umorili tukući i samo su kriještali psujući sve što im je padalo napamet. Odjednom se pojavila druga grupa ustaša. Čula se komanda: „Izađite i odmorite se… mi ćemo nastaviti.” Ponovno je počelo žestoko udaranje. Ovi su sa sobom donijeli kolce i tukli su po nama kao po vrećama. Sve je manje bilo jauka. Bili smo premlaćeni već toliko da se čulo samo stenjanje. Tako su se redali od pada mraka pa do iza ponoći. Odjednom su zlikovci napustili prostoriju. Poslije ovakve torture postalo je svima nama jasno da nemamo nikakve „krivice”, osim činjenice da smo Srbi i da nam treba kako je uputio svoje ustaše Mile Budak ,,i žile iščupati…” Očistiti Hrvatsku od srpskog naroda.

Ubrzo iza toga u podrum je ušao Krešo Drezga, ustaški zapovjednik i odmah počeo pretresati džepove i čemere pretučenih Srba. Pronašao je nešto novca, a zatim napustio podrum. Čim je izašao, ponovno se pojavi grupa ustaša. Pomislio sam da će nastaviti mučenje. Međutim, počeli su da nam skidaju vezove s nogu i odjednom je pala komanda: „Napolje, svinje!” Samo neki od nas mogli su da se kreću. Simi je bila slomljena ruka, a Mili Crnji jedna ruka i jedna noga. Stari Maniša davao je samo znake života. Svima su bile glave krvave i podbuhle od batina. Jedva smo se međusobno raspoznavali. Većina se nije mogla kretati. Vukli su nas kao stvari i prosto bacali na zaprežna kola špediter. Nepokretne su bacali na kola kao vreće, a nas ostale preko njih. Ustaše su posjedale preko nas. Kola su krenula prema željezničkoj stanici, a odatle skrenuli prema Raduču. Još u oružničkoj postaji osjetio sam da su mi, u onoj gužvi i tučnjavi, vezovi na rukama popustili. Gajeći tračak nade da pobjegnem, mirno sam ležao na špediteru. Ispod mene je bio stari Maniša.

Stigli smo do kapele „Jovića Kadina” u Raduču. Kola su odjednom skrenula pod Gradinu i zaustavila se u potoku. U momentu kada su nas skidali s kola izvukao sam ruke, skočio u vrbak pa u potok. U glavi mi je sinulo da ću ostati živ, pa sam takvom snagom trčao da nikada to više ne bih mogao ponoviti. Zora je svitala i vidljivost još nije bila sasvim dobra. Nastala je pucnjava. Zločinci su jurili za mnom i vikali: „Pucaj, pobježe!”, a ja sam tako trčao preko njiva kroz žita koja su me zaklanjala. Još uvijek sam čuo gustu pucnjavu, ubijali su ostale moje Gnjatoviće. Još jedno vrijeme čuo sam zvižduk zrna iznad svoje glave i pucanje iz nekoliko pušaka. Zaplašen, bježao sam svom snagom iako više nisam čuo pucanje. Goniči su mi izgubili trag i odustali su od daljnjeg gonjenja.

Pošto sam stigao u Mogorićka polja, možda nisu smjeli da me dalje gone, i najprije sam se javio čobanima. Dok sam ispitivao djecu kakvo je stanje u Mogoriću, iz grma se pojavio Perica Rošić s lovačkom puškom. Ranije ga nisam poznavao, uplašio sam se i opet počeo bježati. Čobani su mu rekli da bježim s masovnog pokolja. Oni su čuli pucnjavu i vjerovali su mi, pa me Rošić pozvao da se vratim govoreći mi: „Naši smo.” Sve sam mu ispričao što se desilo sa Srbima iz sela Gnjatovića, a zatim smo otišli kod njegove kuće. Stavio mi je slane obloge po glavi i tijelu. Nahranio me i tu sam ostao cijelu noć. Ponudio mi je da ostanem kod njih da me kriju od ustaša, ali ja sam težio da odem do Gračaca. Majka mi je rodom iz Štikade i otud mi je bliže da nešto saznam o ostaloj porodici koja je još ostala iza mene u selu Gnjatovića. Tako sam se skrivao po Resniku i Crnopcu do ustanka kada sam otišao u prve redove da se borim protiv fašizma i ustaških krvoloka…”[1]


Nikola Gnjatović, Rasoja selo Gnjatović, Lovinac

Osjetio sam svoju toplu krv po rukama       

„Drugog augusta 1941. godine preko sela Gnjatovića prevukla se krvava zora. Oko sela na svim prilazima i uzvišenjima stajale su hrvatske ustaše. Obučene u žute ustaške uniforme izmiješane s dijelovima uniforme Jugoslavenske vojske i civilnog odijela, s noževima na puškama, mračnih i nemilosrdnih lica, upadale su u svaku kuću. Gnjatovićima više nije bilo ni od kuda pomoći. Spasa im nije bilo. Ovog ranog ljetnog jutra ustaše dođoše da unište i posljednji život sela. Krvnici su se našli pred svakom srpskom kućom. Jeza je obuzimala i staro i mlado. Strah se sve više uvlačio u kosti, srce se stezalo, a teške slutnje obuzimale su misli.

Ničega nije bilo što bi u tom sudnjem času spasilo Gnjatoviće. Hrvatske ustaše su mogle ubijati muškarce, žene i djecu, silovati žene i djevojke, pljačkati imovinu, paliti kuće, činiti svakojaka zvjerstva, samo njima slična. Sve je to njima bilo ne samo zadovoljstvo, nego i ozakonjeno po genocidnim zakonima njihove Neovisne Države Hrvatske, poglavara Ante Pavelić.

Ovoga jutra u selu je bilo malo Srba muškaraca. Osamnaest su ih već pobile ustaše 11. juna 1941, a sedamnaest ih je prije nekoliko dana pobjeglo u obližnje šume i u Srbiju. Sila ustaškog oružja ovog jutra će se oprobati nad ženama, djecom i starcima. Upadali su u kuće i naređivali: „Van!” Drugi su sačekivali u dvorištu i postrojavali uza zid muško i žensko, staro mlado. Za djecu dignutu iz kreveta, još neobučenu, majke su molile da ih obuku. To im nije vrijedilo. Surovo i grubo, uz udarce kundakom, žene su sa golišavom djecom izlazile na dvorište svojih kuća i postrojavale se. Kuće su ostale otvorene, bez čeljadi i još toplih kreveta. Hrvatske su ustaše stajale s uperenim puškama. Narod je bio toliko prestravljen da ni glas nije puštao. Djeca su razrogačenih očiju, ukočenog pogleda, zurila u razbojničke puške. Vrijeme je užasno sporo prolazilo, a ustaše su nešto čekale. Odjednom se čula puška nasred sela, a zatim je otpočela pucnjava kod svih kuća. Nezapamćeni vrisak žena i djece nastao je po cijelom selu. Ali za kratko. Ustaški zapovjednici izdali su stroga naređenja da svjedok ne smije ostati. Riješili su poubijati sve do posljednjeg djetta i starice. Sve je to striktno, predano i vjerno izvršeno, baš onako kako im je stajalo u idejnom programu Nezavisne Države Hrvatske.

Po srpskim dvorištima je tekla krv srpskih seljaka. Majke su djecu zaklanjale svojim tijelima, zamotavale u suknje i tako pogođene ustaškim puščanim zrnima padale preko svoje djece. I odrasli su se hvatali jedni za druge tražeći spas, ili im se javljala želja da i u smrti budu zajedno. Ko zna? U samrtnom grču stezali su jedno drugo. U svakom dvorištu završavali su se posljednji trzaji života.

Pera Ljudina porađala se na dvorištu. Žene su molile ustaše da im dozvole porodilju uvesti u kuću. Nisu dozvolili. Smijali su se. Porodila se tu na dvorištu. Marica je priskočila i pomogla. Jedan ustaša je upita: „Što je rodila?” „Muško”, odgovorila je Marica.

„Ubij pašče”, naredio je komšija, ustaša Marko Balen Zula, koji je nadaleko bio čuven po zločinima.

Pucanje se utišalo. Djeca koja još nisu bila pogođena, zaklonjena majčinim tijelima, počela su plakati i dozivati svoje majke i bake. Druga su se gušila pritisnuta tijelima roditelja. Ustaše već omamljene krvlju, zađoše po dvorištima i noževima uz istovremeno pucanje dovršavale su svoj zlikovački posao. Tako se gasio i posljednji život u svakom dvorištu i kući sela Gnjatović. Jedan ustaša ponesen zločinom, zapalio je stog sijena. Zapovjednik Zula strogo je naredio da se prestane paljenjem. Seoski starješina Matešin Zdunić je dodao: „Zašto paliti kada je sad to naše.” Tako je paljenje obustavljeno.

U domaćinstvu mojih roditelja bilo je trinaestero čeljadi. Mog oca Dmitra ustaše su ubile još 11. juna 1941. godine s još 17 drugih naših komšija. Moj brat od strica Jovičina, pobjegao je u aprilu 1941. iz Beograda gdje je radio od 1937. godine i došao kući. Ovoga jutra, 2. augusta stajali su uza zid u dvorištu: moja majka Duka (49), brat Mićo (17), brat Bogdan (9), sestra Soka (29), sestra Marica (21), sestra Ankica (19), dvoje djece moje starije sestre Soke: Dara (3) i Darko (2), te strina Milica (54). Tu u kući bila je i moja baka Milica (84) i ja, četrnaestogodišnji dječak, još smo ležali u babinoj sobi.

Probudilo me komešanje, psovke i bat cokula po dvorištu. Odjednom je nastala tišina. Iz kreveta kroz prozor vidjo se dvorište. Porodica je bila postrojena uza zid štale. Mama je držala u naručju neobučenog unuka Darka. Bogdan joj se priljubio uz suknju. Soka je držala kćerku Daru. Ostali oko njih. Svi su ćutali, problijedjeli i od straha premrli. Ustaše, Pavao Matijević Milin, Frane Jadričin i još jedan, koga nisam poznavao, držali su puške s bajonetama uperene prema njima. I oni su ćutali. Čuo se samo dječji glasić: „Mama, nosi me odavde…” Ćutanje je trajalo beskonačno, čuo sam pušku u komšiluku. Ustaše se uznemiriše. Ustaša Frane Jadričin izdvojio je sestru Ankicu, a onda je počela pucnjava. Ranije se Ankici udvarao pa ju je, vjerovatno, zbog toga izdvojio. Topla ljudska krv razlijevala se po popločenom dvorištu naše kuće. Poslije jauka čulo se stenjanje i krkljanje. Plotuni nisu prestajali. A onda, jedan se ustaša prisjetio. Otvorio je vrata babine sobe u kojoj sam bio i ja. S praga plamen je liznuo, jednom, drugi put. Soba je stravično ječala, činilo mi se tako dugo. Osjetio sam svoju toplu krv po rukama. Čaršav je bio krvav. Nisam shvatio koliko sam ranjen, samo sam osjećao da sam živ. Još se nisam usudio da se pomjerim. U dvorištu je nastala tišina. U toj jezivoj tišini čuo se dječji glasić,

„Mama”, a zatim zvjerski glas ustaše: „Smiri ga, vidiš da ti pruža ruke. Nije ti valjda žao metka.” Puška se oglasila i dječji glas se smirio. A onda su ustaše žurnim koracima napustile dvorište. „Jesi li živ?”, upita me moja baka Milica. „Jesam, živ sam, ali sam krvav.” Ona se nije pomicala, samo reče da nije pogođena.

U isti mah dok smo se ja i baka jedno drugom javljali, u sobu utrča moja sestra Ankica. Na njeno pitanje jesmo li živi, spazio sam ustašu Franu Jadričina kako žureći ulazi u dvorište. Ankica je bez glasa istrčala, s ustašom se susrela na vratima kuće. Osorno je viknuo: „Izlazi van!” Pucao joj je u leđa iz blizine, koliko je puška dugačka. Čulo se ječanje, onda još dva pucnja i kraj. Zatim je zlikovac utrčao u drugu sobu. Bajonetom je otvorio škrinju u kojoj je stajala djevojačka roba, nakit i očev zlatni sat koji je donio iz Amerike. Kratko se zadržao i trčećim korakom napustio dvorište.

Po selu se čuo još poneki pucanj i zavijanje pasa. Ubijali su vezane pse. Nevezani su se razbježali od pucnjave. Zatim je nastala tišina. Ustaše su, vjerovatno, sabirale utiske svoje „akcije”. Pomjerio sam se u krevetu i ustanovio da nisam teže ranjen. Imao sam dvije rane na rukama i jednu ogrebotinu na desnom kuku. Pomjerajući se nisam osjećao bol. Vjerovatno je strah bio jači od bola u ranama. Ja moram pobjeći. Ta me misao sve jače obuzimala. Nagonska želja za životom u meni se sve više pojačavala.

Skočio sam iz kreveta i baki rekao: „Ja bježim.” „Nemoj, sinko, što ćeš ti kada nitko nije ostao živ.” To su posljednje riječi koje sam čuo od članova porodice moga oca Dmitra.

Vrata od kuće i naših soba bila su širom otvorena. I pored toga iskočio sam kroz prozor. Na dvorištu su ležala izukrštena mrtva tijela Dmitrašinove čeljadi. Njih desetero. Mićo je pokušao da pobjegne pa su ga razbojnici ubili na izlazu iz dvorišta. Majka je potrčala k njemu. U naručju je držala unuka, a s drugom rukom povukla je i sina Bogdana. Bogdan joj je bio najmlađi osmo dijete. Ni devet godina nije imao. Prvo dijete Soku, rodila je 1912., a njega tek 1932. godine. Bio je tako krupan, tako lijep, da se majka njime ponosila. Drugo ustaško zrno kroz njena leđa usmrtilo je i unuka Darka. I Bogdan je ležao mrtav pokraj majke. Soka nasred dvorišta, kćerka prekrivena njenim tijelom. Strina Milica na vratima štale. Marica pred ulazom u podrum, a Ankica prevješana preko kućnog praga. Baba se nije pomjerala iz kreveta.

Zidovi kuće i štale bili su poprskani krvlju. Krv je zacrvenila svaki kamen u dvorištu. Da li je još neko od njih živ? Ne, nije. Njih se moralo napustiti i bježati što dalje. Kuda? Tamo nekud, ko zna kuda. Bez cilja, bez nade u povratak. Bježati od tih stravičnih prizora, od tih ustaških razbojnika koji su posijali i siju smrt srpskom narodu. Bježati, bježati, bježati bez ikakve nade u ponovni susret sa svojima najmilijima.

Preko te krvi, između tih leševa potrčao sam bos i samo u košulji. Trčao sam prema brdu Gušavica. Čulo se nekoliko pušaka, a onda vriska i pjesma ustaških razbojnika. Nekuda su odlazili. Mislio sam da me gone i trčao sam bez duše. Trčao sam u gusto šipražje Gušavice i zastao. Snage mi je ponestalo. Sada sam vidio da su mi i noge krvave. Pomislih da sam i u njih ranjen. Ne, to nije bila moja krv. To je bila krv moje porodice. Preko njih mrtvih i krvavih sam prešao u kućnom dvorištu.

U džbunju svaki šušanj u menije pojačavao strah. Na pašnjacima okolnih hrvatskih sela: Ličkog Cerja, Matijevića, Prpića, Šunića, Zdunića i pod Cvitušom čobani su pasli stada. Odjekivala je uobičajena pjesma momaka i djevojaka. Hrvati su se kretali po dvorištima i njivama. Svuda se život normalno odvijao. Samo u selu Gnjatovića više se nitko nije kretao. Bila je grobna tišina. Samo su tu po dvorištima, ležala srpska ukrućena i krvava tijela. Krv njihova sušila se na dvorišnom kamenju.

Ustaše su, obavivši svoj posao, napustile selo. Nad mrtvom Rasojom cijeli dan vladala je tišina, samo su goveda mukala, ovce blejale i koze meketale. Ni živina nije napuštala svoja skloništa. I životinje kao da su razumjele užas koji se dogodio nad njihovim domaćinima. Uveče sam se primakao bliže kućama. Još uvijek me držala nada da je netko ostao živ. Nad selom Gnjatovića vladala je nijema tišina. Našao sam sklonište pod okapinom u Volarici i uporno naprezao sluh i vid u nadi da čujem ili vidim makar koga živoga. Ništa se nije vidjo ni čulo. Odjednom je počelo zavijanje pasa nad mrtvim tijelima njihovih domaćina. Obuzeo me užasan strah. Drthao sam cijelim tijelom. Srce mi je udaralo da mi se činilo da pećina odjekuje od njegovih damara. U jednom trenutku sam se izgubio. Ne znam kada su psi prestali zavijati. Kada sam se prenuo, oko mene je sve obavila tamna noć.

Lavež pasa privukao mi je pažnju ka selu Zdunići. Očito da je neko prolazio kroz ovo hrvatsko selo. Zatim se čulo nekoliko pušaka na raznim krajevima sela. Malo kasnije pojavila se vatra, čula pjesma i pucnjava. Matešin Zdunić se sa svojim ustašama veselio „uspjehu” jučerašnje akcije. Razmišljajući o beznadežnosti, tamna noć je beskonačno trajala. Groznica me nije napuštala. U selu Zdunića još uvijek je gorjela vatra. Pekli su janjce iz torova pustog srpskog sela Gnjatovića. Pjevali su zlikovci u znak zadovoljstva i pucali iz pušaka. U neko doba sve se stišalo. Još sam bio budan. U toj grobnoj tišini strah se do bezumlja pojačavao. Sve mi se više utiskivala misao da spasenja životu nema, a isto tako se sa tom mišlju borila želja za životom. Ali, izlaz iz takve situacije niotkuda se nije nazirao. Beznadežnost je prevladavala. Izgubio se osjećaj za vrijeme. U takvom magnovenju sam zaspao, ne znam kada. Probudilo me dovikivanje ljudskih glasova. Sunce se već ponovo izdiglo iznad Visočice. Mrtva pitoma dolina Rasoje, do juče u to jutarnje vrijeme bila je puna života, pjesme i veselja. Gladna stoka čula je ljudske glasove i javljala se iz zatvorenih torova.

Od Cerja preko Klanca dolazila je grupa hrvatskih seljaka. Od Lovinca i Zdunića ulazile su u naše selo Gnjatovića druge grupe. U svakoj je bilo naoružanih ustaša, ali više onih bez oružja, muškaraca, žena, a i djece. Razilazili su se po našim kućama. Tačno se vidjo da su organizovani. Znalo se ko na čije srpsko domaćinstvo Gnjatovića „ima svoje pravo”. U mojoj kući čula se puška. To je bio jedini pucanj u ovome danu. Ubili su osamdesetčetverogodišnju moju baku Milicu koja je jučer, kada sam pobjegao, ostala živa. Vjerovatno se starica cijeloga dana i noći nije pomjerala iz kreveta. Po našim dvorištima su uprezane konjske i volovske zaprege i na kola su tovareni leševi.

Nedaleko od moje kuće kopan je pijesak. Jama je bila dosta duboka i široka. Sa svih strana iz sela leševi su dovezeni i bacani u jamu. Moje skrovište je bilo nedaleko od jame. Užasno je bilo posmatrati kako s kola lopatama kotrljaju leševe po zemlji i slušati njihovo stropoštavanje u jamu. Mrtvu našu djecu su uzimali na lopate i jednostavno bacali u jamu. Nešto mi se smotalo u grudima kao grč. Pojačavalo mi je disanje. Bojao sam se da me ne osjete, a i zbog svega drugog. Napunili su jamu i preko leševa polili rastopljeni živi kreč, a onda nabacali trnje, kamenje i zemlju.

S istim našim zapregama razišli su se po dvorištima i kućama. Nastala je pljačka uz smijeh i pjesmu. Pljačkali su sve što su mogli pokrenuti. Prva natovarena kola su odlazila i ponovno se vraćala. Drugi su odgonili stoku, stada ovaca, goveda, koza i čopore svinja. Po dvorištima i njivama je nastala jurnjava za živinom. Pljačkali su sve što su Gnjatovići sticali godinama i vjekovima. Sunce se spuštalo na zalazak, kada su Hrvati pljačkaši napustili naše selo. Ponovno je zavladala mrtva tišina.

Ovaj dan bio je najduži u mom životu koji sam proveo u okapini iznad svoje kuće. Nisam se smio pomaknuti, jer bi me zlikovci opazili. Činilo mi se da je sunce nad Resnikom stalo i da nikada neće sići na počinak.

Već dva dana i noći nisam ništa jeo ni pio. Kada se spustila noć, sišao sam kući. Pustoš je bila jeziva. Kuća, štale, torovi, zjapili su otvoreni. Po kući je bila rasuta perušina iz blazina slamarica. Drugog ničega nije bilo. Zahvatila me panika i istrčao sam kao bez duše i pobjegao opet u Volaricu. Cijelu noć sam lutao kozjim stazama, a da nisam znao kuda i zašto. Zora me zatekla s lovinačke strane Volarice i tu sam našao skrovište. Svuda u okolnim hrvatskim selima život je počinjao s novim danom, samo je selo Gnjatovića bilo mrtvo i opustošeno.

Ovog trećeg dana počeo sam razmišljati kuda dalje bježati. Plašio sam se svakog čovjeka, žene pa i djetta. Prošli su i treći dan  i noć, a još nisam odlučio gdje ću i kuda ću. Žeđ sam ublažavao žvaćući ljeskov list i neke trave. Četvrtog dana oko podne nebom se navukao crni oblak kao božje pokaranje na svu ovu krv i zločin. Krenuo sam niz Volaricu Sunjića, pored Cvituše u pravcu Žira. Hrvati su bježali s njiva od kiše i gradi i meni je dobro došlo da na nekoga od njih ne naletim. Naišao sam na čobane iz Kruškovače. Spazili su me u vešu i kako trčim, pa su pobjegli. Uputio sam se kući Stevice Kuprešanina, koja je bila u polju. Na ognjištu je gorjela vatra, ali je narod bojeći se ustaša pobjegao. U strahu pobjegoh i sam iz kuće dalje u polje. Prema Ploči i Mogoriću čobani su mirno napasali stoku.

Razmišljanje je naviralo kuda dalje, a odjednom iz grma imenom me zovnu Marko Gnjatović, šurjak Stevičin i priđe mi s puškom u ruci. Uplašio sam se i njega. On je to primijetio pa reče: „Ne boj se, mi smo digli ustanak, ne treba se više bojati.” Nisam razumio ono o ustanku, ali se više nisam plašio. Poveli su me u kuću i Stevica mi je odmah oprao rane i stavio zavoje. Dali su mi i šolju mlijeka. To mi je bilo prvo što sam pojeo na kraju četvrtog dana mojih patnji. Usput su mi ispričali da je prije dvije noći i Markova majka pobjegla iz sela. Baba Soka, stara preko sedamdeset godina, onoga jutra kada su ustaše ubijale srpski narod u selu, sklonila se u trap i u njemu predanila. Kada je pala noć, izvukla se iz trapa i u zoru stigla kod kćerke Pere, supruge Stevičine. Kazivala mi je šta je sve čula dok su ustaše ubijale žene i djecu, ali da je samo vidja kako je Nina Markićev počeo bježati, kako je pogođen na trku i još živ pao u lokvu gdje se ugušio, a ona se sklonila u trap.

Od Stevice Kuprešanina sam otišao u partizane i postao borac NOV i POJ. Vodio sam ratove protiv fašizma, vidio mnogo mrtvih i ranjenih, ali sve je to bilo u borbi između naoružanih i suprotstavljenih snaga. Pa je i bilo drugačije.

Ali ono hvatanje žena, djece i staraca po njihovim kućama i dvorištima od naoružanih zlikovaca, njihovo iživljavanje nad žrtvama koje nisu ništa nikome krive, već samo zato što su druge vjere i nacije. To je nešto sasvim drugačije…”[2]


Petar Pavlica, Selo Ploča, Lovinac

Pobjegao sam ustašama iz kamiona kojim su nas vozile na stratište

Zaseoci Gornja i Donja Ploča čine selo Ploču. Ono je smješteno na području općine Lovinac u srezu Gračac. Imalo je 1941. godine 285 domaćinstava s 1.700 stanovnika srpske nacionalnosti. U centru sela Ploča nalazila se Srpska pravoslavna crkva, škola, dvije trgovine, tri zanatske radnje, dvije birtije, dva parna mlina i žandarmerijska stanica. Njih 107 stanovnika zatekao je rat 1941. godine u drugim krajevima Jugoslavije, gdje su pohađali škole ili radili. Neki su se početkom rata vratili svojim kućama. Selo su tokom postojanja Nezavisne Države Hrvatske ustaše popalile, opljačkale imovinu i najveći broj stanovništva pobile. Samo u jednom danu, 31. jula 1941. godine ustaše su pobile u selu Ploča i spalile u njihovim kućama 79 muškaraca, žena i djece. U jednom ustaškom kamionu toga dana bilo je više od 20 Srba, među kojima i Petar Pavlica. Njih su vozili na stratište u logor Jadovno. Iz ovog kamiona smrti uspio je pobjeći jedino Petar Pavlica koji je svoje svjedočenje ispričao 1983. godine. On je kazao:

„Bilo je to 31. jula 1941. godine. To je dan koji mi se urezao u sjećanje, pa ga često i noću sanjam. Doživljavam osjećaj straha.

Padam u agoniju kao da se i danas, poslije toliko vremena, nalazim u kamionu s ustašama. Osjećaj, ideš na klanicu kao stoka. Eto, kako je to bilo. Kamioni puni stigli ranom zorom u naše selo Ploču. Ustaše se rasporedile po zaseocima i ubijaju srpske seljake kod Kljajića, Petkovića, Štulića, Dukića i u našem zaseoku Pavlica. Krstare po njivama gdje je narod već radio i koga god uhvatiše dovedoše u selo. Mene nađoše pod Zečicom na njivi i potjeraše me ispred sebe u kasarnu, bivšu žandarmerijsku stanicu u Ploči. Oca i još dva brata našli su također na njivama i dotjerali ih k nama drugima u kasarnu. Dotjerali su nas oko 20. Pored mene, tu su Đuro  i Ilija, moja braća i otac Bude, zatim Đuro Pavlica Đurapan, Jovo Kljajić, Ilija Pavlica, Trivun Pavlica, Jovo Potkonjak iz Metka, kovač u Ploči, njegova žena Milica, Boja Pavlica, Simo Petković iz Drage i još neki iz Kika.

U kasarni nas tuku kundacima po tijelu i glavi, ne birajući gdje će udariti. Strah je ušao u sve nas. Neko kaže da bježimo. A gdje, kuda? Treba skratiti muke da nas više ne biju. Neka nas odmah pobiju. Nikome nije jasno zašto nas hvataju na njivama i biju. Ne smiješ pitati nikoga ništa, ako neko i upita, njega ponovo još žešće biju. Viču: „Lezi i ćuti!” Došle nam žene i donijele preobuku i nešto hrane. Misle da idemo na rad u Velebit kako su govorili, pa će nam trebati. Ustaše im kažu: „Ovi su nahranjeni, njima više ne treba ni jelo ni piće.” Žene počeše da kukaju. Jedan ustaša se izdera na njih:

„Kući dok i vas nismo strpali u kamione.” Žene pobjegoše.

Kasno u noć stigoše kamioni s ustašama koji su ubijali po selu. Hvale se šta su radili s djecom, koliko su pobili i u kućama spalili. Kažu: „Sve sami starci, žene i djeca, a odrasli pobjegli. Naćemo ih drugi put u vršinama.” Nas hvata jeza. Nemaš kuda. Neko pobježe, ne znam ko. Nasta paljba iz pušaka i automata. Strpaše nas u kamion. Nismo vezani. Razmišljam kako da pobjegnem za vrijeme vožnje. Ali, natjeraše nas da legnemo na pod, a zatim se u kamion ukrca oko 30 ustaša. Krenusmo cestom za Gospić. Ustaše pucaju iz kamiona. Vesele se i gaze po nama. Tuku nas kundacima i cijevima pušaka. Viču: „Ležite, paščad srpska, sada ćemo stići u Gospić pa će vam biti bolje!” Stigli smo u Medak. Tu se ustaše dogovoriše s onima u Metku. Nasta neko veselje i pucanje. Idemo dalje. Kada smo između Bilaja i Ribnjaka stigli u predio Dupčan, kamion zbog uzbrdice ili nečeg drugog počeo da zastaje a ustaše stadoše da viču na šofera. Taj momenat iskoristim, iskočim iz kamiona i počnem bježati. Čuh kako neki ustaša zavika: „Jedan pobježe, majku mu jebem srpsku.” Kamion stade. Pucaju za mnom. Zrna padaju oko mene ali srećom nijedno me ne pogodi. Primijetih da jedan ustaša trči za mnom, skoro da me stigne. Puca, kao da ne želi da me pogodi. Okrenem se i vidim da me može ubiti jer je blizu. Malo zastanem da prikupim dah. Okrenem se i vidim da moga gonioca ubi drugi ustaša. Čujem ga gdje viče: „Ti si kriv, mogao si ga ubiti.” Ja drhtim, da li od straha, od umora ili od sreće što sam uspio pobjeći. Trčim dalje, ali malo laganije. Pređem željezničku prugu i uputim se prema selu Vrepcu.

Čujem da i dalje pucaju na cesti. Ustaše su preostale istjerale iz kamiona i sve pobili pokraj ceste. Tu su ih sahranjivali mještani, koji su kasnije kazivali da su plakali kada su vidji izubijana lica i sasječena ljudska tijela.

Još je noć. Kada sam izmakao daleko, sjednem da se odmorim. Razmišljam zašto sam pobjegao, a tamo ostavio oca i dva brata, te ostale sve drage i dobre prijatelje, svoje komšije. Nazivam sebe kukavicom. Mislim da sam ih izdao. Ne. Njima je svejedno, bilo bi isto da sam i ja s njima. Mi smo bili određeni da budemo ubijeni. Roje mi se misli po glavi. Sutra će me ustaše tražiti, ponovo doći po mene. Neće me više uhvatiti. Uzeću porodicu i sakriti se u neku spilju u Vršinama. U takvom razmišljanju dočekam dan na polju ispod sela Vrepca. Čobani istjerali već stoku na pašu. Ja u jednom grmu. Ne smijem se pokazati. Mislim da me ustaše još traže. Naiđe jedan stariji čovjek s ostalim čobanima. Ja izađem iz grma i priđem im. Pričam ko sam i šta je bilo sa mnom. Dadoše mi malo kruha i ja se okrijepim. Vidješe da govorim istinu, jer sam sav izubijan po licu i sa iscjepanom odjećom koja je ostala na meni.

Došao sam u Ploču. Ne smijem kući. Molim neke mještane koji su ostali živi da mi dovedu porodicu i rodbinu pa da bježimo bilo gdje. Neko mi reče da mi je porodica ostala živa i da se nalazi u zbjegu u Debeljači. Uputim se preko polja i nađem svoje. Pričam im sve što se dogodilo a narod okupljen poče da kuka. Rekoše mi da je počeo ustanak, da se okupila velika masa ljudi s oružjem i da su otišli dalje u selo. Ja se još ne usuđujem da se priključim ustanicima. Hvata me strah, ali nije mi mjesto među ženama. Nakon kraćeg vremena priključim se ustanicima i stupim u Pločansku partizansku četu, koja je kasnije postala 3. četa 3. bataljona „Mirko Štulić”. U toj četi sam dočekao boreći se protiv fašizma i kraj rata, maja 1945. godine.

Kad se sjetim spomenute noći, 31. jula 1941. godine, pokolja mojih mještana, moga oca, moje braće, žena i djece, samo zato što su bili Srbi, po nekoliko dana sam nesposoban za bilo kakav rad. Sve one muke lebde mi u mislima i pred očima…”[3]


Milan Gleđa, Štikada

Iz kola su, ispod sijena, izbacivali ljude i bacali ih u jamu

„U vrijeme pokolja srpskog naroda u mom selu ja sam imao dvanaest godina. Rođen sam u septembru 1929. godine.

Selo Štikada nalazi se u opštini Gračac, na putu Gračac-Gospić. Ispod sela su livade koje mještani zovu „bare”, dok ih svi ostali zovu Štikadske bare. Na te livade dotiče jedna rijeka, koja izvire kod Lovinca, i dva potoka: Ušivak i Krivak, koji izviru u selu.

Na tim „barama” pomenuta rijeka i potoci uviru u nekoliko ponora, u vidu levka, i u jednu bezdanku. U jesenjim mjesecima „bare” su potopljene zbog velikog priliva vode, a u toku ljeta, vode skoro da i nema. Ponori nose imena:

–        Kavrika, dubine oko 15 do 20 metara.

–        Selište, dubine do 4 metra.

–        Pod Brdom visokom (pod Gleđinim tukovima),

–        pod brdom Mandića, dubine do 10 metara.

–        Veliki ponori i

–        Jelar bezdanka, dubine i do 40 metara.

U jamu Jelar ustaše su bacale žive Srbe, a među njima i mog ujaka Milu Luića. To je moja majka doznala od nekih žena Hrvatica, jer se njima hvalio ustaša Vid Ivezić da je on lično bacio živog Milu Luića u ovu jamu, koja se nalazi ispod njegove kuće.

U julu 1941. godine čuvao sam stoku sa jednim Hrvatom, mojim komšijom, koji se zove Mićo Ivezić Bojin. On je bio stariji od mene šest do sedam godina. Stoku smo čuvali blizu jame pod brdom Mandića. Sjedili smo na rubu jame, u kojoj nije bilo vode, i gurali nogama zemlju u jamu. Odjednom, naišle su ustaše i nas su otjerale dalje od jame. Tada sam ugledao jedan kamion i konjska kola puna sijena. Nas dvojica smo se odmakli od jame oko 50 metara i imali šta da vidimo. Iz kola su, ispod sijena, izbacivali ljude i bacali ih u jamu. Također su iz kamiona istovarili pretučene i jedva žive ljude i počeli da ih bacaju u jamu. Utom sam ugledao dvojicu ljudi kako bježe. Bili su to: Mile Gleđa, ugljar u ložionici, i Petar Panjević, Perica Sarin. Ustaše su ih gađale iz pušaka i na pedesetak metara dalje Mile Gleđa je pao mrtav, a nešto dalje i Petar Panjević. Zatim su ustaše bacali u jame grumenje zemlje da bi te ljude zatrpali. Odmah sam otrčao kući i kroz plač govorio majci: „Mama, ubili su strica Milu i Pericu Sarininog!” Nekoliko dana poslije tog događaja počeo je opšti pokolj.”


Jovan Trbojević, Plaški

A neki su zakopani i živi u stojećem stavu      

Činovnik crkvenog suda u Plaškom, Jovan Trbojević prikazuje teror svećenika Morbera [Mihovil], kulturbundovca u Gračacu, Između ostalog, rekao, je:

Pokolj u selu Štikadi izvršili su ustaše iz sela Gudure uz pomoć tadašnjeg rimokatoličkog župnika iz Gračaca Morbera. Na dan pokolja dovezao se spomenuti, župnik u automobilu iz Gračaca u Štikadu i, pozvao narod da se sakupi na „Štikadske bare” gdje će se izvršiti prijelaz na. rkt. vjeru, pa da onda njih Srbe neće nitko više proganjati. Srbi su župniku povjerovali i sakupili se u velikom broju na određeno mjesto. Neki koji nisu došli bili su prisilno dovedeni. Ipak je jedan dio Srba, spasio, jer je‚ pobjegao iz sela sluteći da im se sprema pokolj. Kada su se Srbi na ovaj način sakupili, izvršili su pokolj ustaše iz sela Gudure, koji su bili naoružani vojničkim oružjem. Neki su bili ubijeni sjekirama i maljevima, jer se prigodom iskopavanja leševa 1942. g. vidjo da su im lubanje razbijene tupim predmetima, a neki su zakopani i živi u stojećem stavu. (Arhiv Komesarijata za izbjeglice: A IX br, 4365)[4]


Nikola Kostur, Civljani, Vrlika

Povratak iz mrtvih     

Izašli smo pred stanicu i krenuli levo duž koloseka. Noć je bila mračna. Padala je sitna kiša. Hladne kišne kapi padale su mi na vrelo čelo i izubijani vrat.

Vođa je išao pred nama na nekoliko koraka. Video sam dvojicu ustaša sa strane, a naslućivao sam da ih ima desetina po batu njihovih koraka. Nisam smeo da se okrenem. Posle izvesnog pešačenja naišli smo na pružni prelaz, tu smo skrenuli udesno, prešli prugu i nastavili dalje.

Udaljavali smo se od staničnih svetiljki i ulazili u sve gušći mrak. Osećao sam da gazimo po nekom polju. Ustaše sa strane, bockale su nas bajonetima:

„Požurite, požurite!”

Vođa je stajao na mestu kao skamenjen, ali nekako iskrivljen. Iskrivio se od besa koji ga je, rekao bih, paralisao. S mukom se savlađivao; upravo, činilo mi se, kao da se s nečim rvao. Odjednom, sav izobličen, zatrča se meni i stade me udarati nogama i pesnicama i, još tukući me, drekne neljudskim glasom onoj dvojici ustaša svoju raniju naredbu:

„Vodite ih!”

Jovu i mene, poveli su kroz grmlje napred. Čuo sam nepoznat šum, a onda posle nekoliko koraka čuo sam pad vode koji se gubio negde u dubini … Shvatio sam njihovu satansku zamisao: Odosmo „živi u jamu!”

Zaurlao sam:

Neću u jamu! He dam se živ u jamu! I počeo sam da se otimam. Gurali su nas do iznad jame … Jovo se vukao i zaplitao o kamenje koje je oko otvora bilo razasuto. Čim smo došli nad otvor, oni su nas s leđa gurnuli dole! Ja sam posrnuo i u istom momentu nogama sam se odupro o jednu stenu i bacio se nazad na njih! Jovo je leteo za mnom, nošen mojom težinom i konopcem koji nas je vezivao! Dvojica ustaša su me gurala, ja sam se odupirao svom snagom, upirući nogama u stenu koja se nalazila nad provalijom. Mada su bila dvojica, moj strah i želja za životom dali su mi nadljudsku snagu, nisu uspevali da me pomaknu s mesta. Jadni Jovo visio je skoro nad provalijom i nije odleteo samo zahvaljujući mom opiranju.

Vođa je dreknuo:

„Majku vam slabićku, zar vas dvojica niste u stanju da ga vezanog bacite dole? Udrite ga kundakom u glavu!”

Jedan krvnik se malo odmakao da bi mogao da udara, dok me je drugi gurao i dalje svom snagom u jamu! Osetio sam strahovit udarac u glavu a onda drugi, treći … Bol nisam osećao ali sam znao da će mi rasmrskati glavu i da nemam više kud, otpustio sam se … i poleteo glavačke u ponor …

… Padao sam samo jedan deo sekunde i odjednom udario glavom u stenu … prevrnuo sam se u vazduhu i noge mi se zaglaviše do kolena među stenje … U istom trenutku zanese me težina malog Jove. Naše povezane ruke zategoše konopac na ivici oštre stene, i ja, u samrtnom rvanju da se ispravim, osetih odjednom da me težina Jovinog tela više ne vuče u provaliju. Ruke su mu iskliznule iz zavezanog konopca, a iz dubine jame odjeknuo strahovito njegov samrtni krik. Ja sam se zaglavio licem okrenutim ka jami. Odmah sam se leđima priljubio uz stenu, da ne padnem i da me ubice ne vide. Zaustavio sam dah…

Odjednom, videh kako svetlo električne lampe šetalo unutrašnjim stenama jame. Ispitivali su da li se ko zaustavio na unutrašnjim izbočinama ili pukotinama jame. Očima sam pratio svetli trak koji je igrao po zidovima jame.

… Pribio sam se još više uza stenu i čekao. Jalova nada još je treperila u meni. Hoće li me naći?

Trak se približavao i udaljavao i odjednom, zasenio mi oči!

Otvorio sam ih širom, gledajući pravo u izvor svetla.

Gledajte me sotone! Sad sam vam dobra meta. Ali ja vas se ne bojim!

I tada, zaista, nisam osećao strah, samo su munje mržnje sevale iz mojih očiju.

„Eno ga, živ je!”

„Uzmi pušku i ubi ga, ja ću da ti svetlim niz cev da ga bolje vidiš. Gađaj u glavu, pravo u čelo!”čuo sam glas Vođe.

Ja sam čekao mirno, video sam prema svetlu vrh cevi čekao sam metak…!

Odjeknuo je pucanj, ja sam se stresao i klonuo glavom u desno, učinivši se mrtvim. Par sekundi kasnije, osetio sam toplotu niz leđa

… Raniše me majku im njihovu! Nisam se micao.

„Mrtav je!”

„Stigao je kod Svetog Save!”, „Ha, ha, ha …”

„Dobro, dobro, sutra da dođe jedan od vas i da ga sa nečim gurne dole, ovde neko može da ga vidi!”

Svetlosti je nestalo, čuo sam korake koji se udaljuju …

Nije prošlo dugo vremena čuo sam pucanj. Uskoro zatim neka tamna masa survala se iznad mene u provaliju. Srce mi se steglo od bola, znao sam, to su moja braća. Onesvestio sam se …

Kad sam došao sebi i shvatio gde sam, bilo je pred svitanje …

Ništa se nije čulo, bio sam sam samo je voda padala negde u dubinu. Iznad svega mučila me je strašna žeđ. Odjednom su mi u ušima odjeknule reči Vođe:

„Dobro, dobro, sutra da dođe jedan od vas i da ga sa nečim gurne dole …” To me je sasvim rastreznilo. Morao sam da se žurim ako još mogu da se spasem. Rane na glavi, vratu i plećima su me pekle. Ustaša mi je metkom rasekao kožu na temenu a metak je zatim sigurno udario u stenu, rasprsnuo se i izranjavio mi vrat i ramena.

Tucic_jama.jpg
Tučić ponor

Ruke su mi bile još uvek vezane. Pokušavao sam da se odrešim nisam uspevao . .. Zar sam posle svega ostao živ i sad ,ne mogu da im pobegnem ?

Rešio sam da probam da slomim levu ruku i da je onda nekako iščupam iz konopaca. Zavukao sam je među stenje i pritisnuo svom svojom težinom ,ali nije mi uspevalo. Izranjavio sam je svu i bolela me je.

Za sobom sam jednim delom leđa osećao prazninu, odatle je vukla promaja. Pogledao sam iza sebe, koliko sam mogao i video ulaz u neku špilju. Pokušao sam da pređem iz mog uporišta u nju ali je to bilo neizvodljivo sa vezanim rukama, sem toga, lako sam mogao da se omaknem u ponor. Ostavio sam da to pokušam kao poslednji izlaz.

U tom je svanulo …

Iznad sebe sam začuo cvilenje i pogledao u pravcu odakle se čulo. Video sam jedno pseto. Gledalo me je, mahalo repom i skičalo. Bilo mi je jasno da neko dolazi jami!

Šta da radim, grozničavo sam razmišljao?

Za prelazak u špilju treba vremena, bolje je da skočim u jamu. Skočiću na noge, pa šta mi Bog da! Možda ću pasti u vodu, bolje je da se i sam ubijem, nego da me oni ponovo mrcvare!

Pošto se niko nije pojavljivao, nastavio sam sa pokušajima da se odvežem. Slučajno sam tad, sa dva prsta leve ruke, uspeo da dohvatim jedan kraj konopca. Povlačio sam ga malo po malo. Desnom rukom sam mrdao da ga razlabavim i osetio sam da popušta. Potegao sam bolje i odjednom, konopci mi skliznuše sa ruku i padoše u stenje kraj mojih peta. Odmah sam počeo da se verem uz stenu. Bila je izbrazdana i usečena i nije mi bilo teško da se izvučem.

Čim sam izašao iz jame, čučeći sam razgledao okolinu. Ha par stotina metara, u polju, video sam jednog ustašu, naoružanog karabinom. Išao je ka jami. Pred njim je trčao onaj isti pas.

Nisam smeo da se ispravim, jer bi me sigurno primetio. Pužući na kolenima požurio sam u levo i uvukao se u dragu kojom otiču prolećne i jesenje vode sa planine u jamu.

Puzio sam žurno uzbrdo ne okrećući se više. Rešio sam da tako bežim dok ne čujem pucanj za sobom. U tom slučaju skočio bih i bežao trkom.

Ništa se nije čulo.

Posle dugog puzanja osvrnuo sam se dole. Nisam nikog video. Kako je duž drage raslo samo sitno grmlje, lako me je bilo zapaziti. Nisam smeo zato da se tu dugo odmaram, niti ispravim. Produžio sam dalje da pužem ka vrhu. U blizini vrha, najzad sam se ispravio. Naokolo nije bilo žive duše. Izašao sam na vrh i seo.

Tad sam tek zapazio da su mi pantalone pocepane na kolenima, kolena su bila odrana, nije bilo ni kože ni krvi videla se samo gola, bela kost. Dlanovi su mi goreli, bili su raskrvavljeni. Nisam osećao nikakve bolove, samo užasnu žeđ.

Morao sam dalje … Bojao sam se da ću se ohladiti ako se odmaram duže i da će početi bolovi od rana i udaraca.

Rana na glavi izgleda da se skorela. Krv više nije tekla. Ramena i vrat bili su mi ukočeni. Na sebi sam još imao belu košulju, bila je sva oblivena krvlju. Grlo mi je bilo suvo, disao sam brzo, morao sam da se izduvam.

Osmatrao sam okolinu. Desno u jednoj uvali, video sam stado goveda i učinilo mi se da se neko tamo kreće. Ko? Krenuo sam polulevo. Prolazio sam poguren kroz grmove, ispitujući pogledom kod svakog koraka okolinu.

Odjednom sam, na dvadesetak metara pred sobom, ugledao čoveka! Ležao je u hladovini. Bio je naoružan karabinom. Sakrio sam se iza jednog grma i posmatrao ga. Izgledalo je kao da spava. Odelo mu je bilo pola vojničko, pola civilno. Puška je ležala na zemlji pored njega, dok mu je remen od puške bio obavijen oko ruke. Bio je gologlav.

Tučić ponor

Pomislio sam da mu se prišunjam jer mi je okrenut leđima i da mu otmem pušku. Ali ako se slučajno okrene dok mu prilazim? Ili ako naiđe još neko? Ko zna da li je sam? Bio sam isuviše slab i iscrpljen za takav podvig, odustao sam i obišao ga idući opet u levo.

Sudeći po suncu još nije bilo podne. Na vidiku mi se ukazalo jedno selo. Prema meni, pravo, nalazila se visoka šumovita planina. To je bio Velebit. Išao sam grebenom dalje i pod sobom ugledao bunar i oko njega goveda. Rešio sam da rizikujem da bih se napio vode. Spustio sam se ka bunaru, oprezno se osvrćući. Stoka se odmakla kad sam ja prišao. Bunar je bio plitak, videla se voda. Tu sam našao kofu, uzeo sam je da zahvatim vode. Dva stepenika vodila su do nje. Sišao sam i nagao se da je zahvatim. Na sve muke još i to, okliznuo sam se i poleteo dole! Srećom sam se u padu dohvatio ograde i jedva se zadržao. Noge su mi do kolena već bile u vodi. He ispuštajući kofu nekako sam se iskobeljao iz bunara, zahvatio vode i željno se napio. Prva misao, čim sam utolio žeđ, bila mi je bežati dalje. Osvrnuo sam se prema selu, video sam neku decu koja su išla ka meni. Pošto nisam znao čije je selo, odlučio sam da idem ka šumovitom Velebitu.

Koristeći grmove kao zaklon ušao sam u njegovo podnožje. Seo sam. Činilo mi se da sam sam. Sunce je bilo visoko na nebu. Vrućina je bila nepodnošljiva. Usijani zraci zabadali su se u moje rane, osećao sam sve veći bol u glavi. Muve su u rojevima saleta le na mene privučene krvlju. Morao sam da zaštitim glavu. Jedino što sam za to mogao da upotrebim bila je moja košulja. Raskopčao sam je i pokušao da je svučem ali čim sam probao da dignem ruke osetio sam tako oštar bol u ramenima da mi se svest zamutila.

Nije vredelo prisiljavati se, jer šta će biti ako se onesvestim? Osvrnuo sam se bespomoćno, na nekoliko koraka od mene raslo je neko žbunje. Za granu sam zakačio rupicu od rukava i okrenuo se pažljivo svlačeći rukav sa ramena. Čim sam ga skinuo sa jedne ruke bilo je lako skinuti ga sa druge. Košulja je bila isečena parčićima od metka. Otcepio sam jedan rukav i rastvorio mu jednu stranu. Tako sam došao do „zavoja”. Stiskajući zube polako sam dizao ruke i stavio „zavoj” na glavu. Zbog podizanja ruku i dodira platnom, rane su ponovo prokrvavile. Ta je krv slepila moj zavoj srećom, jer je bio isuviše mali da bi se mogao zavezati. Ostatak košulje ponovo sam obukao.

Žeđ me je ponovo morila. Pogledao sam na sunce, podne je već prošlo.

Nastavio sam uzbrdo. Ispeo sam se na neki vrh. Bio je kamenit i go.

Seo sam na jednu ploču i gledao oko sebe. Levo u daljini video sam Gračac i Gračačko Polje. Desno, video sam Obrovac i ravnine prema moru. Ispred mene u dubini belio se put. Pretpostavio sam da je to državni drum Gračac Obrovac. On mi je pomogao da se orijentišem. S one strane puta nastavljali su se visovi Velebita.

Ići ću dalje Velebitom jer je pust i zato najsigurniji, mislio sam u sebi. Tamo negde treba da su i srpska sela. Pošao sam grebenom niz brdo ka drumu. Probijao sam se kroz šumu. Niske grane su mi grebale ramena i glavu. Bolovi su bili sve jači. Gazio sam dalje s mukom…

„Odakle si?” Od Vrlike! „Šta ti je, što si krvav?”

Bežim iz jame, ustaše su mene i moju braću skinuli iz voza, tukli su nas, a prošle noći su nas žive pobacali u jamu! Ja sam u padu upao među stenje i zastao. Pucali su u mene i ranili me. Mislili su da sam mrtav i otišli su. Jutros sam se izvukao i evo ceo dan bežim tražim srpsko selo.

Starijem čoveku su potekle suze niz lice. Prišao mi je, uhvatio me za ruku i počeo da me teši.

„Ne boj se sine, mi smo Srbi! Ovo je moj sin i mi smo ovde izbegli od ustaša”.

Ukratko sam mu ispričao šta se sve desilo sa nama i kuda sam sve bežao. „Poznaješ li ovaj kraj?” Pitao me je dalje. Ne, ne poznajem, odgovorio sam.

Poveo me je na jedan brežuljak i pokazao u pravcu velikog polja:

„Tamo gde se vidi da voda ponire, ono ti je „Tučić Jama”. Zapamti „Tučić Jama”. Bio si bačen u „TUČIĆ JAMU!” Ono pošumljeno brdo koje počinje odmah iznad jame, zove se „Rastovača”. Selo koje si ceo dan obilazio, srpsko je selo. U njemu nema odraslog muškarca! Sve, do poslednjeg, ustaše su bacile u Tučić Jamu!”[5]


[1] Opširnije vidi u Zborniku 13, Kotar Gračac u NOR-u 1941-1945., HAK, Karlovac 1984, strana 409-425. Nikola Gnjatović i Bude Gnjatović, Ustaški zločin u selu Rasoji. Vidi i imenični popis žrtava genocida.

[2] Popis žrtava i opširnije vidi u Zborniku 13, Kotar Gračac u NOR-u 19411945., HAK, Karlovac, 1984, str. 482-486. i str. 968-1014.

[3] Vidi imenični popis žrtava, Zbornik 13, Kotar Gračac u NOR-u 1941-1945. HAK, Karlovac 1984., str. 968-1014.

[4] Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb, 1946, str. 144

[5] Nikola Kostur, Povratak iz mrtvih, Čikago, 1965,


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com


Vezani prilozi:

Drugi povratak iz mrtvih ujamljenog 1941. | Jadovno 1941.


Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top