Dr Đuro Zatezalo: Pokolj u Lici, na području Plaškog

Datum objave: ponedeljak, 30 novembra, 2020
Objavljeno u Lika, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

GORSKI KOTAR I LIKA

PLAŠKI

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Pero Klipa, Plaški

Gaženi smo i parani ustaškim noževima       

„Oko tri sata poslije podne, 28. maja 1941. godine, netko pokuca na moj prozor. Pitam tko je. Viču mi da otvorim vrata. Otvorim ih i imam što vidjeti. Pred vratima moje kuće u Plaškom grupa ustaša. Pitaju me kako se zovem. Ja im kažem. Viču: „Spremi se. Ideš samo na jedno saslušanje i odmah se vraćaš kući.” Kod sebe sam imao samo 200 dinara, nekoliko cigareta i kutiju šibica.

Odvedoše me u žandarmerijsku stanicu. Dočekao me ustaša Žilić, rodom iz Oštarija. Kaže mi da sjednem. To i učinim. Sa svake strane sjeo je po jedan ustaša. Uskoro iz susjedne sobe dovedu Danu Vukasa. Pitaju me da li ga poznajem. „Naravno”, kažem potvrdno. Drugo nisu ništa pitali. Kroz pola sata dovedu Milana Srdića, pa zatim nekoliko pravoslavnih sveštenika i još nekoliko uglednih Srba iz Plaščanske doline. Sakupilo se nas više od 20. Pred veče oduzeše nam stolice i narediše da sjednemo na pod. S pištoljem u ruci stalno nas obilazi jedan ustaša i prijeti nam se i kaže da smo dosta carevali i srbovali, ali da se sada izmijenila situacija.

Kasno uveče čuo sam brujanje automobilskog motora ispred zgrade. Rečeno nam je da se dignemo i uputimo prema izlazu iz zgrade. Pred vratima je stajao kamion i ustaše su nas ubacile udarajući kundacima u njega. Krenuli smo u nepoznatom pravcu. Za nepun sat vremena kamion se zaustavio. Kad smo izašli, vidio sam da smo se našli u dvorištu Frankopanske kule u Ogulinu. Odveli su nas u drugi sprat i sve stavili u jednu oveću prostoriju. Za dan dva ustaše dovedoše i 20 Srba iz Ogulina, Donjih i Gornjih Dubrava, među kojima sam prepoznao i nekoliko željezničara iz Plaškoga.

Bili smo iznureni i izgladnjeli. Preplašeni pogledi govorili su nam sve. Ubrzo su i naše porodice saznale gdje se nalazimo pa su počele donositi hranu, što je bilo bolje, ustaše su pojele, a nama su uručivale otpatke. Jednog dana obave premetačinu i pokupe od nas sve vrednije predmete, naročito prstenje i novac. Ja sam uspio svojih 200 dinara sakriti u postavu kape. Svakog dana ulazile su k nama ustaše-batinaši. Tukli su nas kako su koga dohvatili. Posebno su se okomile na pravoslavne sveštenike. Njih su tjerali da iznose kible iz soba, a zatim su im naredili da ih proliju u hodniku. Potom su ih udarali i tjerali da skinu mantije i da njima brišu pod. Nakon toga su morali sami prati mantije i ponovno njima brisati podove, u hodnicima. To se ponavljalo više puta.

U Frankopanskoj kuli držali su nas i mučili oko 20 dana. Da nas ponize i kao ljude i kao mnoge dotada ugledne i cijenjene građane, prisiljavali su nas da metemo i čistimo ogulinske ulice.

Jednog dana, izvedu nas u dvorište ogulinskog zatvora tj. Kule. Bilo nas je na okupu oko 70. Postroje nas u dvored. Odjednom se jedan zlikovac obrati drugome i naredi: „Podijeli oružje.” Kakvo oružje, pitali smo se. Uskoro vidjesmo da nose brezove metle i dijele nam. Izvedu nas na glavnu ulicu. S jedne i druge strane ulice okupilo se više ogulinskih Hrvata i Hrvatica, a među njima  i školske djece. Pljuvali su po nama i bacali kamenje i razne druge predmete. Na čelu naše tužne kolone bio je sveštenik iz Plaškoga, Milan Dokmanović Ljuti. Ustaše su mu naredili da pjeva pjesmu: „Sprem’te se, sprem’te, četnici”. On od ispaćenosti i straha nije mogao ni početi pjesmu.

Tako su nas ponižavali, da je nemoguće opisati ni riječima ni olovkom. Trebali smo nešto učiniti, makar nas na licu mjesta sve poubijali. A nismo! Ulice nisu bile asfaltirane. Meli smo prašinu i smeće na hrpe. Kada bi napravili i hrpicu, ustaše su tjerale djecu da nam bacaju prašinu u oči. Neke civile Hrvate nije trebalo tjerati da nam bacaju smeće u oči. Metući, približili smo se slavoluku koji je bio podignut u čast prolaska Ante Pavelića kroz Ogulin 13. aprila 1941. Vikali su: „Srbi ne smiju proći ispod slavoluka.” Morali smo ga obići. Nekako se svršio i taj dan. I nekoliko drugih takvih na ulicama našeg grada Ogulina.

Jednoga dana, dvojica ustaša odvedoše jednog željezničara, rodom iz Primišlja, u prostoriju koja je bila na vrhu kule. Tamo su ga položili preko nogara i udarali letvama. Udarci su se čuli, kao i njegov jauk, u našoj sobi. Poslije mučenja su ga donijeli gola u sobu i bacili među nas. Bio je strahovito izudaran i od podlijeva krvi sav crn. Strašno je to bilo vidjeti. Ustaše su nam prijetile da ćemo tako i mi proći. Nismo znali kako da pomognemo onesviještenom čovjeku. Vode nismo imali. Budući daje još pokazivao znakove života, močili smo rupčić u mokraću i stavljali kao oblog. Ali sve je bilo kasno. Uskoro je izdahnuo. Svakog dana čekali smo da takav bude i naš kraj.

Naš put u nepoznato je nastavljen 6. juna, kasno uveče, izvedeni smo iz ćelija u dvorište zatvora. Tu su nas postrojili u kolonu po jedan. Krivudava kolona pružala se preko cijelog prostranog dvorišta i ličila je na ogromnu zmiju koja nestaje u ponoru. Prilazili smo prozoru kućice na sjeverozapadnom dijelu dvorišta. Bio sam u sredini kolone. Jedan po jedan je nešto potpisivao. Što? Nisam znao. Mučila me je sumnja. Možda sebi potpisujemo smrtnu osudu.

Ispred mene je bio Nikica Manojlović iz sela Otoka, kod Ogulina. Došao je red na njega. Ustaša mu kaže: „Potpiši!” Šutnja. Ustaša još jednom ponovi. Nikica Manojlović odgovori: „Ja neću to potpisati.” Pljušte po njemu udarci. Stropoštao se. Odnose ga dotučenog. Njegov put u nepoznato je završio. Došao sam i ja na red. Ustaša mi kroz prozor pruža pola arka papira. Potpisivao sam polako kako bih mogao pročitati šta piše na papiru. Koliko se sjećam, pisalo je ovo: „Ja, niže potpisani, vlastoručno se potpisujem da sam za vrijeme Kraljevine Jugoslavije radio protiv interesa hrvatskog naroda, ustaškog pokreta i Poglavnika.” Poslije potpisivanja vratili su nas u ćelije.

Sutradan ponovno nas izvode u dvorište i postrojavaju. Drže nas u stroju oko jedan sat. Zatim nam se obraća neki ustaški oficir s kraćim govorom. Kaže nam da idemo zatrpavati rovove koje da smo kopali na hrvatskoj zemlji i na taj način činili štetu hrvatskim seljacima. Potom nas odvode na ogulinsku željezničku stanicu, na mjesto gdje su boksovi za utovar stoke. Utrpavaju nas u već postavljene G-vagone i u svaki vagon ubacuju po jednu kantu vode. Zaključavaju vrata vagona.

Kasna proljetna noć. Vani je bilo tako toplo i zračno. A mi u stočnom zatvorenom vagonu! Pun nas je da jedva možemo i stajati. Bez dovoljno zraka, disali smo kao riba na suhom. Onu kantu vode brzo smo popili. Čuo se šum lokomotive. Povukla je vagone u nepoznatom pravcu. Nismo se mogli orijentirati kamo nas voze. Dugo smo putovali. Vlak je više puta zastajao. Bez hrane i vode, zaista je bilo nepodnošljivo.

Kada bi vlak zastao, lupali smo na vagonska vrata i tražili vode. Neki su kroz željezne gatre vikali i molili: „Vode, vode!” Ustaše iz pratnje bi nam odgovarale: „Pišajte i pijte.” Drugi dan poslije podne, oko četiri sata vlak je duže stajao, i konačno se otvoriše vrata. Ustaše naređuju da iziđemo i da se postrojimo.

Uz naše vagone bilo je prikopčano i nekoliko drugih sa Srbima iz Karlovca i Zagreba. Rekoše neki: „Mi smo, neki kažu, u Koprivnici.” Tu su nas dočekale ustaše s riječima: ,,A, to je naša roba. Bogamu, dobri radnici. Dobro ćemo ih platiti.” Svrstani u kolonu, približili smo se logoru „Danica”. Na ulazu dočekao nas je komandant logora. Tu je bio postavljen stol, a oko njega nekoliko ustaša. Ponovno su nas pretresli i oduzeli još i ono što smo imali.

Smjestili su nas u baraku br. 9. Baraka je bila prizemna, vjerovatno je ranije služila za staju ili neko skladište. Na podu je bila usitnjena slama. Po prljavim zidovima krvave mrlje. Znači da su tu već bili zatvorenici, nešto prije nego što smo mi došli.

Kada su nas utjerali u tu baraku, zavukao sam se u kut prostorije bliže vrata. Utonuo sam u bezizlazne misli. Iz njih me trgla vika ustaška. Otvaraju se vrata. Ulazi nekoliko ustaša s batinama i noževima. Što je dalje bilo, ljudske riječi su preslabe da izraze.

Gaženi smo i parani noževima. Od vriska i jecanja ništa se drugo nije čulo. U prvom naletu ostao sam pošteđen. Ali za kratko. Približio mi se jedan ustaša, uhvatio me za kosu te dva puta snažno udario glavu o zid. Onesvijestio sam se. Kada sam se osvijestio, ustaša više nije bilo. Soba je ličila na razbojište. Promatram svoje poznanike, a ne vjerujem da su to oni. Potpuno su iznakaženi i izbezumljeni. Ilija Jovetić leži na slami, a krvava pjena prekrila mu lice. Niko nije ostao pošteđen. Takve ustaške orgije ponavljale su se dnevno više puta.

Drugom polovinom jula procurila je vijest da je ljudstvo naše barake određeno za rad. Kamo, to još nismo znali. Ulazak lokomotive s G-vagonima u logor, najavili su rasplet. Malo zatim upadaju ustaše u našu baraku. Tjeraju nas van i ubacuju u vagone. Iskoristio sam nesmotrenost zlikovaca, skočio iza barake, a odatle u betonsku jamu koja je služila za gnojnicu. Naprosto sam se zatrpao u smeće. Kada su srpski zatočenici bačeni u vagone i lokomotiva napustila krug logora, ja sam se povratio u baraku. Slijedeći dan ustaše su dovele druge pohvatane Srbe.

Njih su mučili kao i sve druge. Odvozili su ih kako sam saznao u ustaški logor smrti na Velebitu u logor Jadovno. Tamo su ih tukli batovima, toljagama, noževima i bacali u bezdane jame. Znajući za te užase uspio sam se još u nekoliko navrata skloniti, tako da nisam odvezen u Gospić u sigurnu smrt.

Početkom oktobra, dobio sam od žene nešto hrane i odjeće u jednom koferčiću. Sve su uzele ustaše, osim malo izlomljenog kruha. Napisao sam nekoliko riječi na cigaret-papiru i ugurao pod odlijepljeni papir kofera i na tom mjestu izgrebao križić. Napisao sam ženi na dopisnici: „Zadnji put sam ti poslao koferčić. Da li si ga primila?” Žena nije uočila značenje te poruke. Taj križić je uočio moj brat Mile i pronašao pisamce. Molio sam svoju ženu da me pokuša osloboditi iz logora preko talijanske komande koja je bila stacionirana u Plaškom.

Otac moje žene bio je Talijan Pađola i korišten kao talijanski konfident. Otišli su u talijansku komandu, napisali molbu da me se pusti na slobodu. Komanda je uputila molbu Ustaškom ravnateljstvu za red i sigurnost u Zagrebu. Molba je bila povoljno riješena 6. novembra 1941. godine. Za uspomenu i danas čuvam otpusnicu iz logora „Danica”, Koprivnica, broj 725/1941, od 14.11.1941. godine. Ostao sam živ. Došao u svoj Plaški i već krajem novembra iste godine otišao u partizanski Plaščanski odred…”[1]


Plaški, Lika

Vaso Kosanović, Selo Kunić

Dani užasa u Frankopanskoj kuli u Ogulinu   

„U prvim popodnevnim časovima 28. maja 1941. godine, došli su u naše selo Kunić domobrani, vojnici NDH. Njima je komandovao narednik Gašparević. Odmah su počeli po selu hapsiti Srbe i stavljati im imena na neki spisak. Uhapsili su i mene.

Sproveli su nas u oružničku stanicu u Plaški, odakle smo s ostalim pohvatanim Srbima i iz drugih sela ubačeni u G-kola i u toku noći 28/29. maja odveženi vozom u Ogulin. Zatočeni smo u Frankopanskoj kuli. Tu su nas prvo pretresli. Uz psovke i udaranja oduzeli su sve što se našlo kod nas. Razmjestili su nas po sobama u kojima je bilo mnogo već udarcima iznakaženih ljudi. Tu se nađosmo i nas 37 dovedenih iz plaščanskih sela.

U toku noćo 29/30. maja u mojoj sobi gotovo da nismo oka sklopili jer smo čitavu noć slušali iz drugih soba jauke i zapomaganje.

Treći dan boravka u kuli čuo sam kako ustaše muče Dušana Kosanovića i Nikolu Medakovića. Njih su s malim prekidima tukli cijeli dan. Šesti dan ušla je jedna grupa ustaša i u našu sobu čini mi se njih 12. Postrojili su nas okolo sobe naslonjene zidu. Imali su izgled pravih dželata, krvavi od glave do pete. Na odjeći i obući dobro im se vidjela krv, a oči su im imale krvnički pogled. Izobličeni. Zapalili su cigarete.

Neki ustaša Špalj, koga su zvali Čaruga, upitao je jesmo li gladni. Svi smo se pogledali, ali nitko mu nije ništa odgovorio. Pozvao je čuvara nad redovnim zatvorenicima, narednika i rekao mu: „Ovo su Srbi, donesi im srpsku kafu od Vlade Bosnića.” (Već su do tada Vladinu trgovinu i gostionicu ogulinske ustaše bile opljačkale, a Vladu Bosnića iznakazile i zaklale).

Ovaj se narednik zvao Cindrić. On je odmah otišao i donio pivsku flašu punu kafe. Sada mu je Špalj naredio: „Daj im neka doručkuju.” Cindrić je ovu flašu nosio od usta do usta i obredio sve nas redom, ali nitko nije ni pokušao da prihvati flašu niti da okusi kafu. Poslije toga je Miljenko Milaković iz Ličke Jesenice zatražio od Špalja cigaretu. Ovaj mu je odgovorio da izađe napolje i da će tamo dobiti cigaretu. Milaković je izašao, a za njim i nekoliko ustaša. Odmah su počeli da pljušte udarci. Tukli su ga dugo, meni se tada činilo kao puna tri sata. Mi sve to nismo mogli gledati ni slušati od užasa. Znam samo toliko da su ga poslije tuče bacili u sobu onesviještenog i gotovo golog.

Sedmi dan očajanja, gladi i žeđi. Bili smo već premoreni od batina, gladi, žeđi i straha. Od jauka i cike nije se moglo spavati. Toga dana ponovno upadaju ustaše u našu sobu i sadistički pitaju:

„Ima li netko da bi zapalio cigaretu?” Nitko se nije javio. Vidjevši to, Špalj nam je rekao: „Dobro, majku vam srpsku, kada nećete da primite cigaretu da li onda ima neko tko bi išao na rad u grad dobre volje?” Javilo se odmah nas 10. Tada nam zlikovci narediše da ispružimo ruke.

Kada su nam pregledale dlanove i vidjeli da imamo žuljeve na rukama, onda rekoše: „Dosta ste vi radili, imamo mi ovdje onih koji nisu nikad u životu radili pa će sad morati.” Tako je došao red na srpske sveštenike i još neke građane pa su njih izveli van na cestu.

Kada su se vratili pričali su nam da su ih ustaše natjerale da golim rukama čiste ljudski izmet i razne otpatke po krugu, hodnicima zatvora, nužnicima i na ulici. Ustaše su ih tukle i čupale bradu i brkove.

Tako su se redali dani strave i užasa. Svako jutro čim bi svanulo, mi smo neprestano gledali kroz gatre prozora, ne znajući ni sami što smo željeli vidjeti. Pogled bi nam se jedino duže zadržao na redovnim zatvorenicima koji su ponekad čistili dvorište.

U smeću koga su zgrtali ponekad bi ugledali kako vire noge ubijenih ljudi. Nad tim prizorom tijela su nam se grčila, a nitko nije imao snage da bilo što kaže. Ubijene ljude i žive srpske seljake, bacale su ustaše zajedno sa smećem iz dvorišta kroz poljski zahod direktno u Đulin ponor.

Nakon četrnaest dana moga zatočeništva u ovoj zloglasnoj Frankopanskoj kuli u Ogulinu ostao sam živ. Izvukao me iz pakla jedan talijanski oficir kome su moji platili…”[2]


plakat-parohija-plaski.jpg
Plaški, Lika

Rade Pešut, Plaški

Pobjegao sam ustašama iznad jame u gaćama i sav krvav

7. jula 1941. godine, oko 23 sata, došli su u našu kuću u Plaškom jedan oružnik NDH i jedan civil agent. Pitali su moga oca Nikolu gdje su mu sinovi. On im je rekao da spavaju, a ako ih trebaju da će nas on probuditi. Rekli su da nije potrebno i otišli. Poslije nepun sat vremena opazili su moj otac i majka više ustaša pred našom kućom. Bile su to ustaše iz Ogulina kojima je komandovao Ivan Matijašić. Njega sam dobro poznavao i zapamtio još jednog koga su zvali Čaruga. Tu je bio i ustaša lugar Potisk Antun već po zlu poznati ogulinski ustaša i nekoliko nama poznatih Cindrića. Njih je organizirao i uputio da nas hapse i ubiju ustaški tabornik iz Plaškog, Josip Tomljanović Braco.

Opkolivši kuću, trojica su ušla u sobu gdje je spavao moj otac i majka. Njega su odmah svezali, zatim brata Manu, pa probudili i mene, te svezali s ocem i bratom. Imao sam tada tek 24 godine. Onako bunovan nisam ni razumio šta se dešava. Vežu nas poznate komšije i vode svezane u tamnoj kišnoj noći. Kuda? Zašto? Nismo nikom ništa krivi. Tada nisam ni pomišljao na bijeg. A i kamo ću? Od države, od zakona? Pa mi nismo nikome ništa krivi, samo se ta misao množila.

Ubacili su nas u kamion koji je krenuo prema Ogulinu. Čim smo prešli Radolić brdo, ustaše su nas počele krvnički udarati kundacima pušaka gdje god su stigli. Oca je najviše udarao Ivan Matijašić, a mene i Manu ostale ustaše. Ja sam najviše udaraca dobio po glavi i gornjem dijelu tijela pošto sam sjedio gotovo sklupčan u uglu kamiona. Počela mi je krv da izlazi na usta. Izbacivao sam je zajedno sa zubima koje su mi polomili. Čini mi se da su brat i otac prošli gore. Tako su nas tukli i istovremeno vređali raznim psovkama i mučili do sela Otoka kod Ogulina. Upravo do mjesta zvanog Galge. Na tom mjestu već je bilo pobijeno nekoliko stotina Srba iz Ogulina, Jasenka, Plaškog, Dubrava i drugih srpskih naselja. Tu su zastali i nešto se dogovarali s onim civilom što je sjedio u kabini, pa je odjednom Matijašić naredio vozaču da vozi dalje prema Ogulinu.

Prošli smo kroz Ogulin. Noć. Mrkla tišina. Tu i tamo po koji stražar. Smogao sam snage i upitao Matijašića kuda nas voze. Odgovorio mi je da nas voze u „četničku kulu”.

Ušavši dublje ispod šume Krpelj, ustaše su zaustavile kamion  i izašli svi na cestu. Nas trojicu izbaciše poput smeća i ponovno kundacima dignuše na noge. Poveli su nas duboko u šumu. Dvojica ustaša naprijed, mi u sredini, a ostali pozadi. Zaustavili su nas na nekom proplanku, vjerovatno sjenokoši. Desetak metara ispred nas nalazila se jama bezdan. Na tom mjestu ranije nikad nisam bio, ali sam jasno ugledao crni obris jame na prozračnoj ljetnoj noći. Naredili su nam da sjednemo na zemlju što smo i učinili. Obuzima me neka jeza. Tek sad sam bio načisto da nam se tu sprema smrt. Nisu razbojnici dugo čekali.

Glas Matijašića, našeg poznanika, s kim smo uvijek bili dobri i pomagali mu kod izučavanja trgovačkog zanata u Plaškom, njegov glas: „Ustani Nikola!”. Mom ocu skinuše lance s ruku, krv mu tekla. Prisiliše ga da i odjeću skine sa sebe. Nas dvojica, njegovi sinovi, morali smo sjediti i gledati njegove muke. Ustaše su pratile naš svaki trzaj. Tako gola, krvava i izmrcvarena trojica ustaša dovukoše nam oca tik do jame. Ivan Matijašić repetira pušku i opali dva metka u njega. Pao je na sam rub jame.

Ne znam je li istog momenta izdahnuo, ali sam dobro vidio kako su ga ugurale ustaške zvijeri u provaliju jamu. Ista trojica ustaša sada se vratiše k nama i Matijašić naredi: „Rade, ustani se sad ti!” Ustao sam sa teškom mukom. Odmah sam ga zamolio da poštedi život bar jednom od nas dvojice. Odgovorio i je bijesno: ,,J… vam srpsku majku, što da vas štedim. Vrijeme je da sve ono u Plaškom sada bude naše.” Skinuli su mi lance s ruku i naredili da se svučem. Kad sam ostao samo u košulji i kratkim gaćama, poveli su me k jami. Negdje na pola puta sinu mi u glavu misao da bježim. Nisam dugo razmišljao odlučio sam na bjekstvo. Istog momenta trgnem se svom snagom i poput preplašene zvijeri nađem se u nekom žbunu. Brzo sam se prebacio u gustik. Sjećam se da su tu već bili poveći bukvići. Kako su mi bile očuvane noge brzo sam trčao.

Čuo sam paljbu za mnom i korake ustaša kako me gone. Ne sjećam se dobro, ni tada, ni poslije koliko su me dugo gonili, ali znam da sam u tom bježanju izbio na neku stazu koja me je odvela u suprotnom smjeru, a oni su jurili za mnom u pravcu otkud smo došli. Ipak me je spasila noć i šuma. Uvukao sam se u neko žbunje i tu dočekao praskozorje. U zoru sam krenuo dalje i izbio na željezničku prugu kod Oštarija. Sad sam znao gdje se nalazim.

Otišao sam kod sestre u Otok, tek kada se smračilo. Čučao sam skriven u nekom šipragu. Privukao sam se onako jadan noću kući moje sestre Zore. Kad sam ušao u kuću moja sestra i Ljuba Kukić iz Međeđaka koja je bila kod nje nisu me prepoznale. Bio sam u gaćama i košulji, sav krvav. Dok sam progovorio sestra me je prepoznala. Odmah su me odvele u štalu. Zora mi je donijela nekakvo odijelo nešto za pojesti. Presvukao sam se a jesti nisam mogao. Istu noć nastavio sam put za Plaški. Držao sam se šume i dalje od naseljenih mjesta. Tako sam došao u Janja Goru negdje u zoru 9. jula 1941. svratio sam u kuću brata mi od strica Miće Pešuta Okaša. Obavijestili smo o svemu moju majku. Poručio sam joj da za svima jednako žali kako bi se stekao utisak da ne zna ničiju sudbinu. Stric Mićo proširio je tužnu vijest. Od tada ljudi nisu vjerovali ustaškim lažima. Počeli su se sklanjati. Ja i moj polubrat smo otišli u šumu Klašnicu. Zatim u partizane.”[3]



Pero Vorkapić, Trojvrh

Pobjegao sam s pokolja Srba u Jančića groblju

Sedmoga augusta 1941. godine iskrcala se iz voza na željezničkoj stanici Vojnovac veća skupina ustaša. Oni su odmah krenuli u streljačkom stroju prema selu Trojvrhu, zahvaćajući front od zaseoka Medveda do Šupica. Idući tako, ubrzo su opkolili Trojvrh. Tek što je svanulo, ovaj upad ustaša zbunio je sve ljude u selu, jer im nismo znali pravu namjeru. U tom momentu ustaše, a i neki od naših ljudi, prenosili su poruke po selu da nitko ne bježi i da se neće nikom ništa desiti. Mnogi su to povjerovali pa nisu ni bježali, osim pojedinaca koji su se posakrivali.

Ustaše su zalazile redom po kućama i hapsili odrasle muškarce, a zatim ih odvodile po grupama u više pravaca. Ja sam se našao u grupi koju su vodili u Jančića groblje. Bilo nas je 26 iz moga sela.

Prolazeći pored zaseoka Jančića, vidjeli smo troje ubijenih naših komšija. Sada je i nama bilo sve jasno, ali i kasno. Kada smo dovedeni pred groblje, tu smo postrojeni i pred nas je stao ustaški starješina i rekao nam: „Vi ste ti koji ste pucali noćas na naše patrole.” Jedan od uhapšenih je na to odgovorio: „Mi nismo ti.” Zatim je isti ustaša pitao: „Da li ste vi Srbi četnici?” Na to je Vorkapić Ilije Mile rekao: „Mi nismo četnici, mi smo seljaci iz sela od kuda nas vodite.” Zatim je isti ustaša upitao: „ Da li od vas ima neko ženu Hrvaticu?” Odgovorili smo da nemamo.

Naredile su nam ustaše da uđemo u groblje. Odmah mi je bilo jasno da će nas pobiti. Vidio sam da hvataju noževe. Počeli su udarati kundacima. U neopisivom strahu od smrti odlučio sam da bježim. Onda, a ni danas, ne sjećam se detalja kako sam to učinio.

Znam samo toliko da sam preskočio ogradu groblja i odmah se prihvatio strmine i kroz grmove nastavio da trčim, ni sam ne znam koliko dugo. Čuo sam pucanje iz pušaka za mnom, ali me zrna nisu mogla dohvatiti jer sam se uhvatio strmine. Tek nakon dva dana lutanja stigao sam u svoje selo.

Očevidac ubijanja Srba u Jančića groblju Stanka Jančić, bila je sakrivena u grmlju. Ona je meni i našima u selu kazala da je onda kada i ja pokušao bježati Ilija Jančić, Dane Vorkapić i Mileta Jančić.

Pucajući za njima zrno je smrtno pogodilo Milu Vorkapića pored groblja, gdje su ga komšije i našle mrtvog. Danu Vorkapića su zlikovci ranili u bijegu, a zatim ga uhvatile i onako krvavog uvele u groblje i zaklale. Stanka Jančić je čula da je Mile uspio reći: „Koljite, koljite, jer za mene treba četiri metka.

Tom prilikom kada su nas ustaše vodile na strijeljanje, ušle su u kuću Cvete Jančić i tražile od nje novac i zlato, pa kad im je ona odgovrila da nema ništa, oni su je izveli i ubili nedaleko od njene kuće.. .”[4]


Dane Grahovac, Selo Latin

Pogodilo me ustaško zrno u vrat       

Rat je išao u svoju četvrtu godinu. Do slobode preostalo je svega nekoliko mjeseci. Iako je bilo očevidno da se bliži kraj propasti fašističke Njemačke i slugama im ustaša i domobrana, oni su još više radili na tome da pokolju i pobiju ono što nisu do tada u srpskim selima. Sredstva nisu birali. Srbi Plaščanske doline bili su svjedoci čestih ustaških i domobranskih upada u srpska sela. Poslije svakog njihovog upada u crno bi se zavilo po nekoliko porodica i po nekoliko ognjišta ugasilo.

9. januara 1944. godine bilo je hladno. Snijeg je zatrpao staze i puteve. Narod našeg sela Latin, navikao na zlo, nije bio spokojan. Naročito ne mi članovi NOOa. U proteklom radu stekli smo bezbrojna iskustva. Znali smo da se poslije svakog zatišja rađa još veća bura. Što se sve dogodilo toga kobnoga januarskog dana nisam ni danas svjestan do kraja. Nisam svjestan činjenice da sam se ponovno rodio u 42. godini svoje starosti.

Cijelo prije podne moj susjed Dušan Grahovac i ja pravili smo sklonište za sklanjanje djece u slučaju ustaškog upada. Došlo je i podne. Prozebli i izgladnjeli, došli smo u moju kuću da se utoplimo i ručamo. Tek što smo počeli jesti, moja žena poviče: „Dane, ustaše!” Ostavili smo jelo i odmah pobjegli u polje. Nismo ni slutili da je cijelo selo opkoljeno. Naše bježanje primjetile su ustaše i dale se u potjeru za nama. Sporo smo odmicali po dubokom snijegu. Nisu pucale, htjele su nas žive pohvatati. Brzo su nas sustigle krvopije ustaške. Jedino nam je preostalo da dignemo ruke. To smo i učinili. „Banditi, banditi! ”, vikali su: „Sad ste naši. Odvest ćemo vas u štab Brace Tomljenovića, a tamo se milost ne dobiva.”

Šutjeli smo. Bili smo svjesni da nam je to posljednji dan. Bilo je samo pitanje sata kada će ubice upisati u svoj izvještaj da su u borbama ubijena dva partizana.

Odveli su nas odatle u Lisac. Najednom je došlo do pucnjave. Partizani su napali ustaše. Nas je preuzeo na čuvanje jedan mladi ustaša. Lagao bi, kada bi rekao da je s nama loše postupao. Dapače, pitao nas je da li kod sebe imamo kakvog materijala, koji bi nas mogao teretiti i da je bolje da ga sada odbacimo. Malo kasnije predložio nam je da bi bilo najbolje da iskoristimo tok borbe i da pobjegnemo. Bili smo neodlučni. Mislili smo da je to samo povod da puca u nas, a i mislili smo kamo pobječi kada su uokolo sve same ustaše i domobrani.

Spustila se noć. Borba je utihnula. Ustaše su se sabirale. Neki dolaze do nas. Viču na onog mladog ustašu zašto nas nije pobio. Shvatili smo da su nam minute odbrojene. Naše slutnje su se uskoro obistinile. Čuli smo kako ustaški oficir naređuje jednom ustaši da nas odvede u obližnju dolinu i ubije. Ni tada nismo bili odlučni da pokušamo bijeg. Primjetili smo da će nas strijeljati. Prvi hitac pogodio je Dušana u glavu. Pao je. Drugi je bio namjenjen meni.

Pomakao sam se malo u koso, tako me je ustaško zrno pogodilo u vrat. Stropoštao sam se. Ustaša, misleći da nas je obojicu ubio, otišao je. Ležao sam nepomično. Bio sam svjestan da sam samo manje ranjen i da se moram primiriti dok sve ustaše ne odu. Krv me je svega oblila. Ne mogu tačno reći koliko sam dugo tako ležao. Meni se činilo da je bila cijela vječnost.

Kad sam bio siguran da su zlikovci otišli, podigao sam se i teškom mukom došao do kuće Đure Medakovića. Tu su mi ranu zavili šalom. Kad sam se ogrijao, otišao sam u Slunj u partizansku ambulantu. Tu sam previjen i upućen u bolnicu u Cvijanović Brdo. Kako rana nije bila teška, nakon 14 dana otpušten sam iz bolnice. Vratio sam se kući i dalje do oslobođenja, nastavio s radom u Narodnooslobodilačkom odboru našega sela…”[5]


[1] Svjedočanstvo sam zapisao u Plaškom, maja 1975. godine.

[2] Svjedočanstvo Vase Kosanovića zapisao sam 15. maja 1972. godine.

[3] Svjedočanstvo sam zapisao maja 1972. godine. Godine 1995. nove hrvatske vlasti protjerale su srpski narod iz Plaškog i u njegove kuće naselile hrvatsko stanovništvo.

[4] Svjedočanstvo sam zapisao 15. maja 1972. godine. Imenični popis ubijenih Srba iz sela Trojvrha, 7. augusta 1941. godine vidi u Zborniku 7, HAK, Karlovac, 1976, str. 706 707.

[5] Svjedočanstvo zapisao dr. Đuro Stanisavljević, 15. maja 1972. godine.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com


Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top