Dr Đuro Zatezalo: SVJEDOČANSTVA O ZLOČINIMA U PETROVOJ GORI I NjENIM OKOLNIM SELIMA OD DECEMBRA 1941. DO MAJA 1942.

Datum objave: petak, 13 novembra, 2020
Objavljeno u Kordun, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

KORDUN

SVJEDOČANSTVA O ZLOČINIMA U PETROVOJ GORI I NjENIM OKOLNIM SELIMA OD DECEMBRA 1941. DO MAJA 1942.

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Genocid nad srpskim narodom provode ustaške vlasti cijelo vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske 1941 1945. godine. O stravičnim prizorima zvjerstva ustaša, o iznakaženim tijelima srpske djece, njihovih majki, očeva i đedova u ovom prilogu svjedoče tek rijetko preživjeli s područja Korduna, iz okolice Petrove Gore, općine Vojnić.

Na području kordunaške općine Vojnić živjelo je, prema popisu stanovništva od 31. decembra 1931. godine, 31.249 stanovnika. Od toga 27.608 Srba, 3.613 Hrvata i 28 pripadnika drugih narodnosti.

Od ukupno 27.608 Srba za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ugasio se život njih 7.626, odnosno 27,62% te populacije. Među ubijenima su 1.634 djeteta u starosti do 15 godina života i palih u borbi protiv fašizma a za slobodnu svoju hrvatsku 1.508 boraca.

Da bi što više osokolilo svoju zlikovačku vojsku u planu potpunog istrebljenja srpskog naroda s područja Nezavisne Države Hrvatske, na Kordun je došao i njihov poglavnik dr. Ante Pavelić.

„U srijedu, 31. prosinca 1941. godine, proboravio je Poglavnik na Kordunu, sa svojom pratnjom u kojoj su se nalazili njegova preuzvišenost general g. Oksilia i poglavnikov pobočnik, bojnik Lisak cijeli dan. Poglavnika je pri dolasku na ovo područje (ustaško-domobranska ofanziva na srpska sela sjevernog dijela Korduna, op. aut.) dočekao bojnik poglavnikove tjelesne bojne Ante Moškov, zapovjednik odjela, kojima je povjerena dužnost da osiguraju ovo područje i da ga čiste.

Poglavnik je stigao u Bović. Bio je veoma zadovoljan s duhom koji prožima naše ustaše, domobrane i oružnike i sa spremnošću na žrtvu koju oni pokazuju na svakom koraku… (List „Hrvatski narod” od 3.1.1942.).

Samo za 12 dana januarske zime 1942. godine nestala su u plamenu sva srpska sela sjevernog dijela Korduna. Ustaše, domobrani i oružnici rukovođeni svojim poglavarom dr. Antom Pavelićem ubili su, poklali ili spalili u njihovim vlastitim kućama 1.617 srpskih seljaka i popalili 2.000 kuća i 3.654 sjenika, staja, svinjaca i kokošinjaca. Prije toga su opljačkali sva njihova materijalna dobra, te pohvatali svu lutaj uću stoku i odveli sa sobom.

Sa svojih vjekovnih ognjišta razbježali su se oni što uspješe umaći krvnicima i sa svojim zavežljajima u rukama izbjegoše u okrilje Petrove Gore da bi spasili tek gole živote. Ostao je samo dim i pepeo na zgarištima. Zamukle su momačke pjesme i vriska vesele djece. Na sve strane samo jauci i patnje.

U vrijeme 1941. na 1942. godinu u jarcima i grmovima Petrove Gore, na visokom snijegu i velikoj hladnoći, našlo je svoj privremeni spas od ustaškog razbojstva više od 10.000 srpskih seljaka Korduna, 730 partizana i nekoliko stotina partizanskih i civilnih ranjenika smještenih u kolibama, zemunicama i pod krošnjama drveća, bez odjeće, obuće, hrane i bilo kakve medicinske pomoći. Tako su srpske izbjeglice bile izložene potpunom uništenju i ne samo od strane zločinačke vojske Nezavisne Države Hrvatske.

Tek što su se prihranile pljačkom i zločinima nad stanovništvom srpskih sela sjevernog dijela Korduna decembra 1941., ustaše su već u proljeće, marta, aprila i maja 1942., pokrenule svoje snažne ofanzive na izbjeglice, partizane i ranjenike u Petrovoj Gori. Najveće dotad počinjene zločine izvršila je hrvatske vojska dr. Ante Pavelića u vrijeme ofanzive na Petrovu Goru od 9. do 14. maja 1942. godine.

Tada su ustaše pod zapovjedništvom ustaškog emigranta, pukovnika Ante Moškova, komandanta tjelesne bojne, pobile, poklale i spalile u vlastitim im kućama, te odveli u ustaški logor Jasenovac i Staru Gradišku 3.307 srpskih civila, žena, djece i staraca.

Moškov je, stežući obruč oko Petrove Gore, u svojoj naredbi za uništenje partizana, ranjenika i srpskih izbjeglica, koristeći sva moguća propagandna sredstva shodno ustaškoj ideologiji istakao: „Sve osobe, koje se nađu u pošumljenom dijelu Petrove Gore imaju se pobiti, kuće u šumi imaju se popaliti, a isto tako sva skloništa, te uništiti podzemna skladišta i skloništa. Blago na koje se naiđe tjerati ispred sebe.

Za izvršenje zamišljenog i planiranog istrebljenja srpskog naroda u Petrovoj Gori maja 1942. Moškov je poveo sa sobom 7.000 8.000 dobro naoružanih ustaša, domobrana i oružnika, vojnika NDH, od kojih je njih 4.700 iz elitnih ustaških jedinica angažirao u zatvaranju obruča oko srpskih izbjeglica, ranjenika i tek 730 partizanskih boraca.

Mnoge izbjeglice koje nisu umrle od gladi, zime, smrzavanja, bolesti, nađoše smrt od zločinačkog noža, kako u vrijeme ustaškog okruženja Petrove Gore, tako u obruču, kao i nakon partizanskog proboja istog. Najveći broj srpskih seljakaizbjeglica: žena, djece, staraca, na najokrutniji način usmrtiše ustaše u jarcima Petrove Gore, poklaše i spališe u tek podignutim kolibama i njihovim kućama sela Perne, Pecke, Široke Rijeke, kod potoka Bublena, u jarku zvanom Lisičjak, u Jarčevcu, u Kupljenskom, Krstinji, Crnom Potoku, Maljevcu i Vojišnici gdje su ustaše pohvatane žene i djecu noževima izboli i jož žive ili polužive pobacale u njihove zapaljene kuće.

Neki dijelovi šume bili su preplavljeni leševima nedužnih žrtava.

„Na padinama Muzinove Strane, prema Perni, naišli smo na više od 100 iznakaženih tijela djece, žena i staraca, najstravičnijeg izgleda. Nedaleko od te grupe, ležala je druga grupa poubijanog i izmrcvarenog naroda.”

Na jednom mjestu naišli smo na trogodišnje djete-živo pored mrtve majke. I kod Petrovića Jarka cijela ledina bila je prekrivena mrtvim tijelima. S nekih je bila oderana koža, drugima su rasporeni trbusi, i tako dalje sve groznije od groznijeg… Nijemo smo zagledali mrtve ne bi li prepoznali koga od svoje porodice, rođaka ili komšiju.”[1]

Tada je nastala po tragičnosti najpotresnija pjesma:

Na Kordunu grob do groba

Traži majka sina svoga.

Našla ga je na grob klekla

I ovako sinu rekla:

O moj sine, radost moja,

Gdje počiva mladost tvoja?

Otac plače, majka cvili,

Otvori se grobe mili!

Grobak se je otvorio sinak majci govorio:

Ne plač’ mila majko moja, teža mi je suza tvoja, nego crna zemlja moja.

Hajde, majko, domu svome,

Ne dolazi grobu mome.

Hajde, majko, kaži rodu

Da se bori za slobodu!

Ne znajući za proboj partizana i jednog dijela civila iz trostrukog ustaškodomobranskog obruča, 1.800 uglavnom žena, djece i staraca, ogladnjelih i ispaćenih, odazvalo se ustaškim pozivima putem letaka, bacanih iz aviona već od 12. maja, da dođu s bijelim plahtama (krpama) u Vojnić, jer se nikom ništa neće dogoditi, ako se predaju, jer im to garantira sam poglavnik dr. Ante Pavelić.

Izmučene izbjeglice povjerovale su zlikovcima i 14. maja 1942. otišle iz već oslobođene Petrove Gore, putem kroz selo Radonju u Vojnić. Sve su ih ustaše otpremile u ustaške logore smrti Jasenovac, Staru Gradišku, neke na prisilni rad u Njemačku, neke na Beogradsko sajmište, a djecu odvojile od roditelja i uputile u ustaški logor Jastrebarsko. Rijetko se netko od njih poslije rata vratio na svoja vjekovna ognjišta.

O genocidu na Kordunu, u Petrovoj Gori i njenim okolnim selima, u vrijeme ustaško-domobranske ofanzive na Petrovu Goru u prvoj polovini 1942. godine zapisao sam 1961/2. godine svjedočanstvo preživjelih žrtava: Jelene Novaković, Ljube Mihajlović, Đure Studena, Anđelije Napijalo, Dragića Napijalo, Milice Kovačić, Milke Radojčić, Milke Napijalo, Dušana Zjače, Mile Džodan, Vukašina-Šaše Miljevića i Jelene-Jeke Perić.


Jelena Novaković, Vojišnica

Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.

Svjedočanstvo Jelene Novaković iz sela Vojišnice, gdje su ustaše na najokrutniji način usmrtile 343 srpska seljaka, od kojih samo 14. maja 1942. godine, nakon proboja obruča oko Petrove Gore 121, a među njima 66 djece u starosti do 10 godina, zabilježio sam 15. maja 1961. u njenom razorenom selu.

„Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”, priča mi Jelena. „Izašla sam iz kuće ništa ne sluteći. Odjednom susretoše me ustaše kod Ždralić Grma i povedoše me sa sobom. Za mnom su plačući potrčala moja djeca: Jovan, star pet godina, Dragica 11, Milica tek 13 navršila i Seka 16. Ustaše ih dočekaše kao jastrebovi što vrebaju kokoši. Tada su nas svih petero poveli. Pitala sam kuda nas vode. Odgovorili su nam da nas vode u Vojnić, da će nam tamo održati govor, a onda „ćemo vas pustiti kući”.

Na putu prema Vojniću svratili su nas u kuću Pere Novakovića zvanog Mikulić. U kući nije bilo nigdje nikoga. Narod je bio pobjegao u šumu. Uz put do ove kuće uhvatili su još nekoliko žena, medju kojima i moju strinu Anđeliju Novaković staru 50 godina, Peru Novaković, staru 38 godina, Anđu Šarić staru 15 godina, Anku Savić, staru 20 godina, (njih su silovali i mučili), Danicu Ždralić Daću, njenog brata, kćerku Anku i Mišu Kurja, dječaka od 11 godina. Sve ove žene uhvaćene su radeći na svojim njivama, a mali Mišo i Anka čuvali su stado kad su ih krvnici uhvatili.

Kad su nas zajedno zatvorili u kuću, otišli su u staju koja je bila povezana s kućom. Iz nje su izvukli, sjećam se dobro, kao da i danas vidim dva dobra konja. Jedan im je konj uspio pobjeći, a drugoga su povezali za voćku pred kućom. Moja najstarija kćerka Seka počela je plakati. U plaču je izgovarala „Mama, nas će zapaliti i živi ćemo izgorjeti.” Znala sam i sama to, ali sam je tješila kao i ostale samo da ne čujem njihov plač. Danica Ždralić Daća uspjela je pobjeći. Tada je ustaša ušao u predsoblje kuće otvorio vrata od sobe i ubacio bombu među nas usred sobe. Ko zna kako, ali od bombe je poginula samo Anka Ždralić, od Daničinog brata kćerka i moja strina bila je ranjena u noge.

Ja sam stajala kod prozora, a na škrinji kod prozora sjedio je sav u grču moj sinčić Jovan. Držala sam ga rukom naslonjena sebi. Ustaša je nakon eksplozije bombe puškom opalio u moje dijete, pogodio ga u glavu koja je odskočila, a ostalo tijelo mu je palo iza škrinje. Bila sam sva u krvi svog malog sinčića. Tada sam očajnički vrisnula i zaplakala: „Što smo vam mi krivi? Što mi ubiste jedino muško?” (muža su mi ubile isti zlikovci mjesec dana ranije u izbjeglištvu u Petrovoj Gori u Magarčevcu, gdje ih poklaše na jednom mjestu 123 muškarca, žene i djecu). Ustaša je usmjerio pušku na mene. Spustila sam se pod prozor. Zrno je prošlo preko mene. Skočila sam kroz prozor. To su učinile Danica, Anka i Anđa. Uspjele su pobjeći.

Moja kćer Seka, Anđelija, Milica i mali Mišo Kurja legli su na zemlju kao da su mrtvi. Mene su primjetili i pogodili puščanim zrnom u desnu ruku, koja je ostala visjeti samo na malo kože, i kost je iskočila gore, tako da se na dva cm bijelila čista od tkiva. Toga časa nisam osjetila ništa. Moja mala kćerka Dragica (11 godina) vidjela je ruku u krvi i jauknula: „Joj majko, otpade ti ruka, oćeš li moći ikako ostati živa?” Pogledala sam u svoju ruku, okrenula se zločincu i rekla: „Udri sada, ali gađaj dobro. Kad nemam svoje desne ruke, ni muška djeteta, ne treba ni mene u životu.” Ustaša je šutio, opalio i pogodio me iznad lijeve dojke. Zrno je izašlo ispod lopatice gdje je napravilo veliku ranu. Evo pogledaj moj profesore Đuro! To isto zrno pogodilo je u glavu moju kćerku Dragicu koja je stajala iza mene, skrivajući se, tako da joj je jedan dio glave otpao.

Dijete mi je ostalo mrtvo, a ja sam još stajala čvrsto na nogama i tražila istog ustašu. „Gađaj bolje majku ti tvoju, ispod prsiju ili u trbuh, od šta se ruši i umire, zar ne možeš mene ubiti?” Šutio je i dalje, te opalio po treći puta i pogodio me u desnu dojku. Zrno je prošlo kroz rebra i izašlo ispod druge lopatice, gdje je napravilo veliku ranu. (Evo, pogledajte kako to još i sada izgleda). Još sam uvijek stajala na nogama, ali me ipak uhvatila nesvjestica, te sam i sama pomislila „ostaću ni živa ni mrtva.” Tada sam se spustila na zemlju i legla. Nesvjestica me brzo prošla.

Ustaše su otišle na drugu stranu kuće. Čula sam ih gdje pričaju. Prije toga još dok su me vodili pitala sam ih kako im je ime. Jedan mi je rekao da mu je ime Stevo, a onom drugom Nikola. U onoj polusvjesti digla sam se, krenula na prozor kuće i ugledala posljednji put svog malog Jovana mrtvoga i oblivenog krvlju i kćerku Dragicu gledala i slušala gdje se bori u krvi sa životom. Sjela sam kraj umiruće kćerkice i pozvala ustašu Nikolu „O Nikola, ajde me ubij da se ne mučim!” On je upitao: „Jesi li ranjena?” Odgovorila sam:

„Zar ne vidiš, jesam na tri mjesta, daj me dovrši, zar vas dvojica ne možete mene ubiti.” Klekao je na četiri koraka i gađao. Gledala sam u njega gdje uzima za obarač. Ustaša je opalio i pogodio me u mišicu lijeve ruke. Čula sam gdje kažu: „Neka se muče.” Čula sam i glas male Milice gdje kaže: „Majko, odoše niz brijeg.” Ona je ležala dok ustaše nisu zamakle i dok se više nisu vidjele. Tada se podigla i došla k meni i upitala „Majko kuda ćemo sada?” Ranjene i krvave smo da ni sama nisam znala kuda.

Imale smo sreću. Naišle smo na kuću u kojoj sam čula da neke žene pričaju. Prepoznala sam glas Ankare, pa sam doviknula: „O Ankara, molim te daj mi malo vode. Donijela mi je u lončiću vodu i upitala me: „Jelo, što se to s tobom desi?” Kad su me ostale žene vidjele kako izgledam, pobjegle su kuda je koja znala, samo je Milka Šarić ostala koja je uza se imala troje djece. Prišla je k meni i upitala: „Jelo, bil’ti išta mogla pomoći?”

Rekla sam joj: „Daj mi samo vode. I molim te ako možeš da skineš vestu s mene, jer su mi dlake od veste prionule uz rane pa me to peklo pri svakom pokretu.” „Jelo, što bi sad? Možeš li ići s nama?” Ja sam joj odgovorila da bježi, spašava sebe i djecu, a od mene nema nikakve koristi. Jadnica, nije znala kuda su otišle one druge žene, pa je na svoju nesreću naišla na ustaše, koji su je s dječicom odvele u Vojnić i dalje s drugim pohvatanim srpskim seljacima u logor smrti Jasenovac.

Gorjela sam za vodom. Podigla sam se i zajedno s mojom ranjenom kćerkicom krenula dalje. Naišle smo na vodu. Klekla sam u blato, turila glavu u vodu i pila. Zatim smo došle u jedno pusto selo. Svuda naokolo ležale su razbacane stvari. Nekako sam se do vukla do prvog kupa slame i legla. Dalje nisam mogla. Moja je mala Milica našla vodu i donijela mi. Našla je plahtu i jastuk i to donijela k meni. Pokrila me i smjestila kako je najbolje mogla i znala. Polako, onako slabašna i ranjena uspjela je otići do tetke u Drakuliće. Kad je došla do tetke, samo je rekla: „Ajde tetka, majka je rekla da dođeš po nju kod Sabljića. Požuri, neš je naći živu!” Tad je pala u nesvjest. Sestra je brzo došla još s jednom ženom. Kad me ugledala, počela je bugariti. Rekla sam joj: „Nemoj da bugariš, moje je troje djece ostalo mrtvo, ko tri zelene jabuke i ja ne bugarim.

Nemoj ni ti za mnom. Nego nisi došla s kolima i konjima po mene!” Kazala mi je da joj je mala rekla da me neće naći živu.

Brzo se vratila kući po konje i kola, susjedu je ostavila sa mnom. U vrijeme dok je žena pronašla i donijela mi vode, uto je došla i sestra s kolima. Nisu znale kako da me dignu na njih, jer sam bila sva izranjavana. Ja sam ih sama upućivala da jedna stane iza leđa, a druga naprijed, tako da me uzmu za lijevu ruku, a ona odotraga upre malo u križa da lakše sjednem i da ne padnem natrag. Od tog napora sam se onesvjestila. Čula sam kao kroz san kako se sestra obraća susjedi: „Joj, joj, Milka, umrije ona. Probio ju je mrtvački znoj gotova je.”

A ja sam rekla: „Ne boj se neću umrijeti, eto sreće da ja umrem, ali ću ja ostati mučenik.” Kad mi je bilo malo bolje, digla sam se polako sama. Uzela sam desnu ruku u lijevu, klekla na koljena i tako se nekako pridigla. Polako sam išla do kola, jer kola nisu mogla do mene. Do kola sam došla sama, jer me one nisu mogle nigdje prihvatiti nego su samo pazile da ne prevagnem na koju stranu. Popela sam se na kola opet na koljenima.

Sestra me je odvezla svojoj kući. Njezin je muž izašao pred nas i prišao k meni. „O Jelena što se to s tobom desi?” Nisam mu ništa odgovorila, nego sam ga zatražila ustru da odrežem desnu ruku, kako mi ne bi više smetala. Ustru mi nisu dali, jer su se bojali da se ne zakoljem. Sestra je htjela da me nosi u kuću na krevet, ali ja se nisam dala. „Niti mi možeš dati smrt niti spas! Vozi me k cesti kud banda prolazi pa me strpaj u grabu, valjda će banda naići i tu me dovršiti.” Po mojoj želji donijela je i malu u kola. Tad nas je povezla nizbrdo. Svezla nas je k cesti i ja sam mislila da će nas tu istrpati. Zbog toga sam joj rekla da stane. Ona je stala i baš u taj momenat naišla su kola puna domobrana. Stali su. Upitali su sestru tko sam i kome me vodi. Sve im je rekla, što se sa mnom dogodilo i što sam joj ja zapovijedila.

Zamolila sam ih da me ubiju. „Ako znate što je bog, ubijete me da se ne mučim!” Jedan je izišao iz kola i prišao k meni, otkrio me, pogledao rane i kazao: „Joj, joj jadni narode, što si doživio.” Rekao je sestri: „Snašo, negdje se ustavite i noćite večeras pa sutra s njom dođite, ako bude živa, u 10 sati u našu komandu.”

Noćili smo kod poznatog čovjeka. Bile smo cijelu noć u kolima u suši. Sutradan smo došle pred vojnu ambulantu u Vojniću. Malu su odmah unijeli i previli, a onda su došli po mene. Stavili su me na nosila i odnijeli u ambulantu.

Doktor je bio rastom malen pa se uzrujavao što su me postavili na stol. Ispitivao me kako sam nastradala. Previo me i poslao jednog bolničara po kola, auto. Stavili su nas u auto i povezli, da nisam znala kamo. Cesta je na nekim mjestima bila prekopana. Šofer nas je vozio pažljivo, kao da vozi svoju majku.

Kad smo došli u Karlovac, ugledala sam bolnicu. Malu su odmah odnijeli. Vratar je došao k meni i pitao me da li sam rimokatolkinja ili pravoslavka. Ja sam mu odgovorila istinu. Pitao me čije je dijete i rekla sam mu da je moje. Tad mi je rekao da je šef bolnice naredio da se pravoslavci ne smiju primati u bolnicu. Vratar nije dao da me unesu, iako mu je šofer rekao da imam uputnicu za bolnicu. Neko vrijeme su se njih dvojica prepirali, no šofer je morao popustiti i malu vratiti u auto. Vrataru sam obećala platiti koliko treba, ali nije bilo pomoći. Netko je doviknuo: ,,A kurvo partizanska-pravoslavna ne’š lako.”

Šutjela sam i čekala onako izranjavana sudbinu. Šofer se strašno razljutio, zaključao nas u kola i rekao da se malo strpimo. Otišao je i nije ga bilo oko sat i pol. Kad se vratio, premjestili su nas s njegovih nosila na bolnička i unijeli u hodnik. Tu smo ležale do četiri sata poslije podne. Onda je naišla neka žena u crnini i pitala: „Šta je ovo ovdje, da li su ovo cucki ili narod?” Bolničarka Kristina je odgovorila: „Partizanke.” „Ne pitam vas to, odnesite ih gore na sunce, tu je hladno.” Odnijele su nas na prvi kat, ali opet u hodnik. Tu smo čekale dok nije došla vizita u kojoj su bili dr. Medanić, dr. Jerinić i dr. Godek. Postavili su ista pitanja kao i ona žena u crnini. Kristina se napravila važna i odgovorila: „Gospon doktor, to su partizanke-pravoslavke iz šume, došle su da ih liječimo.”

„Ne pitam te da li su to partizanke, nego te pitam zašto one nisu spremljene za pregled.”

Odgovorila je da nema mjesta. Na to je dr. Medanić odgovorio:

„Da nema mjesta ne bi bile primljene. Ako one umru, tko će onda odgovarati za njih, a odgovarat će kad-tad.”

Naredio je da za nekoliko minuta budemo spremljene, okupane i donesene u ambulantu… Bolničarka Kristina sva zajapurena pri skidanju naše blatnjave i krvave odjeće grdila nas je: „Đubre jedno partizansko, ti si išla da pucaš na naše ustaše iza bukvića, a sad si došla da te ja perem i liječim.”

Ipak nas je spremila i odnijeli su nas u ambulantu.

„Eto tako sam ja moje dijete, zahvaljujući humanim ljudima zalječena i eto ostala živa. Možda bi bilo bolje da me i nestalo. Ostala sam bez muža i četvero svoje male dječice. Vidi, ostala sam bez ruke. Sada sam eto sama na ovoj pustoloviji…”


Ljuba Mihajlović, Kupljensko

Klali su nas u jednom jarku        

Svjedočanstvo o ustaškim zločinima u Petrovoj Gori, maja 1942. zapisao sam oktobra 1961. na njenom opustjelom ognjištu u tek podignutoj kolibi u selu Kupljensko iz kojeg su ustaše usmrtile 367 srpskih seljaka u vremenu NDH.

Kao i mnogo drugih izbjeglica i Ljuba se sa svojom majkom Stanom, sestrama Milicom i Ankom našla u zbjegu u Petrovoj Gori. Iako bolesna od zadobijenih rana i teškog psihičkog stanja uspjela mi je reći: „Klali su nas u jednom jarku.” A zatim mi je u svojim skromnim mogućnostima uspjela ispričati:

„Trinaestog maja 1942. godine bili smo izbjegli iz Kupljenskog u Petrovu Goru kao i drugi stanovnici moga sela. Na jednom proplanku šume ustaše su uhvatile nas četiri, moju majku i nas tri sestre, njezine kćeri. Rekoše nam: „Ruke u vis! Evo partizana!” Ja se svega dobro sjećam i nikada neću zaboraviti, ali ne mogu govoriti.

Moju mamu Stanu su boli u oči i rezali joj vrat nožem kao jagnjetu. Klali su nas u jednom jarku kroz koji protiče voda, tako da je voda u tome jarku bila sva krvava. Kiša je padala i bilo je veliko blato u jarku izmješano s krvlju. Kad su majku klali i kopali joj oči govorili su: „Gdje ti je muž, kazuj!” Gledala sam kako muče i

kolju i sestru Milicu, staru 18 godina. Mili bože kako je bila lijepa.

O tom zvjerstvu tih zvjeri u ljudskoj spodobi ne mogu govoriti. Isto tako vidjela sam kako kolju moju malu sestru Anku, staru samo 10 godina. Išla je u treći razred osnovne škole. Nju su neopisivo mučili. Klali su je i boli nožem, a ona se koprcala kao pile kada ga kolju.

Ja sam bila posljednja na redu. Imala sam 21 godinu. Na vratu sam imala jaku gušu, pa me nijesu htjeli rezati preko nje nego su me boli nožem između lopatica i tukli me kundakom i čizmama, te puščanom cijevi po glavi. Tako mi je velika kvrga skočila na glavi kao da sam imala tri glave.

Kad su me izmrcvarili i isklali, otišli su pjevajući. Ja sam se podigla i otišla onako unezvjerena dalje u šumu. Ne znam gdje sam onako krvava i izbodena prilegla. Našli su me neki ljudi i u košulju me umotali. Rane mi je previla jedna partizanska bolničarka. Liječila se nisam ničim. Prizdravila sam bježeći dalje pred ustaškim nožem.


Đuro Studen, Kupljensko

Dok su još klali, vidio sam njenog sinčića starog pet godina kako se guši u krvi, skače kao kokoš

Svjedočanstvo Đure Studena o masakriranju srpskih izbjeglica u Petrovoj Gori, maja 1942. zapisao sam 21. aprila 1961. godine. Tada je imao 32 godine života i trpio teške bolove od zadobijenih rana ustaškim nožem. Slabo je vidio, desno rame mu je bilo osakaćeno, bolno je osjećao promjenu vremena.

Đuro, kaži mi koliko si imao godina kada su vas ustaše pohvatale i šta su vam učinile, upitao sam čovjeka u najboljim godinama života koji se odjednom izmjenio u licu, a tijelo mu podrhtavalo.

„Teško se ja toga sjećam, ali i danas sve patnje doživljavam. Bilo je to 13. maja 1942. za vrijeme ustaško domobranskog obruča u Petrovoj Gori. Nas 28 žena i djece uglavnom iz moga sela Kupljensko bili smo izbjegli u šumu Bjeljevine, predio Petrove Gore. Tu su nas ustaše iznenadile, opkolile, zatim i povezale. Rekle su da se ne bojimo i da nam se neće ništa loše desiti.”

„Mi vas vodimo u Vojnić gdje ćete dobiti propusnice.” Dobro se sjećam da je sa mnom bila vezana Milica Dokić i njenih troje malene dječice. Svezane su nas ustaše povele preko luke Kalovi. Mislio sam pa vode nas u Vojnić. Ali nas okrenuše opet u šumu u jedan jarak pod tako zvanu „Metaljku”. Tek što smo sišli u taj jarak sjevnuli su ustaški noževi. Oni na rukama, malo zakrenuti. Nastao je smrtonosni jauk djece i zapomaganje majki i baka. Milica Dokić s kojom sam bio povezan uspjela se silaskom u jarak odvezati. Ostao sam u jarku vezan s njenom djecom i malo po strani.

Danas ni sam ne znam kako? lupio me ustaša nožem u grkljan pa u desnu stranu lica i u leđa. Ja sam pao. Evo pogledajte moje tijelo. I danas se dobro poznaju ožiljci na mjestima gdje me onako slabašnog zvjerski nožem probadao „kršćanin” Pavelićev ustaša. Čini mi se da sve te ubode nisam tada ni opazio, jedino sam osjetio krv, tako kao da me netko polio vrelom vodom. Onesvjestio sam se. Nakon nekog vremena došao sam svjesti. Podigao glavu, te ponovo klonuo. Kad sam došao svjesti, čuo sam krkljanje poneke žene i djeteta. Zdrmao sam Stanicu Napijalo, bila je izbodena po vratu, ali je davala znakove života, ali ne za dugo. Vidio sam Milicu, s kojom sam bio vezan, ona je ubijena iz puške, sigurno je ona pokušala bježati kada se odvezala pa su je ubili.

Dok su još klali, vidio sam njenog sinčića starog pet godina kako se guši u krvi, skače kao kokoš. Vidio sam da se u hrpi poklanih pokreće i mala Sofija, kćerka Napijalo Stanice. Nju sam dirnuo i ona me pogledala pa se i podigla. Bila je nožem ubodena u vrat i lijevu ruku.

Kako više nismo vidjeli ustaše, nas se dvoje, troje pokrenulo i otišli u šumu. Na jednom mjestu smo našli neke prtove i plahte. U njih smo se zamotali i krkljali u krvi čekajući dolazak dana. U nesreći, kako se kaže, imali smo i sreće. Kad je svanulo naišao je moj komšija Milić Miljenović. Odveo nas je dublje u šumu, gdje smo bili do pred noć. Onda su nas smjestili u neke barake. Tu su nam pomogli, a previo nas je i liječio partizanski bolničar Jankola Žunić. Poginuo je u Kljajićevu kao iseljenik 1948.”

Što mi još možeš ispričati? A što, tužna mi moja majko. Koliko si imao tada godina?

Imao sam nepunih 13, a moja sestra Draga 15. Najteže mi je bilo vidjeti u jarku pokraj sebe, nju, moju lijepu sestru krvavu izbodenog vrata. Ta slika, kao i ona poklanih mojih komšija i danas mi lebdi pred mojim ranjivim očima.

Imaš li ti Đuro kakovu državnu pomoć?

Nemam ništa. Eto vidiš, još sam u ovoj kolibi. Ko će mi dati kad smo svi bijeda i ovakvih ko ja ima više. Volio bi da sam ostao u onom jarku, a ovako moram živjeti s osam ožiljaka onoga zakrivljenog noža. A šta mogu? Ne mogu sam sebi presuditi…”


Anđelija Napijalo, Kupljensko

Nemojte nas, nemojte, mi smo žene i djeca    

Anđelija Napijalo je bila u istoj grupi izbjeglica koje su ustaše pohvatale i izmasakrirale u jarku pod „Metaljkom”. Ona mi je 21. aprila 1961. ispričala svoje sjećanje na tragediju stanovnika njenog sela:

„Trinaestog maja 1942. godine oko 16 sati bila sam u zbjegu u šumi Bjeljevine. Sakrili smo se u žbunje misleći da nas ustaše neće primjetiti. Međutim, ustaše koje su se kretale tražile su nas kao što jastreb vreba kokoš. Idući pogibali su se da bi nas primjetili ispod krošanja ili u džbunju. To im je uspjelo. Kad su nas vidjeli, rekli su: „Evo ih.” Otvorili su puščanu vatru na nas govoreći: „Ruke u vis.” Mi smo podigli ruke u vis i molili: „Nemojte nas, nemojte, mi smo žene i djeca.”

Poveli su nas u luke, gdje je bilo puno ustaša i domobrana. Nas žena i djece bilo je 28. Sve su nas povezali. Jedan od ustaša je naredio: „Sprovedite civile!” Većina ih je otišlo, a s nama je ostala manja grupa. Jedna žena je pitala zašto nas vežu. Odgovora nije dobila. Poveli su nas putem Vojnića. Ja sam mislila zbilja nas vode u Vojnić. Međutim zaveli su nas u drugu stranu, u jedan jarak u šumi. Putem je jedan ustaša išao ispred nas, a ostali oko i iza nas. Kad su nas doveli u taj jarak u šumi, onaj ustaša na čelu kolone je sjeo uz jedan grabić i rekao: „Sad ćemo odmoriti pa ćemo onda produžiti.” Upitao nas je: „Žene, ima li koja novaca?” Mi smo rekle da nemamo. Na to je on uzviknuo: „Lezite, majku vam srpsku!” I mi smo onako povezani polegli. Nastalo je klanje ko koga i gdje. Opazila sam nož u vratu. Čuli su se jauci i zapomaganje: „Nemojte, nemojte!” Još sam disala i bila pri svijesti. Osjećala sam i sama da živim, ali je zlikovac primjetio i rekao: „Ona je živa majku joj njezinu srpsku” i ubo me tri puta u leđa. Čula sam Milicu Napijalo gdje kaže: „Kad koljete koljite, ali pazite da nećete dobro proći!” Kad su sve izmrcvarili i jauci se stišali, na odlasku je jedan ustaša rekao:

„Bacite bombu”, a drugi mu je odgovorio: „Tu je šteta baciti bombu.” Sjećam se da su premetali poklane radi zlatnih zuba. Čula sam gdje jedan kaže: „Ova nema ni svojih pravih, kamoli zlatnih.” Oni su otišli. Mi smo se počeli dizati. Mene je zvala Ankica Napijalo:

„Anđelija, jesi li živa?” „Jesam.” ,,Ajd’ se diži!” Još su se nekoji podigli i krenuli u šumu. Na jednom smo mjestu našli neke krpe u koje smo se umotali i čekali dan. K meni je došao Milić Novković Stari. On me previo. Zatim smo se kasnije smjestili u neke barake u šumi. Kasnije sam bježeći šumom ozdravila.

Isto tada su mi zaklali i mamu. Tada sam imala 25 godina.”


Dragić Napijalo, Kupljensko

Vodite ih u tu dolinu pa ih pobijte    

O istom zločinu zapisao sam 21. aprila 1961. svjedočanstvo Dragića Napijalo koji je imao 11 godina i srećom ostao tada neozlijeđen.

„Istoga dana, tj. 13. maja 1942. godine, bio sam s mamom i bratom Đurom, starim 13 godina, u bjekstvu u šumi Bjeljevine. Primijetili smo od sela Brkića nailazak ustaša. Počeli smo bježati na drugu stranu šume. Međutim tamo smo naišli na druge. Uspjeli smo i ovima izbjeći, a onda krenuli prugom do Lisičije (šuma). Išli smo prugom može biti svega 100 metara. Pred nas su izašle ustaše s krvavim noževima iz jarka pod „Metaljkom”, gdje su masakrirale 28 žena i djece samo nekoliko minuta ranije.

Sjećam se dobro kada su nas uhvatile da je jedan rekao: „Vuk, evo partizana!” Povezali su nas sve troje zajedno. Mama je rekla:

„Nemojte nas, braćo mila!” Ustaša je odgovorio: „Ne bojte se ništa!”

Odveli su nas pred svoga starješinu pod brdo Pajiće, pitali su satnika što će s nama. On je odgovorio: „Vodite ih u tu dolinu pa ih pobijte.” Poveli su nas njih četvorica. Najednom nam rekoše:

„Stoj!” Mi smo stali. Jedan reče: „Odriješi ih!” Isti je punio pušku i opalio u našu majku. Mama je pala, a mi smo još stajali. Okrenuo se i opalio prema meni. I ja sam pao u šiblje, ali neozlijeđen. To sam tek kasnije saznao. Sigurno sam od straha pao. U tome momentu brat je skočio i bježao. Pucali su za njim, ali ga nisu pogodili. Kada su ustaše otišle, ja sam se podigao ni sam ne znam kako. Počeo sam trčati. U šumi sam susreo nekoga ko mi je rekao da mi je brat Đuro pobjegao. Šumom smo tražili jedan drugoga. Uspjeli smo se naći. Noć smo prespavali na stroži koju smo našli u šumi. Kiša je jako padala. Vjetar je bio tako jak da je pokretao i strožu s nama dvojicom.

Ujutro smo plakali za majkom idući ka njenom mrtvom tijelu. Našli smo je i mislili da leži živa. Međutim bila je mrtva u krvi. Mi smo plačući nastavili put prema našoj kući. Stigao nas je jedan partizan i upitao: „Što plačete, djeco mila?” Mi smo rekli da su nam ubili majku i da ne znamo kući. Tu nas je pitao odakle smo. Odgovorili smo: „Iz Kupljenske.” Uputio nas je na Džodansko Brdo, gdje smo našli jednog čovjeka koji nas je uputio kući.

Naše je cijelo selo bilo popaljeno, a naša kuća ostala je jedina cijela. Kasnije su naišli partizani i sahranili našu majku.


Milica Kovačić, Kupljensko

Gledala sam ustaše ljude zvijeri kako noževima kolju

Gledala sam ustaše ljude-zvijeri kako noževima kolju mojih sedmero maloljetne djece. Pogledajte, na mom tijelu 13 ožiljaka od uboda ustaškim nožem.

Pokazuje mi i priča o ustaškim zločinima u Petrovoj Gori preživjela Milica Kovačić iz sela Kupljensko, 30. septembra 1961. godine.

„Bio je lijep sunčan dan. Dobro se sjećam da sam baš toga dana,

13.    maja 1942. godine išla u mlin s kukuruzima, jer je moje osmero djece bilo bez kruha. Baš kad sam pošla, upale su u kuću ustaše. Jedan me htio zaklati, ali drugi nije dao. Otišli su. Ja sam brzo pošla iz kuće van kad manji sin dotrči vičući: „Majko, bježi, eno onoga što te htio zaklati!” Pogledala sam djecu i s njima pobjegla. Kako ih je bilo osmero, jedan dječačić je ostao. Ustaše su ga uhvatile i odvele u logor.

Što sam mogla, morala sam spašavati onih drugih sedam. Vukući i noseći ih bježala sam u Petrovu Goru. Ne znam ni sama kako smo dospjeli u obruč, obruč koji se stalno stiskao oko nas.

Uhvatili su nas 16-ero, od kojih moje sedmero djece i mene. Branko mi je bio na rukama, imao je jednu godinu, Nikola dvije, Dušan tri, Stanka četiri, Sofija šest, Anka sedam i Danica 13 godina.

Kad su nas poveli niz jednu nizbrdicu ponadali smo se da nas vode u Vojnić kako su govorili, na predaju. Ali, kad smo došli do jarka Kalovi Bjeljevina, već smo našli više od petero naših komšija zaklanih. Počeli su i nas klati. Prvo našu djecu. Prvo mi zaklaše na rukama maloga Branka, a zatim svih ostalih šestero.

Morala sam gledati smrt moje male djece, jadna mi moja mati koja me rodila. Ja sam ostala zadnja. Prije nego li su me udarile nožem, jedan me ustaša upitao: „Gdje su partizani?” Odgovorila sam sva onako izbezumljena oblivena krvlju svoje djece: „Ne znam gdje su.” Ponovili su još nekoliko puta, a onda me udarili nožem u lijevu stranu vrata. Pala sam od prvog udarca. Zločinac je nastavio da me bode po cijeloj strani tijela, tako da sam dobila trinaest uboda (13).

Najgore mi je bilo kad me ubo u vrat nožem i tri puta nož okrenuo. Tek sam se onesvijestila. Zadnjom sviješću čula sam kako jedan viče: „Pusti je majku joj srpsku, ta je gotova!”

Ostala sam tako ležeći dok me nisu našli partizani. U toj mojoj najvećoj žalosti i boli saznala sam da su ustaše uhvatile moga supruga Janka i s drugim pohvatanim srpskim seljacima odvele u ustaški logor Jasenovac. Nikada ga više nisam vidjela. Moje rane su zacijelile. Ali osjećam teške posljedice. Sada živim u ovoj bijedi sa sinom koji je preživio patnje u ustaškom logoru i vratio se bolestan. Hvala Bogu da mi se makar on vratio.”

Po onome kako su nas ustaše klale noževima i naslađivale se ljudskom nesrećom, zaslužuju prvo mjesto u svijetu među ljudima-zvjerima. Ako Bog može, neka im oprosti. Ja nikoga ne mrzim i ne želim im moju sudbinu…”


Mila Džodan, Kupljensko

Mrtvo dijete ležalo je na meni         

Mila Džodan zatekla se sa svojom kćerkicom Ljubicom u većoj grupi srpskih izbjeglica u proplancima Petrove Go-

re maja 1942. godine. Sjeća se svih detalja o zločinima ustaša nad izbjeglim srpskim seljacima. Svoje sjećanje na počinjena ustaška razbojstva ispričala mi je 21. juna 1961. godine.

Ustaše su stezale obruč oko partizana i nas izbjeglica. U šumi je sve vrilo od njihovog pucanja. Jednoga dana primjetili smo onako skriveni u šiblje kako nam prilazi grupa ustaša i domobrana. Jedan od njih je doviknuo: „Oreškoviću, zalomi lijevo krilo!” Mi smo se odjednom našli u okruženju. Počeli su pucati iznad naših glava, a zatim nam naredili, gurajući nas i psujući nas, da krenemo ispred njih. Tjerali su nas kao krdo goveda. Satjerali su nas tako u livade u šumskom predjelu zvanom Kalove. Tu su nas na čistini pretresli. Uzeli su iz naših bjegunačkih torbi sve što im je odgovaralo. Ostalo su pobacali. Povezali su nas po četvero u ruke i poveli nas malo dalje na jednu poljanicu. Vodili su nas vezane preko velikog blata. Molili smo da nas odvežu jer se svezani nismo mogli kretati po dubokom blatu. Odgovorili su nam: „Dobro, sada ćete se vi osušiti!” Razumjeli smo da nas kane ubiti.

Kad smo prešli posrćući i padajući dio livade, naredili su nam da stanemo i polegnemo. Povezani u četverored nismo mogli leći već smo ostali klečeći. Sklopljenim rukama smo ih molili da nas pomiluju, govoreći da im mi žene i djece nismo ništa krivi. Na to nam je jedan ustaša doviknuo da nam grdi majku srpsku, da Srbinu od kile oprosta nema.

Oko nas žena i djece stajale su ustaše. Jedan od njih je rekao:

„Najprije ćemo ove cure majku im njihovu srpsku partizansku!” Četvorica ustaša priđoše istovremeno i zariše nož u vrat četiriju djevojaka. Čuli smo vrisak i zatim krkljanje u samrtnom hropcu. Vidjevši to rekla sam svojoj jedanaestogodišnjoj ćerkici Ljubici da se sakrije pod odjeću neke od žena. Nakon djevojaka prešli su na klanje žena. Došao je red i na mene. Ustaša je zamahnuo nožem i sjurio mi ga niz grlo u vratnu kost. Vidjevši to moja kćerka je iskočila ispod odjeće jedne žene i vrisnula vičući iz svega glasa: „Joj, majčice moja!”

Smatrajući da sam zaklana ustaša koljač me udari nožem još nekoliko puta po ramenima i leđima i uputi se mojoj kćerki. Oblivena krvlju i okrenuta licem prema zemlji gledala sam izbezumljeno krajičkom oka šta će se dogoditi. Krvnik ju je uhvatio jednom rukom za kosu. Izdigao je od zemlje i drugom rukom prognao nož niz vrat. Dijete od straha nije ni vrisnulo. Kad je izvadio nož, za njim je u mlazu šiknula krv. Djevojčica je pala i stala čitavim tijelom poskakivati od zemlje kao pile kad mu se odsiječe glava. Nastao je plač i vriska djece. U strahu da to odnekuda ne čuju partizani ustaše su napustile klanje žena i oborile se na djecu. Poslije pokolja djece nastaviše ponovo klanje preostalih žena.

Po završenom klanju dvojica ustaša dovukoše moju kćerku i prebaciše je meni preko glave i dijela lica. Mrtvo dijete ležalo je na meni. Naša još topla krv se miješala i lagano slijevala u travu. Na stratištu je zavladala grobna tišina. Jedan ustaša upita drugoga da li da još na nas baci bombu na što mu ovaj odgovori da imaju malo municije i da je moraju štedjeti.

Istoga dana poklale su ustaše cijelu porodicu moga brata Nikole Pajića: Mariju staru 38 godina, Ljubicu 25, Anku pet, Ranku četiri, Nikolu dvije, Ljubicu Markovu 28, Jovanku Ljubičinu tri i Dragana starog 10 godina. Gledala sam smrt i izdisaje svih njih, tuzi i bolu nije bilo kraja.

Prije odlaska jedan ustaša uze iz moje torbe komadić mesa i kruha, rasiječe to svojim još krvavim nožem i pojede. Potom svi odoše u pravcu šume. Nakon nekog vremena preživjeli se počeše pridizati. Ostalo nas je šestero naklanih: žena i sin Jane Gušića, Anđelija Kolašinova, Soka i Đukan Mihajlović i ja, jadna mi majka.

Slijepljeni od krvi s otvorenim ranama po tijelu napustili smo ćutke mjesto zločina, na kojem su ostala naša mrtva djeca. Iste večeri sastali smo se s poznatim ljudima i ženama iz našeg sela koji su uspjeli pobjeći ustašama. Previli su nam rane i pokopali mrtve.

U toj ofanzivi maja 1942. ustaše su opljačkale našu imovinu i spalile naše selo. Ostala sam sama sa jednom ćerkicom koja me njegovala do prizdravljenja. Tješila sam se povratkom iz partizana svojih sinova prvoboraca Miloša i Dragana. A onda sam jednoga dana u ljeto 1943. dobila obavijest da mi je stariji sin Miloš teško ranjem kao mitraljezac u borbi s Nijemcma na Kneji kod Plaškog. Rekli su mi da će ga dovesti u bolnicu na Petrovu Goru na liječenje. Očekivala sam sa zebnjom u srcu njegov dolazak, vjerujući da će mu liječnici ovdje nekako spasiti život. Umjesto u bolnicu dovezli su mog Miloša kući mrtvog. Nije izdržao put od Like do Petrove Gore. Umro je nadomak selu Veljunu. Pokopali smo ga, a s njim i moju još jednu nadu.

Rat se bližio kraju. Moj mlađi sin Dragan odolijevao je svim ratnim nevoljama. Bila sam sretna pri pomisli da će mi se barem on vratiti. Očekivala sam svakodnevno vijesti o završetku rata. Taj dan došao je 15. maja 1945. Ljudi su slavili pobjedu nad fašizmom. Razmišljala sam da se uputim u Istru u posjetu svome Draganu, ali me pristigla vijest da je Dragan poginuo drugi dan po oslobođenju u borbi s ostacima poraženog neprijatelja koji se još nije htio predati. Dopremila sam mrtvo tijelo i drugog sina te ga sahranila u seoskom groblju uz Miloša.

Tu, ispod sjenovitih stabala između obronaka Petrove Gore leže njihove kosti i moja nadanja…”[2]


Milka Napijalo, Vile

Uboli su me četiri puta u vrat i jednom u leđa

Svjedočanstvo Milke Napijalo iz Vile zapisao sam 21. jula 1962. godine.

„Ustaška ofanziva bila je 14. maja 1942. u punom jeku na Petrovoj Gori. Iz svih naših sela bježali su i sklanjali se po grmovima. Tako smo i mi cijela naša porodica pošli u obližnju šumicu i u njoj ostali preko noći. Ujutro nije bilo nikoga da nas izvede iz obruča, jer su mi oca još 26. aprila 1942. spalili sa još 104 seljaka u Srpskoj pravoslavnoj crkvi na Kolariću. U bježanju nas je bilo troje djece, majka i baba. Krenuli smo kroz neizvjesnost šume. Nama se pridružila još jedna žena i dva starca. Tako nas je bilo osmero.

U šumi smo ostali oko dva dana. Ustaše su stalno krstarile šumom, ali ih mi nismo vidjeli. Tek treći dan smo ih opazili kako idu prema nama. Nismo nikuda mogli. Stali smo i čekali. Kad su došli do nas, rekli su nam da idemo preko jarka kući, premda put našim kućama nije vodio tuda. Moja baba je zastala i razgovarala s njima a kad je krenula da vidi kuda idemo, jedan ustaša joj je opalio metak vrh glave. Ona je pala, a ustaše su onda krenule pucati za nama. Mi smo se u strahu razbježali i legli gdje je ko stigao.

Ja sam ostala nepovrijedena. Baš kad sam to ustanovila, jedan viknu: „Dosta pucanja, ono što je ostalo kolji!” Prišli su nam i stali nas po redu klati. Mene su uboli četriri puta u vrat i jednom u leđa, ali nekako nisam osjećala bolove. Kad sam osjetila da su koljači otišli, pomakla sam se što je jedan od zaostalih primjetio. Kad sam to i ja vidjela, brzo sam legla nazad da pomisli da sam mrtva. Sve to je vidjela moja jadna majka i pozvala me k sebi. Tek što sam zadnjim snagama doteturala do nje, srušila sam se i ostala ležati uz nju sve do drugog dana.

Kiša je padala cijelu tu noć pa smo ležale u samom blatu i vodi. Vjerovatno bi umrle da nije slučajno naišla jedna žena. Bila sam mala, imala sam 10 godina, pa se više i ne sjećam svih pojedinosti. Ipak sam zapamtila da su majku odnijeli u ambulantu u Petrovu Goru. Bila je sva izrešetana od ustaških metaka.

Majka je ipak prizdravila. Ona žena što nas je pronašla prihvatila je mene i majku, jer su ustaše zapalile naše selo i našu kuću. Ali majci je bilo svaki dan sve gore. Spasa joj nije bilo. Što god je pojela, to joj je kroz vrat iscurilo van. Živjela je još neko vrijeme u teškim mukama i u strašnoj boli umrla. Meni su rane zacijelile. Ujak me odveo k sebi i ostala sam kod njega sve do udaje. Nemojte me više ništa pitati. Nastojim da se tog užasa ne sjećam..


Milka Radojčić, Udbinja

Izvukla sam se ispod mrtvih      

Svedočanstvo Milke Radojčić zapisao sam 5. septembra 1962. u selu Udbinja.

„Trećeg januara 1942. godine ustaše su nam zapalile kuće po selu a prije toga sve opljačkale, hranu, alatke, posteljinu i stoku. Ostali smo bez ičega. Od tada sam se nalazila sa svojom porodicom u selu Brdu u blizini Petrove Gore, u Ćosićima. Tu smo i zimu zimovali. Ustaše nisu dostigle popaliti sva sela. U martu poduzele su ofanzivu na partizane i srpske izbjeglice sklonjene u Petrovoj Gori. U šumi sa mnom bio je muž, kćer, snahe i unučad, rođaci, komšije i nepoznati žene i djeca iz više sela.

U Petrovu Goru došli smo preko Ključara u Muljavu. Tu u Muljavi ustaše su opkolile i nas oko 300 duša, što žena, djece i staraca. Iz Muljave ustaše su nas potjerale dublje u šumu prema Krstinji i Pajić Brdu. Sjećam se da je bio lijep sunčan dan, rano jutro. Ovdje u Muljavi uhvatili su mene, mog muža Matiju (60 godina), kćer Anku (14 godina), snahu Anku i snahu Danicu (stare 30 godina) i unuku Milevu, Nevenku, Peru (djeca ispod pet godina).

Kad su nas ustaše tjerale šumom, govorile su nam: „ Vaši ljudi kolju naše, pa ćemo mi vas danas poklati, dok još nahvatamo više Srba komunista.” Vodili su nas u pravcu Pajić Brda.

Ljudi su stalno šaputali: „Sada će nas poklati!” Kad su nas izvele na brdo, stjerale su nas u jednu poveću uvalicu, rekavši da će sada biti borba s partizanima. Čim su nas zbile u tu uvalu, postavili su mitraljeze s tri strane i iz njih i pušaka tukli po narodu, srpskim izbjeglicama, ženama, djeci i starcima.

Kada sam vidjela i osjetila da će pucati i da je svima došla smrt, metnula sam ruku na oči i brže legla na zemlju. Bila sam u sredini mase naroda, ali kako sam bila visoka okrenuvši se natrag vidjela sam da neki ljudi bježe na više strana. Od poznatih uspio je pobjeći Dušan Zjača, sada ima 70 godina i Mile Dakić. I danas su živi.

Kada su ustaše sve izbjeglice iskasapile mitraljeskim zrnima, otišle su brzo kroz šumu povrh brda prema Krstinji. Osjetila sam da sam na životu, iako sva krvava od krvi mojih najmilijih i svojih komšija. Izvukla sam se ispod mrtvih i odšuljala se u zaselak Ćosiće.

Živi su tražili i prepoznavali svoje roditelje, djedove, bake i djecu. Svako je svoga pokopao na istom mjestu. Tamo je i danas groblje, tek obilježeno već dotrajalim krstovima. Vratila sam se na zgarište u svoje popaljeno selo.

Teško mi se toga sjećati.

Groblje uz bolnicu
​Centralna partizanska bolnica završava s radom 25.5.1945. godine kada je preseljena u Karlovac. Tokom njezinog rada kroz bolnicu je prošlo više od 5000 ranjenika i bolesnika. Veliki dio njih, više od 1000, ostalo je vječno u šumi Petrove gore, pokopano na groblju kraj bolnice. FOTO: www.dinarskogorje.com/petrova-gora.html

Dušan Bućan, Gejkovac

Ustaša me zgrabio za kosu i udario nožem u čelo

Svjedočanstvo Dušana Bućana zapisao sam 20. juna 1961. godine .

„…Bilo je to u drugoj polovini marta 1942. godine. Naše selo Gejkovac bilo je svakodnevno izloženo napadima ustaša i domo    brana, pa se moja porodica preselila u kuću moga očuha u selo Svinjicu. Ovdje na obroncima Petrove Gore bili smo sigurniji i tu smo se zadržali do ustaške ofanzive na naš kraj i Petrovu Goru. Naša su sela spaljena, imovinu su prije opljačkali, stoku odagnali. Otišli smo dublje u šumu. Živjeli smo po krošnjama drveća i zemunicama. Povremeno smo se prikradali svojim ognjištima da donesemo krumpira i kukuruza koji je sklonjen u trapovima.

Nas trinaestero, većinom žena i djece, smo jednog dana izašli iz šume i našli se u jednoj nezapaljenoj kući pokraj grmova. Neprimjetno koristeći jutarnju maglu opkolile su nas ustaše. Sve su nas utjerali u drvenjaru (kuću). Na svaki njen prozor stao je po jedan ustaša s mitraljezom. Mislili smo: tko li će biti prva žrtva? U sobu je k nama ušlo nekoliko ustaša, a ostali su ostali oko kuće. Jedan prilazi staroj ženi Milojki Petrović, pretražuje je i kod nje nalazi nekoliko novčića bivše Jugoslavije. Viknuo joj je: „Majku ti srpsku, da li još imaš novaca kraljevskih”, a zatim je udario nožem i starica pade. Drugi ustaša prilazi Stani Brkić, pretresa je i kod nje nalazi nešto šećera i kave, a zatim joj oštro govori: „Da li to partizanima kuvaš kafu i nosiš u Petrovu Goru?” Udara je nožem u grudi i druga starica pade. Dolazi red na moga brata Milu stara tri godine. Ustaša uzima tronožac i snažnim zamahom udara malog Milu po glavi koji na mjestu ostaje mrtav.

Do sada sam vidio tri žrtve „pomislih u sebi”, a tko će sada biti četvrta? Misao nisam ni dovršio, a ustaša me zgrabi za kosu i udari nožem u čelo, a zatim u donji kapak desnog oka. Treći udarac bio je posljednji i to u lijevu stranu iza potiljka u vrat. Još je uzeo stolac i ne znam kako su ostale klali.

Sva tri udarca nožem i danas se dobro poznaju, evo pogledajte. Sjećam se da sam se osvijestio kad su došli majka i očuh Milivoj iz šume. To je bilo 14. maja 1942. poslije podne. Tu su mi zaklali starijeg brata Milivoja, sestri Ranki zadali su dva udarca nožem u lijevu dojku. Ostala je živa. Žive su ostale starica Milojka i starica Stana. Od nas trinaestero ostalo je nas četvero iznakaženo i osakaćeno. Nisam se mogao osloniti na nogu i ruku. Jednom rukom oslanjao sam se na drveće i tako izmicao ustašama.

Čudim se kako su mi rane zarasle za vrijeme obruča i to bez ikakvih lijekova. Nešto kasnije, samo što je probijen ustaški obruč, zlikovci su ubili staricu Milojku Petrović i staricu Stanu Brkić. Ostali smo živi samo nas dvoje sestra Rajka i ja…”


Nikola Perić, Miholjsko

Primjetili su da sam još živ    

Svjedočanstvo Nikole Perića zapisao sam 25. aprila 1961. godine.

„…Prvog aprila 1942. godine bježali smo ispred ustaša i domobrana kroz Selakovu Poljanu u Petrovu Goru. Pred noć dospjeli smo do zaseoka Martinovića na periferiji Krstinje. S brijega iznad kuće Bore Španovića primjetile su nas ustaše i domobrani i zapucali na nas. Vratili smo se ponovno u šumu i našli se u Sagradžijinom potoku. Taj dio šume nismo poznavali.

Naišli smo tu na veliku grupu naroda i stoke. Odjednom nam iz mase priđe Perić Dević. On nam predloži da bježimo iz šume u kući u Kusaju, ustašama iza leđa, jer će oni sutra zaći dublje u šumu s ciljem da pohvataju narod. Tako smo ponovo došli do prvih kuća u Krstinji. Stevo Romčević i Đuro Vranjić su nas obavijestili na kome su mjestu ustaše zanoćile. Ponovno smo se vratili u šumu. S nama su krenuli i njih dvojica i žena Miše Romčevića s četvero djece. Prije polaska Stevo Romčević izveo je svoje konje iz staje, skinuo s njih ulare i pustio ih kako ih ne bi ustaše odagnale ili u staji zapalile. Smjestili smo se u jednom gustišu na rubu šume. Iznad nas nalazila se žena Miše Romčevića s djecom, a ispod nas Đuro Vranjić i Stevo Romčević.

Svanulo je jutro 2. aprila 1942. u šumi je vladala tišina. Nenadano su se pojavile ustaše. Primjetile su nas i povikale: „O, tu ste vi!” Naredile su da izađemo iz grma. Odveli su nas do jedne livadice u šumi. Ubrzo za nama dovedoše i ženu Miše Romčevića s djecom. Stevo Romčević i Đuro Vranjić nisu se pojavljivali. Zaključili smo da ih ustaše nisu otkrile. Nas osmoro su postrojili. Ustaški zapovjednik je naredio da nas pobiju. Nalazio sam se na lijevom krilu naše grupice. Kad je jedan ustaša podigao prema nama mitraljez da nas pobije, ja sam naglo odskočio u stranu i počeo bježati uz brijeg kroz šumu. Ustaše su osule vatru. Ranile su me u lakat ruke i stopalo noge, ali sam ipak mogao dalje bježati. Uspio sam prevaliti brijeg i naći se na jednoj maloj čistini. Bio sam blizu prvih kuća uz šumu. Po dvorištima sam prinmjetio mnogo ustaša gdje hvataju stoku.

Sakrio sam se u grmlje, dalje nisam smio. Samo malo kasnije primjetio sam četvoricu ustaša kako se kreću prema meni. Izašao sam iz slabog skloništa pod jednim džbunom i legao pored njega na čistini potrbuške praveći se da sam mrtav. Prva dvojica ustaša brzo su došla do mene. Jedan od njih gurne me nogom i primjetivši da sam živ uhvati me za ruku i podiže u sjedeći položaj. Vidjeli su da sam ranjen. U taj čas stigoše još dvojica ustaša. S udaljenosti od desetak metara jedan od njih upita da li sam živ. Ovi im odgovoriše da jesam. Na to on približavajući mi se reče: ,,E, što si živio, živio, više nećeš”, i potegnu nož da me zakolje. Dvojica ustaša što su me ovdje pronašla spriječiše ga u tome i pozvaše me da se s njima uputim njihovom vojnom liječniku da me on previje. U strahu od veće grupe ustaša rekao sam da me rane ništa ne bole. Ne mareći mnogo za mene oni me potom napustiše i odoše u pretragu okolice, a nakon toga se vratiše k ostalim ustašama na kraj sela.

Sišao sam pažljivo niz brijeg, zaobilazeći mjesto masovnog zločina, plašeći se da se ne susretnem s ustašama. Našao sam se tako jedno stotinjak metara niže od pobijenih. Ustaše nisam nigdje primjećivao. Zaključio sam da su se oni potpuno povukli s tog mjesta. Namjeravao sam da se uputim do pobijenih na livadi, ali sam prije toga sjeo u šumi i skinuo cipelu da vidim ranu na nozi. Cipela je bila puna krvi. Metak mi srećom nije teže povredio žilu što mi je omogućavalo kretanje.

U taj čas banuše iza mojih leđa ustaše. Dvojica me uzeše ispod ruke i povedoše sa sobom. Dođosmo do mjesta poubijanih i zaklanih. Pred mnom se ukaza stravičan prizor. Prvi ispred nas ležao je mrtav pored grabe Pavićev sin. Jedan od ustaša prevrnu ga nogom i odgurnu u grabu. Pored njega ležao je moj brat od strica, Mile, star 14 godina, izrešetan mitraljeskim zrnima. Malo dalje ležala je sva u krvi žena Miše Romčevića sa svojom maloljetnom kćerkom oblivenom krvlju. Na mrtvoj majci sjedila je njena kćerka od godinu i po i milovala je ručicom po krvavom tijelu. Dijete su izgleda ostavili živo s namjerom da se muči. Uz nju je umirala njena druga djevojčica od pet godina koja je bila unakažena mitraljeskim zrnima. Vidjeli smo i njenog mrtvog sinčića s unakaženim licem od eksplozije tzv. dum-dum metka.

Nakon kraćeg zadržavanja na tom mjestu odveli su me do ustaške jedinice uz rub šume. Vidio sam kako ustaše po dvorištu lože vatru od slomljenih seoskih drvenih ograda i na ražnjevima peku kokoške. Kad smo im se približili, jedan od njih upita: „Da li si četnik ili partizan?” Vidjevši da sam još dijete, drugi ustaša ga prekide pa reče: „Radije ti nama kaži da li bolje gađaju ustaše, partizani ili četnici?” Ja odgovorih da najbolje gađaju ustaše, jer su me oni ranili. Njemu to ispade kao posprdno pa mi zaprijeti da će me pristaviti na vatru ako se budem njima izrugivao. U tom času iznad kuće preleti u niskom letu ustaški avion bacajući letke kojima se izbjeglice pozivaju na predaju ustaškim vlastima i povratak kućama. Tu u jednoj kući ustaški bolničar mi je previo ranu na ruci i nozi.

Primjetio sam kako iz šume izlazi jedna grupa naroda sa stokom i voznom spregom krećući se prema cesti i selu. Zamolio sam ustaše da mi dozvole da se pridružim tim ljudima i da se s njima vratim kući. Oni mi to dozvoliše. Kada sam prišao blizu kolone žena, djece i staraca, vidio sam ispred njih jednu grupu ustaša. Čuo sam kako im govore da svi idu u Krstinju i da im dozvoljavaju povratak njihovim kućama u okolne šume. Krenuo sam u seoskim kolima s kolonom izbjeglica za Krstinju. Tu u centru sela nalazila se domobranska jedinica. Dvojica domobrana iznijeli su me iz kola i prenesli u kuću. Dali su mi kruha i salame za večeru. Sutradan su me premjestili u kuću u kojoj je bio liječnik. On mi je očistio i previo ranu. Istoga dana pustili su nas kućama. Prilikom odlaska liječnik mi je rekao da kroz tri dana dodjem ponovno kod njega. Došao sam i on mi je još jednom previo ranu. Trebao sam doći još nekoliko puta k njemu, ali sam se sve više plašio da me ne uhvate ustaše kad malo prizdravim. Ostao sam zato kod kuće.

Rane su same zacijelile. Ostali su jedino ožiljci na tijelu i tuga u srcu za nevino ubijenima.

U vrijeme najvećih masovnih pokolja u Petrovoj Gori i njenim okolnim selima: Vojišnici, Ključaru, Peckoj, Perni, Kupljenskom, Miholjskom, Širokoj Rijeci, Maljevcu, Gejkovcu, Svinjici, Džaperovcu, Krstinji i drugim srpskim naseljima nepoznati pjesnik pokušava kroz pjesmu dočarati muke i patnje naroda ovog kraja:

„Jedno jutro taman zora rana,

Nisko lete dva vrana gavrana,

Nisko lete i u tome letu,

Tužne glase pronose po svijetu.

Gavran leti i svakome zbori:

„Da, čovječe, istinu govori

Oj čovječe, jesil’ rodjen davno,

Jesu li ti ova čuda znana?

Na konak smo u Krstinju pali,

Golema se čuda nagledali:

Gledali smo s večera do zore

Kako dželat srpski narod kolje.

Zakla oca, pa majku i sina,

U koljevci anđela nevina.”


Jelena Jeka Perić, Miholjsko

Nemoj plakati majko

Svjedočanstvo Jelene-Jeke Perić zapisao sam 26. juna 1961. godine

„Pobjegla sam u šumu s četvero djece. Sa sobom sam ponijela dvije ljetne deke, nešto krumpira, kilogram brašna, teglu masti i malo soli. Svakodnevno smo bježali po Petrovoj Gori. Svuda oko izbjeglica i šume bile su ustaše i Pavelićevi domobrani. Nije bilo mira ni danju ni noću. Po šumi su stalno pucali, bio to dan, noć, kišno ili maglovito vrijeme. Neprekidno su odzvanjali mitraljeski rafali, eksplozije ručnih bombi, minobacačkih mina, avionskih bombi, plač nejake i gladne djece, vriska izbezumljenih žena i rika prestrašene stoke.

Samo kad se sjetim kako sam po brdima i šipražju Petrove Gore vukla svoju glađanu i zastrašenu dječicu! Najmlađe sam morala nositi u naručju, kćerku od pet godina vukla sam za ručicu, a treće djete držalo mi se za suknju. U stvari, sve vučem, nosim i ne znam je li gore meni ili njima. U toku dana, ako stignem i ako smijem paliti vatru, ispečem im po jedan krumpir, pospem ga brašnom, sve to namažem s masti i posolim. Krompir je bila osnovna hrana, a pored njega brala sam mlado bukovo lišće i divlju zečju djetelinu i time ih hranila. Ovakvom ishranom održavala sam samo gole dječje živote. Gladna sam bila i ja i jedva sam se micala, a oči pobijelile od nespavanja, gladi, i brige za djecu. Kadkad se okrenem i zaplačem, ali to nije moglo ostati neprimjećeno od mog starijeg sina, koji je imao devet (9) godina. Tada bi mi on znao prići, zagrliti i dječjim glasićem reći: „Nemoj plakati, majko, ja ću ti pomagati nositi nejaku djecu, nakupiti drva, naložiti vatru. Pomagaću ti u svemu.” Njegove riječi još više bi me rasplakale, tako da je suza suzu stizala.

Prije nego bi pala noć našla bi pogodan jarak ili šiprag sa krošnjatim drvećem. Pod krošnjama bi prostrla deku na zemlju i na nju legla djecu, a drugom ih dekom pokrila. Mada je već bilo nastupilo proljeće, noći su u šumi bile još hladne, pa su dječica često drhtala i nisu mogla zaspati. Tada bi se ja spustila i legla pored njih da svojim tijelom zagrijem slabašna tijelca moje djece, ali to je malo koristilo jer sam bila toliko malaksala i islabila da sam bila hladna kao zmija. Jedva sam čekala da svane i da se pojavi sunce i svojim zrakama ogrije naša promrzla tijela. Bježeći tako po šumi slušala sam od drugih izbjeglica da su mnoge žene, djeca i starci prolazili u šumi još i gore od mene. Oni su od velikog straha stalno nekud bježali, te tako nalijetali na ustaške zlikovce koji su ih na licu mjesta klali i ostavljali njihova mrtva tijela da se njima hrane zvijeri i ptice grabljivice.

Prije podne 13. maja 1942. godine, našla sam se s djecom i grupom žena iz mog sela na jednom brdu blizu sela Radonja. Okolo nas su partizani, a ispred njih i nas ustaški streljački strojevi. Tog jutra više nismo znali što ćemo, glad nas je iscrpila, strah živce iskidao, a od nespavanja očne zjenice pobijelile. Razmišljam i zaključujem da se ovako više ne može. Odlučujem da se spustim na livade koje se nalaze prema Muljavi i bolnici u Petrovoj Gori. Mislim da ću tu naći još svijeta, pa kud većina, tuda ću i ja. Spustivši se na ravnicu našla sam na jednom mjestu vatru koja je još tinjala, a od jedne žene dobila sam lončić varenike, od druge komadić kruha. Podijelila sam to djeci. Ona ogladnjela, jedva jedu.

Pored nas prolaze grupe žena, djeca i staraca, prolaze i ništa ne govore. Izgleda mi kao da je cio svijet onijemio, iznad nas i Petrove Gore nadlijeću ustaški avioni, neki bombardiraju i mitraljiraju, a neki bacaju letke. Jedna strana letka služi kao propusnica ustaškim vlastima, a na drugoj se preporučuju obavezna predaja i daju uputstva i kojim putem doći do sela Radonje i Vojnića gdje se nalaze ustaše i domobrani. Oko dva sata još sjedimo oko vatre. Nailazi poznanica i pomaže mi da se spremim. Krećemo niz livade u Vojnić na predaju. Tek što sam krenula nailazimo na barake u kojima su očigledno ranije stanovale izbjeglice. Zaustavljamo se. Susrećem brata s mojim najstarijim sinom Milanom. Kad smo nešto pojeli što su oni imali sa sobom, brat mi reče: „Draga sestro, ja sad moram da idem svojim poslom, vodim i malog Milana koji je u stanju da dobro pješači i potrči ako zatreba, pa računam da bar njega izvedem iz ovog ustaškog pakla.” Plačem, ali suza nema, gledam za njima kako nestaju iza šumarka. Nisam ni sanjala a niti sam smjela pomisliti da je to posljednji put kako ću vidjeti svoga Milana.

Avion i dalje baca letke. Uzimam letak, stavljam ga u džep. U naručju držim malog Žarka, a Milka i Nino idu pored mene, krećem na predaju u Vojnić. Pogledam moje siročiće kako jedva prepliću nožicama. Jeza me hvata, nešto me guši, dobivam vrtoglavicu. Nema tih riječi kojim bi mogla ispričati što se u meni toga momenta zbivalo. Kada bi moja duša mogla govoriti, možda mi najlakše objasnila u kakvom sam se stanju nalazila.

Na izlasku iz Petrove Gore, prema Radonji nailazimo na ustaše. Jeza raste. Još nam je gore. Oni nas opkoljavaju i sprovode prema Vojniću. Stižemo u područje Gornjeg Vojnića i u momentu kad smo prolazili pored razrušene kuće, primjećujem kako se žena sa dvoje djece odvaja, da izadje iz kolone i zaklonjena iza kuće nestaje. Pokušavam i ja da se izvučem ali me primjećuju dvojica ustaša i vraćaju u kolonu. Dolazimo u Vojnić i nailazimo na prve grupe naroda koje su već dovedene u Vojnić, a iza nas, svakog časa dolaze nove grupice i čitave kolone naroda. Ustaše naređuju gdje da stanemo. Vojnić je opasan ustašama i domobranima tako da se niko neprimjećen ne može izvući.

U Vojniću smo ostali tri dana i za to vrijeme susrećem dosta poznanika s kojima se uglavnom držim na okupu. Boravimo pod vedrim nebom okruženi oružnicima, domobranima i ustašama. Nije se moglo od tuge gledati toliko jadne dječice gladne i bolesne s njihovim na smrt zastrašenim majkama. Već prvoga dana što sam vidjela umrlo je nekoliko djece, jedna bolesna majka i iznemogli starac. Trećeg dana postrojili su nas ustaše u dugačku kolonu nekoliko stotina metara. Ispred kolone išle su ustaše pješice i u tenkovima. Tako isto i u pozadini kolone. Sa strane kolone kreću se naoružane ustaše i domobrani s puškama na gotovs, spremne svakog časa da ih aktiviraju na goloruki narod. Krećemo se kroz selo, popaljeno, Vojišnicu, prema Biljegu. Izgleda mi da nas vode na ubijanje. Nakon kratkog zastoja kod Biljega kolona je skrenula prema Vojnić kolodvoru. Cijelim putem pogledavam prema mojoj dječici. Hoću da ih se dobro nagledam jer ne znam dokle ću ih gledati. Mislim stalno o onom najgorem, na smrt. Jako sam umorna. Sunce nas prži, a vrućina otežava kretanje, naročito ženama koje nose po jedno ili dvoje djece.

Dolazimo na željezničku stanicu Vojnić. U stanicu od pravca Utinje ulazi druga kompozicija vlaka s vagonima za prijevoz stoke. Tada nam postaje jasno da će nas ovi vagoni odvesti u nepoznato. Čim se kompozicija zaustavila, najprije su muškarci ugurani u prednje vagone, a potom su nas žene, djecu i starce nabacali. Vagoni su zatvoreni. Cijela kompozicija načičkana je naoružanim ustašama i vlak kreće prema Karlovcu. U vagonima je tijesno, zagušljivo, pretoplo. Mnogi su ožednjeli i padaju u nesvjest. Osjetimo da se vlak zaustavlja. Čuju se glasni povici konduktera: „Zagreb!” Sada nam je jasno gdje smo. U Zagrebu smo se zadržali moguće ni pola sata, i opet krećemo dalje. Iz vagona ništa ne vidimo. Kada je svanulo, vlak se zaustavlja u Okučanima. Ustaše nam naređuju da izadjemo. Jedva to dočekasmo, jer nam je čitavo tijelo utrnulo i jedva se pokrećemo. Pored željezničke stanice stoje kamioni i opet nas trpaju u njih kao cjepanice. Kamioni kreću, i nekoliko sati kasnije nalazimo se u krugu ustaškog logora u Staroj Gradiški. U dvospratnoj zgradi kaznionice prvo smještaju muškarce u prostorije na spratu. Vidim tu ima logoraša, čujem da su to Srbi iz Slavonije. Oko zgrade su veliki zidovi, na vrhu ograde bodljikava žica, a na određenoj razdaljini nalaze se osmatračnice (kule) iz kojih vire cijevi ustaških mitraljeza…”

Jelena, sada mi polako reci koliko možeš o tom ustaškom logoru i životu u njemu?

„Prostorije u kojima smo bili smješteni izgledale su više nego

jadne. Prozori porazbijani, zidovi prljavi, žbuka djelomično otpala, betonski pod oštećen. Više su ličile na štale za stoku nego na sobe. Najgore je bilo što su pretrpane ženama i djecom. Iza zgrade je iskopan kanal i prekriven granjem i zemljom. Rečeno nam je da je to mjesto za veliku i malu nuždu. Za muškarce nije bilo izlaska, a nuždu su vršili u kible koje su se u određeno vrijeme iznosile iz zgrade i priznile. Svako jutro iznose iz pojedinih soba mrtve žene, a najviše umiru djeca. Mrtvi su tovareni u kamione i nekud odvoženi. Hrana se primala jednom dnevno i sastojala se uglavnom od čorbe od graha ili kuvane kravlje repe. Posuda za jelo nema, pa hranu dobivaju samo oni koji imaju bilo kakvu posudu da u nju prime hranu. Oni koji nemaju posude, ne mogu da prime ništa. Mi koji smo imali porcije, brzo smo pojeli svoje a onda ih dalje pozajmljivali.

Nakon mjesec dana u logoru, dolaze ustaše i obilaze logoraše u sobama. Djeci dijele bombone i kekse, a tog dana i hrana je bila bolja nego prošlih dana. Sutradan logor obilaze Njemci i vode nekakve razgovore s rukovodiocima logora. Kad su Njemci otišli, došli su ustaški kamioni i u njih su utovareni muškarci sa spratova i isti dan odveženi u nepoznatom pravcu.

Nije prošlo više od tri ili četiri dana pošto su Njemci obišli logor u Staroj Gradiški, ustaše naređuju da se žene i djeca skupe u dvorištu logora, a potom da djeca idu na jednu stranu, a majke na drugu. To je bio najstrašniji momenat u mom životu. Oduzimanje djece od majki, strini, baki i tetki izazvao je pravi pakao. Djeca su počela da vrište, dozivaju majke, a neka su od siline plača padala u nesvjest. Moje dvoje male djece prihvatio je moj tek malo viši sin Nine. On je zagrlio svoju braću i počeo ih tješiti kako će se mama brzo vratitit. Mali moj Nine meni dovikuje: „Ne plači, majko, budi mirna, ubiće te ustaše. Ja ću paziti na ovo dvoje mladje djece.” Tu sliku nikad neću zaboraviti. Riječi moga maloga Nine nisu mi mogle biti utjeha.

Tako izbezumljenu udara me ustaša kundakom u leđa. Padam na zemlju, a moje rođake istrčavaju iz kolone i polumrtvu odvlače u kaznionicu… Dva dana sam bila u nesvjesti, nešto od bolova, ozlijedjene kičme, a nešto od pretrpljenog šoka. Kada sam došla k svijesti palo je ustaško naređenje da izadjemo na dvorište. Skinuli su nas kao od majke rodjene i tako gole provedene smo kroz krug do kupaone gdje smo se okupale i gdje smo dobile drugu odjeću koja je vjerovatno bila oduzeta od umrlih ili ubijenih žena. Možete zamisliti kako sam se osjećala kada sam se skinula gola pred ostalim logorašicama i osobljem logora, kordunaška žena ni pred mužem nije se skidala, čak je bilo teško pred svijetom skinuti rubac s glave.

Dok smo čekale na kupanje, iz susjednih prostorija do nas su dopirali drhtavi dječji glasići. Primaknem se bliže duvara barake ne bi li čula neko dijete. Sva sam se napregnula kako bi što bolje čula i razumjela o čemu djeca pričaju. Čujem prvi glasić moje Milkice. Joj, mili bože, kada sam je čula kao da mi je sedam sunaca sinulo i odjednom sam dobila krila. Slušam dalje, moja kćerkica nekom priča kako joj je tata ubijen i dosad je imala majku i tri brata, a sada su sa njom samo dva brata ostala. Od tih posljednjih riječi moje djevojčice naglo mi je pozlilo. To su primjetile druge žene, pritrčale su mi i pridržale me da ne padnem na zemlju. Pitaju me što mi bi odjednom. Nisam im mogla reći, niti sam htjela da prepričavama ono što je moja Milka, mamino zlato, pričala.

Često puta mi se u snu, pa i u javi, pričinjavalo da čujem taj piskavi glasić moje Milke koja priča da nema oca, a sada nema više ni majke. Te riječi moje kćerke odzvanjavaće u meni i u samrtnom času.

Zaboravila sam reći da su nas prije kupanja ošišali do kože tako da smo izgledale kao luđakinje ili tifusarke. Poslije kupanja i oblačenja išle smo jedna po jedna u kancelariju uprave logora i tamo smo davale podatke o sebi i djeci. Sutradan smo potrpane u kamione, a u Okučanima smo prebačene u vlak koji nas je odvezao do Maribora. Vlak je bio pod ustaškom pratnjom, a u Mariboru željezničku kompoziciju s ženama preuzeli su Njemci. Kad smo stigle u Njemačku, skoro na svakoj usputnoj stanici ostajao je izvjestan broj žena, a ja sam sa većom grupom logorašica dopremljena u Lajpcig. Tu smo smještene u logor u kojem se već nalazilo dosta logoraša iz ostalih dijelova Evrope.

Stanovali smo u barakama. Raspoređena sam kao čistačica uredskih prostorija logora. U krugu logora bila je i tvornica municije u kojoj su radili logoraši. Svake sedmice dobivali smo po dva i pol kilograma kruha te svakog dana ručak i večeru. Doručak nismo primale. Poslije godinu i pol prebačena sam na rad u tvornicu municije. U tom pogonu izrađivane su čaure i vršeno kompletiranje čaura sa barutnim punjenjem za topove. Ovako sam preživjela tri godine.

Nakon kapitulacije Njemačke vraćena sam u svoje opustošene selo Miholjsko na Kordunu. Cijelim putem razmišljam o djeci, kući i Kordunu. Nisam ni sanjala da ću naći onakvo stanje kakvo sam zatekla dolaskom u Miholjsko. Prvo što sam ugledala bilo je zgarište moje nekadašnje kuće. Na zgarištu susrećem komšije od kojih saznajem tužne vijesti. Kažu mi da je moj najstariji sin Milan, koji je 1942. godine ostao s mojim bratom u Petrovoj Gori, umro od tifusa 1943. godine. O drugoj djeci koja su ostala u ustaškom logoru Stara Gradiška nema ni traga ni glasa. Svirepo su ih umorile ustaške krvopije. Sada sam shvatila da nema ništa…”

Ovo je kraj tužne priče Jelene Tomašević Perić. Svoju djecu: Milana starog 10 godina, Nikolu osam, Milku šest, Žarka tri i supruga Mihajla nije više nikada vidjela. Nestali su na najokrutniji način. Nestali su zauvijek.


Đuro Klipa, Klipino Brdo,

Bio sam zadnji u redu smrti        

Bilo je proljeće 1942. godine. Ustaško-domobranska ofanziva je prošla. Izbjegli narod se vraća iz Petrove Gore u popaljena sela. Trebalo je započeti život iznova. Ali kako, kad nije ni alata bilo, niti sjemena koje bi se moglo baciti u zemlju. Po selu se pročuo glas da će dijeliti alat u Općinskom NOO-u u Vukmaniću. No na tom putu do Vukmanića trebalo je proći kraj željezničke stanice Skakavac što je bilo vrlo opasno zbog mogućih ustaških zasjeda.

Ljudi su snagom potrebe krenuli u Vukmanić da prepoznaju svoje odagnato blago i dočepaju se bilo kakvog oruđa. Među njima bio sam i ja sedamnaestogodišnji dječak. Usput smo nailazili na porušene telegrafske stubove i presječene žice. U jednom momentu moglo je biti 8-9 sati ujutro primjetili smo ustašku zasjedu. Vidjeli smo da smo opkoljeni. Nama ništa drugo nije preostajalo nego nastaviti put. Kad smo došli do potoka Gradnice, opazili smo vojni transport koji nam je išao u susret jer smo mi išli prugom. Nismo mogli nikud jer su svuda okolo bile ustaše. Susreli smo se kod luga.

Vlak je bio zaustavljen. Nekoliko ustaša je izašlo odmah van iz njega. Kako je put bio uzak, nas 16 išlo je jedan po jedan. Kako smo zastajkujući prilazili, oni su nas dočekivali i po redu bacali u G-kola. Tu su nas legitimirali i tako po redu na drugom kraju vagona počeli klati. Prvi je bio pao Pavao Breberina „Pecin”, imao je 31 godinu. On je ustašama pružio otpor. Na njega su skočila njih petorica koljača i naravno savladali ga. Kada su ga isprebijali i zaklali, jedan je rekao: „Ovaj će mi služiti kao stolac!” Sjeo je na njega krvavoga i još toploga i samo dočekivao nove žrtve. Druga četvorica su hvatali svakoga koji bi došao na red i bacali ga njemu ravno na nož.

Sjećam su kada su klali starog Timu Gaćeša (64) i njegovog brata Jovana (62). Njima su živima najprije čupali brkove, da bi im nakon toga kamom prerezali vrat i i zbacili van iz vagona. Tako je išlo redom uz vrisku i dernjavu, radi čega je bila uključena sirena lokomotive da svira, samo da se manje čuje jaukanje i plač žrtava. Vidio sam kako je Ilija Gaćeša odgurnuo ustašu svom snagom i skočio van iz vagona. Međutim, iz puške je smrtno pogodjen. Kada je došao red na Inđiju Gaćeša, koja je bila jedina žena među nama, ona je rekla: „Pa djeco, vidite da sam ja žensko, i s politikom nemam ništa!” Jedan od njih je odgovorio: „Šuti babo, i ti si partizanka.”

Kad su koga zaklali, tako su ga bacili iz vagona van. Dvojica su dolje čekali s bajonetima na puškama i probadali vratove i vukli žrtve do obližnjeg provizornog groba, gdje bi samo malo zemlje bacili na njih. Bio sam zadnji u tom redu smrti.

Videći da spasa nema niotkuda, skočio sam iz vagona i već u skoku bacio se više pod vagon da me ne bi dosegla ona dvojica sa bajonetama koji su čekali kao strvinari. Provukao sam se brzo ispod vagona i počeo trčati nazad uz prugu. To mi je bio jedini spas budući je u blizini bila šuma Debela Kosa. Pucali za mnom nisu, jer su bili uvjereni da će me uhvatiti živoga. Tek kad su primjetili da bi ja ipak mogao pobjeći, počeli su pucati. Bacio sam se u vodu i bježao uz nju. Ubrzo sam se dočepao šume koja je za mene bila jedini spas.”

Toga 10. maja 1942. godine ustaše su zaklale 15 Srba od kojih i jednu ženu u željezničkom vagonu za stoku na otvorenoj pruzi pored šume Domačaj Lug i to: Breberina Rade Pava (31) godina, Gaćeša Đure Đuro (19), Gaćeša Petra Inđija (56), Gaćeša Mile Ilija (22), Gaćeša Petra Jovan (62), Gaćeša Nikole Mile (25), Gaćeša Pave Mile (22), Gaćeša Petra Milić (18), Gaćeša Marka Pantelija (37), Gaćeša Miloša Petar (39), Gaćeša Petra Timotije (64), Gaćeša Timotije Vasilj (32), Tomašević Stojana Bogdan (40), Tomašević Stojana Simo (44) i Petar Vidnjević (34) godine.[3]


Miloš Šimulija, Šimulije

Ustao sam se ispod mrtvih 

Svjedočanstvo Miloša Šimulije zapisao samu njegovom selu Šimulije, 17. oktobra 1962. godine. On mi je ispričao:

„Već u vrijeme prve martovske ofanziva 1942. ustaše su uspjele da prodru u Petrovu Goru. U šumi je bilo mnogo nas izbjeglica iz okolice. Ustaše su uništavale sve na što su nailazile, ubijale i klale uglavnom žene i djecu koje su otkrivale u raznim skloništima uglavnom u jarcima.

Imao sam tada 10 godina života. Bilo je hladno vrijeme. Još je bilo i snijega. Kasno u noći pobjegao sam iz našega sela zajedno s mamom Sofijom, bratom Adamom i sestrama Milevom i Milkom i drugim našim komšijama u Petrovu Goru.

Ispod samog Magarčevca pokraj puta smjestilo se sedam izbjeglih porodica. Stariji uz pomoć nas djece ispleli su od pruća kolibe, da se sklonimo od oborina. Već drugi dan primjetili smo oko podne da prema nama nailaze ustaše. Uspjeli smo pobjeći u jarak ispod Magarčevca. Ustaše su vodile sa sobom pse i jedan pas nas je pronašao u jarku ispod puta.

Ustaše su sišle k nama i naredile: „Iziđite na put!” Izašli smo na put. Pored naših koliba bilo je već pohvatanih izbjeglica. Njih oko 260 žena, djece i staraca. Nikoga ustaše još nisu dirale. Njihov sariji je održao govor. Kazao je da idemo s njima u Krstinju, zatim u Vojnić gdje će nam dati propusnice, te će nas pustiti kućama.

Povele su nas ustaše dalje kroz šumu. Naišli smo na partizane. Nastala je pucnjava. Ustaše su imale dobar izgovor da nas pobiju. Rekoše: „Kažete da nema četnika, a tko onda puca na nas?”

Mitraljezi su već bili usmjereni na nas izbjeglice. Otvorile su ustaše mitraljesku vatru po nama. Nastao je plač, jauk i zapomaganje. Žene i djeca su padali obliveni krvlju. Pao sam i ja. Preko mene je palo njih šestero. Sjećam se dobro Mace Šimulije, koja je bila ranjena pa je jaukala. Kada su je ustaše čule, rekoše: „Još ih ima živih!”. Ja i još neki smo se pritajili. Bili smo u krvi. Ustaše baciše nekoliko bombi po izmasakriranim i odoše.

Ostao sam živ. Ustao sam se ispod mrtvih. Ustaše nisu imale dovoljno vremena pa je još njih ostalo živih. Ja se sjećam da su ostali živi: Marko Šimulija, Milan Šimulija, Maca Šimulija, teško ranjena, Danica Mamula, sada u Ključaru, neki Tesla, sada u Brdo Selu i Nikola Poljak, isto u Brdo Selu. Oni koji su bili živi i jači, izvlačili su ispod mrtvih ranjene.

Mene je izvukla ispod mrtvih Danica Šarić. Ona je bila s nama, ali kada su ustaše otišle, ona je došla iz jarka kao i još neki drugi koji su pomagali ranjenima.

Ovdje su ustaše ubile moju majku Sofiju, moju sestru Milevu koja je imala 12 godina i moju sestru Milku koja je imala 16 godina života.

Moju majku i sestre pokopali su moj otac i moj ujak Mile Trbojević. Drugi su pokopani tek nakon par dana na istom mjestu zločina. I danas se još poznaju grobovi na tom mjestu ustaškog gencida nad Srbima.

Petrova Gora je još uvijek neistraženo stratište. Niko o njima ne vodi brigu. Neka mirno počivaju…”

Miloš Šimulija, s.r.


Mile Pajić, Mracelj Krstinja

Vidio sam iznakažene leševe naših najmilijih

Izjavu Mile Pajića zapisao sam 1961. godine. Imao je 36 godina kada su ga ustaše uhvatile u njegovoj kući. Mile mi je ispričao:

„Bilo je to 8. maja 1942. godine, kada je hrvatska vojska, ustaše i domobrani, upala u naša sela u okolici Petrove Gore, pa i moj zaselak Mracelj. Kupili su sve od reda, ne štedeći ni malu djecu ni starce. Kupili su Srbe i ubijali mnoge kod njihovih kuća ili ih odvodili u obližnje šumarke i tamo ubijali. Ubijali su, pljačkali, silovali u Svinjici, Brusovači, Gejkovcu, Basarama i drugim srpskim selima. Narod je bježao u šume kao izbezumljen.

Mene su ustaše iznenadile 12. maja 1942. godine u mojoj kući, u času kada smo bili spremljeni da pobjegnemo. Uhapsili su mene, moju majku Martu, suprugu Evicu i djecu Dragicu i Ljubicu, naše kćeri. Odveli su nas s drugim pohvatanim u Vojnić i zatvorili u dvorište sreskog načelnika. Tu nas je bilo mnogo. Dovodili su zlikovci sa svih strana srpsku sirotinju, svu izbezumljenu, gladnu, bosu i u onim našim pocjepanim kordunaškim nošnjama.

Tu su nas držali tri dana bez hrane i bilo kakvih higijenskih uslova. Četvrti dan izveli su nas iz dvorišta, kao i više njih drugih iz mjesta sabirališta, postrojili su nas i poveli pješice prema željezničkoj stanici u Slavsko Polje, udaljenoj devet kilometara od Vojnića. U tužnoj koloni, djeca su plakala, majke i bake zapomagale, kukale, starci i starice posrtali, a mi muškarci ugibali se pod zlikovačkim kundačenjem i psovkama.

S Biljega je naša tužna kolona skrenuta lijevo prema željezničkoj stanici Slavsko Polje, putem kroz šumu zvanu Radonja.

Nakon samo tridesetak metara ugledali smo strašan prizor. Vidjeli smo u jednom podužem jarku uz sami put, više desetaka, moguće i stotina leševa, muškaraca, žena i djece.

Vidio sam i dobro zapamtio leš jedne žene stare moguće oko 35 godina, okrenuta na leđima, ležala je na zemlji u lokvi krvi. Bila je nožem zaklana, gola, obje dojke bile su nožem probodene, a na prsima dijelom i na zemlji, bio je leš djeteta, dječačića starog oko godinu dana. Vjerovatno njenog sinčića. Ručice djeteta bile su provučene kroz razrezane dojke materine.

Molim vas malo stanimo. Vidite kako izgledam kada se svega ovoga zla moram sjećati.

Šta ste još vidjeli idući u koloni prema stanici? Svašta, šta ne mogu ni pričati. Vidio sam da je među leševima bilo još i napo la živih, koji nisu bili potpuno dotučeni ili zaklani, pa su se micali. Mnogi su leševi bili strašno iznakaženi, sa izbodenim očima, polomljenim rukama i nogama, te izbodenih po cijelom tijelu. Našu su imovinu hrvatski vojnici opljačkali i kuće nam zapalili.

Onako izumučene i gotovo onesviještene, ugurali su nas u stočne vagone i odvezli u logor ustaški, u Staru Gradišku. Tamo su odvojili od nas našu djecu, žene, majke i bake.

Svega nakon tri dana, otpremili su nas muškarce u logor u Zemun. Naši najmiliji ostali su u ustaškim kandžama. Već 14. oktobra 1942. godine pušten sam iz logora u Zemunu i s njemačkom propusnicom došao u Beograd. Tako sam ostao živ, jadna mi moja mati. ”[4]

Mile Pajić, s.r.


Anđelija Gušić, Radmanovac

Klali su nas u jarku Metelja u Petrovoj Gori maja 1942. godine

Svjedočenje Andjelije Gušić zapisao sam maja 1961. godine u njenom selu. Ona mi je kazala:

„Za vrijeme ustaško-domobranske ofanzive na Petrovu Goru od 9. do 14. maja 1942. godine na hiljade našega naroda bilo je izbjeglo u Petrovu Goru. Tukli su nas i partizane iz aviona i topovima. Mi smo bili u zbjegovima po raznim uvalama i jarcima. Sve je bilo nekako dok nisu provalili obruč i ušli u šumu našu spasiteljicu.

Većina naroda na Pavelićev poziv upućen lecima otišla je na predaju u Vojnić. Njih su, kako znate, prevarili i otpremili u logor Jasenovac i druge ustaške logore od kuda se rijetko ko vratio.

Mnogo nas je ostalo u jarcima Petrove Gore. Ja sam bila sa 28 žena i nekoliko male djece sklonjena u jarku Metelja. Uhvatile su nas ustaše i naredile da izidjemo. Mi smo svi izišli. Rekli su nam da nas vode pred jednog pukovnika i da će nas on pustiti našim kućama.

Poveli su nas i ponovno vratili u jarak Metelja. Ustaša koji je išao pred nama odjednom je sjeo i rekao da se malo odmorimo, a onda ćemo krenuti dalje. Pitao je: „Da li imate kod sebe nešto novaca?” Kad smo rekli da nemamo, pala je zapovijest: „Lezite, majku vam vašu, ovo su ustaše.”

Polegli smo potrbuške i znali šta će biti. Počeli su nas klati. Žene su se hrabro držale, nisu ni otvarale usta. Djeca su plakala i zapomagala. Milica Napijalo iz Kupljenskog hrabro je uzviknula:

„Kad koljete, koljite i vas će neko.” Vrištale su ustaše. Onako krvavi, samo su se okretali i zabadali svoje noževe u tijela jadnih žena i njihove dječice. Nekako sam primijetila da su zlikovci otišli. Osjetila sam da sam još živa.

Čula sam glas Ankice Napijalo, stare 12 godina gdje reče: ,,Ko je živ neka ustane da bježimo!” Tada ustade Dragica Hajdin, bila je stara 16 godina (umrla nakon 10 dana bila je ubodena na pet mjesta). Počeše se javljati još neki drugi koji su bili priklani, među kojima i ja. Diglo se tako nas nekoliko, mislim petero naklanih i obliveni svojom i naših majki krvi. Počeli smo polako puzeći izvlačiti se iz jarka.

Našle su nas neke žene koje su uspjele ostati u životu. Previle su nam rane nekim povojima. Liječile smo se nekim travama i tako, eto, preživjele nas četiri. Danas smo invalidi, bolesne i nemamo nikakove pomoći. Stanujemo još uvijek u ovim poslijeratnim izgradjenim kolibama na našim ognjištima. Hvala Bogu da smo živi. Bog ne dao nikom i nikad ono šta smo mi preživjeli.

Andjelija Gušić, s.r.


Miloš Božić, Krnjak, k.br. 91

Izlaza za nas u iznenadnosti ustaškog dolaska nije bilo

Krajem marta 1943. godine, poslije prolaza njemačko-ustaško-domobranske ofanzive, došle su ustaše i domobrani iz Karlovca u Božić Selo, Donji Krnjak i zatekli nas sve kod kuće: mene, moga mladjeg brata Mirka, sestre Ljubicu, Stanku, Milicu i Radojku. Tog momenta u našoj kući bile su naše komšinice: Milanka Božić i njezina majka Kata. Izlaza za nas, zbog iznenadnog njihova dolaska, nije bilo.

Ja sam tada imao osam godina. Pretvorio sam se zajedno sa svima njima u jedan živi odrvenjeni strah. Sve su nas poredali u kući i bahato naredili da ne smijemo nikuda ići dok se oni ne vrate iz komšijske kuće. Ostao nas je čuvati jedan ustaša držeći puškomitraljez uperen prema nama u kojima je život već bio zamro.

U susjednim kućama Miloša Mikulića i Miletinoj ubili su moju majku Anku, koja se tamo slučajno zatekla i sve druge naše suseljane koji su se nalazili zajedno s njom u tim dvjema kućama. Zatim su kuće zapalili i ovi su naši poluživi leševi izgorili sakrivši zločin do kraja.

Nakon toga, zlikovci su se vratili natrag u moju kuću. Stavili su na prozor puškomitraljez i ispalili jedan rafal na moje tri sestre: Ljubicu, Stanku i Milicu, koje su bile zajedno postrojene u ćošku sobe u kući. One su odmah ostale na mjestu mrtve. Vidio sam njihove posljednje trzaje. Onda su ušli u kuću i došli do Milanke Božić te je počeli ispitivati zašto nosi partizanima hranu. Kada je ona odgovorila da to ne čini, ustaša koji ju je ispitivao, potegao je nož i Milanku htio udariti u prsa. No, Milanka ga je snažno zgrabila za ruku i srušila na zemlju.

Drugi ustaša koji je stajao uz njega povrijedjeno mu je rekao da on nije nikakav vojnik kad dozvoli da ga žensko ruši, još partizanski bandit te dodao: „Čekaj de malo da ja s njome obračunam.” Izvadio je nož od puške i pomahnitalo počeo udarati Milanku u stomak. Prvom udarcu Milanka je stavila odbranu, ali drugi je bio smrtonosan.

Ova zlodjela i muke koje preživljava Milanka Božić gledala je svojim očima njezina majka Kata držeći na rukama moju malu sestru Radojku, staru osam mjeseci. Kako je Kata stajala kod vrata, jedan ustaša uhvatio ju je za ruku i gurnuo prema prozoru a drugi je s prozora iz puške ubio. Moja sestra dotle na rukama Katinim pala je na zemlju i bila je još živa. No jedan ustaša brzo potrča i dijete udari kundakom puške po glavi. Moja seja osta na mjestu mrtva u krvi.

Bio sam zadnji na redu za ubijanje i kad mi pridje jedan ustaša i upita što ja čekam, odgovorio sam da čekam sudbinu. Na ovo uperio je pušku u mene i opali tri metka ali kako sam ja bio na klupi iza zidane peći, odmah sam pao tako da me nije pogodio.

Poslije ovog pucnja ja sam se primirio kao da sam mrtav, a on je rekao drugom zlikovcu da mi je dao u glavu tri zrna. U ovo je bio siguran zbog toga jer sam ja prilikom pada jako udario glavom o zid zbog čega mi je glava bila sva krvava.

Otišli su pod stožinu i donijeli slame te je rasprostrli na leševe mojih sestara, moga brata i mojih komšinica Milanke i Kate. Slamu su zapalili i otišli iz kuće, a ja sam i dalje smireno ležao kao da sam mrtav, sve dotle dok nisam osjetio da ih nema u blizini. Tada sam se digao i u velikom strahu otrčao u pravcu pećine zvane „Ponorac” u kojoj je bila do koljena voda.

Ovdje sam sa uvukao što sam dublje mogao, ali pošto sam bio slabo obučen i bos, ozebao sam te sam se izvukao odatle i u neko doba noći uputio se do mojih kumova Jovana i Ilije Šaula u Dugi Dol. Kada sam im ispričao sve što se desilo, nisu mi vjerovali već su mislili da sam pobjegao od kuće. Međutim, kada su se uvjerili da je to što sam im ispričao stvarna istina, odmah su se spremili sa svojim zaprežnim kolima i stokom te uputili u bježaniju u pravcu šume Skradska Gora. Naravno, i mene su poveli sa sobom. Kada smo došli u Skradsku goru, našao sam tu svoga oca koji je tada bio partizan.

Saznavši za sav ovaj užas i muke njegove djece, supruge i drugih pobijenih i spaljenih komšija, te moje patnje koje sam preživio, moj je otac zaplakao i uzeo me za ruke te odnio u prvo selo do šume Gornji Skrad, kod Milića Zdjelara. Ovdje sam ostao na oporavku 15 dana, a zatim sam se vratio natrag kod mojih kumova Jovana i Ilije Šaula u Dugi Dol. No naša nesreća je tim veća što je istog dana, kada su ustaše ubili i spalili u kući moje četiri sestre, brata  i majku, ubili i moju petu sestru Milu koja se nalazila kod drugih mojih kumova, Luke Pavkovića u Pavković Selu, koji je imao svoj mlin na vodeni pogon.

Naime, nailaskom druge grupe ustaša i domobrana u ovo selo moju sestru Milu živu su bacili u skele pod kolo ovoga mlina gdje ju je mlinsko kolo koje se okretalo u vodi usmrtilo… Otac nas nikada nije poticao na mržnju ili osvetu. Živimo tako kako možemo i moramo…”[5]


Milan Malešević, Podsedlo

Gledao sam smrt svoje majke        

„U maglovito januarsko jutro 1943. godine u mom zaseoku Podsedlo iznenadile su nas ustaše. Nalazio sam se u kući s majkom. Bilo mi je tada pet godina. Otac Ilija Malešević, brat Boško i sestra Mila nalazili su se u partizanima negdje na Kordunu. Stariji brat Rade i sestra Stanka pobjegli su od kuće i sklonili se u susjedne grmove.

Bio je visok snijeg. Pred našom kućom pojavila su se dvojica ustaša. Ušli su bahato u kuću. Rekli su „dobro” jutro, a moja majka je odzdravila i upitala da li su gladni. Stariji ustaša na to odgovori da nisu gladni, ali da će se najesti nje. Mlađi ustaša rekao je meni da izidjem van iz kuće. Kako sam bio bos, nisam mogao na snijeg.

Onda me izgurao van pred kuću. Zatvorili su vrata. Stojeći na snijegu pred kućom, čuo sam kako kažu mojoj majci: „Kučko jedna, šta nisi i ti pobjegla, nego si čekala u kući smrt!” Ona im je odgovorila da nije mogla na tako veliki snijeg i zimu s malim djetetom, a da je isto još boležljivo. Zatim je rekla: „Radite šta hoćete, ali ja nisam nikome ništa kriva.” Na to su je počeli tući. Majka je počela da zapomaže. Odjednom su se kućna vrata otvorila prema van i moja majka je pala preko praga. Stariji ustaša povukao ju je zatim za noge prema unutrašnjosti sobe kako bi joj namjestio glavu na prag. Mlađi ustaša vidjevši da ovaj ima namjeru zaklati moju majku, rekao mu je: „Pusti tu ženu, kuda će ovo dijete bez nje”, našto mu je on odgovorio: „Neka ga, neka umre od gladi.” Stariji ustaša potegnuo je zatim iz unutarnjeg džepa nož veličine lovačkog noža, uhvatio moju majku za kosu, podigao je prema sebi, prebacio je preko koljena i udario nožem dva puta u zatiljak. Ona se nemoćno branila. Mlađi ustaša je sve to mirno promatrao. Nije kazao ni jednu riječ. Stariji ustaša je mirno vratio krvav nož u džep rekavši onom mladjem: „Gotovo je, idemo dalje.”

Vidio sam da majka još krklja i guši se u krvi. To je potrajalo pet-šest minuta, a zatim se potpuno umirila. Tek tada sam i ja udario u vrisku i plač. Trebalo je dosta vremena da se povratim iz stanja koje sam preživljavao. Onako prestrašen, bos i u košuljici bez hlača, otišao sam po snijegu do ujakove kuće. U selu je bilo još ustaša. Našao sam u kući ujnu. Ležala je bolesna od tifusa. Rekao sam joj kroz plač što su učinili mami. Ona mi je rekla da su i kod nje bila četvorica ustaša, ona je plakala. Jecala je. Jedan od ustaša je rekao: „Od te nema tako i tako ništa, neka se muči.”

Poslije podne nakon što su pokupili blago i opljačkali sve što su htjeli, palili su naše kuće i sve ostalo. Sve su kuće izgorjele, samo su dvije bile nagorjele i tako ostale.

Ustaše su nakon svega, otišle. Ostao sam u ujninoj kući do proljeća. Moj otac Ilija poginuo je u borbi protiv fašista negdje na Baniji. Nas troje djece ostali smo sami. Brigu o nama preuzela je tetka Marija Malešević, koja je bila bez djece i živjela je s nama. U proljeće su nam komšije partizani napravili kolibu-bajtu od pružnih pragova u kojoj smo ostali tokom čitavog rata. Iz nje smo povremeno bježali pred ustašama i sklanjali se u šumi…”[6]


Marko Linta, Vrginmost

Hvatali su muškarce, žene i djecu, klali i ubijali iz pušaka, a kuće pljačkale i palile

„Bio sam oficijal kod Sreskog suda u Vrginmostu 1941. 6. maja 1941. godine došao je u Vrginmost ustaški logornik Marko s 10-15 ustaša iz Topuskog. Pohvatali su 11 vidjenijih Srba i to: Stojana Košutića, gostioničara iz Vojnić kolodvora, Đuru Zorića, penzioniranog lugara iz Slavskog Polja, Stevana Vrgu, pintara, Vasu Malobabića, mesara, Radu Dragojevića, penzioniranog lugara, Peru Vrga, posjednika iz sela Podgorje, Peru Crevara, trgovca, Dušana Crevara, trgovca, Nikolu Nastašića, mesara, Milu Ajdinovića, posjednika i Milana Polimca, posjednika. Odveli su ih u ustaški logor „Danica” kod Koprivnice te u logor Jadovno gdje im se gubi svaki trag.

Već 11. maja, u Vrginmost je došla talijanska vojska i ostala do 29. jula iste godine. Za to vrijeme bio je red i mir. No, 28. jula, ustaše su opkolile srpsko selo Ponikvari Poljani. Hvatali su muškarce, žene i djecu, klali i ubijali iz pušaka, a kuće pljačkale i palile. Sljedećeg dana otišli su Talijani iz Vrginmosta a došle su ustaše već u jutarnjim satima s više kamiona. Njih oko 60 iz Topuskog, Gline, Petrinje, Zagreba i Osijeka. Odmah su se rasturili i hvatali Srbe koje su zatvarali u avlije Marka i Dušana Crevara u Vrginmostu. Njih oko 50 potrpali su u kamione i odvezli prema Vojniću i Krnjaku gdje su ih u jednoj šumi pobili (Ivanović Jarku, op. aut.). Njihovi leševi stajali su nepokopani nekoliko dana.

Znam da su tamo poklani: braća Jovan i Stanko Tepšić, Đuro Jerosimić i sin mu Rade, Mile Jerosimić, braća Stevo i Vojislav Rodić, Nikola Tepšić i njegov sin Rade, Pavao Tepšić i njegov unuk, Ljubomir Korkut i njegov sin Miloš, bogoslov, Petar Janjanin, žandar u penziji, Milan Jarčov, Gojko Pavlović, Dušan Marković, Stojan Vladić, Branko Rončević, Janko Malobabić, Marko Ivković, Mile Obradović, željezničar, Marko Ivković, željezničar, Pavao Lapčević, Nikola Vrga, Linta Petar mlađi, Marko Bulat, Maksim Linta i Miloš Bulat.

Istog 29. jula krenuli su ustaše na svoj zločinački put prema selu Perna, međutim stanovnici su bili na oprezu i crkvenim zvonima oglasili opasnost, a ustaše se prepale i tada odustale, vrativši se u Vrginmost.

Dana 31. jula ponovno su ustaše došle kamionom u Vrginmost, Srbi su se razbježali u okolne šumarke, a ustaše su ih napucavale te ubili Radu Pavlovića iz Podgorja.

Sljedeća dva dana išli su po srpskim selima dvojica domaćih ustaša, Joso Klemenčić, mesar i lugar Antun Šprajc i ljudima govorili da ne bježe od svojih kuća i da se prijave kod ustaškog zapovjednika u Vrginmostu, jer će biti pokrštavanje, pa će poslije toga narod slobodno moći biti kod svojih kuća i obavljati svoje poslove.

Ljudi su povjerovali i u masama dolazili u Vrginmost, javljali se ustaškom zapovjedniku, a on ih je smještavao u avliju Sokolskog doma i druge prostore. Čak su ih ustaše dočekivali tamburaškom muzikom.

Okupilo se više od 1.200 muškaraca od kojih je najviše doveo iz općine Čemernica ustaški povjerenik Josip Živčić. Čekali su Srbi dan i noć da dođu obećana tri rimokatolička župnika koji će ih prevesti iz pravoslavne u katoličku vjeru, međutim njih nije bilo. Rečeno im je da će doći iz Petrinje i veliki župan koji će održati govor. Kako ni on nije došao onda im je ustaški zapovjednik rekao da idu u Glinu gdje će položiti zakletvu.

Žene i djeca koji su dolazili i donosili ponešto svojim najmilijima, to nisu uspjeli dati im, već su se uvjerili o strašnoj prevari i odlazili kućama plačući. Već 3/4. augusta ujutro potrpali su ustaše ove zatočenike u kamione i odvezli u Glinu i tamo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi poklali. (U vremenu od 29. jula do 5. augusta 1941. godine u ovoj kršćanskoj svetinji ustaše su poklale 1.654 Srbina.)[1]

Srpski narod je i dalje bježao u šume, a ustaše su ulazile u njegove kuće, pljačkale i palile. Već 16., 17.i 18. septembra 1941. godine su krenuli iz Topuskog u srpska sela Pernu i Maličku, te više zaselaka. Razdijelili su se u tri grupe i iznenada naišli u selo Crni Potok, Pecku i Blatušu. Pljačkali su, ubijali iz vatrenog oružja, klali noževima pohvatane muškarce, žene i djecu. Spaljivali ih u njihovim kućama. Tako su u selu Malička ubili moju sestru Savu, udatu Kljajić, njezino troje unučadi, stari od dvije do šest godina te snaju Jeku. Zapalili su moju kuću s gospodarskim zgradama. Leševe moje sestre Save i njezine unučadi bacili su ustaše u goruću kuću. Jedini se spasio bjegom sin moje sestre Simo i unuk Vujo.

U susjedstvu moje sestre ubili su Ljubicu Pajić, njezinu kćer Ružicu, dvije njezine snahe i dvoje unučadi. Koliko su ustaše u ta tri dana poklali, opljačkali i pobili u ta tri sela, ne mogu znati, ali je taj broj svakako vrlo velik. Znam, da je samo u kući Rade Vujnovića u Crnom Potoku izgorilo 30 osoba. Njih su ustaše prevarile i zatvorile u kuću, a zatim kuću zapalile.

Selo Pernu su potpuno spalili. Nije ostala nijedna kuća. Spalili su Srpsku pravoslavnu crkvu i školsku zgradu. Tako su opljačkale imanja i popalile ustaše selo Blatušu i druga srpska naselja u okolici Topuskog.

Ustaše su opljačkale i zapalile srpske pravoslavne crkve i u Topuskom, Boviću, Čemernici, Slavskom Polju i Blatuši.

Ustaše su silovali žene i djevojke prije nego li su ih pobile. Ženu Vrga Pavla, kovača iz Podgorja, ustaše su htjele u zatvoru silovati i kad im se ona oduprla izvele su je u šiprag i tamo ubile.

Sreski načelnik u Vrginmostu Andrija Čidić, štitio je Srbe koliko je mogao, ali je bio nemoćan prema ustašama. Od domaćih ustaša glavni su bili: Joso Klemenčić, Antun Šprajc i njegov pašanac, oružnički narednik Pavlović.

Prednji iskaz mi je pročitan i ja ga usvajam kao svoj i potpisujem.”[2]

Marko Linta, v.r.

[1] Na mjestu crkve u Glini, poslije rata bio je izgradjen Spomen dom i na spomen pločama ispisana imena i prezimena žrtava. Hrvatska vlast je septembra 1995. godine porazbijala spomen ploče, a na mjestu zločina, na zgradu Spomen doma napisala „Hrvatski dom”. Žrtve su ubijene po drugi put. op.aut.

[2] Arhiv Jugoslavije, Beograd, Zapisnik od 22. oktobra 1941., Komesarijat za izbjeglice i preseljenike, Beograd, f. 217


Milka Batalo, Topusko

Silovale su nas ustaše u našoj pravoslavnoj crkvi u Topuskom

Godine 1941. imala sam 21 godinu života. Moje mjesto i općina Topusko imalo je dvije trećine srpskog stanovništva i jednu trećinu hrvatskog. Odmah aprila 1941. godine pojavile su se ustaše vodjene Ilijom Breški, pekarom iz Topuskog.

Već 14. aprila uhapsile su ustaše Srbe: dr. Branka Vurdelju, liječnika, Bogdana Budimira, kafedžiju, Nikolu Škara, pekara, Milu Lončara, trgovca, Jovu Vorkapića, restauratora, Stanka Škara, kafedžiju, Stojana Janjanina, seljaka i još petoricu Srba čijih se imena ne mogu sjetiti.

Nakon nekoliko dana provedenih u zatvoru u Topuskom, otpremljeni su u Zagreb, te u Petrinju, pa u Gospić. Ubijeni su u logoru Jadovno.

Ponovno hapšenje Srba bilo je 28. jula iste godine. Tada su uhapšeni: Ilija Škundrić, Dmitar Batalo, Milan Miljević, trgovci, Miloš Žutić, Jovan Miščević i njegov sin Ljuban, Milan Batalo, Ninko Batalo i njegovi sinovi Niko i Janko, Matija Batalo i njegov sin Miloš, Nina Paripac, svi zemljoradnici. Zatim Ljuban Paripac, mesar, Jovo Lalić, gostioničar, Đuro Miščević, dječak star 15 godina, Dragan Batalo, odžačar, Ilija Batalo, mesar, Mile Batalo, opančar, Mirko Batalo, blagajnik kupališne uprave, te više njih drugih, čijih se imena ne mogu sjetiti. Nakon mučenja u zatvoru u Topuskom otpremili su ih na Velebit i tamo pobili.

Dana 1. augusta 1941. ustaše su hvatale u Topuskom, ovog puta uglavnom žene i djecu, jer su Srbe muškarce već prije otjerale u smrt. Ovog dana uhapsile su ustaše i mene, moju majku Jelenu, sestre Ljubicu i Danicu i brata Milana, starog 13 godina.

Pohvatale su nas oko 250 Srba, žena, djevojaka i djece. Odvele su nas ustaše i oružnici od naših kuća i zatvorile u Srpsku pravoslavnu crkvu, parohijski stan, u podrume i općinsku zgradu.

Ja sam s jednom većom grupom žena, djevojaka i djece bila zatvorena u podrumu parohijskog stana u Topuskom. Ustaše su nas dobro prepipale i oduzele sve šta su našle kod nas. Mojoj mate ri Jeleni oduzeli su 12.000 dinara, a meni su oduzeli 15 zlatnih dukata. Ustaše su oko nas zatvorenih postavile stražu i nisu nam dale nikuda izlaziti.

Sutradan, 2. augusta na sv. Iliju ustaše su oko 9 sati otvorile podrumska vrata, izvele nas djevojke i žene. U avliji nas je bilo oko 40. Prisilile su nas ustaše, među kojima domaće Ica Kramarić, Ilija Briješki, Malinac Matić, Stevo Prus, Ivan Kramarić, Abramovići, Ferderbari, Vidovići, Popići i drugi da igramo kolo i pjevamo: „Paveliću, živjela ti ruka, što ti ubi srpskoga hajduka.” Morale smo igrajući kolo izvikivati: „Živio Pavelić, živio Kvaternik, živile ustaše” i slično.

Poslije toga su nas ustaše prisilile da pjevamo pjesmu: „Sprem’te se, sprem’te četnici.” Mi ispočetka nismo htjele pjevati, jer smo znale da će nas onda tući. Ali su nas primorale i mi smo pjevale i tu pjesmu, te ujedno igrale. Kad smo god mi igrale i pjevale, tako su oko nas stajale hrvatske ustaše i batinama nas tukle po leđima. Nakon ovakvog mučenja, ponovno su nas zatvorile u podrum i postavile stražu oko naše crkve.

Po noći su nas ustaše izvodile iz podruma u avliju i tamo silovale. Na pojedinoj djevojci ili ženi znalo se se obrediti i više Hrvata, ustaša zlikovaca. I ja sam silovana kao i mnoge druge još maloljetne Srpkinje.

Dana 3. augusta 1941. godine uveče, bila je nedjelja, dovele su ustaše i zatvorile u parohijski stan još neke Srpkinje s njihovom djecom. Među njima bila je supruga i kćerka već ubijenog dr. Branka Vurdelje. U sobama parohijskog dana ostali smo osam dana i noći. Ustaše su nas svake noći izvodile u avliju i silovale. Silovanje nad nama vršili su kako strane ustaše tako i naše komšije Hrvati: Ivo Ferderbar, Tomo Ferderbar, seljaci, Ivan Išek, moler i Đuro Ukinovac, seljak i više njih drugih.

Prvih pet dana nisu nam davali gotovo ništa za jesti. Djeca su skapavali od gladi i žeđi, a i mi odrasli jedva smo podnosili glad i stalna maltretiranja i silovanja. Šestog dana smilovali su se na nas domaći Hrvati Stevo i Ivo Babić, kafedžije i poslali nam u zatvor mesa, kruha i krumpira. Poslali su nam i bijelu kavu. Oni nisu bili ustaše. Mnogi su žalili nas Srbe i našu tešku sudbinu.

Nakon deset dana, ustaše su pustile iz zatvora nas seljake. Kada smo došli kući nismo našli ničega. Sve su ustaše i hrvatski seljaci opljačkali i odnijeli svojim kućama. Našli smo gole zidove.

Ustaše su nas i dalje proganjale i maltretirale. Jednog dana došle su ustaše: Ića Kravarić, Ivan Kravarić i Ivan Mlinac iz Topuskog u našu kuću da uhvate moju majku i sestru i ubiju ih, ali su one uspjele pobjeći u kukuruze. Tražili su da zovem svoje. Molila sam da me ne diraju. Dala sam im svoja posljednja tri dukata i rekla da idem potražiti majku, sestre i brata. Pustili su me da idem njih dovesti, ali se ja više nisam vratila kući, kao ni nitko ko je tada pobjegao pred zločincima.

Našla sam svoje i mi smo otišli u Staro Selo kod rodne kuće moje majke. Iz Starog sela izbjegle smo ustašama na Veliku Gospojinu 1941. godine.

Ustaše i domobrani ubijali su sve Srbe redom koje su uspjeli pohvatati. Pljačkala je i palila hrvatska vojska redom naše kuće. Pobile su tada ustaše najviše žena i djece u samome selu.

Ugonile su ustaše u kuće te ih palile. Tako da su živi gorili zajedno sa svojim domovima. Gledala sam kako ustaše muče naše suseljane. Kako im usijanim gvoždjem pale oči. Naročito su to radile djeci a majke prisiljavale da te muke svoje djece gledaju da bi zatim i njih mučenički usmrtile ustaške zvjeri.

Iz Starog Sela pobjegli smo u šumu Orljavu. S nama je izbjegla pokolj moja baka Kata Rajišić i ujna Mila Rajišić. Tu smo u šumi bivale deset dana i hranile se krumpirom koga smo kopali noću u obližnjem polju.

Ubrzo su ustaše i hrvatska vojska došle i u šumu Orljavu i mi smo opet izbjegle u Petrovu Goru. Ali ni tu nismo zadugo bili na miru. Bilo nas je pod krošnjama u Petrovoj Gori više hiljada izbjeglica. Ustaše su opkolile u aprilu 1942. svu Petrovu Goru tukle i ubijale na koga su god živog naišle. Izvršili su za vrijeme obruča oko Petrove Gore stravične pokolje na raznim mjestima ove šume. Ja sam se uspjela i ovog puta spasiti. To zahvaljujem Hrvatu, već spomenutom dobrotvoru nas Srba Ivanu Babiću.

On mi je izradio propusnicu na tudje ime kojom sam doputovala u Beograd.

Recite nam što je bilo sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Topuskom?

Srušili su je ustaše još u ljeto 1941. Prije rušenja potpuno su je opljačkale. Od crkvenih vrata i ikona napravili su neki domaći Hrvati kokošinjce i svinjce.. .”[8]

Milka Batalo, s.r.


Rade Crevar, Crevarska Strana

Vukao sam zaklane moje komšije u jamu        

Svjedočanstvo Rade Crevara zapisao sam u njegovu selu Crevarska Strana 10. novembra 1961. godine. O ustaškom zločinu pokraj željezničke pruge, suprot vaktarnice uz potok u šumarku, Rade mi je ispričao:

„Sjećam se… Jako se dobro sjećam 11. augusta 1941. godine. Oko 3 sata ujutro netko je pokucao na vrata moje kuće u Crevarskoj Strani. Ustao sam prestrašeno i otvorio vrata.

Na pragu svoje kuće ugledao sam dvojicu ustaša. Usmjerili su pušku na mene i rekli: „Predaj se, koga još imaš u kući?” Sa mnom su zajedno ušli u kuću i digli iz kreveta moju majku, Đuru i Vuju, te dvije sestre, Milu i Milku. Oca su mi već prije ubili sa ostalim Srbima željezničarima iz Karlovca.

Iz kreveta su nas sve izveli na cestu i svrstali u stroj ostalih ljudi, žena i djece iz našga sela, nas 79, koje su već bili pohvatali. Sve su nas zajedno poveli prema željezničkoj stanici Crevarska Strana. Nitko od naroda nije pričao ništa, samo su djeca plakala, a ustaše su stalno ponavljale: „Ajde požuri, požuri” i po koga su udarali puškom, nogom ili bilo čim. Kada smo došli na željezničku stanicu Crevarska Strana, rekoše nam: „Desno na livadu!” Vaktar na vaktarni u Crevarskoj Strani Josip Beljan i njegov sin Zlatko Beljan, jedini Hrvati u našem selu, živjeli su s nama oko dvanaest godina. Veoma dobro smo se slagali. Ljudi su se svađali kod koga će prije na krsnu im slavu. Zato je išao redom od kuće do kuće, samo da se kod svakog neko vrijeme zadrži jer su ga ljudi voljeli kao i njegovu djecu. Međutim, 1941. godine otkrio se kao ustaša, i on i sin. Desetar na pruzi bio je Malobabić Petar, bliski suradnik Josipa Beljana, hoću reći da su bili jako dobri prijatelji, a k tome vezani su i po struci.

No 1941. godine Beljan je iste ove noći kada smo i mi svi ostali bili pohvatani, samo nekoliko sati ranije, dao uhapsiti Malobabić Petra, njegovog sina Mirka i moju strinu Crevar Vasiliju, koja je bila podvornica u školi. Moram napomenuti da su učitelji već tada bili pobjegli za Beograd, a školu su zatvorili i naredili mojoj strini da čuva stvari. Ali, Josip i njegov sin Zlatko došli su dan ranije prije strininog hapšenja da opljačkaju školsku i učiteljsku imovinu. Strina je rekla da ona to ne može otvoriti jer ona to čuva i odgovara za stvari. Beljan je pripremio strini, Malobabić Petru i njegovom sinu Mirku crnu noć.

Naime, ujutro kada su nas doveli na onu livadu, sa suprotne strane potočića vidio sam ovu dvojicu i strinu već zaklane.

Bilo nas je pohvatano 79, što žena, djece i nas muškaraca. Kad su nas doveli na livadu, izabrali su nas pet jačih i to: Malobabić Nikolu, Crevar Stanka, Samardžija Petra, Tepšić Milu i mene, a sve ostale su ostavili na livadi na lijevoj strani iza vrba. Oko njih su ostale ustaše s puškama i noževima, čuvali ih i tukli. Mi smo prešli na drugu stranu potoka, na mjesto gdje se danas nalazi spomenik. Kad smo prolazili livadom, čuo sam gdje ustaše govore: „Gle ovog starog bandita. Tražio je da prvo njega zakoljemo, zbog njegovog sina, ali nismo htjeli za inat, nego smo prije zaklali sina, a onda njega, neka baš vidi da mu ni sin nije na životu.”

Nama rekoše da ćemo iskopati jamu dugačku 12 metara, široku 6, a duboku 2,5 metara. Alat smo uzeli sa vaktarne, od pružnih radnika koji se nalazio smješten u vaktarni, tj. krampovi i lopate. Rekoše nam: „Brzo kopajte i ako ovakvu jamu iskopate za pola sata, neće vam biti ništa, a ako ne, iskopat ćemo vam oči!”

Mi smo šuteći kopali što smo brže mogli. Jedan od ustaša je otišao u vrbe, odsjekao štap i kako bi se koji sagnuo s krampom, tako bi nas udarao po leđima. Kasnije, kada je jama bila dublja, sjedeći iznad nas gađali su nas iskopanim grumenima zemlje po glavi i jedan drugome govorili kako slabo gađa. Kada smo iskopali jamu oko 2 metra dubine, budući da je potok bio blizu, naišla je voda. Tada su nam rekli da izadjemo. Međutim, jama je bila visoka, za ništa se nemamo prihvatiti, pomogli smo jedan drugome tako da smo izašli a zadnjega smo izvukli iz jame pomoću držala od lopate. Jama se prilično napunila vodom. Za vrijeme ovog našeg kopanja ostali narod preko potoka, dok se nalazio iza vrba pod velikom stražom ustaša nije znao šta mu se priprema i šta mi radimo, niti je znao da se na ovoj strani nalazi već zaklan Petar Malobabić, njegov sin Mirko i moja strina Vasilija.

Kad smo izišli iz jame, rekoše nam da jedan ostane kod jame, a mi drugi da se odmaknemo 6 koraka i legnemo na leđa. Pokraj svakoga od nas stajale su ustaše. Jedan iznad glave, drugi kraj nogu. Rekli su nam da se nikuda ne mičemo jer ako se samo malo maknemo da će nas na licu mjesta poklati. Primijetio sam kako jedan ustaša skida kaput, suče rukave i uzima nož. Čuo sam kako je naredio Nikoli Malobabiću, inače starom 20 godina, da legne. Nikola je molio da ga ne kolje, da on ništa nije kriv, da je mlad. Međutim, ustaša je samo ponavljao: „Lezi i ne govori!” Nikola je legao, a ustaša mu je klekao na prsi, uhvatio ga jednom rukom za bradu, a drugom mu nožem presjekao vrat. Druge ustaše hodaju oko jame smijući se i gledajući što ovaj divljak radi.

Kad je zaklao Nikolu, zovnuo je drugoga po redu, a to je bio Mile, star 24 godine. Doveli su ga do jame pokraj zaklanog Nikole i isti ga je ustaša zapitao: „Da li ti znaš gdje ima bande?” Mile nije rekao ni jedne riječi već je odmah legao pokraj zaklanog Nikole. Ustaša je klekao i na njega te mu odrezao glavu kao i Nikoli. Zatim je pozvao trećeg poredu, Stanka Crevara, starog oko 26 godina. Pitao je i njega: „Da li ti moguće znaš gdje ima bande?” On je odgovorio da on ne bi znao ništa, da je on bio u bolnici na operaciji, da je nesposoban i da ništa ne zna. Ustaša je stalno ponavljao svoje isto:

„Lezi brzo da te zakoljem!” No Stanko nije htio da legne nego je nastavio i dalje sa moljenjem: „Nemoj gospodine, ja ništa kriv nisam.” Ustaša se razljutio, udario ga nožem u stomak povukao oštricu, prerezao mu stomak i Stanko je pao pokraj prve dvojice poklanih. Na to je drugi ustaša iz puške Stanku još opalio zrno u glavu.

Sada je pozvao četvrtog po redu, Peru Samardžiju starog 23 godine. Po svom ustaljenom obraćanju žrtvi ustaša ga je pitao da li zna gdje ima bande. Pero, onako sitan i slabo razvijen, odmah je počeo plakati govoreći: „Nemoj gospodine, molim te, ja ne znam od nikoga ništa.” Ustaša je ponovio: „Onda brzo lezi da te zakoljem.” Pero je legao kao ostali, a ustaša ga kao i ove ranije, jednostavnim pokretom noža u času lišio mladoga života.

„Daj sljedećeg”, viknuo je ustaša. Na to sam ja prišao i stao pokraj zaklanih.

Ustaša me upitao: „Da li bi ti nešto znao od bande?” Na to sam ja odgovorio: „Ja bih znao, znam i gdje se i nalaze. Noćas sam došao od njih. Ja sam njihov kurir i nosio sam poštu od jednih do drugih i zato mi je sve poznato o njima.” Ustaša me upozorio da govorim istinu, rekao sam da je to sigurno i da ću im sve reći. Ustaše su se zgledale kako ja to važno i sigurno govorim, te je isti koljač kazao drugim ustašama da bi bilo dobro da me odvedu do satnika da me satnik sasluša. No, naredili su mi da prije svega moram pobacati ove poklane u jamu, što sam i učinio, a oni su me samo gledali. Vukao sam svoje poklane komšije za noge, privlačio ih blizu jame i hvatao za krvavu glavu te bacao u iskopanu jamu. Nisu mi htjeli pomoći nego su se samo smijali. Kako sam se osjećao pri tome, opisati ne mogu.

I sada vidim svoje zaklane drugove, osjećam još uvijek toplinu njihovog tijela i čujem njihovo krkljanje u svojoj vlastitoj krvi i na svojoj sopstvenoj zemlji. A onda, dvojica ustaša su me poveli s rukama na leđima u vaktarnu satniku. Kad sam tamo došao, našao sam ih gdje sjede pred vaktarnom i piju. Ugledavši me satnik je upitao: „Kuda vodite toga bandita?” “Taj bandit zna gdje je i druga banda”, odgovorio je onaj koji me je priveo. Satnik mi je rekao da legnem potrbuške i da zinem, a on je kleknuo više moje glave, izvadio pištolj, te zapovjedio da govorim istinu jer da sada mogu vidjeti koliko mi vrijedi život. Rekao sam da ću govoriti istinu. Upitao me kako bi mi došli do bande. Ja sam mu kazao neka napišu pismo i da ga dadu meni da ga odnesem u šumu i da će oni svi doći sa mnom. Na to se on izderao i udario me cipelom po glavi sikteći: „Majmune jedan, što ti misliš da ćeš mene prevariti!” Predložio sam zatim neka oni idu sa mnom, ja ću ići ispred njih i pravo ću ih navesti na partizane. „Šta ti misliš da pridjemo blizu pa da ti pobjegneš i udarite po nama.” Na to sam odgovorio neka oni kažu kako je najbolje jer ja drugačije ne znam.

U tome momentu kod vaktara je ušao onaj ustaša koji je klao, gledao sam kako pere ruke od krvi i sjeda da pije. „Vodi toga bandita nazad pa ga zakolji”, naredio je satnik. Koljač mu je odgovorio da mu je sporo nožem klati i da bi mu trebala neka sjekira, da bi glave brže sjekao sjekirom jer toga ima puno. Mislio je na sve žene, djecu i ostale koji su još uvijek bili iza vrba u klupku okruženi ustašama s noževima ne znajući šta se dešava. Na ovo je jedan ustaša iza stola dodao satniku: „Bilo bi dobro da ne koljemo djecu ispod tri godine. Mi bi njih odgojili u našem duhu.” Drugi je na to dodao: „Sve treba poklati i uništiti im klicu!” Vaktar Joso je vrlo brzo izašao u susret divljaku-koljaču donoseći mu svoju sjekiru rekavši: „Evo ti je.” Na to je ustaša zadovoljno odgovorio: „E, sad ću ja to mnogo brže.”U tom momentu naišao je ustaša na biciklu iz Vrginmosta i predao satniku neko pismo. Pročitavši ga satnik je lupio svojom kapom o zemlju i srdito izustio: „Mogli smo do sada biti gotovi i sve ih poklati da se nismo zadržali s ovim banditom, sada ih moramo sve predati u Vrginmost na saslušanje!”

Sve žene i djecu koji su ležali dolje na obali i čekali klanje, ponovno su postrojili i u stroju pod pratnjom ustaša poveli za Vrginmost. Vaktar, ustaša Josip Beljan, naredio je da se mene sveže jer da sam opasan i mogao bi pobjeći. Do Vrginmosta bilo je svega samo ne dobroga. Smijali su se cinički, pljuvali po nama, udarali cijevima, kundacima i nogama, bilo kuda i bilo koga, svejedno, muškarca, ženu ili dijete. Mene je zapalo najviše jer sam bio zadnji u stroju.

Kad smo stigli u Vrginmost, brzo su se sletile ustaše i graknuli kao jastrebovi: „Evo srpskih cigana, evo bande!” Mene su brzo odveli u zatvor dok su drugi ostali sjedeći pod vrbom u parku.

Ljudi je u zatvoru bilo puno. Jedva se nalazilo mjesta za nove. Ljude je sve interesiralo šta se dešava vani. Zavukao sam se pod neke daske pričine i sakrio u ćošak. Tu sam proveo do sljedećeg jutra. Kada su se otvorila vrata, ustaša je naredio: „Gdje je onaj što je zadnji došao, neka ide napolje.” U strahu sam se digao i izašao s njim van. Tada sam vidio kamion već pun žena i nekoliko mladih dečki. Tu je sa mnom bio zajedno i sadašnji potpukovnik Mirko Crevar, sada u Sarajevu. S nama su u kamion ušle i ustaše. Sjeo sam u jedan ćošak misleći da bi nekako iskočio van. Ustaša je to primijetio i rekao da se ne mičem nikuda jer će me na mjestu zaklati, te mi svojim cokulama stao na bose noge.

Krenuli smo opet u pravcu Crevarske Strane. Bojali smo se da će nas ponovno istovariti i poklati na onom istom mjestu. Međutim, kamion je prošao dalje. Sada smo se plašili Biljega na Petrovoj Gori kao našeg mjesta smaknuća. No kamion je prošao kroz Vojnić i išao pravo u Karlovac. Dovezli su nas pred zgradu današnjeg Okružnog suda. Tamo su nas dočekali ustaški policajci. Odvojili su nas četvoricu koji smo tu bili jedini muški i bacili svakoga na jedna vrata u zatvor. Ostale su samo žene među kojima je bila i moja majka Marija. I u ovom zatvoru bilo je puno Srba. Sve ih je interesiralo šta se dešava vani.

Tu smo bili oko dva mjeseca. Žene su ustašama prale veš, ribale sobe i obavljale sve ostale poslove. Nakon dva mjeseca izveli su nas sve na kako su rekli preki sud. Uveli su nas u dvoranu gdje su nam rekli: „Evo vidite, mi vas nećemo pobiti. Ne ubijamo pošten narod i žene. Pustit ćemo vas kući pa nas obavještavajte o bandi stalno i održavajte s nama vezu tako da možemo pobiti bandu. Vi ćete moći mirno živjeti.” Dali su neke propusnice i oružnike koji su nas vlakom odvezli za Vrginmost.Znao sam da je to bio neki trik, jer dok sam bio u zatvoru, izvodili su Srbe koji se nikada više nisu vratili, sve su ih negdje pobili. Kad smo se vratili u Vrginmost, tamo su nam opet govorili: „Idite svojim kućama i svaki dan se morate ovdje prijavljivati i obavještavati nas gdje se nalazi banda koja se sakriva po šumama.” Na to smo se svi razišli svojim kućama.

Stigavši kući, tu sam već našao svoju malu braću i sestre koji su se vratili iz ustaškog logora iz Petrinje. Kod kuće naravno nismo našli nigdje ništa, ustaše su sve opljačkale i odnijeli. Došla je moja baka iz susjednog sela i donijela nam nešto kukuruznog brašna, a mama je našla neki lonac u živici, začepila ga krpom i u njemu nam skuhala palentu. Već navečer sam rekao majci da ja idem u partizane i da me više nikada ustaše živog neće uhvatiti.

Tako sam i uradio. Otišao sam u odred „Slavsko Polje”. Poslije oslobodjenja sam saznao da nas je spasio kotarski predsjednik Stanislav Kovačević koji je bio protiv ustaških zločina. On je našao načina da i djecu povrati iz ustaškog logora u Petrinji. Ustaše Plemenčić, Šprajc i Josip Beljan to nisu oprostili. Likvidirali su Kovačića, obrazloživši da je izvršio samoubojstvo uslijed psihičkih poremećaja…”


IZ DNEVNIKA JEDNOG SLOVENCA protjeranog iz Štajerske i naseljenog s drugim Slovencima u selo Crevarsku Stranu Vrginmost

Mi Slovenci smo zakopavali poklane Srbe u Crevarskoj Strani 1941.

U svom opširnom Dnevniku [9], Ivan Rojs je opisao šta je vidio i doživio ljetnih dana 1941. godine u Vrginmostu i Crevarskoj Strani.

„…Ova dva mladića, stari 18 i 19 godina, bili su sa ženama i djecom iz Crevarskog Sela (Strane) odvedeni u Vrginmost i te ljude nikad kasnije nisam vidio. Svi su bili pozvani našem dragom Bogecu u novu sretniju domovinu nedužnih žrtava.

Poslije nekoliko časova čuli smo pucnjavu strojnice na brdašcu u Crevarskom Selu. Mi Slovenci smo bili pozvani, bilo nam je naređeno da idemo na rad zakopavati mrtvace. Kad smo došli do prostranog groba, vidjeli smo mrtve, njih 11 uredno poslagani u jami za vječni počinak. Među njima takodjer jedan starac i truplo jedne žene. Jadnici, grob su sami iskopali koji je bio toliko prostran da bi 100 sigurno imali mjesta u njemu. Bio je pripremljen i za žrtve koje su pale na brdašcu tamošnjeg sela.

Žive su slagali u grobnicu a zatim ubijali jednog za drugim. Bila su tu i spomenuta dva mladića koji su još neko vrijeme živjeli. Među mrtvacima, jedan muškarac imao je lakaste cipele na nogama. Te lakaste cipele bio bi rado zadržao naš četvrti grobar, onaj medičar iz Maribora. Međutim, nas trojica smo protestirali i suprotstavili se tome. Čovjek s lakastim cipelama sigurno je bio onaj učitelj koga smo prethodnog dana tu blizu sreli, kad se vraćao iz Karlovca kući po svoju smrt. Žrtva broj 11 bila je sigurno njegova žena koja se nije htjela odvojiti od muža. Radije je pošla u zajedničku smrt.

Naš zadatak je bio da zaspemo grob do polovice jer su žrtve sa brdašca (Crevarska Strana) našle svoj zadnji počinak u druga dva groba na brdašcu… Za spomenuti bi još bilo da je oko jame bila krv u lokvama. Radi muva, krv sam zemljom pokrio. Pomolili smo se tiho žrtvama, prekrstili humku i zatim otišli do željezničke čuvarnice.

Žrtvama i mučenicima iz Vrginmosta i Crevarskog Sela neka Bog da vječni mir i pokoj, vječno svjetlo neka im svijetli. Neka im bude laka hrvatska zemlja!

Dok smo mi obavljali svoj posao i zakopavali mrtvace, ustaša, čuvar pruge Beljan je bio zaposlen u Crevarskom Selu. Još se nismo dobro ni odmorili u čuvarnici, kad se on vratio s punom vrećom na leđima. Otvorio je vreću te iz nje izvadio cijele šunke i domaći kruh na sto. Prisutni lugar s puškom Šprajc, rođak Beljanov, rezao je šunku i kruh i zajedno su slasno jeli.

Jela su bila iz zaliha usmrćenih u Crevarskoj Strani. Ustaše nisu bile prisutne jer su ranije odvele žene i djecu u Vrginmost. I mi smo se vratili s lopatama na ramenima. Idući cestom, u jarku smo vidjeli odbačene šešire i dijelove tamošnjih narodnih ženskih nošnji. Te žene su bile nijemi svjedoci sudbine svojih muževa, ali glasa nisu od sebe dale. Isto tako su muškarci mirno i junački ponijeli svoju smrtnu borbu. „Slava im!”

…Radi pokrsta narod je stizao ili su ga dovodile ustaše na pokrst u Sokolski dom u Vrginmostu. Istoga dana po podne čučao sam kod drva u dvorištu kuće gdje smo stanovali. Gledao sam između cjepanica drva dok su ustaše na kamionima vozile pravoslavne muškarce cestom u Glinu. Bili su to oni ljudi i mladići koji su prethodnog dana došli u povorci na pokrst, a zatim zatvoreni u Sokolski dom. Tih, toga dana, muškaraca bilo je oko 200, jer su kamioni vozili cijelo popodne, a u svakom kamionu bilo je 30 do 40 muškaraca sa ustaškim stržarima koji su bili naoružani strojnicama.

Nakon nekoliko dana kako su pobili oko 270 Srba u Crevarskom Selu, pozvani smo mi Slovenci na vršidbu pšenice u to selo i druge zaseoke. Muškarci, koji su uspjeli pobjeći, otišli su u šumu, a pšenica im je bila složena na njivama i bio je krajnji čas za vršidbu. Vršilo se na gradsku vršilicu. Tu su radili i Slovenci, braća Lampreht punih tjedan dana. Ustaša, predsjednik općine Vrginmost Klemenčić dijelio je tu pšenicu kome je htio, ali uglavnom po 6 kg po članu, željezničar, ustaša Beljan uselio se u bogatu kuću  s trgovinom Rade Crevara koji je uspio nekuda pobjeći. U toj kući smo i mi stanovali. Beljan je tu sada trgovinu vodio za svoj račun. Od tada smo tu bili gladni, iako je svega bilo u izobilju. Povrh svega Beljan je bio marljiv radnik i dovažao je kolima sve moguće stvari pšenicu, mast, meso, piliće, svinje, krave, konje, kola, namještaj i td.

Upravo tih dana, mladi Beljan sa konjima i kolima dovažao je sve moguće stvari u tu kuću kao što sam već prije naveo. Uvečer su dolazili u kuću razni Beljanovi prijatelji na večeru i piće. Među njima i lugar Šprajc koji je bio kod pokolja kraj čuvarnice prisutan i tamo pomagao jesti suvo svinjsko meso koje je Beljan poslije pokolja u Crevarskoj Strani prisvojio.

Mladi Beljan je jedan doveženi ormar ostavio u drvarnici gdje sam ja radio s drvima. U tom ormaru našao sam razne dokumente neke škole i pošte. Taj ormar vjerovatno je bio vlasništvo zaklanog starca i njegove rodbine u Crevarskom Selu.

…Pokolj u Crevarskoj Strani je bio dobro promišljen posao, Beljana, Klemenčića i Šprajca. Oni su dobro iskoristili taj pokolj i dobro se obogatili tuđom imovinom, tuđom mukom. Klemenčićevu ženu sam vidio na vlastite oči kad je nosila piliće i kokoši iz tuđih kuća. Šprajc i Beljan su bili najbolji prijatelji, kao i Klemenčić. Sva trojica su bili ustaše i imali glavnu riječ u Vrginmostu. Sve druge ustaše, koji su kasnije dolazili radili su pod pritiskom ove trojice…

Na dan pokolja, rano u jutro ustaše su opkolile Crevarsko Selo, pohvatale stanovništvo i razdijelile ga na dvije skupine. Žene i djecu odvele na ledinu kod čuvarnice, muškarci su morali kopati grobnicu, žene i djeca su bili prisiljeni to gledati. Čini se da su te žene i djeca bili takodjer određeni za pokolj, pokraj svojih očeva, muževa i braće, a kasnije se taj plan promijenio i žene s djecom su otpremljene u Vrginmost, a ja ih više nisam vidio. Druga skupina uhapšenika je bila pod stražom u Crevarskom Selu.

…Oko 9 sati došao je neki vođa ustaša na lice mjesta pred čuvarnicu. Nakon kratkog savjetovanja otišla su dvojica sa svojom strojnicom na brežuljak u Crevarsko Selo. Kratko iza toga čule su se strojnice i žrtve su bile pokopane na licu mjesta u dva groba koje su same iskople. Grobnice su zasuli Slovenci. Njihova imena ne znam. Ako budu ovo ikada čitali već će se netko javiti.

Da je tada ostalo na stotine kuća praznih, dokaz je bezbroj živine, volova, krava, teladi, ovaca, konja dotjeranih u Vrginmost, mnoštvo robe i drugih mnogobrojnih stvari.

Slučajno sam tih dana upoznao oružnika koji je iz Crne Gore došao u Hrvatsku i dobio mjesto na stanici u Vrginmostu. Žena mu je bila Slovenka iz Novog Mesta, a on rodjen u Teržišću kod Rogaške Slatine. Njegovi su roditelji nedavno preselili na onu stranu Sutle u Hrvatsku, čini mi se u Hum na Sutli i tako je taj čovjek postao Hrvat. Njegova žena nas je pomagala sa hranom, inače bi poumirali.

…Moram još kazati, malo prije nego smo se mi odselili, ustaše su pohvatale još preostale pravoslavce, oko 75 muškaraca i žena, koje su dotjerale do dubokog bunara i tu su se morali svući i sami živi poskakati u bunar ali su ih i oni bacali u bunar. Do smrti neću zaboraviti na riječi ustaša pred željezničkom čuvarnicom u Crevarskoj Strani: „Slovenci, pogledajte, tako se čisti Hrvatska!” Vidjeli smo!

Ove redove napisao sam da se odužim žrtvama i mučenicima za svoju vezu sa Vrginmostom i Crevarskim Selom, bilo to i poslije njihove smrti, nekakvo zadovoljstvo, naročito njihovim potomcima ako ko od njih ostane u životu. Ono što se događalo na Kordunu samo je djelić svega onoga što se događalo i drugdje o čemu dosta govore i pričaju i drugi tamo naseljeni Slovenci.  Vrginmost nema ni jedne crkve, naime, ima malu kapelicu u kojoj se služila služba božja. Na velikom travnjaku, tik uz cestu u sredini mjesta, bilo je odlučeno da se gradi, a i novac je takodjer bio osiguran za zidanje nove Srpske pravoslavne crkve, koja bi se bila dogotovila 1942., ali gradnja je zbog ratnih događaja odgodjena za kasnije.

Nedaleko od trgovačke kuće, gdje su bili smješteni Slovenci Lamprehotovi, stoji lijepa kuća s vrtom, čini mi se i malim posjedom gdje je ranije stanovao pravoslavni sveštenik. Kad smo mi Slovenci došli, kuća je bila opustošena i zapečećena. Čini mi se da je ta kuća i travnjak bili odlučeno kao gradilište za zidanje crkve, vlasništvo Srpske pravoslavne općine.

Ja mislim da bi bilo ispravno kad bi jedanaest mučeničkih žrtava, koje su pokopane na ledini nedaleko od željezničke čuvarnice u Crevarskoj Strani, kad nastupi mirno doba iskopali i prenijeli u zajednički grob na obližnje groblje i tamo im postavili dostojan spomenik. Imena žrtava neka se uklešu kao vječni spomen na pale nedužne žrtve uz potok kraj čuvarnice u Crevarskoj Strani. U samom Crevarskom Selu gdje su žrtve pale i pokopane u dva velika groba

neka im se napravi skupni grob i na njemu dostojan spomenik sa ispisanim imenima. Za imena tih žrtava znat će stare žene koje su ostale i oni koji su uspjeli pobjeći u šumu.

Joško Sever, koji je služio više od pola godine u Vrginmostu i sada je zaposlen kao sudski službenik kod suda kraj Sarajeva. Neka se on sasluša kao svjedok o sudbini onih 73 žrtve iz Vrginmosta koje su bile pohvatane u Vrginmostu i zatim po naredbi Severa našle smrt u dubokom bunaru u pozadini mjesta. Takodjer, bi te žrtve trebalo pokopati na groblju i njima postaviti dostojan spomenik s imenima.

Da ne zaboravim jednog Slovenca koji je ubijen u kući u kojoj je bio naseljen. Ne znamo gdje je pokopan. Stijene su u sobi bile krvlju poprskane, a trupla nije bilo nigdje. Reklo se da se kod njega skrivala neka sumnjiva osoba i da je radi toga ubijen. Muškarac je po zanimanju bio vincilir kod baruna Cvikla, kraj Maribora, iseljen od tuda s ženom i djecom.

U Vrginmostu, preko puta kotarskog poglavarstva stajala je drvena kuća u kojoj je bila gostionica. Gostioničarka je bila Hrvatica, a njezin muž vlasnik, Srbin. Došla ih je posjetiti muževa mati jedna ugledna gospođa iz Zagreba. Dnevno sam je viđao kako sjedi u vrtu neke druge kuće gostionice, gdje je stanovala, jer kod sina nije bilo dovoljno mjesta, pošto su kod njega bili useljeni Slovenci bračni par Kanželič iz Ormoža. I tu staru majku su našli jednog dana mrtvu u grmlju izvan Vrginmosta. Ubile su je ustaše. Njezin je sin zatim pobjegao, ne znamo kuda. Takodjer, bračni par se uskoro odselio u Ljubljanu. Kanželiči su se hvalili gostoljubivošću dotične ubijene stare gospodje.

Valjalo bi spomenuti da sam po zanimanju bio kriminalist. U mladim danima sam se znao baviti kriminalnim problemima što se tiče otkrivanja raznih zločina i istragama. Istražni sudac, ako ikad dobije ove bilješke, razumjet će me. Koljači nisu znali da je među njima koji nije bio gluh ni slijep. Slučajno, zločinac

Beljan uselio se u istu srpsku kuću u kojoj smo i mi bili smješteni što je pomoglo da se on i sukrivci dobro razotkriju. Zasluženoj kazni sigurno neće pobjeći ako doživim kraj rata i ako ja ostanem na životu. ”[10]


[1] Dušan Bajić: Kotar Vrginmost u NOB-i 1941 1945 Zločin ustaša za vrijeme ofanzive na Petrovu Goru.

[2] Prema zapisima mr. Mile Dakića i dr. Đure Zatezala

[3] Svjedočanstvo sam zapisao u selu Klipino Brdo, 15. maja 1961. godine.

[4] Vidi opširnije, Arhiv Jugoslavije, fasc. 922.

[5] Svjedočanstvo Miloša Božića zapisao sam u njegovoj kući broj 91 u Krnjaku, 16. juna 1962. godine.

[6] Izjavu sam zapisao, 21. aprila 1961. godine.

[7] Arhiv Jugoslavije, Beograd, Zapisnik od 22. oktobra 1941., Komesarijat za izbjeglice i preseljenike, Beograd, f. 217

[8] Opširnije svjedočenje nalazi se u Arhivu Jugoslavije, Beograd, fasc. 922

[9] Ovdje pišem u prijevodu tek dijelove toga Dnevnika. Ni u jednoj rečenici nisam ništa mijenjao.

[10] Kopija Dnevnika kod pisca ovog teksta.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje



Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top