Dr Đuro Zatezalo: Pokolj u Lici na području MLAKVA – KOSINj – KRŠ

Datum objave: ponedeljak, 7 decembra, 2020
Objavljeno u Lika, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

GORSKI KOTAR I LIKA

MLAKVA – KOSINj – KRŠ

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Milica Radović Počuča, Krš Gradina Kosinj

Svejedno ubio me danas a ubio sutra  

Ustaše su izvršile masovni pokolj srpskog naroda u selu Mlakva 6. augusta 1941. godine i već sutradan 7/8. augusta iste godine u šumi Obljaj poklaše 47 muškaraca, žena i djece. Svjedočenje Milice Radović Počuče o tom i drugim ustaškim zločinima zapisao je Dane Lastavica u Kosinju 24. jula 1985. godine. Milica je ispričala:

„Kada je bio opći pokolj Srba u Mlakvi 6. augusta 1941. godine neko je povikao: „Bježimo.” Odmah smo pobjegli iz kuće zgrabivši na brzinu neke najnužnije stvari. Otišli smo u Dragu Lastavičinu, gdje smo i prenoćili. Sutradan smo krenuli u Dragu Pavlovića, pa smo i tu jednu noć prenoćili. Ujutro je oko nas nastala pucnjava i u bjekstvu kroz šumu našli smo seja i mama s porodicom Steve Lemića. Kad smo došli do iznad Obljajca u jednu jamu sakrili   smo moju mamu, Stevu i Jeku Lemić i zatrpali ih nekim granama i šušnjom. Ja, Boco Lemić, Milan Paripović Vujakanov i još više njih krenuli smo iz Obljajca, kraj kuće Lemić Dane Sovrina i došli u Šutnicu, gdje smo našli Đuru Cvijanovića (umro kao pukovnik JNA 1953.), Branka Cvijanovića (poginuo 24. februara 1944. kao predsjednik Općinskog NOO-a Kosinj) i druge Zabarljane. Oni su nam ispričali o pokolju srpskog naroda u Mlakvi i o ubistvu Luke Cvijanovića (oca Đure, Branka i Alekse). Noćili smo tu, a sutradan opet krenuli prema Obljajcu da vidimo da li je tko ostao živ u Obijaju i Obljajcu.

Na putu smo bili preko dana u Dragi Brnčevoj pokraj ceste gdje smo lako mogli viđeti kako ustaše progone srpski narod iz Krša i njegovu imovinu: robu, namještaj, krupnu i sitnu stoku. Bilo nas je u zbjegu 28 duša, žena i djece najviše. Bježeći, naišli smo navrh Obljajca na Vasiliju Lemić, suprugu Petrovu, majku troje djece. Ustaše su joj odsjekle obje dojke, postavile je na kamen kao da sjedi, a na njeno krilo joj postavili malu Mariju tek rođenu bez gornjeg dijela glave, od nosa pa gore, a uza nju još živu, krvavu i u suzama sjedi njen muž Petar i otac izmasakriranog im djeteta i plače. Petar je ranjenu suprugu i usmrćeno dijete odvezao kući, a pred kućom je našao zaklanog oca svoga, Milu.

Ranjenu Vasiliju su odvezli talijanski vojnici u bolnicu u Otočac, od kuda se nije nikad vratila.

Mi smo se svi vratili iz Obljajca u Pavlović Dragu. Krenuli smo dalje u zbjeg ali su nas pohvatale ustaše kod Grgića u Kosi. Poveli su nas prema Janču. Prolazili smo pored jedne jame i netko nam reče da su u nju ustaše pobacale Srbe Uzelce iz Kose. Doveli su nas na Janče i zatvorili u žandarmerijsku stanicu. Tu smo zatekli više našeg naroda među kojem Milku Paripović, Milkicu Paripović i moga djevera Dušana. Nakon nekog vremena po nas su došle ustaše iz Kosinja. Kada su nas poveli neki ustaša Nikola je rekao: „Vi idete u jednu p…. materinu danas, a mi ćemo u drugu sutra”…

U taborništvu u Gornjem Kosinju dočekalo nas je mnogo ustaša. Kada su u hodniku zgrade žene ugledale komšiju Jošića Fadljevića zaplakaše i upitaše ga: „…Gospon Joso šta ćemo mi?” „Idete za Staru Srbiju, tamo već imate sve gotovo…!” Molimo da nas pusti kući po još kakvih stvari, a on odgovori: „Sad je gotovo sada.”

Kada Jošića tako reče, ja kažem: „Da, da, kao onim juče”…, on me samo pogleda i nakelji se.

Žene su zatvorili u jedne ćelije a muškarce u druge. S nama je ostao Mile Počuča Radinov. Ja i Anka Momčilović, koja je tu imala oca i dva brata, bile smo odrasle djevojke.

Bile smo uz vrata ćelije, tako da smo mogle gledati sve šta ustaše rade na hodniku u kojem su gorjele lampe sa gasom. Negdje oko pola noći, mi smo gledale kroz ključanicu brave kako izvode iz ćelije jednog po jednog muškarca i odvode u jednu sobu. Tamo su ih kao tobož „preslušavali” ali su ih vrlo brzo iz sobe izvodili, svučene gole sve do gaća, te ih u istu ćeliju vraćali.

Zatim su ponovno izvodili jednog po jednog muškarca. Prvog su izvele ustaše Moću Lemića. Udariše ga nožem u leđa, pa u vrat. Krv šiknu po hodniku i zidovima. Boca se od uboda nožem, raskrivi, pa sve tiše i tiše. Tako su izvodili sve i jednog probadale noževima. Mi smo jadne sve to gledale.

Svakoga smo znale i prepoznavale po glasu. Čim je Mile Počuča Radinov koji je ostao s nama ženama čuo kako i na koji način ustaše ubijaju on se objesio na svoj kajiš u ćeliji našoj. Međutim, Mile nije još ni bio mrtav, a zločinci ga iznesoše i pred nama na samom pragu zaklaše nožem. Onaj koji nožem udari Milu glasno reče da i mi čujemo: „…Sada mu je lakše…”

Mi, žene smo sutradan ribale onaj hodnik i brisale krv naših najmilijih djedova, očeva i braće. Nas nekoliko žena pustio je iz zatvora načelnik Petrović. Išle smo kući iz Gornjeg Kosinja, preko Broda bez ijedne riječi. Samo su se onako nijemo brisale suze koje su kapale kao kapi kiše iz naših očiju. Kada smo došle u naše selo, našle smo samo kosture od naših kuća. Sve šta smo imali odnijeli su naši susjedi Hrvati, robu, posteljinu, žito pokućstvo, čak vrata i prozore.

Sve te zločine, rane, pljačku, žaruću mržnju ustašku gledala sam svojim očima. Neka se nikad i nikom ne dogodi ono što su nama ustaše činile i učinile. ”

Kosinj, 24.7.1985.

Radović, rođena Počuča, Milica s.r.


Nevenka Glumičić Lastavica, Kosa Mlakva Kosinj

Uguraše me u moju vlastitu kuću. Patos se nije ni vidio od leševa i lokve krvi!

Ustaše su 6. augusta 1941. godine pohvatale iz sela Mlakve i susjednih zaselaka 286 Srba: muškaraca, žena i djece pod izgovorom da ih sele u Srbiju. Odvele su ih ustaše kojima je zapovijedao Rude Ric, komandant logora smrti Jadovno u zaselak Kosu, udaljen od Mlakve 4 kilometra, smještenog u jednom „kotlu” od kuda nije bilo lako pobjeći. Tu su u srijedu, 6. augusta 1941.godine u prostranim kućama Jove i Stevana Glumičića pobile, poklale i spalile 286 srpskih seljaka od kojih 191 dijete u starosti do 15 godina: 122 djevojčice i 69 dječaka.

Žurile su se ustaše da što više pobiju srpskog naroda u okviru kompleksa logora Jadovno na Velebitu prije dolaska talijanske vojske koja im je zabranjivala masovna ubistva civilnog stanovništva. U tu svrhu masovnih zločina i etničkih čišćenja srpskog naroda došao je u Kosinj i ideolog progona ministar Ante Pavelića, Mile Budak 26. jula 1941. u vrijeme najvećih masovnih pokolja Srba u logoru Jadovno na Velebitu. Razjarene ustaše, Hrvati komšije srpskih naselja išle su od kuće do kuće i hvatali žene i djecu, s očevima i djedovima i odvodili ih na masovno stratiste. Kuće i stoku su im pljačkali i još se i međusobno svađali tko će više opljačkati teško stečene imovine.

Iz svoje vlastite kuće s masovnog pokolja i vatre uspjela se izvući Nevenka Glumičić, Jovina kći tada stara 17 godina. Njeno svjedočenje zapisao je njen suprug Milan Lastavica 1955. godine. Nevenka je ispričala:

„…Bilo je to u srijedu 6. augusta 1941. godine. Žito je već bilo dozrelo čekajući žetelice da ga uz pjesmu i tamburice počnu savijati u snopove. Tih tužnih dana nitko nije ni mogao slutiti što domaće komšije Hrvati ustaše spremaju. Svi odrasli muškarci još ranije napustili su svoje domove i otišli u zbjegove Dulibatskih kosa. Kako i ne bi, kada su već do tog vremena napunjene bezdane jame Dumana, Šušnja, Jadovnog i drugih sa najuglednijim Srbima Krša Mlakve i Lipovog Polja.

Dan je osvanuo vedar i sunčan. Domaćice koje su ostale sa svojom djecom kod kuće počele su ustajati u ranim jutarnjim časovima. Cijelu noć nisu ni mogle spavati: muževi, očevi i braća, gdje su? Šuma, a ležaj, hrana, ljetina, blago. A šta raditi danas?

Tog kritičnog dana bila sam kod svoje sestre Boje u Javorinskoj Dragi. Spremale smo se žeti žito. Uputile se u Mlakvu i kada smo izišle na voznik, vidimo ispod sela gdje narod grne u koloni. Ni kraja čuđenju. Šta li je ovo? Kada se kolona približavala prepoznajemo naše mještane. Sve žene i djeca, starci i starice te poneki čovjek. Vidimo razjarene ustaše s puškama uperenim u narod. Neki su Hrvati i bez uniforme, mnoge poznajemo, a kako i ne bi kad smo prve komšije. Mi iz Mlakve, a oni sa Šušnja, Gornjeg i Donjeg Kosinja i Pazarišta. Komšija Pajo sav zajapuren što 75-godišnja starica Milica, sa zavežljajem u ruci zaostaje. Vidimo i Jeku sa vučijom pod rukom. Eno i Bojke sa petoro svoje djece. Šta li je to danas? Eno i moje kolegice Vide, Anke, Danice i drugih.

„Gdje ćete to Milica, kuda vas vode”, upitah ja. Taj glas presječe glas ustaše: „Ne razgovaraj u stroju, majku vam milu” i od bijesa udari babu Soku kundakom.

Strah me poduze i počeše koljena klecati. To primijeti Boja i šaptom mi reče. „Kažu da nas sakupljaju i vode na Kosu, da će govor držati.” Malo sam se povratila i Anđa dobaci neku riječ, ja se malo nasmijala, a Ankača me gurnula šakama u leđa i reče: „Šta se smijete sviju će nas pobiti.” Sjeti se da su tako i tatu odveli i više nikada… Jeli to moguće?

Kolona je sve više rasla. Pošto su ustaše stjerale narod iz svih zaselaka Mlakve, kolona nastavlja pokretom. Vijugava staza seoskog puta koji vodi na Kosu nije nikada do tad primila toliku grupu naroda, pa ni u sprovodu babi Marti.

Približavali smo se Kosi. Čelo kolone već je izbilo do kuće tetka Stevana. Tu je zaustavljena. Narod je zbijen na uzak prostor. Sve odraslo bilo muško, bilo žensko u kuću tetka Stevana.

Mjesto očekivanog govora, počeše snažno raditi kundaci, i udarci nogama i drugim predmetima, zatim prijetnjama: „Tko pokuša bježati bit će ubijen…” Nasta strašna vreva iz više od 280 glasova, a dječji glasovi izvijaju iznad svih ostalih. Stala sam kraj kruške, ispod prozora. Na vratima stadoše četiri ustaše sa kolutima žice u rukama i počeše vezati. Prvu grupu od deset duša odvedoše, a kuda? Kroz kratko vrijeme grunu plotun iz pušaka i zagluši uši. Nikola glasno povika: „Ubijaju.” Nasta dreka, bugarenje (lelek), komešanje. Kroz čudan i plačljiv glas reče baba Marta: „Muči sunce bakino, ta neće nas stare i nejake.” Ovo povrati malo daha i nade u život mnogima, ali to samo za sekundu. Zatim se scena poče ponavljati. Vezanje druge grupe, odvođenje, pa plotun, samo za razliku što su krvnici ustaše bili krvavih ruku od prve partije pobijenih naših ljudi.

Ja sam bila na redu u trećoj grupi. Obaviše me snažno žicom oko lijeve ruke i stisnuše uza desnu ruku Milice Jejićeve. Povedoše nas za tih nekoliko koraka do smrti. Ispred mene korača Milan Mandin, isto tako svezan sa jednim čovjekom, kao ja i Milica. Uguraše nas u moju vlastitu kuću, kroz predsoblje u veliku sobu. Kakav prizor: Hrpa naroda u krvi leži, jecanje i borba sa posljednjim dahom…Zidovi sobe zaliveni krvi. Patos se nije ni vidio od leševa i lokve krvi. Žica kojom sam vezena daleko se urezala u samo meso oko ruke. Ovaj tužni prizor presiječe plotun iza leđa. Povezan snop ljudi pade. U padu nekako se snop nasuka na mene. Osjetila sam neku tegobu u lijevom kuku. Poslije plotuna radili su ustaški noževi. Svaku žrtvu zlikovci su boli nožem. Osjećam udarce noža po leđima. Svijest sam počela gubiti.

Tada me povrati Milica, koja je bila sa mnom vezana. Ona progovori, dubokim glasom: „…Jesi li živa…” Ja joj se javim, ona reče da su ustaše izašle po drugu partiju i da bježim, ako morem. Za sebe reče da su joj obadvije noge prebijene i da ne može.

Pravim pokret sa sobom i osjetim se da mogu. Drugom rukom nekako odreših žicu i sa time se oprostih od moje drage Milice. Koja osta u krvi. Da pokušam, a kuda? Ugledam ljestve koje vode na tavan. Pognem malo glavu, ali ne vidim ništa na lijevo oko. Manem rukom, protrljam krv koja se nalila sa patosa. Osjetim da mi netko leži preturen preko leđa. Nekoliko bolnih trzaja i izvučem se i iziđem na tavan pod krov. Tu sam ostala sve dok nisu potpalili zločinci kuću vatrom.

Slušam dolje klanje, pucanje, jauk, zapomaganje i krčanje ranjenih i naklanih. A kako pobjeći, provirim kroz crijep od krova, okolo ustaški stražari. Čujem glas koji je dolazio preko rijeke Like. „Eno vam bježe kroz kukuruze.” Nastaje pucanje i pretraživanje, a potom ubijanje. Odjednom naglo se sruči jaka kiša, popraćena grmljavinom.

U najvećem padu kiše odmaknem jednu dasku i otisnem se s visine od nešto šest metara i kroz kukuruze sletim ka obali rijeke Like, tako počnem bježati uzvodno koritom Like, a potom uz Kosu, ustaše me nisu odmah primijetile, pošto su se sklonile od kiše. Tek uz Kosu kada sam se vukla a ne trčala, osjetim gdje se zrna oko mene zabadaju. Još nekoliko trzaja i zašla sam u zaklon iza Kose.

Ustavila se nisam nigdje, već izbijeni u Dulibu Debelu Glavicu. Tu sam sjela na kamen i osjetila nesvjesticu, a naročito mije slabo bilo kada sam pogledala po sebi, sva od krvi, nešto moje a nešto od mojih mještana, kolegica i kolega koje sam ostavila u onoj krvi u mojoj rodnoj kući, iz koje se gusti i veliki dim izvijao. Kosa mi se sljepila.

Noć se spuštala i onako u onoj nesvjestici krenem i išla sam, ne znam ni kuda. Tek kada je svanulo došla sam malo k sebi i vidim da sam u nekoj kolibi. Iziđem napolje i prepoznam da su to Pejanović kolibe. Sjetih se kako su ljudi pričali da ustaše svaku noć drže zasjedu kod tih koliba, kako su nekog od naših ljudi uhvatili, ali eto te noći na moju sreću nisu bile.

Nekako se orijentišem i krenem pravac Duliba. Idući kroz onu gustu bukovinu iznenada se sretnem sa Milom Kljapom. Zagledao se i on sav uplašen kada me onako vidi nestade. Ja progovorih: „Ima li itko još gdje živ?…” On odnekuda iz daleka reče: „Eno komšija kod Karinovca.” Produžim i stignem otprilike u jednu dolinu gdje sam pretpostavljala da se naši ljudi kriju. Zovnem kroz tužan mi glas: „Ima li itko gdje živ?” Kod mene iziđe prvi Dane Cvijanović Đukelin, kada me pogleda jauknu i stade zvati sve ljude. Ja sam gledala proplanak, a oko mene se odjednom nakupilo 1520 ljudi.

Pitanja su padala brzo i razna. Otkuda ti Nevenka? Gdje si ranjena? Ja čuh kako netko reče: „Joj, vide joj kose, kako su krvi natopljene.” Kada sam ispričala šta je sve bilo i kako je naš narod na Kosi pobijen, nastao je tajac. Svako se za svoju porodicu raspitivao. Ja sam odgovarala koga sam vidjela. Odjednom podignem glavu, pogledam oko sebe, nigdje nikoga. Dođe najgore. Šta sad  i kuda, osta tu ležati i razmišljati, ali kroz jedan sat kod mene dođe Mićilo Mileusnić, kojem su tada u Kosi zlikovci ubili ženu Boju i petero njihove djece. Donio je s još jednim čovjekom vode i nekih krpa i ukazaše mi prvu pomoć. Dadoše mi nešto jesti i ja se malo povrati.

Otišla sam u Poljan, svu su me gledali i molili: „Bježi kuda znaš, ustaše će cijelo selo zbog tebe pobiti! ” jer su rekle ako se ko primi iz Mlakve, da je sve selo pobijeno i spaljeno. Dali su mi nešto jesti i krpa za previjanje. Opet sam otišla natrag kod naših izbjeglica. Tu su mi opet mnogo pomogli Mićilo Mileusnić i Dane Đukelin.

Eto tako sam pukim slučajem preživjela ovaj pokolj našeg naroda, koji me i danas steže u grudima, kada ga prepričavam, ili kada ga se sjetim iako je od tada prošlo 20 godina.”[1]


Mane Bobić, Mlakva

Ustaše su na nama zapalile slamu i snopove ječma

Svjedočanstvo Mane Bobića o pokolju srpskog naroda Mlakve i njenih zaselaka zapisao je Dane Lastavica 18. augusta 1988. godine. Mane je 6. augusta 1941. godine imao tek 15 godina, kada se iz poklanih 286 svojih mještana uspio izvući i ostati živ. Mane živi u Engleskoj. U svojoj 62. godini života došao je svojoj sestri Danici u posjetu i suznim očima ispričao o paklu kroz koji je prošao 6. augusta 1941. godine.

„…Toga 6. augusta 1941. godine oko 13 sati počeli smo da užinamo, ali jednom od doline Varatove idu ustaše. Vidim jedan nosi opljačkano ogledalo od Varata. Gledaju u nas i prema kućama Papinim. Onaj što je nosio opljačkano ogledalo naglo se okrenu i ogledalo mu ispade i razbi se. Toga momenta dođe kod mene Dane Radović Rončićev (izgorio u vatri), ja mu kažem da idemo govedima, on pogleda ustaše i ode svojoj kući. Čim ustaše, dođoše i istjeraše nas iz kuće, ostade nam jelo na stolu, a oni nas povedoše kroz Mlakvu i prema našoj pravoslavnoj crkvi Mlade Nedjelje. Brat Damjan mi kaže: „…Ajde da utečemo”, i nismo. Tjeraju iz kuća: Pantine, Vukanove, Petra Mileusnića i svih drugih. Stojimo na cesti. Ustaše nas jedni čuvaju. Odoše drugi u kuću Jurićevu. Čujemo gdje Gojko Jurićev viče: „Neću ja iz moje kuće!” Lupali su ga. Gojko skoči iz kuće i počne bježati kraj naroda. Ustaša rodom iz Pazarišta, leti za njime. Zapucaše i Gojko pade mrtav. Vidim Gojko leži, a od njega ide potok krvi… Toliko krvi u životu nijesam vidio i to mi je prvi mrtav čovjek ili osoba da je gledam.

Tada nas povezaše dva po dva, a negdje i po tri. Mene povezaše s mojim mlađim bratom Damjanom starim devet godina. Vode nas nazad prema Barinovcu.

Vode nas prema Dežmićima. Ja sam bio s bratom među prvima u koloni. Prođemo Dežmiće i naša kolona postaje sve veća i veća da je već ne možeš pogledati. Dođosmo do raskrsnice gdje se skreće prema Bobićima. Ustaviše nas i rekoše da sjednemo i čekamo. Mi smo posjedali i oni oko nas, dok su drugi dovodili narod od Bobića. Krećemo dalje prema Kosi i negdje navrh Kose kod jedne doline Vujo Grujičić – Vujela je glasno rekao: „… Ubijte me, ja ne idem dalje…” Oni ga okrenuše tući i krenusmo dalje niz Klanac na Kosu. Govore nam da idemo, da ćemo imati sve… da nas tamo čeka pečeno meso i sve što nam treba. Čujem opet te se stvori neka gužva u koloni.

Kada smo došli kod Dmitra Grujičića Milete kuće, ustaviše nas opet. Tada odnekuda izađe iz gomila moj pokojni otac Mile kod nas. Tu smo bili više od pola sata. Za vrijeme dok smo bili tu, mene upita Marka Javorine Markusa kći Mara: „Mane, jesi li ti vidio moga tatu?”

„Jesam”, odgovorih joj. Jer kada smo bili još pred školom u Mlakvi, Marko je letio oko nas i zavirivao tko je sve u koloni, noseći oko koljena svezano zvono. Tako hodajući uz kolonu i niz kolonu ponekad upita: ,,A, jesi li ti tu?” Počela je jako padati kiša. Povedoše nas niz stranu prema kućama Glumičić na Kosi. Kako smo dolazili do kuća ustaše su nas klasirale: gdje će žene i djeca, gdje će muškarci. Ovako vezane uvode nas u dvije kuće i jednu grupu u pecanu Steve Maćina. Dok ti tako svezani ulazimo, vidim neke ustaše razbijaju košnice od pčela i neki jedu med a neki drže stražu oko nas i oko kuća. Prepoznajem jednog ustašu u civilu iz Kruščice, jednog iz Gornjeg Kosinja i jednog iz Pazarišta, u talijanskoj je uniformi.

Odvedoše prvih 10-20 muškaraca u kuću Jove Glumičića. Tuku ih… čujemo puške… opet grupa… pucnji, pa tako po nekoliko puta. Tada sav narod počeo je da viče i plače. Dječji plač i vrisak je nepodnošljiv a nama poznati Hrvati ustaše govore: „Još smo malo, svima će vama biti bolje.” Jedan od njih uleti među žene i djecu i pita: „Šta je?” Neko reče: „Vi nas koljete i ubijate” a on veli: „…Ne, ali vas hoćemo prevesti preko vode Like, a jedan je počeo da bježi, pa smo pucali za njim…” Opet odvedoše grupu i sve se ponovi.

Dođe red i na nas koji smo bili u pecani Stevana Glumičića. Otac mi je tada dao nožić mali. Ni dan danas ne znam zašto mi je dao taj nožić, a kada mi je davao nožić u ruke govorio je: „Pa idemo na onaj svijet”.

Dok sam bio u pecani odvezao sam se od brata Damjana. Vode nas prema kući Jove Jakičina, sada nam je otvoreno jasno da nas kolju i ubijaju. Dolazimo pred kuću, vrata otvorena širom. Pred vratima nas ustaše nagnaše da kleknemo i tako klečeći nas natjeraše da uđemo u kuću. Ulazimo u hodnik, koji je još bio prazan. Tu nas je nagurano oko 50. Mene dopade da sam pri ulazu u hodnik sa lijeve strane, bliže vrata.

Tada počeše pucati, počeše ljudi i žene s djecom padati i jaukati.. Padnem i ja, ali malo se mičem i nigdje ne boli. Malo tu poležim kad počeše po nama bacati slamu snopove ječma Stevana Maćina, koji je bio u snopovima. Odjednom čujem neki strašan šum. To su zlikovci nad nama zapalili onu slamu i snopove ječma. Strašno poče gušiti dim. Kleknem pod one gomile mrtvog naroda u hodniku. Već i pregrade u kući gore i sliježu se, vidim čista rebra već ispečenog naroda… strašno se čuje gdje se peče…

Kroz leševe probija plamen vatre sa dimom gustim. Tada smognem snage i preko mrtvih i gorjelih tijela preplazim se u jednu sobu sa lijeve strane, gdje još plamen nije došao. Tu je puna soba poubijanih, i krv već ide preko praga. Padnem u tu krv i leševe i neko vrijeme ne znam ništa, opet dolazim k sebi. Ustanem kraj poneštre. Kad iz onih mrtvih javi mi se Božica Grujičić Dežmina. Pogledam je i vidim noga joj prebijena više koljena, odakle vire dvije bijele kosti. Ja pogleda, a ona kaže: „…Kada bi me pustili, mogla bi nogu odrezati i još bi mogla živjeti…” Vidim malu djecu, skoro sva mogu ići, samo zovu: „Mama, mama, mama…” Vidim Stevu Glumičića, on zove sestru Anđu.

Gledam od poneštre narod, mrtav, a drobovi po svoj kući se vuku. Jednom jedna žena, ne poznajem je, sva je u krvi… dođe do poneštre i koljenima se penje na poneštru. Ja gledam da bi i ja za njom skočio, ali onaj ustaša iz Kruščice sa civilnom puškom, prebaci pušku i ubije je, a ona pade nazad u sobu na one mrtve. Vidim tuda ne možem, a vatra poče uzimati i onu našu pregradu. Riješi se, i jednom, ni sam neznam kako, stanem na onaj mrtvi narod pod prozorom u sobi i na poneštru, pa skočim van u neko prošće, i odatlen odma u kukuruze i počnem bježati prema vodi. Mislim, kada će me prostrijeliti da padnem, a ono ništa, a kiša mnogo pada.

Nekako iz kukuruza obazrem se i vidim na tom otvoru poneštri nepomično za mnom gleda Boja Grujičić Dežmina, Dane Markusov Javorina. Opet nastavim bježati prema rijeci Liki, ali čujem neko, čini mi se Božica, kaže: „…Bježi Mane i kaži našijem da nas osvete…” Čujem puca se, ali ne znam da li zamnom. Dok bježim prema koritu rijeke Like, a ono preko rijeke oko 30 muškaraca, žena i djece Hrvata, gleda me i nešto govore. Dolazim na veliko kamenje kraj Like i onako sa tog kamenja skočim u korito rijeke Like. Boli me, ali se umirim u nekom grmu. Tada čujem gdje oni preko rijeke govore: „…Gotov je, gotov…” Tu sam se malo sklonio.

Ovdje još moram dodati. Kada su nas poveli iz pecane, bila mi je želja da pogledam sunce i to sam učinio.

Pod tim kamenjem bio sam cijelu noć i ležao na istom mjestu, nisam se ni okrenuo, slušajući svu noć gdje se vuče i prenosi imovina iz naših srpskih sela preko rijeke Like.

Kada zora poče probijati, mislim ako ovdje ostanem naći će me, ako nitko drugi onda oni Hrvati koji idu u pljačku po našim opustošenim srpskim selima. Dignem se, a ono mi noge utrnule. Jednu nogu sam i izvinuo. Krenem na koljenima. Iziđem iz korita rijeke Like i kada sam došao na brdo sunce se probija kroz maglu. Uzmem neki štap, da ga stavim pod ruku i tako pođem, ali me poče strašno boliti. Pogledam sva mi ruka i rame nagorjeli. Nekako krenem preko Poljane Krčevina, dođem do Krčevine Jove Pantina.

Čujem neko zove. Ja se sakrijem u lijeske. Tada dođem do Lokve Papine, ali ide Cuja i Marica Dežmina. Ja ih zovem, oni utekoše. Odem u kući Mile Papina, vidim kruh na astalu malo načet. Tada sam i primijetio da sam gladan, ali nijesam uzeo kruh, pobjegao sam, bojao sam se da će me netko vidjeti da kradem. Dođem blizu naše kuće kod pčelinjaka, a budući da sam vidio da naša Danica nije izgorjela na Kosi, zovnem je jedno dva do tri puta.: „Danice”… Nisam dobio nikakav odgovor. Tada čujem, opazim neke lance gdje zvone, okrenem se i vidim Hrvate kako nose opljačkano od Vrata. Malo se priklonim i oni prođu. Ja se vratim nazad prema Rustovima i prema Bukvarini. Tada sam čuo Mandu Bude Papina, ona se javi i uteče.

Opet odem u puste doline i tu me uhvati noć, ali nađem biljce tetke Soke i Mane Varata. Kod njih nije bilo nikoga. Uvučem se u biljce i zaspim. Probudio sam se ujutro, kada je došao Mane Grujičić, tetka Soka i Joco (spasio kao partizan 1943. dva američka pilota da ih hrvatske ustaše ne pokolju i tom prilikom poginuo, op. aut.) i još neki ljudi. Mane skoči na mene, nije me poznao. Ja sav krvav, a on kaže: „…Jesi li ti to Mane?” Odgovorim da jesam. Mane me uzme i ponese, ali ni on ne može. Kaže mi da je tu Dane i Nikola Vukanov blizu i da će me oni donijeti kod njih gdje se kriju. Oni odu a ja opet zaspim po lijeskom. Kada su kazali tetki Soki, ona opravi po mene i donesu me kod nje, a oni su tada krumpir kuhali. Tu sam vidio Markusa, Javorina Marka. Pita me Markus jesam li vidio njegovu porodicu. Rekao sam sve, on je okrenuo plakati bugariti i ode nekuda.

Poslije sam otišao u neku pećinu, gdje smo bili dok Talijani nisu preuzeli vlast od hrvatskih ustaša. To je bilo kada su Talijani zabranili ubijanje Srba u logoru Jadovno krajem augusta 1941. godine.

Ja sam se stalno skrivao u šumi, jer nisam mogao ići na nogama. Nakon pet do šest nedjelja došli smo kući. Tada je došla i moja sestra Danica koja je imala 9 godina. Ona se sakrila kada su nas ustaše vodile i tako ostala živa.

Eto tako sam ja ostao živ. Kasnije sam saznao da su se sa tog stratišta izvukli: Nevenka Glumičić, udana Lastavica i Mane Mileusnić. Teško o tome pričam, ali eto neka se jednom zapiše kako su nas ubijali i klali. Kako je to bilo, ukoliko se to uopće može pismeno prikazati.. .”[2]

Manina sestra Danica koja je preživjela ustaška zvjerstva 1941. godine, izvršila je samoubojstvo 23. septembra 2001. godine. Uzela je konopac štrik, zavezala ga na šljivu pokraj razorene kuće i objesila se u selu Zabarije Mlakva u Kosinju. Danica Bobić, udana Cvijanović nije mogla podnijeti nova razaranja i ubijanja, (op.aut.)


Staka Radović Paripović, Krš Kosinj

Ustaše ih noževima bodu i bacaju u zapaljenu kuću. Tu izgori i moj sinčić Danilo Dane od 4 godine

Ustaše su 7. augusta 1942. godine došle iznenada vozom do vaktarnice kod Paripovića u Kršu općine Kosinj. Opkolile su zaselak Vjenac. Pohvatale su sve zatečene žene i djecu. Među njima i Staku Radović s njenih četvero maloljetne djece. Odveli su ih u kuću Steve Glumičića, pobili i kuću zapalili.

Nekoliko ih je uspjelo pobjeći iz zapaljene kuće među kojima Staka i njenih troje djece, osim malog Dane koji je u kući izgorio. Staka je tada imala 34 godine, a suprug Bude je bio u njemačkom zarobljeništvu kao vojnik Jugoslavenske vojske.

Ove 1987. godine Staka ima 79. godina života i u sjećanju su joj još svježa ustaška razbojstva nad srpskim seljacima njenog rodnog kraja. Njeno svjedočanstvo zapisao je Dane Lastavica u kojem ona kaže:

„Čim sam čula pucnjavu, odmah sam uzela svoje četvero djece i pobjegla u Stevkovu dolinu, blizu naših kuća. Međutim, ustaše su išle jedan do drugog i sve pretraživale, tako su u toj dolini našle mene i djecu. Ustaša Braco Ugrov i Mišina iz Karaule Perušić, naše komšije, odveli su nas kod Drage Pejanove i postrojili s ostalim pohvatanim za strijeljanje.

Kada sam vidjela da će nas ubiti ja sam se zgrabila oko jednog ustaše, poznanika iz Janjačke Kose govoreći mu: „Ne… ne, majko moja, ne nas strijeljati…” On se nakelji… ali me ne udari. Povedoše nas prema mojoj kući. Gurnuše nas u kuću Steve Glumičića na Vjencu. Mene, moju djecu, Ljubu Milana Radović, moga djevera ženu i njeno dijete, Mariju kćerku Stevka Radovića Glumičića i još žena i djece, te nas silom uguraše u kuću. Turnuše nas u sobu i zatvoriše vrata od kuće.

Kad nas zatvoriše u sobu, zapališe kuću, koja je počela gorjeti. Pošto sam bila uz prozor, ja otvorim prozor, bacim moje dijete – Boju, koja je imala nepune dvije godine kroz prozor, skočim za njom, uzmem je i počnem bježati.

Umaknem u prvo grmlje, noseći Boju u naramku. Kako su zlikovci ustaše obratile pažnju samo na vrata to je i nekima drugim uspjelo pobjeći iz zapaljene kuće. Bježeći obazrem se i ugledam moje dvoje djece: Manu i Zorku, kako bježe za mnom, ali su ih ustaše, neki mladići, opazili i počeše da za njima pucaju. Tada sam začas stala u tom žbunju, a ustaše koje su pucale za mojom djecom, okrenuše se prema vratima kuće koja je gorjela i čujem pucaju, jer je narod koji je gorio navaljivao van iz zapaljene kuće. Tako djeca Mane i Zorka uspješe dotrčati do mene.

Vidim ustaše ne lete za nama. Zabavile su se. Kuća gori, čujem cijuk žena i djece. Vidim kako iz zapaljene kuće navaljuju unezvjereni na vrata, a ustaše ih noževima na puškama bodu i bacaju nazad u vatru. Tu osta i moje dijete Dane od 4 godine starosti u vatri. Ne dadoše hrvatske ustaše ni da poraste.

Otpuzim nekako kroz to žbunje malo dalje i sklonim se s djecom u gušće žbunje. Dok sam se tu nalazila, opet slušam cijuk djece i žena, porodice Đure Jure Momčilovića, Ljubice Počuče i drugih komšija. Ustaše ih hvataju i kolju kod njihovih kuća. Trče za njima oko kuća, sjenika u dvorištu love i noževima kolju. Ne pucaju.

Kroz kratko vrijeme sve se umiri. Ustaše odoše prema željzničkoj pruzi. Ode i voz s kojim su došli. Čujem glasove preživjelih. Netko plače, a netko izvlači iz vatre ostatke izgorjelih mojih komšija i moga djeteta. Iziđem i vidim tu su i naši partizani Dane Radovića i bataljona Mane Varićaka iz Krša i Mlakve. Oni su otjerali krvave ustaške koljače, nas nekoliko spasili, a za one poklane i izgorjele sve je već bilo kasno…”[3]


Todor Paripović Žujin, Docina Draga, Donji Kosinj

Kada sam ugledao jamu i kako kolju moje komšije skočim preko kamena, zatim nizbrdice

O zvjerstvima hrvatskih ustaša i masovnom ubijanju srpskog naroda kod jame Svete Ane u Kosinju, svoje svjedočanstvo zapisao je 1962. godine Paripović Todor[4].

U ovu jamu u blizini katoličke crkve Svete Ane u Gornjem Kosinju ustaše su bacile 208 srpskih seljaka u nedjelju, ponedjeljak i utorak 10.12. augusta 1941. godine. Hvatale su ih u kućama i na poljima te odvodile povezane do jame, klale i bacale u jamu dubine 50 metara. Od njih 208 bilo je muških 152 i ženskih 56, od kojih 18 djece u starosti od jedne do petnaest godina.

Todor je tada imao 22 godine. On ove 1962. godine kaže:

„Nikad dok živim neću zaboraviti ona ustaška divljanja i njihova zvjerstva nad našim narodom. Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla me je na odsluženju vojnog roka, a padom Jugoslavije naša se jedinica povlačila prema Bosanskom Grahovu.

Sačekali su nas Hrvati s hrvatskim trobojnicama u civilu i slovom U. Sve su vojnike razoružali, osim nas šest koji im nismo dali oružje. Oružje nisam dao jer nam je uz put kazano: „Ne dajte oružje, jer će vam trebati.” Tako sam donio oružje i uniformu kući u Docinu Dragu u Donjem Kosinju.

Kod kuće me sačekao moj komšija Hrvat Mile Vukelić Mila, oduzeo mi oružje i vojničku uniformu i odnio. Ustaše su već po našim selima hvatale Srbe i odvodile ih u „nepoznato”. Počeo sam se kriti po šumi u blizini kuće.

Kad su Hrvati počeli s masovnijim odvođenjem i pokoljem srpskog naroda u Kosinju, najprije u Mlakvi gdje su ustaše i oružnici poklali 286 muškaraca, žena i djece, 6. augusta 1941. godine, i zapalili u kući Jove Glumičića Jakičina, ja sam se tada sklonio u šumu Obljaj. Tu se nas više krilo nekoliko dana, dok nam nije ponestalo hrane.

Kad smo ugledali vatre i gust dim kako suklja u selu Podobljaj, te riku stoke i jauke žena i djece dali smo se u bijeg da ni sami nismo znali kuda bježimo. Nailazili smo na suđe, komade hljeba, odjevne predmete, pobijenog naroda.

Nas nekoliko okupilo se u Đakovcu i dogovorili se da idemo prema primorju. Mislili smo da tamo ustaše ne ubijaju Srbe. Tako smo: Dušan Repac, Moso Pjevač, Đuro Paripović, Dane Paripović, Bude Paripović, Nikica Pribić, Petar Paripović i ja došli u Krasno. Tu kod jedne trgovine pohvatali su nas Pavelićevi oružnici i dvojica lugara koji su na kapama imali slovo U. Jedan se zvao Ića Trapan a drugi neki Špoljarić.

Povezali su nas dvojica po dvojica, a sve su nas međusobno spojili žicom po sredini.

Vodili su nas u pravcu Donjeg Kosinja. Putem smo sretali srpske seljake koji su se vraćali iz Gornjeg Kosinja od katoličkog župnika Vernaca koji je vršio pokrštavanje pokatoličenje pravoslavnih Srba, uz obećanje da im se neće ništa loše desiti ako se pokatoliče. Znate, ništa to nije vredilo. Bila je to samo prevara da ih lakše pohvataju i pobiju.

U Gornjem Kosinju su nas zatvorili u zatvor u zgradi ustaškog taborništva pod zapovjedništvom pandura Nikića, nama poznatog Hrvata komšiju.

Odmah pri ulazu u zgradu primijetili smo strašan prizor: stepenice krvave, prsti i cijele šake krvlju otisnute po zidovima zatvora. Zatvoriše nas u jednu sobu. Puna soba usirene krvi. Nasred sobe jedna klupa sva krvava. Na tu klupu zlikovci su stavljali žrtve, s tim da joj glava visi niz klupu i tako su ih klali „kršćani katolici”.

Stajala je jedna korpa u kojoj su žene donosile hrane svojim muževima ili sinovima i tako i one mučene u toj zgradi i ubijane bezdanim jamama.

Nađosmo i jednu sliku na kojoj smo svi prepoznali Boću Pražića iz Mlakve. Dok smo promatrali te jezive prizore u prostoriji, vani je već padao mrak, a čulo se gdje ustaše i oružnici pjevaju u gostionici, pa i neki put opale iz puške.

Znali smo da što se više i brže mrači i noć hvata da nam je smrt bliža. Mnogi od nas su se već bili predali toj sudbini i govorili: „Što nas već ne pobiju i onako vidimo da nam nema života.” Stalno sam mislio kako da pobjegnem. Predložio sam kada se otvore vrata da bježimo, pa makar nas na trku ubiju. Rekli su nemamo mi kuda bježati. Vidiš da je došao kraj nama svima. Bježati bi bilo samo duže mučenje.

Vidio sam, predali se ljudi nekoj sudbini i jedva čekaju da ih pobiju. Zaključio sam sam. Ako nas budu ovdje klali u zgradi, pustiću se da me zakolju. Ali ako nas budu kuda dalje vodili izvan zatvorske prostorije, pokušaću da bježim.

Dok sam tako razmišljao, negdje oko 10 sati noću pred vratima naše ćelije čuli smo kako sijeku žicu, zatim se otvoriše vrata i sa vrata sinuše baterije.

„Ajde ti”, narediše Miši Repcu, pa drugom, trećem i tako redom. Kad pojedinog izvedu na hodnik, samo ga pitaju: ,,Či si ti?” Kada dobiju odgovor, zatim naređuju: „Svlači se, i izuvaj se!” Svakom su vezali ruke na leđa. Zatim žicom opet dva po dva i žicom po sredini.

Dok sam se ja svlačio i izuvao, vidio sam svi ovi prvi svučeni su u gaćama i bosi. Kada sam se skinuo, uvrstili su me među ostale i vezali. Prilikom vezanja malo sam otpečio ruku, da žica ne stegne i to mi je kasnije pomoglo i omogućilo da bježim.

„Kreni”, glasila je komanda.

Krenuli smo povezani u koloni. Ispred nas oko strane i iza išle su naoružane ustaše, kojima je na grudima o dugme visila baterija, kojom su osvjetljavale put kuda smo išli. Išli smo prema pijaci, zatim prema Šušnju i tada riješim da bježim. Malo zastanem, ali me podboči jedan kundakom i tako morade u korak sa ostalima nastaviti put ka smrti.

Dođosmo do pred katoličku crkvu Sveta Ana, skrenusmo desno s puta i okrenusmo uz brdo. Penjemo se uz neko kamenje. Prvi što su išli na čelu kolone, sinuše baterijama, tada ugledamo jamu, oko koje je bilo odjeće i pomiješane s krvlju. Tada ugledah i prvu dvojicu mojih komšija kako se od udaraca i uboda nožem stropoštaše u bezdan. Prije nekoliko sekundi oslobodio sam se svoga komšije sa kojim sam bio svezan.

Vidio sam kako kolju i bacaju u jamu. Skupio sam svu snagu koju sam još imao i umjesto da izvršim oštro razbojničko ustaško naređenje „Sjedi… Lezi”, bacim se svom snagom kraj desnokrilne pratnje, skočim preko kamena i nizbrdicu.

Preskočim neke plotove i izbijem preko polja na isti put kojim su nas vodili i uvučem se u jednu živicu. Za petama su mi bila dvojica ustaša. Uspio sam ih zavarati i sakriti se. Čuo sam kako psuju i pitaju jedan drugoga: ,,Či je on… ajmo nazad, uteče oni od jame…”

Slušao sam jauk kod jame. Kada su zločinci sve poklali i pobacali u jamu odoše nizbrdo. Još sam neko vrijeme ležao sakriven te otpuzao do rijeke koja teče iz Kosinjskog Bakovca i tom rijekom sve do Klančića, te preko šume i Lipovog Polja, preplivao rijeku Liku u Dolovicama i došao kući gol i bos u gaćama. Obučem se i odem k rodbini na Vjenac. Tamo sam sve ispričao što ustaše rade od srpskog naroda nad jamom Sveta Ana.

Danas kada ovo pričam, nakon 21. godinu, čudim se kako nitko nije ni pomislio da bježi još dok su nas vodili do bezdane jame. Idu ljudi u smrt i žure da ih što prije nestane, jer tada nisu imali, niti znali stvarno drugog izlaza.. .”[5]


Smilja Radović, Krš Kosinj

Ubijte me, ali nemojte to od mene raditi, jaukala je moja sestra Marija Marica

S masovnog pokolja srpskog naroda nad jamom Nezdravka više Donjeg Kosinja, 10. augusta 1941. pobjegla je tada djevojčica Radović Ilije Smilja koja je tada imala 13 godina, 4 mjeseca i 4 dana života.

Svoje svjedočanstvo o genocidu ispričala je u Okružnom sudu u Gospiću 1948. godine na suđenju ustaškim zločincima Ivanu Babiću i Marku Vukeliću Žutiji, jednima od izvršioca stravičnog zvjerstva nad srpskim seljacima, muškarcima, ženama i djecom.

„. 10. augusta 1941. godine žela sam skupa sa ocem Ilijom i više suseljana na našoj zemlji u polju koje se nalazi nedaleko Mosta u Kosinju. Pred veče smo se vraćali svojim kućama i tada su nas na samom Mostu presrele domaće ustaše, Hrvati naše komšije. Među njima nalazili su se Marko Vukelić Žutija i Ivan Babić koje sam poznavala i sada ih vidim.

Ovaj Babić je odmah pošao mom pokojnom ocu Iliji i uperio u njegova prsa pušku, viknuvši da odbaci oružje. Moj tata nije imao nego samo kosu, pa je u čudu zapitao sada optuženog Ivana, da kakvo oružje on to ima? Na što mu je Babić odgovorio da baci kosu. Otac je u tom momentu htio pobjeći, ali ga je ovaj Marko Vukelić Žutija uhvatio i izvadivši lance svezao mu ruke.

Druge su ustaše pohvatale nas druge žeteoce. Bilo nas je ukupno tada 13. Odvele su nas ustaše u podrum obližnje kuće Đure Varićaka, i to muškarce u jednu, a žene u drugu prostoriju.

U momentu hapšenja i upravo kad smo bili već praćeni u pravcu kuće pomenutog Varićaka, ustaše su ubile trojicu Srba koji su s nama želi pšenicu na polju. Sjećam se da su ubili Nikolu Momčilovića, a ne sjećam se kako su se ona dvojica zvali. Poznavala sam ustaše koji su ih ubile, ali im se imena ne sjećam.

Na veče oko 21 sat bili smo svi izvedeni iz podruma i preko sela Vukelića otpraćeni do jame Nezdravke u šumi iznad sela. Sjećam se da su među ustašama koji su nas pratili bili i ova dvojica.

Ja sam bila vezana sa Maricom Radović, koja je moja sestra, stara 20 godina. Kad su nas dovele ustaše u neposrednu blizinu jame Nezdravke, sestru su moju od mene odvezali i poveli je malo u stranu iza jednog grma. Za njom su otišle ustaše, čega se dobro sjećam. Otišli su i ova dvojica…

Mene i ostale srpske seljake čuvao je samo jedan nešto postariji zločinac. Čula sam kao i drugi povike i jauke moje pokojne sestre Marije Marice. Nju su silovale ustaše. Smijali se i iživljavali. Ona je stalno jaukala i plakala, dozivala: „Joj, majko moja.” Još i sada su mi u ušima odzvanjale njene riječi, koje su mi se duboko usjekle u pamet kada je jaučući vikala: „Ubijte me, a nemojte to od mene raditi.”

Vidjevši i čuvši što zločinci, naše komšije Hrvati, rade od moje jadne sestre, ja sam pošto su mi bile vezane samo ruke i nisam bila vezana više s nikim drugim iskoristila nesmotrenost onog starijeg ustaše i pobjegla u šumu.

Sve njih i više drugih pohvatanih Srba ustaše su te noći poklale i bacile u jamu Nezdravku, među njima moga oca Iliju i sestru Mariju Maricu…

Bježeći uspjela sam svojim zubima na jednoj ruci žicu pregristi, a na drugoj ruci je žica ostala da visi jednim krajem. Zatekla me i druga noć u pustinji. Drugi dan hoda prepoznala sam da sam došla u Podobljaj, a zatim i u svoje selo Krš. Na meni su bili ostaci dječje haljinice oko prsiju i leđa. Noge bose, krvave, otekle i crne od udaraca i izgrebotina.

Kad sam došla malo k sebi, ispričala sam majci svoje muke i ubistva tate Ilije i sestre Marije Marice…”[6]


Jela Štakić, udana Uzelac, Klenovac Studenci

Kada sam pogledala, mama je bila sva u krvi i krčala je, brat i sestra ležali su nepomično

Jela Štakić imala je 1944. godine deset godina. Nju i njenu majku Martu (46), sestru Mariju (9) i brata Branka (4) zatekle su ustaše u zbjegu kasne jeseni 1944. godine. Sakrili su se u jednoj dolini između puta, koji vodi iz Mezinovca u Dulibu u Debeloj glavici. O svom povratku iz smrti ispričala je u Lipovom Polju 14. decembra 1986. godine, a u svojoj 52. godini života…

„Rat me zatekao 1941. godine kao sedmogodišnju djevojčicu u brojnoj porodici mojih roditelja Jove i Marte, rođene Uzelac. Tatu su odveli u njemačko zarobljeništvo, a mama je ostala sama sa nas desetero djece. Sve pokolje i užasne strahote od 1941. do 1944. godine preživljavali smo mama, braća i sestre krijući se od ustaških zlikovaca po gudurama Debele glavice Dulibe i Mlakve.

Bilo je hladno, spavali smo u onoj dolini. Ujutro smo izašli na jedan proplanak da se malo ogrijemo na izašlom suncu. Malo smo ponovno na suncu i zadrijemali. Prekinuo nas je oštar glas: „Šta radite tu?” Trgla sam se iz sna i vidjela oko nas ustaše golih glava. Kape su zatakli za opasače. Tad se mi djeca svi zbijemo oko mame, koja je bez riječi zapanjeno gledala u krvnike. Prišli su blizu nas, a zatim jedan upita: „Imate li kuna, zlata, prstenja?”

Mama zavlači ruku u njedra i vadi nešto i njima daje. Ne znam šta je bilo, sigurno nekih malih skromnih novčanica. Odjednom, nakon što ih se skupi mnogo oko nas, svi odoše, a ostaše njih trojica sa nama. Po njihovom naređenju krenusmo iz te doline u neku drugu dolinu.

Dok smo išli, mami ispade češalj iz njedara, ona se sagnu da ga uzme. Jedan od zločinaca gurne je i udari kundakom govoreći: „Šta ga uzimaš, više ti neće trebati…” Ona se nekako zaplete, ali ne pade. Stalno nas psuju, a mi ćuteći idemo. Dođosmo u jednu dolinu, tada uslijedi naređenje: „Sjednite!” Mama sjednu, a mi djeca oko nje. Mama gleda u njih, a mi djeca mamu. Slijedilo je novo naređenje i već uperene puške nama u lice: „Ležite potrbuške!” Mama je legla potrbuške licem okrenutim prema zemlji, a ja, mala Marija i još manji Branko isto tako pokraj majke.

Odjednom prasak pušaka se prolomi. Ja osjetim nešto vruće prođe mi kroz vrat i lijevo rame. Zatim ne znam ništa, niti se kuda mičem, ali odjednom čujem riječi: „… Da nije živa, majku joj srpsku. ” Okrenuše mamu na leđa i opet odjeknu puška, zatim ih ne-

stade. Ja sam ležala u krvi, ne znam koliko dugo, ali kada sam pogledala, mama je bila sva u krvi i krčala je, brat i sestra ležali su nepomično. Podignem glavu, vidim mogu sa sobom. Ustanem, krenem nekim putem, sva krvava. Bježim, a ne znam kuda. Tako izađem na put koji me je doveo do kuće Jurić Kulaša u Mezinovcu, kod naših komšija.

U kući nađem ženu od Jurića i njenu snaju. Kažem im kako su ustaše moje pobili. One okrenu plakati. Operu mi ranu na vratu i lijevom ramenu. Skriju me u jednu malu sobicu. Kasnije me premjeste kod Brace Šešine, gdje se krio i moj brat Đuro. Došla je i moja sestra i ujak Đuro Radović partizani i odvedu nas u pećinu kod Mlakvene grede. Tu smo se skrivali i ja sam se sama previjala.

Nakon nekog vremena partizani su nas odveli iz kuće Mikice Mileusnića iz Kosinja u Liku (Bunić, Šalamunić, Mekinjar), gdje smo dočekali oslobođenje zemlje i vratili se na svoje izgorjelo ognjište.

Eto tako sam se vratila iz smrti u desetoj godini starosti, opraštajući se od moje majke Marte, brata Branka i sestre Jeke. Ubiše ih hrvatske ustaše na najokrutniji način u našem rodnom kraju…”[7]


Mane Sime Paripović Manister, Janče Otočac

Ukočim se nad bezdanom, stojim, a pomoći im ne mogu

O ustaškom zločinu i jami bezdanu Orešković Stanovi, Mane je ispričao:

Kao radnik ja i moj komšija Milan Radović išli smo na rad na željezničku prugu kod željezničke stanice Ličko Lešće, 6. maja 1941. godine. Idući cestom došli smo na mjesto zvano Orešković Stanovi. Čuli smo na cesti neki podmukli glas… Naglo stanemo i samo što smo stali, čujemo nerazumljiv ljudski glas, koji je dopirao do nas iz doline pokraj ceste. Dogovorimo se na brzinu i Milan ostane na cesti pazeći da neko ne naiđe, a ja se počnem spuštati ispod ceste prema jami kod Orešković Stanova, za koju sam ranije znao.

Spuštajući se od ceste prema jami vidim: vlaku uvaljana, sva mašina i sušanj, izmiješano, krvavo, vidim odjevne predmete: šeširi, komadi krpa od odjeće, košulja, kašika, nekih papira i ne znam više šta sam sve tu vidio. Vidim trava sva uvaljana gdje su se kamioni zaustavljali… komadi krvavih drvenih kolaca, neki oguljeni i krvavi.

Dođem do nad jamu, čujem samo neko jecanje, ali kad sam prišao blizu smognem snagu i poluglasno upitam: „… Ima li tko dolje?…” A, ono iz jame više glasova, koje sve i ne razumijem šta su mi kazali, ali samo nešto razumijem kada mi kazaše: „Ajme spašavaj… Ovdje Stevo Popović iz Zalužnice.” Uz još glasova čini mi se da sam i čuo glas Mile Grubora iz Brloga. Više se glasova javilo, tako da nisam sve razumio. Ukočim se, stojim nad jamom i više ne znam šta da radim, ili šta da im kažem, a pomoći im ne možem. Dok stojim onako zbunjen i ukočen nad jamom, začu glas moga komšije Milana, koji mi kaza: „Bježmo Mane odavlen, naći će nas netko…”

Smognem snage i izađem uz tu malu tratinu na cestu kod Milana, sav ubledio i ne znam šta da kažem Milanu. On je nešto čuo, ali nije sve šta sam ja čuo i vidio doživio. Odemo do željezničke stanice te uzmemo alat i naša partija se vrati prugom do vaktarnice br. 54, opet više te jame. Negdje oko 10 sati naišla je jedna grupa Hrvata koji su išli ugalj paliti. Kad su došli cestom pored jame (između nas i jame) jedan glasno povika: „O, ljudi, evo četnika, pošli klati hrvatski narod i pali u jamu, a sada traže spas…”

Završilo se i to radno vrijeme, kad smo se razilazili rekao sam grupovođi desetaru Ivici Žarku: „Sutra neću doći na posao, idem u Slavoniju tražiti kukuruza za porodicu…”

Više nisam dolazio na taj posao. Počeo sam se sakrivati. Tada nam je Tomo Rupčić kazao kako je Vujica Uzelac, lugar iz Lipovog Polja, bačen u jamu Kod Macole i živio tri nedjelje, da su mu čobani bacali u jamu hranu. Pričao je da je Vujicu iz jame htio izvući Jure zvani Vurba. Vurba je došao nad jamu i rekao Vujici, „Ajde spasit ću te, evo ti konopac bacam, pa ću te izvući”. Vujica mu je odgovorio: „Znaš da sam svezan i noge mi polomljene, ne mogu nikud.” Dalje mi je Tomo pričao daje Jure pošao spuštati se u jamu, ali je doletio Stipe Marković Macola po kome je jama i dobila ime (Jurin brat od strica) i ubio Juru pored jame. Kada ga je ubio, odletio je u selo i proglasio: „Eno Juru ubiše četnici. Čuvajte se hrvatski narode, eto četnika, idu vas klati…”

Za vrijeme sklanjanja iza brda Goljak naišao sam i na jamu Ugljenača u koju su ustaše također bacale pobijene Srbe, muškarce, žene i djecu. Dok sam se krio po šumi oko Janča, Obljaja i Obljajca, gledao sam kako ustaše u kolonama dovode srpski narod do ovih jama i tamo ih ubijaju i bacaju u bezdanuše.

Krio sam se u šumi sve do 6. augusta 1941., do masovnog pokolja Srba u Mlakvi. Tog dana na večer privukao sam se svojoj kući da vidim šta je s mojom suprugom i djecom. Našao sam pustu kuću. Sve opljačkano: stoka, žito, roba, vrata i prozori polupani. Nigdje mi supruge niti djece. Sve su pohvatale ustaše i odvele s ostalim pohvatanim narodom u Pejnoviće na stratište i tamo ih poklale s ostalima u jednoj dolini.

Toga dana, 6. augusta 1941. ustaški zlikovci su zaklali u Pejnovićima blizu moje kuće moju suprugu Mašu, staru 41 godinu, kćerku Sofiju staru 12, kćerku Danicu staru devet, sina Danu stara šest i sina Simeona stara dvije godine.

Ostao mi je samo sin Milan koji je tada imao 18 godina života. Uspio je pobjeći zločincima da i njega ne ubiju. Uzeo sam moga jedinca, sina Milana, i zajedno smo otišli u partizane. Otišli smo da se borimo protiv fašizma, protiv zla, a za slobodu svih ljudskih bića. Eto slučajno smo obojica preživjeli taj grozni i krvavi rat. Vratili smo se na pusto ognjište. Evo idemo da vam pokažem bezdanu jamu kod Orešković Stanova…”[8]


[1] Okružni sud Gospić, br.K-48. Na sudu je svjedočila o izvršiocima genocida i navela nekoliko njihovih imena i prezimena. Imenični popis poklanih i spaljenih žrtava sela Mlakva, vidi Zbornik 20, Kotar Gospić i Kotar Perušić, HAK, Karlovac, 1989. str. 976

[2] Imenični popis žrtava Mlakve vidi: Zbornik 20, Kotar Gospić i Kotar Perušić 1941. 1945. HAK, Karlovac, 1989. str. 986-1046. Opširnije i druga svjedočenja vidi u knjizi: Dane Lastavica, Genocid nad srpskim narodom sreza Perušić (Lika) 1941-1945. i 1991? Muzej žrtava genocida, Beograd, 2002, str. 168-222.

[3] Opširnije Dane Lastavica, Genocid nad srpskim narodom sreza Perušić (Lika) 1941-1945. i 1991?, Beograd, 2002. str. 235-242, .

[4] Paripović Todor Žujin je umro u 79. godini života u svojoj kući 1998. u Docinoj Dragi u Donjem Kosinju.

[5] Opširnije Dane Lastavica, Genocid nad srpskim narodom sreza Perušić (Lika) 1941-1945. i 1991?, Muzej žrtava genocida, Beograd, 2002, str. 111-115.

[6] HAK, Spis Okružnog suda Gospić broj: K-48/48, oznaka spisa 1207/48.

[7] Vidi opširnije u knjizi: Dane Lastavica, Genocid nad srpskim narodom sreza Perušić (Lika) 1941-1945. i 1991?, Beograd, 2002., str. 306-310.

[8] Opširnije vidi u knjizi: Dane Lastavica, Genocid nad srpskim narodom sreza Perušić 1941-1945. i 1991-?. Beograd, 2002, str. 72-74.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com


https://youtu.be/pJSz3jqGxk4

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top