Povjesničar Ivo Goldstein, profesor na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta Nedavno održana komemoracija žrtvama najvećeg ustaškog logora Jasenovac, ali i prvi naučni okrugli stol na temu Bleiburga i Križnog puta bile su prilike za razgovor s profesorom Ivom Goldsteinom, koji godinama proučava i jednu i drugu stranu naše novije historije. U čemu je razlika između Jasenovca i Bleiburga, zašto se govori o Jasenovcu, a ne i o Jadovnu, tko pravi razliku između srpskih i židovskih žrtava i hoće li s vremenom biti suradnje historičara i objektivnijeg sagledavanja zbivanja iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, dio je pitanja na koja je naš sugovornik, na temelju proučavanja dokumentarne građe, iznio svoje spoznaje i stavove.

„Misa zadušnica“, koja je služena u Zagrebu za ustaškog poglavnika Antu Pavelića, svjedoči o tome da se NDH u današnjoj Hrvatskoj i u hrvatskom korpusu u BiH, odnosno na cijelom prostoru bivše NDH, ne pokušava samo rehabilitovati, nego je sve više prisutna u javnom životu, smatra predsjednik Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovno 1941. Dušan Bastašić.„Vijest da je u Zagrebu služena misa za Pavelića i za njegovog koljača Juru Francetića ne čudi mnogo. To je samo stvar kontinuiteta. Od 1991. godine u neoustaškoj državi Hrvatskoj, koja se prozvala `neovisna` samo zato što je riječ `nezavisna`, po njima, srpska, dobili smo kunu kao platežno sredstvo koja je postojala

POVODOM MEĐUNARODNOG DANA SJEĆANjA NA HOLOKAUST, 27. JANUAR 2011. Pismo Isaka Danona-Geze – Jasenovac 1944. Mnogo bi htio da kažem, ali ne znam što bi ti kazao. Tuga i očaj, i ne vjerujem da ćemo uopšte izvući žive glave odavde, tako da se čudim šta nas drži u životu. Jedino što znam da imam tebe i djecu kod kuće. Sve su moje misli i želje usmjerene ka Vama i donekle sam sretan samo kada sam u mislima sa Vama, kada se igram sa dragom dječicom i osjećam tvoju blizinu kraj sebe. Sav sam izgubljen, ni sam ne znam šta pišem. Znam da bi trebao pisati o sebi, ali to bi bili

Uvodna recenzija za knjigu „Jasenovac“, autora Srboljuba Živanovića Dokle će Srbi da pominju Kosovsku bitku i Ćele-kulu, da se bave đačkim taocima Kragujevca i, naravno, Jasenovcem (Srbocidom)? Da li su zaista one, još neizbrojane stotine hiljada pravoslavnih Srba i desetine hiljada Jevreja, Sinti i Roma, žrtava ubilačke orgije hrvatskih klero-ustaša i njihovih gorljivih bosansko-muslimanskih pomagača 1941-1945 još uvek dovoljan razlog da se tanušni plamičak jasenovačke sveće održava i brani od zlomoćnih vetrova? Da li je možda natpis iznad ulaza u nekadašnji nacistički koncentracioni logor smrti Dahau „Ko želi da se genocid zaboravi, taj želi da se genocid ponovi“ dovoljan razlog da se održava i produbljuje sećanje na sistem koncentracionih logora

„Otvorena je sonda veličine 6×2,5 m označena bušenjem kao grobna jama br. 112 B na zemljištu ‘Čalinka’, zemljište Vukič (uz nasip). Pet radnika je radilo na iskopavanju. U dubini od 20 cm nađeni su sitni komadići kreča, a na dubini od 46 cm bilo je više većih komada kreča. Na dubini od 74 cm našli smo komad stakla, a na dubini od 90 cm našli smo jedan ključ, perle i dugmad. U severoistočnom delu sonde, na dubini od 92 cm nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili, kako smo kasnije utvrdili, nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u raku… Kopajući dalje, broj nađenih predmeta