Prošlo više od četrdeset godina otkad je Ljuba Konjikušić, po rodu Lalić, krenula ispod Dinare i stanila se u Banatskom Despotovcu, a još joj vojvođanska ravnica tijesna i sjeta joj počine na vedro čelo čim se spomene rodni kraj. Ne vežu je za njega vedre uspomene i radosti mladalačke no tuga beskrajna i golema tragedija i neizmjerne patnje koje je pretrpjela, ali svjedno — glas joj lako zadrhti čim se spomene Livno i rodni Rujani. I upravo to što je kao sedamnaestogodišnja djevojka preživjela ljeta 1941. neizbrisivo se urezalo u sjećanje i o tome govori kao da se zbilo juče. Nije u potpunosti sačuvala čak ni govor rodnoga kraja, onaj

Dan uoči slave crkve Pokrova Presvete Bogorodice, u subotu 13. oktobra, u Donjim Rujanima kraj Livna okupio se verni narod ovog sela zajedno sa pravoslavnim Srbima koji su pristigli iz svih krajeva Livanjskog polja, od Livna do Bosanskog Grahova. Ustalio se već godinama unazad ovaj lep običaj da se sastaju o Pokrovu Presvete Bogorodice baš tu, da makar tog dana udahnu životu u ovo stradalno selo, njegov hram i zajedno proslave njegovu slavu. Ovogodišnje sabranje je ipak bilo posebno po tome što je, nakon deset godina obnove koja je trajala sa prekidima, došao trenutak da se osveti ovaj hram. Stotinak okupljenih vernika dočekalo je svog vladiku, Njegovo Preosveštenstvo Episkopa bihaćko-petrovačkog

U potrazi za podacima o ustaškom genocidu nad srpskim narodom u Livnu i okolini u proljeće 1941. godine, na Ilin dan, 2. avgusta 1990, stigao sam u selo Gubin na krajnjem sjevero-zapadu Livanjskog polja. Tu je tada živjela sedamdesetogodišnja Sava Marčeta – Kozomara – Petrović, jedna od četrnaestoro preživjelih iz jame Ravni dolac na Dinari, žena koja je, kako je već opisano, iako u poodmakloj trudnoći, izdržala pad u jamu sa visine od blizu pedeset metara, preživjela u njoj mjesec i po dana i potom, tri mjeseca pošto je izvađena iz jame, rodila blizance… Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 30. avgusta 2017.