Dobrotvori

Datum objave: subota, 23 februara, 2019
Veličina slova: A- A+

Da nije zlih ljudi, dobrotvorima bi se utro trag. Da nije poganstva i mržnje, dobrotvorstvo i ljubav bi poginuli za sva vremena. Nesreća je samo što čovjek sve to shvati i uvidi kad ga zlo skoli i nesreća pritisne, što dobročinstvu nauči cijenu tek kad ga obrva pakost i nemilosrđe. To najbolje znaju oni koji su preživjeli i prošli kroz pakao ustaškog zlotvorstva.

Neki italijanski vojnik je 21. avgusta 1941. godine snimio grupu srpske djece pred kućom ILIJE KONjIKA, gdje su bila sklonjena pred prijetnjama ustaških koljača. S lijeva na desno, u prvom redu: MILA i MLADEN VULETA, DRAGINjA KONjIK (Ilijina supruga), MILAN VULETA I SVETOZAR LjUBOJA. U drugom redu: NIKOLA LjUBOJA, BLAGOJE KONjIK, VLAJKO LOVREN, NEVENKA KONjIK i GOSPAVA KONjIK. U trećem redu: ANGELA PAVLOVIĆ, IKONIJA ŠEŠUM i BOSILjKA LjUBOJA

Niko kao oni nije utvrdio da dobročinstvo nikad ne može poginuti, da dobro vazda ispliva, čak i ako se u more baci.

Mnogi se od njih, tako, neće sjetiti detalja iz sopstvenog života, svih stradanja i muka koje su preturili preko glave, ali svi kao molitvu pamte čak i riječ sažaljenja, čašu vode koju su popili iz ruke onoga od koga se dobru nijesu nadali.

U Čelebiću se, tako, pominje i pamti ime Marka Bilića kao lijep dan, iako je i on nosio omraženu ustašku uniformu.

Dušan Vujanović je do smrti ustajao na staračke noge kad izgovara ime Marka Bilića, a u crkvi, kad bi palio svijeće svojim najbližima, nikad nije propustio da se ne pomoli i svijeću ne zapali i za njegovu dušu.

Na više mjesta u svojim sjećanjima Marka Bilića spominje i Milan Radoja:

„Sjutradan — piše Radoja o trenutku kada su ustaše pred školom u Čelebiću počeli da vežu pohvatane muškarce i pripremaju ih za sprovođenje do jame Bikuše — pripremili su žicu i kolne konope, izvodili iz škole i vezali im žicom pozadi ruke. Onda jope kolnim konopima u četiri voda i onda komanda, pod jakom stražom uz Klanac.

Onda obučeni ustaša Marko Bilić iz Ljubunčića otkazao je da neće. Sjevo na zid, bacio torbicu sa municijom i pušku kraj sebe. Reko: ja se nisam obuko u ustaše da ubijam prave ljude…

Reko mu je Ivan Sučić:

— Ti si kukavica, pripaši žensku pregaču!

Naredijo jednom civilu da uzme torbicu i pušku. On je osto na zidu sjedeći…“

Kuća Jure Maića Jukića bila je tik uz školu u Čelebiću. I njegovo ime se spominje i pamti kao ime dobrotvora direktno zaslužnog za spas nekolicine ljudi.

Dva mladića, Jovica i Ilija Radoja, pred razjarenim koljačima potražili su spas u štali Jure Jukića. Uvukli su se ispod patosa i za njih je znao samo Jure, ali ih nije odao. Naprotiv, rekao im je da ćute i čekaju zgodu kad će moći neopaženo da umaknu iz sela. Dvije noći su ostali tu, a Jure nije imao povjerenja čak ni u rođenu sestru. Ona ušla u štalu da pokupi jaja sa gnijezda i pjevala nekakvu pjesmu o Antu Paveliću, a Jure se uplaši da ne opazi skrivene mladiće pa uleti i ošamari je, kao zbog pjesme, i istjera napolje a njima došapne da će on te noći biti na straži i da će ih izvesti i omogućiti im da bježe.

I o njemu je Milan Radoja (inače otac Jovice Radoja) ostavio zapis:

„Onoga vremena, po dokazu ljudi, bijo je najbolji Jure Maić Jukić. Taj koga goć od Srba viđeo, svakome bi reko: bježi u svoj narod.

Bijo je slučaj, osto je moj sin Jovo i brat od strica Ilija kašnje dva dana pokolja. Bili su u bunkeru. Ušli u kuću da traže vode. On i našo i odma reko: bježite, ako vas ko drugi nađe, vi ste gotovi, ubijeni. Ja ću vas provest kroz front, oni vas neće poznati ko ste. Ako slučajno bude neko poznat, ja ću pucati, ali povr vas…

Oni su ga poslušali i niko ji nije prepozno i proveo ji mimo fronta…

Bijo je slučaj i sa Perom Vujanovića — piše dalje Milan Radoja o ovom dobrotvoru. – Kada su pritresali kuće, on je iskočijo iz podruma. Oni su pucali za njim. Nisu ga pogodili. Jure za njim letijo na konju, dostigo ga blizu šume, dva kilometra od sela, i kad ga je stigo reko mu:

— Komšija, bježi u svoj narod, ja ću ispaliti pet metaka uvis i reći ovima što te gone da sam te ubijo…

Ispalijo je pet metaka i reko: eno ga, kopa nogama, ja sam ga ubijo…

Tako su preživjeli i svetri su kašnje poginuli, 43. godine na Sutjesci…

On je i one četiri djevojke našo u školi i donijo im vode i reko: ja idem obići front, gledaću kuda bi vas mogo proves pa bježite u svoj narod. On je otišo da vidi kuda bi ji mogo povesti. Našli su ji drugi i odma ji sproveli komandi fronta. Tako kazivo mladi podnarednik što se bijo zaljubijo u djevojku kad i je vodio za Livno…“

U ostvarenju paklenog nauma da istrijebe i posljednje srpsko uvo na svim teritorijama na kojima žive i Hrvati, jedna od prvih ustaških mjera je bila stroga zabrana Hrvatima i Muslimanima da na bilo koji način kontaktiraju sa Srbima. Za kršenje tog zakona muškarce je čekala kazna zatvora, a žene javno šišanje.

Ipak,uprkos svemu tome, bilo je i onih u kojima je progovorio čovjek, kojima mržnja i nacionalistička zaslijepljenost nije popila pamet, koji nijesu tako odjednom mogli da zaborave i odreknu se dojučerašnjih prijatelja i komšija, onih sa kojima su dijelili i zlo i dobro, sa kojma su im bile zajedničke i radosti i žalosti.

Pošto su pohapsili i na put bez povratka poveli sve viđenije Srbe u Livnu, ustaše su pristupile uništenju njihovih porodica, koje su još živjele u nadi da su muškarci odista preseljeni u Srbiju i nijesu ni slutile kakva ih je stravična sudbina zadesila — da se njihov „put u Srbiju” završava na nekom od gubilišta oko Livna, ponajviše u šumi Koprivnici na putu prema Kupresu.

— Porodicama su stizali pozivi da se tog i tog dana jave na određeno zborno mjesto — kazuje Nikola Ljuboja, tada četrnaestogodišnji dječak. — Govorili su da nas vode u Srbiju i da sa sobom ponesemo samo najvrednije stvari. Oca su mi bili već poveli i o njenu ništa nijesmo znali.

Tog dana zborno mjesto za Ljuboje i Dobrijeviće bilo je ispred škole. Iskupili smo se tu, svi sa nekim ubogim zamotuljcima jer nam se činilo da su sve stvari vrijedne, da će nam tamo u Srbiji mnogo toga trebati — niko nije ni pomišljao da je to naše posljednje putovanje. Sjedjeli smo na onim zamotuljcima na avgustovskom suncu i čekali da se pojavi kamion i crne ustaške uniforme.

Neki italijanski vojnik je 21. avgusta 1941.godine snimio grupu srpske djece pred kućom ILIJE KONjIKA, gdje su bila sklonjena pred prijetnjama ustaških koljača. S lijeva na desno, u prvom redu:MILA i MLADEN VULETA, DRAGINjA KONjIK (Ilijina supruga),MILAN VULETA I SVETOZAR LjUBOJA. U drugom redu: NIKOLA LjUBOJA, BLAGOJE KONjIK, VLAJKO LOVREN, NEVENKA KONjIK i GOSPAVA KONjIK. U trećem redu: ANGELA PAVLOVIĆ, IKONIJA ŠEŠUM i BOSILjKA LjUBOJA
Neki italijanski vojnik je 21. avgusta 1941. godine snimio grupu srpske djece pred kućom ILIJE KONjIKA, gdje su bila sklonjena pred prijetnjama ustaških koljača. S lijeva na desno, u prvom redu: MILA i MLADEN VULETA, DRAGINjA KONjIK (Ilijina supruga), MILAN VULETA I SVETOZAR LjUBOJA. U drugom redu: NIKOLA LjUBOJA, BLAGOJE KONjIK, VLAJKO LOVREN, NEVENKA KONjIK i GOSPAVA KONjIK. U trećem redu: ANGELA PAVLOVIĆ, IKONIJA ŠEŠUM i BOSILjKA LjUBOJA

U neko doba uz ulicu se pojavio Meho Terzić, sin Sabrin, moj školski drug. Išao je polako i prošao tik pored nas, ali nije okrenuo glavu već samo onako u prolazu, jedva čujno dobacio: 

„Nemojte ići, Nikola, pobiće vas!“

Rekao je to i požurio uz ulicu, a mi ostali u čudu šta to priča. Prije nego smo se i pribrali i shvatili sasvim smisao njegovih riječi, Meho se vratio, prošao sa druge strane i opet prigušeno prosiktao:         „Bježite, Nikola, idite kod ‘Sundečića’, javite se Talijanima…!“

Kad nam je potom i Rahmo Halapić u prolazu doviknuo: „Spasavajte se, kukala vi majka, poklaće vas!“ — shvatili smo da je neko zlo po srijedi.

Brzo smo pokupili stvari i uputili se prema domu „Sundečić” kod kojega je bilo drugo zborno mjesto. Tamo nas je dočekao plač i lelek — već su bili saznali šta nam se sprema i šta je bilo sa ranije pohapšenim i povedenim. Nastala je kuknjava, za čas se iskupilo mnogo svijeta, a pored Srba pridružio nam se i veći broj Muslimana koji su nam stali u zaštitu. Među najglasnijim su bili Salih Burza i Muharem Jeleč i mogu reći da je samo zahvaljujući tim upozorenjima, pored ostalih, spašeno i najmanje pedeset dječaka do petnaest godina. A ko zna kako bi se sve i završilo da nas Muslimani uveče nijesu krišom izveli iz grada i poveli Italijanima.

Čim se dobro smračilo došao je Osman Klinac, zvani Pikle, i upozorio nas da bježimo iz grada gdje su ustaše držale vlast i kod Talijana van grada tražimo spas. Rizikujući sigurnu smrt, Pikle nas je pod okriljem noći i potpune nevidjelice proveo samo njemu znanim putevima i prolazima kroz voćnjake i doveo nas u Talijanski logor.

Talijani su nam odista stali u zaštitu. Jednu grupu su smjestili u kuću Nikole Konjika na periferiji grada, kod njegove žene i djece, a drugu pod šatore u bašti poljoprivrednog dobra. Tu su nam obezbijedili redovnu ishranu i stalnu stražu sve dok su sasvim preuzeli vlast i prošla opasnost od ustaša…“

(Meho Terzić, hrabri dječak iz kojeg je zborila duša i uvjerenje da se drugovi ne mogu dijeliti po kapama i vjerama, poginuo je 1943. godine na Sutjesci kao partizan, prim. B.S.)

Jednu grupu livanjskih Srba, zatočenu u Mejtefu i pripremljenu  za pogubljenje, tih avgustovskih dana su spasile  dvije mlade i hrabre djevojke, Ksenija Pavlović, sestra Živka Pavlovića, i Zora Marić. One su noću, po karamluku, gazeći Bistricu, neopaženo prošle ispod nosa opakih ustaških straža i doprle do komande italijanskog garnizona na ulazu u varoš iz pravca Gubera. Ksenija, koja je dobro govorila francuski, ispričala je  italijanskim oficirima šta se sprema i šta ustaše čine sa Srbima, da su krenuli u njihovo potpuno istrebljenje. Među oficirima su prepoznale i jednog za kojeg su znale da simpatiše njihovu već ubijenu drugaricu Dragicu Kujundžić pa su mu ispričale da je pod ustaškim nožem završila i njegova ljubav, i ona i cijela joj porodica.

To je, po prilici, bilo i presudno. Italijani su istog časa otišli kamionima do mejtefa u gornjem dijelu grada i izgleda oružjem (čulo se, kažu, i nekoliko pucnjeva) prisilili ustaše da im predaju zatočenike. Prevezli su ih u logor i smjestili pod šatore ili po obližnjim kućama. Jednu veliku skupinu tih Srba Italijani su kasnije odveli u Split i odatle im omogućili  da se snalaze i sklanjaju  što dalje od ustaške  mržnje i zločinačke ruke (radilo se o srpskim porodicama Pavlović, Radeta, Jovanović i Bailo iz Livna, zatim Marići iz Glamoča, kao hrvatskim porodicama Barić i Pajić iz Livna koje su kod ustaša bile ozloglašene kao prokomunističke ili po tome što su pomagale ili skrivale Srbe, prim. B.S.).

Italijanski oficiri (snimljeni u Sinju) koji su spasili i u Split preveli nekoliko srpskih i neke hrvatske porodice kojima je pretila opsanost od ustaša (prvi s desna je kolonelo Četo Napi, budući zet Pavlovića
Italijanski oficiri (snimljeni u Sinju) koji su spasili i u Split preveli nekoliko srpskih i neke hrvatske porodice kojima je pretila opsanost od ustaša (prvi s desna je kolonelo Četo Napi, budući zet Pavlovića

(Tu negdje, da li baš one prve noći u komandi u Livnu, Kseniji Pavlović se ukrstio pogled sa lijepim i stasitim  italijanskim kolonelom Četom Napiem. Obostrana simpatija je kulminirala u iskrenu ljubav i njih dvoje su se malo potom vjenčali u pravoslavnoj crkvi u Splitu.

          Kad je Italija u jesen 1943. godine kapitulirala, Četo je skinuo uniformu i krenuli su da se domognu njegove kuće – bio je rodom odnekud sa sjevera Italije. Na tom putu, negdje na jadranskoj pučini, brod kojim su putovali zaustavili su Njemci i sve ih potjerali u logor.

          U zatočeništvu su ostali sve do iskrcavanja saveznika  na Apeninsko poluostrvo. Ljubav je potrajala sve do Četove prerane smrti. Od jedine ćerke Čipi imali su unuka Luku, danas jedinog živog  potomka od te loze koji održava prisnu vezu sa Pavlovićima:

          – Ksenija je prvi put došla u Jugoslaviju, u Livno da nas posjeti,  tek negdje sedamdesetih godina – sjeća se Mila Pavlović. – To je zaista bio dirljiv susret, posebno sa mojom svekrvom Zorom. Ona je prosto bila izbezumljena od sreće i radosti, sva u suzama radosnicama izljubila je i kamenje u zidu kuće i ograde, svako stablo u bašti…)

KSENIJU PAVLOVIĆ (lijevo) prilikom prvog posleratnog dolaska u Livno na kućnom pragu je dočekala njena snaha ZORA
KSENIJU PAVLOVIĆ (lijevo) prilikom prvog posleratnog dolaska u Livno na kućnom pragu je dočekala njena snaha ZORA

Zanimljivo je da su mnoga dobročinstva Hrvata i Muslimana prema Srbima bila uzaludna iz prostog razloga što je bilo stvoreno nepovjerenje među ljudima, što prijatelj prijatelju više nije vjerovao. Istina, Srbi, pogotovu stariji, nijesu vjerovali ni jedni drugima, nijesu vjerovali da se sprema zlo i da im ustaše rade o glavi.

Tako je Mihajlu Radeti iz Malog Gubera jednog dana došao Osmo Milak, dugogodišnji nadničar i prijatelj Mihajlov, i bez uvijanja mu rekao da će biti pokolj i da Srbima prijeti opasnost:

— Bježi, gazda Mihajlo, jebo imanje i bogatstvo, spasavaj glavu i familiju…

Mihajlo ga je gotovo istjerao iz kuće.

Dolazila mu poslije i Hrvatica Manda Periša iz Držanlija i isto mu kazala da se Srbima rđavo piše, da je ona mnogo rizikovala što je došla u njegovu kuću, ali nije mogla pljunuti na hljeb koji je radeći kod Mihajla pojela. Rekla je da želi dobro njemu i njegovoj familiji kao i sebi, ali Mihajlo ni njoj nije povjerovao.

Koštalo ga je to glave — završio je u Prologu.

Slična je bila i sudbina Mitra Kozomare. Bio je rodom iz Bastasa. Rano se otisnuo preko okeana i kao mnogi pokušao da nađe sreću i stekne bogatstvo u američkim rudnicima. Godinama je crnčio, ali obećanog blaga nije bilo.

Jednog dana mu se sreća ipak osmjehnula. Mitar je bio izuzetne fizičke snage i došao je u priliku da se za velike pare rve sa medvjedom. Gorostasnom Dinarcu je pošlo za rukom da položi na plećke do tada nepobjedivog grizlija i dobije gotovo basnoslovnu nagradu. Vratio se odmah u rodni kraj ali ne i u rodne Bastase već je u Guberu kupio Mline Samardžića — bez premca najljepše i najbogatije imanje u Livanjskom polju, za koje je, kako se i danas priča, dao toliko para da je mogao kupiti devet stotina volova. Imanje je od tada prozvano Mlini Kozomara, a Mitar je postao jedan od najuglednijih i najbogatijih ljudi u cijelom kraju. Držao je mlinove, držao velike buljuke ovaca i krda govedi, držao brojnu poslugu i imao mnogo prijatelja i među Srbima, i među Hrvatima, i među Muslimanima.

Kad su počeli pokolji i njemu je dolazilo nekoliko Hrvata i Muslimana, njegovih prijatelja ili sluga, da ga upozore na opasnost i savjetuju mu da se skloni sa sinovima i familijom negdje u zavjetrinu dok zlo mine. Nije ih, na žalost, poslušao. Odveli su ga na gubilište u Prolog i njega i dva mu sina, Jova i Boža, i njegovog najvjernijeg slugu Nika Šormaza.

Ilija Radeta, koliko se zna jedini koji je uspio da pobjegne sa gubilišta u Prologu, pričao je poslije da su na Mitra ispalili trinaest metaka i da je tek onda poklekao, a neki od koljača su kasnije, ne bez straha, pričali da se Mitar ni tada nije predao — četiri puta je dizao zemlju nad sobom pokušavajući u samrtnom ropcu da se ispravi iz rake i ne dopusti da ga zatrpaju sa ostalim pobijenim…

Koljači su sa gubilišta došli ravno u Mitrovu kuću u nadi, valjda, da će naći pare i bogatstvo, ostali su praznih šaka jer je Mitar, izgleda, sve uložio u imanje. Kivni zbog toga, a vjerovatno i zbog njegovog držanja na gubilištu, osvetili su mu se tako što su na njegovim fotografijama na zidu kamenom iskopali oči…

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

ognjena_marija_livanjska.jpg Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

POKOLj - Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.
POKOLj – Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top