Robija Dejana Laganina

Datum objave: četvrtak, 9 avgusta, 2018
Veličina slova: A- A+
Jedina sačuvana zajednička slika: DEJAN LAGANIN sa suprugom Milenom iz sretnih dana prije izbijanja ratnih sukoba devedesetih godina
Dejan Laganin sa suprugom Milenom

U potrazi za podacima o ustaškom genocidu nad srpskim narodom u Livnu i okolini u proljeće 1941. godine, na Ilin dan, 2. avgusta 1990, stigao sam u selo Gubin na krajnjem sjevero-zapadu Livanjskog polja. Tu je tada živjela sedamdesetogodišnja Sava Marčeta – Kozomara – Petrović, jedna od četrnaestoro preživjelih iz jame Ravni dolac na Dinari, žena koja je, kako je već opisano, iako u poodmakloj trudnoći, izdržala pad u jamu sa visine od blizu pedeset metara, preživjela u njoj mjesec i po dana i potom, tri mjeseca pošto je izvađena iz jame, rodila blizance…

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 30. avgusta 2017. godine.

Kad mi je ispričala svoju tužnu i gotovo nevjerovatnu životnu priču u kojoj je sve gubitak do gubitka, kako je u jamu sama bacila  dvogodišnjeg sinčića Uglješu pa onda i ona za njim sama uskočila, kako su joj poslije bolesti i nevolje ratne koje su ih dočekale čim su iz namučene majčine utrobe ugledala ovaj pogani i mržnjama podijeljeni svijet odnijeli te blizance, kako se triput udavala i triput na tragičan način ostajala udovica, živahna, suvonjava starica se odjednom ispravila, zagledala mi se u oči i upitala:

— A bogati i Svetog Ilije današnjeg, što ti ovo sve mene pitaš?

Objasnio sam joj da želim to da zapišem, da sačuvam od zaborava, da svijet i potomstvo čuje i zna kako je bilo…

— Bome si bolji da ništa ne pišeš. Vidiš li ti kako ovo sve nešto ‘oda. Moglo bi biti i opet, i još gore…

Godinu dana kasnije u prvom izdanju ove knjige objavljeno je i njeno potresno svjedočenje. Izostala je samo ova opora opomena na kraju priče, upozorenje mudre starice koja je očigledno prije drugih, nekim samo njoj i mučenicima poput nje svojstvenim čulima namirisala krv ljudsku i čula ponovno zveckanje ustaškog noža.

Malo kasnije, njeno zloslutno proročanstvo se u potpunosti obistinilo i zlo ponovilo. Poslije pedeset Fgodina se ostvario stravični plan Anta Pavelića o istrebljenju Srba i stvaranju čiste „Svete, Božje, Katoličke i Vojujuće Hrvatske”, plan po kojem je od 1.885.943 tada registrovana Srbina na teritoriji te zamišljene „svete” države, jednu trećinu trebalo pobiti, jednu pokatoličiti, a jednu raseliti i prognati u Srbiju.

Iako su 1941. doživjeli to što su doživjeli, Srbi, oni koji su preživjeli i umakli nekim čudom ispod ustaškog noža, i u livanjskom kraju su uglavnom ostali na svojim vjekovnim ognjištima, u inat sudbini, u inat zlu koje se urotilo protiv njih, da iznova žile puštaju u tvrđi granitnih gomila, na bezimenim, zatravljenim grobnicama, pored jama napunjenih mesom njihovih najmilijih. Zaslijepljeni tom velikom željom neki opet nijesu na vrijeme uvidjeli kakva se opasnost valja, kakve strahote krije i nosi ponovno vitlanje hrvatskih nacionalističkih barjaka, produbljivanje zatravljenih nacionalnih rovova i zveckanje noževa; ponovno sijevanje vjerskih mržnja i vaskrsavanje starih međunacionalnih raskola. Opet nijesu na vrijeme uvidjeli razmjere šovinističkog ludila koje je sve više uzimalo maha  i neodoljivo podsjećalo na ono zlo proljeće 1941 –  da bi se još jednom moglo ponoviti i opet obistiniti strašno Hristovo proviđenje, još jednom naići nesrećni zeman „kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini…“

Oni, na svu sreću malobrojni, koji  su naivno vjerovali da je prošlo vrijeme zla, da se zlu mogu oduprijeti sa kućnog praga, da je svoj prag najveća, neosvojiva tvrđava – da nevjerni preci i krvnici srpskoga naroda nijesu ostavili vjerne potomke spremne da nastave njihovim putem zla i mržnje, gorko su zažalili i brzo se pokajali što se na vrijeme nijesu  sklonili pred hordama raspomamljenog ustaškog podmlatka. Tako se ponovila 1941. i po težini i po bestijalnosti zločina nad Srbima i razlika je samo u broju žrtava jer je, na svu sreću, većina  ipak uspjela  na vrijeme da se skloni u zavjetrinu.

Ispostavilo se da su Hrvati, ustvari, za pola vijeka priče o bratstvu i jedinstvu sa Srbima i ostalima, potajno kovali plan kako  da ih dokrajče i istrijebe do posljednjeg uva – da ostvare „historijsku“ ideju Anta Pavelića o etnički čistoj, nezavisnoj Hrvatskoj.

Jedan od onih koji je vjerovao u čuda, koji je nepopravljivo  držao da je na svome i smatrao da nema te sile koja ga može pomjeriti sa rodnog prijeklada, kojemu roditelji očigledno nijesu utuvili u glavu nevjericu prema Hrvatima niti ga učili da su mu to krvnici i zlotvori, bio je i Dejan Laganin iz Gubera kod Livna, majstor zlatnih ruku u mjesnoj osnovnoj školi. On je četrdeset i tri godine čvrsto i nepokolebljivo vjerovao da se  može mirno živjeti od čestitog i poštenog rada i da tako nikada ne može steći neprijatelje i krvnike:

– Mene roditelji nijesu učili da mrzim, niti su mi ikada kazali ko su moji krvnici i  zlotvori, potanko mi ispričali šta su preživjeli i ko im je sve to uradio – počinje svoju tužnu, mučeničku ispovijest ovaj stameni čovjek kao snijeg bijele glave, pribran i miran kao da se sve to što je pretrpio dešavalo nekome drugome.  – A imali su za to velikih razloga, pa i obaveze, i nikad im to ne mogu oprostiti. Ne to što me nijesu zadojili i zarazili mržnjom i učili da se svetim i na mržnju uzvraćam  još većom mržnjom, već to što mi nikada nijesu ispričali cijelu istinu o svom stradanju, o stradanju njihovih porodica i srpskog naroda u cjelini u ovim krajevima. Da znam i pamtim kako me nikada niko ne bi mogao prevariti i iznenaditi onako kako su oni iznenađeni i prevareni.

I oni podijelili strašnu sudbinu Srba u Drugom svjetskom ratu, naročito  u 1941. godini.

Kad se moj otac Boško 1945. godine  vratio iz Njemačke, iz zarobljeništva, koje je  nekim čudom i pukim slučajem preživio, zatekao je u kući samo nešto  ženske čeljadi. I oca mu Milana i strica Ilu, i stričeviće – sve muške su ustaše pobili u Prologu, a istu ili još stravičniju sudbinu je doživio i rod njegove majke…

Život je ipak krenuo dalje, živi moraju da žive. Boško Laganin se  oženio sa Danicom Radetom i ubrzo napunio kuću djecom – dobio sinove Dejana i Milivoja i ćerku Obreniju:

– Ja sam ti bio prvo muško dijete u našoj familiji poslije Drugog svjetskog rata. Potom i prvi  regrut, a onda i prvi djed – prvi Laganin u proteklih barem sto godina  koji je dočekao  unučad. Moji su uvijek, uglavnom tragično, mladi nestajali i nijesu imali sreće  da poigraju i razvesele se sinovima na svadbama i poraduju unučadima…

Čim je pristasao Dejan se oženio Milenom Ždero, ljepoticom za kojom  su momci uzdisali na saborima i teferičima, i tu u Guberu na domak Livna svio toplo porodično gnijezdo u kojem su se ubrzo našli sin Dalibor i ćerka Dejana. Dvadesetak godina su se kućili, marljivo radili i  kovali planove o  budućnosti i sreći svoje djece.

Tako sve do 1992. godine kad su se i na njihovom vedrom nebu odjednom ukazali crni oblaci  sumnje i zlosluće zaokupilo ljude:

– Ja sam puno vjerovao i sve nade polagao u Jugoslovensku narodnu armiju, da će ona biti brana zlu i neće dopustiti da se tragična 1941. ponovi.  Aktivno sam se i svim srcem i sam uključio da pomognem svome narodu koliko mogu. Postao sam predsjednik Mjesnog odbora Srpske  demokratske stranke, ubijeđen da je i to jedan od bedema požaru  ustaštva koji se širio. Nijesam popuštao ni kad su drugi počeli da se povlače i sumnjaju. Tek u posljednjem trenutku sam  sina poslao u Glamoč a ćerku u Split, ali ja i supruga i majka mi nijesmo htjeli ni tada sa ognjišta…

DEJAN LAGANIN (označen) prilikom sahrane posmrtnih ostata žrtava ustaškog genocida u Livnu 11.avgusta 1991. godine

DEJAN LAGANIN (označen) prilikom sahrane posmrtnih ostata žrtava ustaškog genocida u Livnu 11.avgusta 1991. godine

 Kad su u aprilu 1992. počela ubistva i zlostavljanja Srba, Dejan Laganin je shvatio da je pogriješio, da je sve uzaludno i otpor besmislen, ali je tada već bilo prekasno jer su svi izlazi iz livanjske kotline bili blokirani i zatvoreni  da se ni na krilima nije moglo izletjeti:

– Više od dvadeset dana sam se skrivao i varakao sa ustaškim patrolama koje su me uporno tražile, vršile premetačine,  zlostavljale mi majku i suprugu  i prisiljavale ih da otkriju gdje se krijem. Suprugu mi Milenu su i zatvarali, sedam dana je držali, prebijali i mučili na razne načine da me oda, ali je ona sve izdržala i nije riječ progovorila. Čim su je puštili iz zatvora i kad smo ugrabili  da se sastanemo, odlučili smo  da bježimo, da se probijemo preko Livanjskog polja i nekako dokopamo Cincara, odnosno nekog besputa koji vodi iz ustaškog obruča.

Krenuli smo jedne karamlučne majske noći. Oboje naoružani i spremni da poginemo ako dođe do nevolje. Doprli smo do Komarinih mlinova.  Tu nas dočeka kanal. Dok smo u mraku tražili  neko mjesto gdje bi nekako pregazili, Milena se oklizne i pane u vodu. Nedaleko od nas, na mostu se upališe reflektori i nastade galama. Ja Milenu nekako izvukoh iz vode i pritajismo se u travi – srećom ne primijetiše nas.

Nema puta naprijed. Milena mokra, studeno – mi natrag do Mlinova pa odatkle sjutri dan k majci. Milena ostade kod nje, a ja opet u skrovište.

Dobro sam znao koliko su mi kivni i šta me čeka ako im padnem šaka i danima sam razmišljao šta da činim. U mukama sam čak pomišljao da ubijem  majku i ženu a onda i sebi da presudim, samo da ne padnem u ustaške ruke.

 

Uglavnom zbog djece, prevagnulo je ipak ono: robom ikad, grobom nikad. Odlučio sam da se predam, da drugi više ne trpe zbog mene  pa neka bude kako mu drago.

Dojurili su kao gladni psi i već tu pred majkom me svezali i počeli tući, a na Radio Livnu je slavljenički počela da se vrti vijest kako je zarobljen „poznati četnik“ Dejan Laganin.

Svezanog i krvavog su me doveli do spomenika u centru Livna. Tu su me držali neko vrijeme i dopuštali da me udari i pljune ko god hoće, a onda me poveli u zgradu Narodne odbrane na saslušanje.

Saslušava Branko Antunović, a iza mene stoji njih četiri-pet sa palicama i biju krvnički da progovorim i kažem i što ne znam. Što oni više biju, meni tijelo sve više  trne i bolovi malaksavaju, a inat se budi i raste…

Ne znam koliko je trajalo to iživljavanje, dan postane  careva godina, pobrkaju se dani i noći i čovjek u mukama ne zna ni kad mu mrče ni kad mu sviće. Mislim da su me tu držali jedno deset dana.  Kad su se valjda umorili ili je i njima dosadilo, odvedoše me u Osnovnu školu „Ivan Goran Kovačić“ – to bio glavni logor i mučilište (kakve li  sramote, ne samo za hrvatski narod nego za cio slobodoljubivi svijet: em škola, em sa imenom pjesnika koji je napisao možda najpotresnije i najupečatljivije antiratno djelo, najgromoglasniji protest protivu mržnje i zla u čovjeku, koji je ikada iko napisao, djelo koje do kosti razgolićuje apsurd i pakao rata, a posebno stravičnost sulude ustaške ideologije, za sva vremena obilježene jamama i kamama – pretvorena u novo, ovovremeno ustaško mučilište – prim. B.S.).

Mučilište za Srbe u centru Livna: škola „Ivan Goran Kovačić“

Mučilište za Srbe u centru Livna: škola „Ivan Goran Kovačić“

Uvedoše me u fiskulturnu salu da mi pokažu mog komšiju Vojka Raca. Visi obješen, izmrcvaren i unakažen, majka ga poznala ne bi, a još živ. Imao je tada, mislim, oko pedeset godina i jedina njegova krivica je bila  što je bio Srbin i rezervni kapetan Jugoslovenske narodne armije. Nevinog, pravog-zdravog, prvo nagnali da obuče oficirsku uniformu sa svim činovima da bi se, dok su ga provodili kroz grad, mogli faliti kako su uhapsili  „četničkog oficira“ a potom ga stavili na muke na kojima bi mu i stari Vujadin pozavidio…

(Vojko Raco je kasnije, nakon strašnog mučenja u Livnu, po svoj prilici odveden u zloglasnu Loru i tamo negdje i likvidiran. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni i identifikovani tek nedavno i sahranjeni na groblju u Guberu,prim. B.S.)

          Malo poslije hapšenja Dejana Laganina – bilo je to negdje polovinom maja 1992 – u školi „Ivan Goran Kovačić“ su od betonskih blokova ozidane  samice sa metalnim vratima, bez prozora, bez svijetla i osnovnih uslova za život, u koje su  zatvarali i držali one kojima su bili najkivniji.  Jedna od tih samica je  pripala i njemu:

– Tavanica je bila  visoka najviše 180 santimetara – jedva da sam se mogao uspraviti. Široke su bile manje od jednog metra – barem ona u kojoj sam ja bio – a kad bih legao na betonski pod nijesam mogao  sasvim da se ispružim. Ni prostirača ni pokrivača, a cipele su mi tri mjeseca bile jedini poglavač. Dugo nije bilo ni kible makar za malu nuždu, a o velikoj i da ne govorim – kibla mi nije bila mnogo ni potrebna pošto nedjeljama  nijesam vršio nuždu. Kad su mi poslije tri mjeseca dali jednu staru strunjaču kao da su me legli u najmekšu postelju.

Najviše me ipak morila žeđ. U dva navrata, kad su muke odoljele i kad sam molio da mi doneasu čašu vode, ustaše su iz neke od susjednih ćelija ili učionica u kojima su držali zatočeni narod donosili kantu sa mokraćom i polivali me, psujući:

„Eto ti, majku ti jebem četničku, pa se napi!“

          A mučenja svakodnevna i svakovrsna. Nas iz samica su, inače, jedino izvodili kad bi nas odvodili na mučenja i saslušanja ili kad bi željeli da nas privremeno sklone  dok prođe kakva međunarodna misija, Crvenog krsta ili slično (Dejana Laganina je, izgleda, spasilo  upravo to što ga je registrovala neka od tih međunarodnih misija koja je iznenada i bez najave jednom rupila u zatvor, prim. B.S.).

Sa nama je  mogao da radi šta je god ko želio, ne samo  oni uniformisani i koji su to činili po dužnosti, nego i obični civili. Oni su dolazili da nas „posjete“, da nam udare ćušku, da nas pljunu, opsuju ili uvrijede i ponize na neki način. Tu se najbolje pokazalo  kakvi su nam i koliki prijatelji bili naše dojučerašnje komšije – Hrvati, oni sa kojima smo se  družili i odista ih smatrali prijateljima. Ja, recimo, neću zaboraviti mog  kućnog prijatelja Joza Badrova, koji ne samo što je odbio da mi pomogne dok sam  bio na slobodi i skrivao se – praštao sam mu: ne smije čovjek, a strah je ipak čudo i ne može svak jednako da ga podnese – nego je došao poslije u zatvor, pljunuo me pred svima i opsovao mi majku srpsku kao da mi nikad prag nije prekročio i kao da sam ga umjesto ljudske časti i ponuda gostio onim čime se ljudi ne goste.

Izmišljali su  zlostavljanja i metode mučenja  kakve čovjeku ni u snu ne bi pale na pamet. Tako bi nas, na primjer, uveče izvodili iz  mračnih kauša i gonili da satima duvamo u sijelice u hodniku da ih ugasimo. Onda bi nas, pošto očigledno ne znamo šta je struja, vodili i mučili kablovima pod naponom.

A batinanje, krvničko i nemilosrdno – svakodnevno. Prosto se čudom začudimo kad se ukrade jedan dan bez batina. Izmisle neki razlog i onda tuku, tuku dok dušu čuju u nama.  Jedno vrijeme su od svih  nas tražili da im kažemo gdje se nalazi bunker u nekakavom Piragića docu. To, navodno, nekakvo  srpsko skladište oružja i municije. Ni ja, a bogme mi se čini ni iko drugi od zatočenika nije nikada ni čuo za taj Piragića dolac i sve više vjerujem da su to izmislili. Džaba pravdanje, ako kažeš da ne znaš i da nijesi ni čuo za taj bunker, biju nemilice dok te u krv ne okupaju. Neki koji nijesu mogli  da izdrže, tobož priznali i kazali da znaju gdje je taj bunker. Oni ga brže povedu  tamo gdje je rekao, a kad utvrde da od toga nema ništa, da ih je prevario, onda dobije još žešće batine…

Škola „Ivan Goran Kovačić“ u Livnu nije bila  samo mučilište  za Srbe – Livnjake, već su tu dovođeni i Srbi pohvatani i zarobljeni u drugim krajevima i od njih, da se zna, nema onih koji su preživjeli, koji bi mogli ispričati kako im je bilo. Činjenica da ih niko  u Livnu nije poznavao  pogodovala je i išla na ruku dželatima koji su  mogli da ih likvidiraju i lako da prikriju zločin:

– Jednog dana – sjeća se dalje Dejan Laganin –  dovedoše grupu Srba, mislim da ih je bilo dvanaest – rodom uglavnom iz Srbije, a pohapšeni širom Hrvatske gdje su se zatekli na radu. Bili su  pretučeni i izmrcvareni da se nogu nijesu mogli držati.  Saznadosmo ipak ko su i otkud su. Jedan  mi je, onako kroz vrata, kad u blizini nije bilo krvnika, ispričao  da ih je bio pun autobus i da su ostale, kako su čuli, odvezli u slična mučilišta u Duvnu, Posušju, Splitu… Upamtio sam nekog Neđu Rožića, može biti da je bio rodom iz Bajine Bašte. Pa nekog Cvetka, prezime sam mu zaboravio, znam da je bio rodom iz Beograda i da mu sestra živi u  Loznici. Bio dugo na privremenom radu u Francuskoj, majstor-keramičar, uhapsilo ga u Zagrebu gdje ga je rat zatekao na radu.

Držali su ih  i mučili tu u školi  oko dvadeset dana. I njih su, zajedno s nama iz samica, u nekoliko  navrata  na brzu ruku izvodili i sklanjali ispred Crvenog krsta, da ih ne vide i ne registruju.

Jedno jutro ih izvedoše i potrpaše u kamione. Sa njima i Milana Baila i mene. Meni, sem ruku,  tvrdo vezaše i neku krpu preko očiju, ali svejedno, po krivinama  i usponu osjećam da nas vode prema Bašajkovcu, starom i poznatom livanjskom izletištu. Znao sam da tu negdje ima jedna jama i tvrdo sam vjerovao da će nas u nju, da je došao kraj mukama.

Kamion se zaustavi. Njih poskidaše. Mene ne diraju, niti mi oči razvezuju. Malo potom u blizini se razlegoše krici i potmulo udaranje i psovke. Nema pucnjave. Onda se sve umiri i krvnici se, čujem, uz psovke vraćaju na kamion.

Krenusmo dalje. Znači, mene će negdje drugo, na neko drugo gubilište. Kad se kamion ponovo zaustavio i kad su mi razvezali oči vidio sam da su me doveli do košare mog šuraka Milivoja Ždera. Pitaju gdje je sakriveno i zakopano oružje. Znao sam da Milivoj ima oružje, ali ne i gdje ga krije. Kunem se ja u sve da ne znam, a oni navališe da tuku. Džaba im, mogu me i ubiti  kad ja ne znam.

Uzalud pretrpjeh batine, oni  izvukoše  odnekud  neki  detektor i  pomoću njega  otkriše oružje zakopano u đubretu – mitraljez, pušku, municiju…

Dejana Laganina su, naravno, ponovo vratili u samicu i nastavili sa još žešćim torturama. Pored ostalog, jednom su u ime njega napisali nekakvu tobož pokajničku i pokloničku izjavu i onda ga prisili da je pročita pred mikrofonom Radio Livna, ne bi li ga tako slomili i ponizili:

– Najteže mi je, kao uostalom i svima drugima, bilo kad bi me poveli u zgradu policije ili narodne odbrane, kobajagi na saslušanje, a ustvari na premlaćivanje i mučenje do besvijesti. To je zaista bilo zvjerski i nepodnošljivo.

Jednom dok su me tako vodili  na saslušanje u policiju vidio sam na pločniku ispred policijskog zatvora mrtvog Milana – Mila Vujanovića, trgovca rodom iz Čelebića, kojeg su nakon  stravičnog mučenja i premlaćivanja bacili sa sprata kroz prozor. Naravno, oni su širili priču  kako je pokušao da pobjegne i sam skočio kroz prozor. Tu je na najstrašnijim mukama  skončao  i najgrozniju smrt dočekao jedan zarobljeni kapetan Jugoslovenske vojske, ne mogu mu se imena sjetiti, a zbog njegove porodice, ako je ima, možda je i bolje da mu ime ne spominjem. Njega  su bukvalno raskomadali, od živog otkidali dio po dio tijela, a dokrajčio ga je, kako smo saznali, neki Badrov dok je mučenjem komandovao i naređivao Jozo Perić.

MILAN ŽDERO: Živog su ga spalili

MILAN ŽDERO:  Živog su ga spalili

Jedno veče su u školu doveli i mog šuraka Milana Ždera. Imao je 43 godine, bio  omiljeni nastavnik matematike. Nije se ženio već živio  sa oženjenim bratom Milivojem. Tukli su ga tu ispred naših samica, na nekoliko koraka od nas. Iza vrata, naravno, nijesmo  mogli  vidjeti koliko ih je i koga tuku, ali smo po galami i psovkama zaključili da je u pitanju Milan i da ga prebija više zlikovaca. Čujemo tuku krvnički, a od njega ni glasa, polivaju ga vodom da ga otrijezne, a on jednako ćuti.

Tek u neko doba progovori promuklim i iznemoglim glasom:

„Udrite i lomite, majku vam jebem ustašku, ali  u meni nikad nećete slomiti i ubiti Srbina!“

Nije ni izustio do kraja a kiša potmulih udaraca se ponovo sruči na njega i ućutka ga. Poslije čujemo kako ga odvukoše niz hodnik, pa se sve utiša…

(Milana Ždera su odatle polumrtvog i unakaženog, sa više lomova i strašnih rana i uboja po cijelom tijelu odvezli do Kozomarinih mlinova i tu ga, kako je poslije ispričala Blagica Kozomara pred čijom se kućom sve odigralo, posuli benzinom i živog spalili.)

– Muke Milana Ždera i istovjetnu  groznu smrt – kazuje dalje Dejan Laganin – dočekao je i Vojin Kovačić, radnik  u elektroprivredi. I njega su najprije tukli i mrcvarili tu u hodniku ispred naših samica, do neba se čulo njegovo jaukanje i zapomaganje,  a onda ga odvezli u Zastinje i tu, baš kao i Milana, žuivog spalili. Poslije sam čuo da je tako skončao i četrdesetogodišnji Aleksandar Arnaut, elktričar, rodom iz Rapovina kod Livna. Njega su  uhvatili u kući, životinjski se ižuivljavali nad njim, a onda ga zavezali za radijator, posuli benzinom i spalili…

Dejan Laganin se sjeća kako su i do njih u zatvoru danima nekako dopirali glasovi o ubistvima Srba, posebno u selima u okolini samog grada Livna, uvjeren da su krvoloci i namjerno nastojali da se te vijesti pročuju u logoru – da je i to bio dio smišljenog mučenja  i zastrašivanja zatočenih:

– Jedno jutro, upamtio sam dobro, bilo je to 20. avgusta 1992, po zori dođoše po mene. Vode me u policiju. Mislim ponovo će biti saslušavanja i batinanja. U kancelariji u koju me uvedoše čeka me neki Jahefendić, nijesam mu ime upamtio, znam da je prije rata bio krimtehničar ili nešto tako. Nekako čudno miran, ne gleda me u oči i ne breči. U neko doba progovori:

„ Dejane, noćas ti je ubijena žena…!“

MILENA LAGANIN kao djevojka

MILENA LAGANIN kao djevojka

 Skamenih se: zar i moju Milenu koja u životu za trideset i devet godina ni mrava zgazila nije!? Ostala, mučenica, da sačuva kuću i svoju muku, nije htjela nikud od kuće kad je mene uhapsilo, ni ona ni majka mi koja je živjela tu u zasebnoj kući…

Od muke i jada ogluvio i obnevidio od bola, Dejan nije ni čuo kad mu je „glasonoša“ Jahefendić rekao da će ga uz njihovu, policijsku pratnju, pustiti na sahranu:

– Sa lisicama na rukama, uz jako policijsko obezbjeđenje, doveli su me do kuće. Tamo se, uz moju majku, bijaše  već okupilo može biti desetoro rodbine i komšija. Saznadoh: Milena bila te noći sama u kući. Krvnici banuli u gluvo doba i najprije je krvnički pretukli, slomili joj ruku i gotovo sva rebra po lijevoj strani, a onda joj ispalili rafal u glavu i leđa. Niko ništa nije čuo, a i ko je čuo rafal nije tome pridavao važnost jer se u to vrejeme  neprekidno, i danju i noću, puškaralo na sve strane. Kad je moja majka, po običaju, ujutro došla kod nje, imala je šta i vidjeti…

Nije, naravno, bilo nikakve istrage, a žene koje su spremale Milenu Laganion za sahranu ispričale Dejanu  o lomovima  na njenom tijelu i 24 rane od puščanih zrna. Jedino joj, za čudo, lice nije bilo unakaženo, umrla je lijepa kakva je i bila.

Dejana Laganina su sve vrijeme, i kod kuće i potom na groblju, držali vezanog i pod budnom pratnjom više do zuba naoružanih  zlikovaca, a poslije sahrane ga opet vratili u samicu. U zatvoru je ostao još oko tri mjeseca, a onda je sa velikom grupom logoraša zamijenjen i domogao se slobode. Našao je i okupio djecu. Neko vrijeme se vijao i rane vidao po Srbiji, a onda se stanio i skrasio u Americi:

– Nadao sam se – veli Dejan Laganin – da ću tamo u bijelom svijetu naći mira, da ću zaboraviti, ali nema ni mira ni zaborava i neće ga, siguran sam, ni biti dok sam živ. Neću se smiriti sve dok i jedan  od zlikovaca koji su nas mučili, koji su okrvavili ruke do ramena, slobodno šeta po Livnu ili igdje drugo po svijetu. Neću se nikada pomiriti sa tim  da i ovog puta, baš kako je to bilo i u dva svjetska rata u prošlom vijeku, srpski dušmani i zlotvori ostanu nekažnjeni. To će biti amanet koji ću ostaviti i mojoj djeci, koju ne učim da mrze i svećaju se, ali  za razliku od mojih  roditelja, ja ih učim  da znaju i pamte ko su im krvnici.  Sve sam  zapisao i još pišem, da se barem ne  zaboravi, a valjda će jednom nastupiti i neko drugo, pravednije vrijeme – valjda će jednom stići pravda i za Srbe. Moja „knjiga“ će tada, makar ja i ne bio više među živima, biti dragocjeni dokumenat i svjedočanstvo, gotova optužnica barem za dio srpskih zlotvora i mučitelja iz Livna…

DEJAN LAGANIN: pišem knjigu za moje potomke...

DEJAN LAGANIN: pišem knjigu za moje potomke…

Dejan Laganin, ali i svi koji su prošli kroz pakao logora u Livnu,  tvrde da su svi zločini i zvjerstva  u livanjskom kraju, naročito tokom 1992. godine, počinjeni s blagoslovom Mirka Bakovića, zvanog Delija. Izdanak iz poznate ustaške porodice, nastavnik po struci, on je još 1971. godine kao ljuti „maspokovac“ odležao neko vrijeme iza brave, da bi, valjda zbog tih „zasluga“, one smutne 1991. godine bio postavljen za gradonačelnika  Livna.

Iživljavanje nad  zatvorenicima i svakojake torture je vršio i omogućavao drugima da ih vrše Zdenko Andabak, komandir vojne policije, koji danas, kao uglednik Herceg Bosne, mirno šeta po Livnu:

– To je nesumnjivo najveći zločinac u Livnu u minulom ratu i neću odustati da ga gonim niti ga ostaviti na miru  dok sam živ – kaže Dejan Laganin. – Taj je, pored ostalog, opljačkao i moju kuću i odnio 20.000 maraka moje muke i ušteđevine. A Miran Rimac je odnio iz moje kuće  jednu finu kutiju sa zlatom moje Milene.  Kad sam se 1999. godine  prvi put  vratio u Livno, otišao sam pravo pred njegovu kuću. Zovnem ga i kažem mu  da znam da je odnio zlato i da sam došao da mi to vrati  jer se radi o uspomeni.

Jesam vala, nije vajde kriti, veli on, ali sam ja to odmah predao policiji u Mostaru pa da idemo tamo da tražimo.

Nikud ja ne idem s tobom, kažem mu, a da znaš  da te neću ostavljati na miru sve dok mi to ne vratiš…

Uz Zdenka Andabaka, po kazivanju Dejana Laganina, po zlu je ostao upamćen i načelnik vojne policije u Livnu Muhamed Ibrahimović:

– Ne znam, zaboravio sam odakle je bio rodom, ali znam da mu zlotvorstvo nikad  niko od nas neće zaboraviti, ni njega ni glavne dželati i mučitelje među kojima su svakako najgori bili jedan Njemac, rođeni Švabo, koji je odnekud izronio iz mutljaga tog vremena i obreo se u Livnu, pa neki Jašarević, zvali ga Babo, mislim da je bio odnekud od Prijedora, pa Mate Pronjić iz Duvna i naročito Tadija Suša, zvani Rus. Taj je zaista bio najgori, zvijer u ljudskom obliku. No, kako je živio i šta je radio, tako mu se i vratilo.

Među istaknutijim hadezeovcima u Livnu prije rata bio je i Šimun Radoš, zvani Šika, poznati ugostitelj iz Priluke, za kojega su svi Srbi koji su ga poznavali iz tog vremena tvrdo vjerovali da je najljuća ustaška perjanica i samo ne daj bože da njega zapadne vlast. Svi smo se, međutim, prevarili i pokazalo se da je on ipak čovjek i ne vjerujem da će iko, barem od nas koji smo prošli kroz logor u Livnu, drugačije kazati za njega. Kad je on bio dežurni, nama je svitalo. On nije dao da nas batinaju i zlostavljaju, donosio nam je  hljeba i vode, a mnogima i ljekove.

E taj Šika je poslije rata došao glave Rusu. Došao Rus kod njega u kafanu i kabadahija kakvog ga je Bog dao počeo da  ga psuje zato što je za konobaricu uzeo neku Srpkinju.  Riječ po riječ, pale i uvrede, onda sijevnulo i oružje. Šika bio brži – ubio i Rusa i brata mu i ranio nekog im prijatelja koji je bio sa njima u društvu…

Po kazivanju Dejana Laganina, od dželata i zlotvora  u Livnu su se još isticali, pored već spomenutog Joza Perića još i policajac Zdenko Garić, pa Marko Damjanović iz Glamoča, pa Dražen Pejzer i Marijan Brkić – bili rodom  iz  Posušja ili okoline. Istakao se i Livnjak Boško Konta, mladi vojni policajac koji je, po saznanjima Laganina, naredio likvidaciju Milana Baila zvanog Grof, koji nije mogao da otrpi to što su mu ustaški zlotvori psovali  majku srpsku- četničku već je uzvratio istom mjerom i zbog toga, kako je već opisano, sa grupom od dvanaest Srba završio u jami Dvogrlo na Bašajkovcu:

– Naravno, mene najviše muči što se ubica moje Milene i poslije petnaest godina šeta na slobodi, a mislim da devedeset devet posto znam ko je ubio. Naime, prije jedno tri godine telefonom me pozvao Juso Zijadić koji sada živi u Njujorku, a prije  rata i neko vrijeme tokom rata radio je kao krimtehničar u Livnu.  Dejane, veli, znam da te muči ko ti je ubio ženu, pa eto da znaš da je to uradio Miro Dolić!

Skamenio sam se. To moj komšija iz Gubera, jedno momče sa kojim nikada nijesam imao grke riječi, a nije se, čini mi se istakao  ni kakvim drugim nevaljstvima. Pamtim samo da je dolazio u zatvor u uniformi i da je uvijek imao  slovo „U“ na kapi. Samo da mi ga je sresti, da se pogledamo u oči, mislim da bih odmah znao  je li Zijadić rekao istinu ili je u pitanju neka obmana, neka podvala ili možda neko pranje sopstvenih ruku – zaključuje svoju neveselu ispovijest ovaj tvrdi i odlučni čovjek, čemeran i uvrijeđen, ne samo onim što je prije petnaest godina doživio u livanjskom mučilištu nego još više odnosom moćnih prema  srpskim žrtvama koje i dalje trpe nepravde i poniženja od onih koji su im toliko zla nanijeli.

(Ispričao mi je, za primjer, koliko je muke imao  da iz Livna dobije umrlicu za ubijenu suprugu. Nakon silnih peripetija i podmićivanja – neka njegova rođaka koja živi u Livnu i koja je radila oko toga, morala je, bajagi za  nekakve takse i naknade, opštinskim činovnicima  dati više od 600 maraka da bi  dobila izvod iz matične knjige umrlih u kojem, u rubrici „dan, mjesec, godina i sat smrti“ piše da je Milena Laganin sa ovog svijeta otišla  „10 /desetog/ kolovoza 1992“,što je naravno netačno, a u rubrici „mjesto smrti“ –  „nepoznato, Bosna i Hercegovina“.  Uzaludno je njen muž  tvrdio da je ona ubijena i sahranjena u Guberu i nabrajao kao svjedoke one koji su prisustvovali sahrani.)

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

ognjena_marija_livanjska.jpg Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.

Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top