Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Bastašić: Ko nam i zašto preporučuje one koji poriču Pokolj

Datum objave: petak, 25 septembra, 2020
Veličina slova: A- A+

Na zvaničnoj fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida iz Beograda, javnosti je, ne prvi put, preporučen intervju kontroverzne hrvatske istoričarke Nataše Mataušić. Ista preporuka je objavljena i na zvaničnoj fejsbuk stranici Odbora za Jasenovac SAS SPC.

Dušan J. Bastašić; FOTO: Jadovno 1941.

Riječ je o intervjuu pod naslovom „Mataušić: Očekujem dezavuiranje istine o Jasenovcu i Diani Budisavljević“ koji je za Radio slobodna Evropa uradio novinar Enis Zebić.

Kada ključna institucija R. Srbije za pitanja Holokausta ali i Porajmosa i Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH a u isto vrijeme i ključna institucija SPC za ta pitanja javno ukazuju i preporučuju određeni sadržaj, tome svakako treba posvetiti dužnu pažnju.

Povod za intervju sa Natašom Mataušić, je njena nova knjiga pod naslovom „Diana Budisavljević. Prešućena heroina Drugog svjetskog rata“.

Mada je pravi razlog za ovo reagovanje potreba da se čitaoci prisjete a neki od njih tek upoznaju po čemu treba pamtiti Natašu Mataušić, čija nam se djela ili intervjui na stranici MŽG često sugerišu, red je da se kratko osvrnemo i na ovo posljednje preporučeno.

Pored ostalog hrvatska istoričarka kaže:

„Naglasila bih još i veliku ulogu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije koji je na Dianinu inicijativu kolonizirao preko 7.000 djece po župama i selima oko Zagreba. Dakle, tu je bila presudna uloga Caritasa, kojem je na čelu stajao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Stepinac će tako krajem 1942. godine izdati poslanicu svim župama i župnicima oko Zagreba za prihvat i kolonizaciju djece.“

Za pretpostaviti je da će kod onih koji u najmanju ruku sumnjaju u „dobronamjernost“ hrvatske države i istoričara da publikuju pravu istinu o akciji Diane Budisavljević a ne da aboliraju osuđenog ratnog zločinca nadbiskupa Stepinca kao i brojne zločince iz redova katoličke crkve u Hrvata i ukažu na njihovu „presudnu ulogu u spasavanju“ srpske djece, ove riječi biti shvaćene kao potvrda njihovih sumnji.

Vjerovatno je da će se zapitati i zašto se umjesto često navođenog broja od 12.000 spasene djece, njihov broj smanjio na 7.000.

Na indikativno i sugestivno pitanje novinara o razlozima oduzimanja kartoteke sa popisanom djecom, Mataušićeva kaže:

„Jedan od razloga je možda bila i zaštita podataka o djeci, jer tu su pisale mnoge informacije za koje bi na neki način i danas sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka bilo zabranjeno da se ljudi njima javno koriste.“

Dakle, procjena je da su komunističke vlasti zaštitile a ne sakrile podatke o djeci i time mnogima od njih uskratile mogućnost da pronađu svoje porodice i vrate im se. Uz to, dobro su pretpostavile da će i 75 godina kasnije, zakonom biti zabranjeno koristiti ih.

Po čemu treba pamtiti preporučenu nam Natašu Mataušić?

Nataša Mataušić; FOTO: Sandro Lendler – Telegram.hr

U muzejskom prostoru Spomen područja Jasenovac od 1988. godine do početka proteklog rata bila je izložena postavka čiji su autori idejne i sadržajne koncepcije bili Dragoje Lukić i Antun Miletić.

Nakon rata, poslije nekoliko tematskih izložbi, nova muzejska postavka Memorijalnog muzeja Spomen područja Jasenovac otvorena je 27. novembra 2006.

Autor idejne koncepcije i scenarija te muzejske postavke koja i danas krasi Memorijalni muzej je upravo Nataša Mataušić koja je u to vrijeme bila i Predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac.

Neposredno po otvaranju, izložbena postavka je izazvala brojne kontroverze i uglavnom negativne komentare, do onih da bi postavka posebno zadovoljila i obradovala ustaše.

Detalj izložbene postavke; FOTO: Tanja Špoljar 2008

Na dan otvaranja izložbe, Julija Koš, eminentni član jevrejske zajednice u Hrvatskoj javno je izjavila da bi takvu postavku načinili i sami ustaše, da su kojim nesretnim slučajem pobijedili u ratu i do dana otvorenja ostali na vlasti. Jer, kako je rekla, do 2006. godine ustaše bi se, dakako, obrijali, okupali, zavezali kravate i koliko-toliko uklopili u savremeni svijet. Dodala je i da bi ugađajući Evropi, načinili upravo takav muzej: neka ga bude, ako se to već traži, ali tako da ne otkriva istinu…

Reagovao je i Aleksandar Nećak, dugogodišnji predsjednik Saveza jevrejskih opština Srbije.

“Nakon obilaska muzejskog postava svi smo bili ogorčeni i beskrajno povrijeđeni mučnim i zloslutnim osjećajima … zapanjeni koncepcijom postava… posjetioci su osjetili da se time nastoji ublažiti i umanjiti zločine koji su na tom mjestu počinjeni, što je samo korak od negiranja svega što je u Jasenovcu učinjeno. Najteži utisak nakon obilaska muzeja ostavlja povreda nevinih žrtava iskrivljavanjem istine o njihovoj smrti i patnjama preživjelih. Za nas Jevreje ovakav postav je neprihvatljiv i uvredljiv… Očekujemo da uvažite naše primjedbe i prikažete istinu…“ (Iz otvorenog pisma predsjednika srpske jevrejske zajednice Aleksandra Nećaka, upućenoga ravnateljici Spomen-područja Jasenovac nakon posjeta Muzeju grupe preživjelih Jevreja; objavljeno u Biltenu Saveza jevrejskih opština Srbije, br. 7/8, avgust 2007.).

Postavku je javno i oštro kritikovala i sarajevska jevrejska opština.

Zanimljivo je da je iznesene primjedbe i optužbe smatrao neutemeljenima dr Ivo Goldštajn, jedan od recenzenata izložbe.

Donja Gradina; Izvor: JUSP Jasenovac

Svega nekoliko dana nakon otvaranja izložbe, njen autor Nataša Mataušić podnijela je ostavku na mjesto predsjednice Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac.

Bez obzira na bezbrojne kritike u proteklih četrnaest godina, sporna izložbena postavka do danas nije promijenjena.

Nataša Mataušić je nakon ove epizode realizovala niz projekata a danas je istoričarka u zagrebačkom Hrvatskom povijesnom muzeju.

Posljednjih desetak godina se bavi misijom Diane Budisavljević i upravo je ona rediteljki Dani Budisavljević ukazala na djelo njene prezimenjakinje, što je rezultiralo filmom „Diana“.

Njen posljednji veći angažman je koautorstvo izložbe “Ako te zaboravim. Holokaust u Hrvatskoj 1941-1945. Zadnje odredište Aušvic“, koja je otvorena 5. februara ove godine u Francuskom paviljonu starog zagrebačkog sajmišta zvanog Zagrebački zbor.

Mada ova izložba zaslužuje poseban, opširniji prilog, navešću samo nekoliko detalja i utisaka pošto sam istu posjetio dan po otvaranju.

Pred ulazom u francuski paviljon starog zagrebačkog sajmišta zvanog Zagrebački zbor; FOTO: Jadovno 1941.

Može se pretpostaviti da je hrvatski državni vrh nakon niza opomena od strane Međunarodne alijanse za sećanje na Holokaust (IHRA), Svjetskog jevrejskog kongresa,  jevrejske zajednice Hrvatske i izraelske diplomatije, bio prisiljen da u Zagrebu postavi izložbu o Holokaustu.

Ne i onu o Pokolju i Porajmosu, genocidu počinjenom od strane Hrvata nad Srbima i Romima.

Izložbu je otvorio hrvatski premijer Andrej Plenković, koji se pored ostalog nije ustručavao reći:

“Slobodna i demokratska Hrvatska uvijek je bila i jest spremna prezentirati bolne i tragične teme iz svoje prošlosti i jasno pravno, politički i civilizacijski osuditi NDH”.

Autorstvo idejne koncepcije i koautorstvo izložbe i tekstova povjereno je (opet) Nataši Mataušić.

Zločini počinjeni nad Srbima i Romima se na izložbenim panoima pominju u tragovima a snažan utisak distorzije Pokolja izaziva gruba neistina da su na prostoru starog zagrebačkog sajmišta zvanog Zagrebački zbor sakupljani samo Jevreji i odatle odvoženi u Aušvic.

Izložba – detalj; FOTO: Jadovno 1941.

Prava istina je da su pored mnogobrojnih Srba sa područja NDH među prvim zatočenicima logora Zagrebački zbor bili i oni pohapšeni na području kotara Grubišno Polje, njih oko pet stotina dopremljeni na to mjesto već 27. aprila 1941. uveče.

Za 487 grubišnopoljskih Srba Zagrebačko sajmište je bilo prva logorska stanica na putu u smrt na području kompleksa logora Gospić – Jadovno – Pag, prvog likvidacionog centra NDH.

Spomen ploča kod Šaranove jame na Velebitu, obnovljena 2010. godine.

Svoje sjećanje na te mučne dane i boravak u logoru Zagrebački zbor, detaljno je opisao jedan od rijetkih preživjelih, grubišnopoljski učitelj Dr Tihomir T. Prodanović.

Dr Tihomir T. Prodanović
Dr Tihomir T. Prodanović

Navešću samo dio njegovog svjedočenja:

U Velesajmu nas dočekuju nova iskušenja.

„Iskači, brzo, brzo, brzo i bez buke”, preuzima komandu jedan ustaša. Širom otvorena vrata paviljona u kome sam nekad posmatrao izložene automobile (i ne sanjajući ovu noć užasa) u ovoj jezivoj noći liče raljama nemani.

Kundacima i pendrecima ravnaju naše redove. Ljudi jedva u sebi zatomljuju jauke od silnih bolova, a svi bismo najradije, glasnije nego što čovek može, kriknuli i viknuli u ovu noć bezakonja:

„Dokle ćete? Šta smo vam učinili? Zašto proglašavate laž istinom? Mi nismo četnici”!

Ulazimo jedan po jedan u paviljon. Pretresaju nas i prazne nam džepove.

Meni su u džepu pronašli ključić školskog ormara u kome su bili spremljeni učenički radovi (jedino što sam imao u svojim džepovima).

„Šta je to? Zašto si to sakrio”, pita me stražar preteći.

„Ključić od školskog ormara”, odgovaram rezigniran na sve.

„Neće ti više nikad trebati”, zavitla ustaša ključić u noć, pa me iz sve snage udari kundakom u leđa uz povik: „Trči”!

Ulaz u „Zagrebački zbor” 1942. godine, koji je služio kao tranzitni logor tokom postojanja NDH. Izvor: Wiki

Utrčao sam u užas, kao i svi pre i posle mene. S jedne i druge strane, poređani u špalir užasa, dočekuju nas ustaški inkvizitori s neotesanim držalicama lopata i budaka (zaostalih iza neke raspršene vojne jedinice) i nesmiljeno udaraju po glavi, rukama, leđima, slabinama, nogama, rukama, po celom telu.

Ljudi padaju. Po njima pljušte još jači udarci uz najpogrdnije povike, jezive svedoke da smo ušli u dobro organizovan ustaški pakao. Nailaze novi. Užas se ponavlja. Paviljon se puni teško povređenim ljudima.

Oseća se miris ljudske krvi, koji još više izaziva krvoločne ustaše. Iz dubine iznemoglih tela otrgne se poneki jauk. Ustaše otkrivaju krivca i sude mu odmah ponovljenim, još jačim udarcima. Ležimo kao snoplje neke jezive njive smrti. Nemoćni. Prebijeni. U grču bolova i saznanju da se povećava broj podljudi i neljudi i da je ovo samo početak naših stradanja.

Neki od bolova i izgubljene krvi padaju u nesvest. Krvožedni čuvari novog poretka ih brzo otkrivaju i bude kundacima.“.

Da li je moguće da gospođa Nataša Mataušić i njeni saradnici u pripremi izložbe nisu znali da su na prostoru Zagrebačkog zbora logorisani, mučeni i prebijani i mnogobrojni Srbi?

Francuski paviljon starog zagrebačkog sajmišta zvanog Zagrebački zbor; FOTO: Jadovno 1941.

Da li je moguće da niko iz Muzeja žrtava genocida iz Beograda ili Odbora za Jasenovac SAS SPC nije posjetio ovu važnu izložbu, primjetio ovu grubu neistinu i javno reagovao?

Neposredno prije otvaranje izložbe, Nataša Mataušić je dala intervju (opet) Radiju slobodna Evropa u kome je posebno istakla slijedeće:

“Čak i zadnji dio naslova ove izložbe ‘Zadnje odredište Auschwitz’ parafrazira naslov izložbe o Holokaustu u Srbiji i Auschwitzu koja je pred par godina održana u Beogradu. Na taj način sam htjela naglasiti jednu poveznicu, jer mi već četiri, pet godina zajednički radimo na izradi novog stalnog postava u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau – združenu izložbu svih bivših republika bivše Jugoslavije“.

“Mi, navodi dalje, “grupa eksperata na polju Holokausta složili smo se na svim bitnim i spornim točkama naše zajedničke prošlosti, kao što je recimo broj žrtava logora Jasenovac“.

Na pitanje novinara oko koje je brojke žrtava Jasenovca uspostavljena saglasnost, Mataušić kaže:

“..na razini ekspertne grupe prihvaćen je popis Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac kao točan. On broji nešto preko 83.000 žrtava. Prihvatit ćemo tu brojku, ali ćemo objasniti i da to nije konačan broj, niti da će se ikada moći saznati konačan broj, zbog toga što se nije na vrijeme prišlo sustavnom istraživanju i izradi poimeničnog popisa žrtava”.

Na istu temu u intervjuu koje je prenijelo i sarajevsko Oslobođenje Mataušićeva je dodala:

„..govorimo otprilike o 100 tisuća ljudi koji su smrtno stradali u logoru Jasenovac, svi smo se složili oko tih brojeva“.

Preporučena nam Nataša Mataušić je dakle i član „zajedničkog“ tima za izradu zajedničke, kako sama kaže „združene“ izložbe svih Republika bivše SFRJ u Državnom muzeju Aušvic – Birkenau.

Ova, u najmanju ruku diskutabilna odluka, da se nakon što je stalna postavka SFRJ u Muzeju logora Aušvic na zahtjev Hrvatske uklonjena 2009, samo dve godine kasnije, upravo na inicijativu Srbije održi prvi sastanak eksperata iz svih nekadašnjih republika bivše SFRJ i nakon nekoliko sastanaka usvoji koncept izložbe, tema je koja zahtjeva posebnu pažnju.

Ulaz u logor smrti Aušvic – Birkenau; FOTO: TANJUG/AP

Ne treba posebno isticati koliko je važno da se u Državnom muzeju Aušvic – Birkenau, jednom od svjetski poznatih simbola Holokausta predstavi i ovjekovječi istina o Jasenovcu ali isto tako i o prvom kompleksu hrvatskih logora Gospić – Jadovno – Pag i drugim stratištima na kojima su pored Jevreja u Pokolju masovno ubijani i Srbi.

Ako se na izložbenom panou u Državnom muzeju Aušvic – Birkenau ispiše broj od 100.000 žrtava Jasenovca, o čemu su se prema tvrdnji preporučene nam N. Mataušić složili svi članovi ekspertskog tima, prema tome i oni iz Srbije, biće to još jedan primjer poricanja i negacije Pokolja i to na mjestu gdje se to nikako ne bi smjelo dogoditi.

Pošto usvojeni koncept „združene“ izložbe još nije realizovan, kao sasvim razumljiv i neophodan, nameće se zahtjev da se u već postojeći ekspertski tim uključi prof. dr Gideon Grajf, međunarodni ekspert za Jasenovac i Aušvic.

Ministarstvo inostranih poslova R. Srbije koje je iniciralo i upravo sa profesorom Grajfom do sada realizovalo niz značajnih projekata, trebalo bi taj zahtjev postaviti kao „Condicio sine quo non“  u realizaciji zajedničke izložbe u Aušvicu.

Za očekivati je da bi takav zahtjev podržale i vlasti R. Srpske gdje profesor Grajf uživa veliko poštovanje.

U Banjoj Luci 06.02.2019. promovisana je monografija izraelskog istoričara Gideona Grajfa, „Jasenovac – Aušvic Balkana – ustaška imperija i okrutnosti“. Promociju je organizovao Republički centar za istražovanje ratnih zločina.

Za očekivati je da takav zahtjev neće podržati Odbor za Jasenovac SAS SPC jer je ne tako davno predsjednik Odbora Vladika Jovan na jednoj tribini u Zagrebu, govoreći da svjedočimo državnom projektu revizije u Srbiji i Srpskoj, rad Gideona Grajfa okvalifikovao kao cirkus.

Nema sumnje da takav zahtjev neće podržati ni Muzej žrtava genocida u Beogradu ali bi Ministarstvo kulture i informisanja R. Srbije, na koje se Muzej oslanja, to svakako trebalo učiniti.

Snimak ekrana zvanične fejsbuk stranice MŽG; Pristup ostvaren 18.09.2020.

Naslov posljednjeg u nizu priloga Nataše Mataušić koje našoj pažnji preporučuje Muzej žrtava genocida iz Beograda glasi:

„Mataušić: Očekujem dezavuiranje istine o Jasenovcu i Diani Budisavljević“

Postavlja se pitanje, iza kojih to istina, za njih uvažene koleginice stoje zaposleni, direktor i uprava Muzeja. Da li iza „istine“ predstavljene u postojećoj muzejskoj postavci u Jasenovcu, one u nedavno postavljenoj izložbi u Zagrebu, one o ulozi A. Stepinca u spasavanju srpske djece sa Kozare ili one o 100.000 žrtava Jasenovca?

Upravo danas je na zvaničnoj fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida osvanuo poziv za prisustvovanje zagrebačkoj tribini: “Kozaračka djeca, po drugi put žrtve” na kojoj je glavna gošća Nataša Mataušić.

Snimak ekrana zvanične fejsbuk stranice MŽG; Pristup ostvaren 20.09.2020.

Treba reći da tribinu u zagrebačkom Privredniku moderira novinar Saša Kosanović koji je nedavno u autorskom prilogu za srpski tjednik Novosti pod naslovom “Štampači Jasenovca” istakao:

“Nova zvijezda na revizionističkom nebu Srbije i Republike Srpske je izraelski ekspert za holokaust i logor Aušvic Gideon Greif, koji ponovno promiče mitomansku tezu o 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu. Umjesto ismijavanja stručne javnosti, dobio je od Republike Srbije i Republike Srpske najviša odlikovanja i nove sporne projekte.”

Snimak ekrana zvanične fejsbuk stranice MŽG; Pristup ostvaren 18.09.2020.

Nije sporno da u svom radu Muzej žrtava genocida u Beogradu treba da prati istoriografiju i istupanje u javnosti svojih kolega u okruženju.

Ipak, umjesto jednostavnog copy – paste postavljanja linkova na svoje zvanične stranice, trebalo bi da se kritičkim prikazima osvrne na iznesene interpretacije istorijskih događaja, tvrdnje i procjene i publikuje to na svom internet sajtu i fejsbuk stranici.


Autor je osnivač i predsjednik UG Jadovno 1941.


Od istog autora:

Dušan J. Bastašić: Kome i čemu služe „rasprave“ o broju žrtava Jasenovca?

Dušan J. Bastašić: O jednom nesrećno odabranom poređenju i kontekstu

Bastašić: Naravoučenije za opstanak na prostorima opasnog življenja

Profesore Mišina u kakvu to raskolničku kaljužu gurate srpsku javnost?

Jovan šumom a Ivica drumom ili: O činjenju, nečinjenju i zločinjenju

Bastašić: Srpskom jedinstvu i Srpskom svetu potreban memorijalni centar o srpskim stradanjima u 20. veku

Ko je bio Dr Milan Bulajić?

Tri koraka nametnutog konstrukta kulture pamćenja Pokolja

VIDEO: Dušan Bastašić: Pokolj je ime genocida nad Srbima

VIDEO: Konferencija za medije udruženja “Jadovno 1941.” iz Banja Luke

Bastašić: Termin “Pokolj” kamen spoticanja

O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (1)

O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (2)

Bastašić: O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (3)

Bastašić: O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (4)

Pismo Episkopu Jovanu Ćulibrku

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top