
Za početak, dobro bi bilo da naučimo katkad da trpimo
Razgovaram se juče sa oklevetanim i progonjenim Mladenom Obradovićem. Osudili su ga – bez presude. Obezljudili – bez razloga. Kamenovali ga – oni koji bi poslednji smeli da kamen bace. Nečojstveno gonili – oni koji se predstavljaju kao satkani od tolerancije i ljubavi. A Mladen ćuti i nosi krst svoj. Bez roptanja i ridanja. Ide svojim putem, trpeljivo, boreći se kako ume i zna za svog sinka Aleksija. I ne mrzi ih. I ne sudi im. I razgovor sa njim me seti koliko je TRPLjENjE, i iz njega proizišlo STRPLjENjE duboko u osnovi našeg bića. Mi smo, tome nas istorija uči, narod koji se rađa i umire uz muku i trpeći.









