Šušanovići

Datum objave: ponedeljak, jun 3, 2019
Veličina slova: A- A+

Pošto se Cvijo Pajčin odmetnuo u planinu početkom maja 1941. godine i zaratio protivu ustaške vlasti, ustaše su nerado zalazile u Sajković i druga srpska sela. I kad bi krenuli, bile su to pojačane jedinice, uglavnom motorizovane i do zuba naoružane. Znali su dobro kako su zadužili ovog ponosnog i tvrdoglavog Dinarca, da on preskupo drži glavu i da je neće dati bez zamjene i krvi do koljena.

ognjena_marija_livanjska.jpg

To što on jedan ne zarezuje ustašku vlast i nije ih toliko brinulo koliko činjenica da je on iz dana u dan izrastao među srpskim življem — i ne samo među srpskim — u legendu i simbol nepokora i slobodarstva. O ovom nepokorniku i bundžiji već su pjevušene pjesme i ustaše su dobro uvidjele da je dovoljna samo jedna varnica pa da se na oružje dignu cijela sela.

Uz sve to, Cvijo Pajčin je bio kost u grlu i neprelazni kamen spoticanja u ustaškoj akciji razoružavanja srpskog življa i opsežnih priprema za konačni obračun i potpuno čišćenje i istrebljenje Srba.

Potpuno suprotan efekat su postigli i sa ubistvom popa Rista Ćatića i još jedanaest Sajkovčana koje su pobacali u jamu Suhaču nedaleko od Livna, pogotovu što je dvojici od njih (jedan je kao što je već rečeno bio Jovo Pajčin, godinu dana mlađi brat Cvija Pajčina) uspjelo da se izvuku iz jame i pobjegnu sa gubilišta, da kažu istinu o ustašama i njihovim zlodjelima.

Nakon toga ustaše pogotovu nijesu smjele zaći u srpska sela već su pribjegle drugim metodama. Počeli su pozivati viđenije ljude u ustašku policiju u selu Grkovcima i tamo mučenjima i zastrašivanjima iznuđivati podatke o oružju i vojnoj opremi koju su krili pojedini Srbi, odnosno o raspoloženju i namjerama srpskog stanovništva.

Koliko se danas zna, tokom jula mjeseca 1941. godine na taj način su uspjeli da primame i domognu se osamnaest viđenijih ljudi iz Sajkovića i drugih srpskih sela.

Pozivani su pod vidom pravljenja određene evidencije i navodnih redovnih vojnih obaveza, a tamo su potom izlagani svakojakim zlostavljanjima i mučenjima, prvenstveno da bi odali ko sve krije oružje i ko se nije odazvao ustaškoj naredbi o bezuslovnoj predaji oružja i vojne opreme.

Nema podataka da su ikoga odali, a o čemu je riječ i šta se krije iza poziva saznalo se kad su nekolicina uspjeli da pobjegnu iz stanice u Grkovcima (među njima je bio i Lujo-Lujčina Šormaz iz sela Sajkovića) i kažu kako se sa njima postupalo.

U strahu da bi mještani mogli oružjem oteti pohapšene ljude, ustaše su ih prebacile u Grahovo i tamo ih strpale u jednu bezbjednu kaušu, ali ih nijesu smjeli likvidirati jer su dobro znali da bi to bio fitilj za sveopšti ustanički požar koji je odavno tinjao.

Nešto kasnije, sve te pohapšene su pustili, ali niko od njih nije bio dugoga vijeka jer su posljedice mučenja i zlostavljanja bile pogubne.

Među uhapšenima je bio i Marko Mihajlo zvani Šušanović. Bio je sredoviječan čovjek, a po nekim podacima i kandidat za Partiju. Ustaše su to sasvim sigurno znale i nijesu bez razloga odlučile da njega ščepaju u svoje kandže.

Stojički je kao i ostali podnio sve torture i zuba nije obijelio da kaže bilo šta što bi moglo škoditi bilo kome.

Jednog dana dok je ležao sa drugovima u kauši u Grahovu na vratima se pojavio njegov mlađi sin Mirko, obučen u ustašku uniformu.

Zlosretnji otac, pretučen i nagrđen, za trenutak je zastao, zabezeknut i iznenađen, a onda zavapio:

— Šta je to, Mirko, za Svetoga Iliju?

— Evo, ćaćo, ja se obukao u ustaše da tebe spasim i izbavim…

— Ne, Mirko, ako boga znaš, ne spašavaj me tako! Više bih volio da sam te mrtvoga vidio nego u toj uniformi i bolje bi bilo da poginemo i ti i ja, da nas nema i kuća da nam se utre, nego što si to učinio…

Riječi čestitog i poštenog oca nijesu se čule dalje od zidova ustaškog zatvora, a bruka sina, jedinog Srbina u ovim krajevima koji je obukao ustašku uniformu i digao ruku na braću, odjeknula je uz Dinaru i razlegla se Livanjskim poljem snažnije od groma.

Na kuću uglednog domaćina Marka Mihajla pala je anatema i na nju se prstom pokazivalo. Kada je počeo ustanak, Markov stariji sin Ilija je, međutim, došao ustanicima i uzdignuta čela rekao:

— Ja, braćo, neću nikud od vas. Došao sam da se borim protivu krvnika i dželata, a ako mi ne date onda me vi ubijte, prosto vam bilo, nemojte me ostavljati njima…

Primili su ga i do kraja rata je ostao častan i čestit borac kakav mu je bio i otac i ništa ga nije moglo pokolebati da krene na put izdaje, na sramnu stranputicu kojom mu je obrnuo mlađi brat.

A Mirka Mihajla nijesu tronule čak ni očeve riječi, njegov očajnički roditeljski vapaj da se trgne i shvati u kakvu je sramotu zagazio i kakvo je breme natovario na pleći svom časnom ocu i ostaloj porodici. Ostao je u ustašama i mnogo zla nanio svojim seljanima i drugim Srbima u okolini jer je tačno i dobro znao ko sve ima oružje i šta ko misli o ustaškoj vlasti.

Nema podataka da je on lično nekoga ubio, ali je učestvovao u mnogim nedjelima ustaša, čak i zdušnije od ostalih, vjerovatno u želji da se dokaže i potvrdi.

O jednom groznom zločinu u kojemu je učestvovao i Mirko Mihajlo — Šušanović ostao je zapis Milana Radoja:

„Nekoliko dana kašnje — piše Milan Radoja govoreći o ubistvu popa Rista Ćatića i grupe oko njega — doćeraše Pericu Kisu iz Gornji Rujana, svezani nogu i ruku u nekim konjskim sijenskim kolima. Pokriven nekim starim ćebetom. Jedan stari što ga je doćero — njemu naređeno da ga goni.

Onda naredili Marku Biliću:

— Kad ti je žavo Srba, budi pred kućom sa tim starim, nemoj da ko dođe unutra, mi ćemo mu dati ono što je zaslužio…

Onda nji pet, privezali mu noge za krevete, donili jedan kolac i jedan drveni maljić. Onda ga tukli kavo ovnovi što su se do sada tukli.

On se krivijo, pa mu starim ćebetom zamotali glavu da se ne čuje kako se krivi. Smijali se i govorili:

— Oćeš li šokaškog tila…

On je umro na kocu. Onda ga ubacili u ista kola i naredili starome da ga goni u Gornje Rujane i tamo ga zakopali.

On je bijo plav, visok i viđen čovjek. U istom selu bila je neka mlada žena, nekoga imigranta. Mlada žena pa su nji dvoje vodili neku ljubav i to neko odo ustašama…

Marko Bilić, katolik, to nije ćio raditi, a Srbin, Šušanović, ustaški dobrovoljac, to radi…“

Teško je zaista objasniti šta se dogodilo i kako je ovaj mladi čovjek mogao zagaziti u tako prljavu izdaju i zločin, i to na strani ustaša. To je, koliko se zna, bio jedini slučaj u regionu Livanjskog polja da je Srbin obukao crnu ustašku uniformu i latio se njihovog noža. Da li zato što su Mirko i brat mu drugi Branko bili oženjeni Hrvaticama, rođenim sestrama Paškić?

Neki ipak to objašnjavaju činjenicom da je Mirko Mihajlo bio uoči rata podvornik, kurir u školi u Sajkoviću u kojoj je u to vrijeme učitelj bio neki Stjepan Radman, Hrvat. Taj učitelj je izgleda još u to vrijeme pripadao ustaškoj organizaciji i po svoj prilici izvršio presudni uticaj na Mirka.

Radman, koji je inače važio za dobrog učitelja, bio je u Sajkoviću onog dana kada je odveden pop Risto Ćatić i ostali koje su pobacali u jamu Suhaču. Tog dana učitelj je pošao sa ustašama i više se nikada nije vratio.

Ni to, međutim, nije otrijeznilo Mirka Mihajla, baš kao ni sudbina njegovog oca Marka.

Pošto je pušten iz ustaškog zatvora, gdje je po kazivanju ostalih koji su bili sa njime bio najviše mučen i prebijan, Marko se vratio kući. Posljedice su, međutim, brzo stigle i morao je u bolnicu u Livno. Tu ga je nešto kasnije zadesila ista sudbina kao i mnoge druge Srbe: i njega su zaklale ustaše, bez obzira što im je Markov sin služio vjerno kao pas…

Nakon konačnog oslobođenja Livna 1944. godine, ustaša Mirko Mihajlo — Šušanović je uhvaćen i doveden u rodno selo.

Bio je 27. jul. Iako je rat još plamtio, u Sajkoviću se okupio silan svijet da proslavi treću godišnjicu ustanka. Pred tu porotu od više hiljada porotnika izveden je Mirko Mihajlo. Za njegov čin nije bilo milosti: presuda je bila jednoglasna — smrt, javno strijeljanje tu pred narodom.

Kazna je odmah i izvršena i nije se završilo samo na tome: mrtvi izdajnik nije sahranjen u seoskom groblju već na mjestu gdje je zakopavana uginula stoka, a iz Ivetića gaja gdje je održavan zbor i izvršena presuda do mjesta na kome je zakopan, leš je prenesen na traljama na kojima se nosi đubre…

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:

ognjena_marija_livanjska.jpg Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

 

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top