Svaki put kada uznosimo Krst časni, da bismo obilježili još jednu jamu, kiša nas ispraća. To Gospod poručuje da je uz nas!
Hvala Ti Svevišnji što čuvaš ovčice tvoje, koje ne zaboravljaju mučenike naše.
Oko 9 časova ujutro dolazimo u kordunaško selo Sadilovac, pred hram Rođenja Presvete Bogorodice. Na 77. godišnjicu stradanja Sadilovčana i okolnih sela, pravoslavnih Srba od strane Hrvata – ustaša.
Pokolj 463 žrtve koje su pobijene i zapaljene u crkvi a najmlađa žrtva tog ljetnog dana nije imala ni ime. Beba od mjesec dana!
Novorođenče.
Dana 31. jula 1942. godine ustaške zvijeri su u Sadilovcu, u crkvi, na najmonstruozniji način ubile te zapalile žene, djecu i muškarce.
Godine 1960. u zidinama crkve postavljene su spomen ploče sa imenima svih nevino postradalih žitelja ovog kraja. Crkva je obnovljena 1989. godine, da bi početkom avgusta 1995. u pogromu hrvatske vojske kompletno selo Sadilovac bilo zapaljeno, narod protjeran a crkva i škola vidno oštećene.
Crkvena zvona su ukradena, oštećen je krov a unutrašnjost crkve devastirana.
Tom prilikom, „oslobodioci“ su mitraljirali i spomen ploče, ikone na ikonostasu i bijeli mermerni monolit koji usred crkve čuva mošti Novomučenika srpskih.
Prvi Parastos u devastiranoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice služio je tek četrnaest godina kasnije, sada već pokojni protojerej Dalibor Tanasić.
Mi Jadovničani iz Srbije i Srpske, prisustvovali smo Svetoj liturgiji i Parastosu u Svetoj crkvi koja je postpadala dva puta.
Nakon osvećenja Časnog krsta, krenuli smo za Liku i selo Prijeboj. Tu, nedaleko od glavnog puta koji vodi ka Korenici i Plitvičkim jezerima, u gustoj bukovoj šumi skrivena od pogleda, nalazi se jama Golubnjača ili, kako je još u narodu zovu, Prijebojska ili Volaševa jama.
Duboka oko 56 metara, a široka kao samo grotlo pakla, među stogodišnjim bukovim stablima skriva i dalje mošti pravoslavnih Srba.
Tog 31. jula 1941. živih je sunovraćeno u prijebojski bezdan 119 Srba.
Bacani su Srbi i iz mjesta Ličko Petrovo selo, Plitvički Ljeskovac i sa Plitvica. Za vrijeme Vlade Jadranke Kosor, po osnovu prijave da su u toj jami ubijani Hrvati tokom Drugog svj. rata, započelo se sa eshumacijom. Ubrzo se po predmetima nađenim uz kosti, ispostavilo da se radi o srpskom pravoslavnom stanovništvu. Nekoliko dana uz samu jamu ležale su crne vreće sa dijelom izvađenih kostiju, da bi potom nestale.
Mi potomci i poštovaoci, koji osjećamo duboku bol za našim mučenicima koji postradaše na najmonstruozniji način, koji su zaboravljeni od vlasti i sopstvenih potomaka i sunarodnjaka činimo sve da bar postavimo krsna znamenja.
Ako im već ne možemo mošti umiti, osunčati i cjelivati te dostojno i uz pravoslavni obred sahraniti, onda bar možemo molitvom uz Krst nad jamom, obilježiti dan njihovog stradanja.
Autor: Sandra Blagić
Od istog autora:
Vezane vijesti:
Sandra Blagić: Kako mislimo da nas neko poštuje, kada mi ne poštujemo svoje mrtve?
Sandra Blagić: Ne dozvolimo da nas opet kolju, protjeruju, da nam lome kičmu!
Sandra Blagić: Napokon znam gdje počivate
Sandra Blagić: Dan kada se Velebit tresao
Sandra Blagić: Djeca su bila samo broj bez imena i prezimena
Sandra Blagić: Zašto zaboravljamo kada znamo da je zaborav …
Sandra Blagić: Tamo gdje me jeza ne obuzme od straha, već od …
Sandra Blagić: Istina nam na kraju jedino i ostaje, zar ne …
Sandra Blagić: Zašto Krajišnici neće organizovano u …
Sandra Blagić: Još jedno stratište pravoslavnih Srba …