Rođen 1. marta 1931. godine u selu Bistrica, opština Žepče Kazuje: Moji roditelji su se zvali: Lučić (Tome) Pero (1910) radnik, Aleksić Bosiljka, domaćica, rođena u Brezovim Danama. Moj otac je živio u zajedničkom domaćin­stvu sa stricem Dušanom, rođenim 1911. godine koji je bio službenik u srezu Žepče. Roditelji i stric su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa ba­bom Lučić Vasilijom, udovom poginulog Lu­čić Tome, bivšeg zemljoradnika iz sela Bistrica, Drinska banovina. Pošto sam ja najstariji unuk, dali su mi ime Tomo po pokojnom djedu. Osno­vnu školu pohađao sam u Žepču. Rat me je zatekao u trećem razredu. Što se tiče imovine, bili smo solidnog imovnog stanja. Pokojna baba imala je

Banjaluka Svjedoči: Rođen sam u selu Slabinja, Bosanska Dubica 15. 11. 1929. godine od oca Miloša i majke Milice. Ime sam dobio po djedu Stojanu, koji je umro nekoliko mjeseci prije moga rođe­nja. Selo Slabinja je bilo jedno od većih i ra­zvi­jenih sela toga kraja, tj. između: Prijedora, Bos. Novog, Kostajnice, Dubice i planine Koza­re. Selo čine četiri zaseoka: Rakovača, Iškovac, Čapaja i Strijić. Imalo je osnovnu školu sa ne­koliko stotina đaka, u kojoj su učila i djeca iz susjednih sela. Dosta djece je nastavilo sa izu­ča­va­njem zanata i zapošljavanjem u gradovima, a bilo je i tzv. „školaraca“ (tj. djece koja su nastavljala školovanje u gimnazijama i uči­teljskim školama). U

Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most Svjedoči: Rođena sam 27. januara 1937. godine u Kru­ha­rima kod Sanskog Mosta. Dobila sam ime Zorka i prezime Delić. Kad sam posvojena, u Zagrebu, dobila sam ime Zorica–Marija Daso­vić. Dok još nisam znala datum rođenja, pisalo je da sam rođena 10. travnja (aprila), dan i mjesec osnivanja NDH. Zanimljivo je i kako sam „mijenjala“ vjeru. Rođenjem sam Srpkinja, pravoslavne vjeroispovije­sti. Posvajanjem posta­jem Hrvatica, katoličke vje­re. Udajom, pišu mi da sam Jugoslovenka, bez vjere. Zadnji rodni list koji sam dobila u Sanskom Mostu (koji pripada Federaciji BiH), rubrike vjera i nacijaostale su pra­zne. Nakon osnivanja NDH, moj djed je hapšen i zatvoren u podrum osnovne

Rođen 1934. godine u selu Klekovci, Bosanska Dubica, profesor Svjedoči: Ovu istinitu i tužnu priču pišem, ne da se nad­mećem sa onima kojima je stalo do ve­li­čanja broja žrtava bilo koga naroda, već da se otrgne od zaborava jedna istina koja se odnosi na stradanje svih članova moga domaćinstva u Drugom svjetskom ratu. Osećao sam moralnu obavezu da kao jedi­ni preživjeli član porodice kažem kako na svi­rep način izginuše moji najmiliji: majka Stanka, otac Spasoje, braća Miloš, Mihajlo, Sreten, Raj­ko, Mirko, Boško, Uroš i Stanko, sestre Vukosa­va, Milka i Nada. Poslije svega što sam doživio, bio bih naj­sretniji kada rata nikada i nigde ne bi bilo, čak ni u dječijim

Rođen 20. jula 1940. godine u selu Gornja Omarska, Prijedor Svjedoči: Moj otac Pantelija i majka Jovanka bavili su se zemljoradnjom. Imali su trgovinu mje­šo­vi­tom robom. Živjeli smo u prilično velikoj kući. U jednom dijelu kuće smo stanovali, a u drugom dijelu je bila trgovina. Imali smo i druge objekte kao i sva seljačka domaćinstva. Imali smo i dosta krupne i sitne stoke. Imali smo i dva para konja koje su roditelji koristili i za dovoz robe iz Prijedora koju su prodavali u trgovini. Pamtim da je jednom konju bilo ime Arap. Pamtim to po tome što su ga se bojali i odrasli. U našem domaćinstvu živeli su: otac Pantelija

Prijedor, Aerodromsko naselje Svjedoči: Rođen sam 7. januara 1937. godine u okolini Foče. Od 1941. godine Foča je bila intere­sna zona Italije. Međutim, dok su se vodili pre­govori o podjeli ovog dijela BiH, NDH je sma­trala da Bosna do rijeke Drine pripada njoj. Hrvatske vojne jedinice su došle u istočnu Bo­snu, tj. u Foču i izvršili kupljenje Srba iz Foče i odvozili ih vagonima u Hrvatsku. U jednom od vozova bio sam i ja. Sje­ćam se stanice u Foči: vrisak i jauk onih koji ostaju. Ja kao dijete sa četiri godine bio sam pre­plašen, zbunjen. Nijemo sam sve to posma­trao iz voza. To nije bio običan voz, to je bio

Rođen 10. maja 1933. godine u selu Kadin Jelovac, opština Dubica Svjedoči: Moji roditelji su bili zemljoradnici. U našem domaćinstvu su živjeli: otac Teodor, majka Milka, rođeni 1888. godine, zatim sestra Mileva, rođena 1925, brat Milan, rođen 1927, Rade, rođen 1933. godine, Anđa, rođena 1935. i Dra­ginja, rođena 1937. godine. Bilo je još četvoro djece koja su umrla prije rata. Od imovine smo imali: kuću, štalu, kuru­zanu i nekoliko manjih objekata. Od stoke smo imali: dva vola, kravu i tele, jednogodišnju juni­cu, zatim troje svinja i dosta sitne živine. Godine 1941. svakodnevno smo strahovali od ustaša. Nijemaca se nismo plašili. Vlast NDH uspostavljena je i u Bos. Dubici. Ustaše su

Iz ispovesti dece, sada već osoba u poodma­klim godinama, koja su nasilno doterana u hrvatske logore, veoma lako se može zaključiti da logori u Hrvatskoj nisu bili nikakvi radni lo­gori, kako ih neki hrvatski autori žele predstaviti, i da iz tih logora nisu spasavana srpska deca, već da su ti logori bili opšta mučilišta za sve one koji su u njih bili na silu dovedeni da bi na najsvirepiji način bili mučeni, a potom ubijani ra­znim tupotvrdim predmetima ili klani noževi­ma. Iz ispovesti preživele srpske dece (u ovoj knjizi), sada osoba u starosnoj dobi, koja su bila prisilno odvedena u hrvatske logore, a koja su sav kasniji životni vek proveli

Postojala je tendencija, a i praksa da se neka srpska djeca obuku u uniforme hrvatske vojske za njih šivane, i da se odgajaju u hrvat­skom duhu. Osnovani su za to i dječiji logori. O jednom takvom logoru za djecu u Gornjoj Rijeci, Ljubo Miloš na saslušanju pred sudom kaže: „Ne bih mogao točno kazati kada je orga­niziran ovaj logor, ali svakako držim, da je to bilo u rano proljeće 1942. godine. Za uspostavu ovoga logora, izgleda da je dao ideju Dido Kva­ternik, a cilj logora je bio taj, da se mala srpska djeca, koja su ostala bez roditelja, odga­jaju u ustaškom duhu, te kako se sam Kvaternik izražavao, da postanu

Radi orijentacije o približnom broju žrtava hrvatskog logora smrti Jasenovac prilažemo i ovaj pregled podataka zvaničnih komisja i dru­gih merodavnih lica koje su se bavile utvrđi­vanjem broja žrtava genocida logora Jasenovac za period od 1941. do 1945. godine. 1. DRŽAVNA ANKETNA KOMISIJA HRVATSKE, ZAGREB, članovi: Vica Baranović, referent Zemaljske ko­mi­sije za ispitivanje ratnih zločina. dr Zdravko Popović, Vojno-sudski odjel Glavnog štaba za Hrvatsku. dr Ante Premerju, major i stalno zapri­segnuti sudski lječnik vještak. dr Milan Majer, sudbeni vijećnik. dr Ante Pecikozić. Ivan Broz, kotarski sudac. Božidar Ognjenac i Stevo Trninić, zapi­sni­čari. Državna anketna komisija nakon izvršenog uviđaja samog logora Jasenovac, liječničkog na­laza i mišljenja sudskog vještaka, te preslišava­nja očevidaca, konstatuje:

Dugo sam razmišljao o tome kako da zapo­čnem ovu knjigu i šta da stavim između nje­nih korica. Događaji, koji bi trebalo da budu sadržaj knjige, toliko su, u pojedinostima razli­či­ti, pa ih nije bilo lako svesti na zajednički ime­nilac kako bi činili zaokruženu celinu. Dile­ma je bilo i oko toga kako iz obilja građe, koja je ponuđena, izdvojiti one sadržaje koji bi vero­do­stojno predstavili stvarne ličnosti čije su sud­bi­ne opterećene ranjenim detinjstvom. Njihove po­­tre­sne istine trebalo bi da svedoče o vremenu i ljudima, koji su to vreme obeležili krvlju, mu­ka­ma i suzama srpske dece, koja su se našla u kan­džama jedne novoosnovane države, čiju be­sti­ja­lnost do tog vremena (1941 –