Ne znaš ti kako je s djecom..

Datum objave: petak, 5 decembra, 2014
Objavljeno u Prebilovci
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/prebilovci/devastiran_spomenik_na_pravoslavnom_groblju_u_klepcima_hercegovina.JPG

O Boži K. iz Prebilovaca ispričane su mnoge priče, a ovo je samo jedna više.

O Boži K. slušao sam kao dijete, dok sam kod očevog strica Nikole, sa ostalom djecom, komušao kukuruz.

O njemu je naročito volila da priča baba Mileva, Božina tetka. Ponavljala je, pri tome, već rečeno, jednako kao što nam je uporno tvrdila da ćemo prestati sa komušanjem onog časa kad nabasamo na klip kukuruza crvene boje.

Crveni klip sam uporno tražio i nadao mu se sve do punoljetnosti, do kada sam o Boži K. saznao sve što je znala i baba.

Ili sam samo mislio da sam saznao.

Odmah poslije oslobođenja, baba Mileva je naumila da ode kod kćeri u Trebinje, a bilo je to vrijeme kad se selo moglo napustiti, ili u selo ući, samo uz odobrenje vlasti, koja je za svako putovanje odobravala i izdavala propusnicu, ili je osporavala, što je bio češći slučaj.

Nadležan čovjek za tu stvar babi Milevi bio je baš rečeni Božo K.

Tako se ona i našla kod njega, a on je lijepo primio ali i objašnjavao da je opšta situacija takva da je savjetuje da ne napušta selo. On misli da joj ne bi trebao izdati dozvolu, ali kako je ona sa zahtjevom bila uporna, a tetka mu je, nije mogao da je odbije, pa je nevesela srca napisao, potpisao i uručio traženu propusnicu.

Kao što bi i svaka druga naša žena, i baka Mileva je po selu pričavala o naumljenom putovanju. Povjerila se tako i komšinici Đurinici i pokazala taj tako cijenjen papir propusnicu.

Nije propustila i da kaže kako je propusnicu dobila zahvaljujući mom Boži.

Baš u to vrijeme je i Đurinica kanila da posjeti svoju kćerku, i ona u Trebinju, ali joj je odbijeno izdavanje propusnica.

Milevina propusnica je bila povod da se, već sjutri dan, nađe ponovo u kancelariji Bože K.

Žao mi je, moja draga Đurinice, ali propusnicu ti ne mogu izdati.

Ja znam da možeš i da je sve do tvoje volje, uzjogunila se Đurinica.

Nije do mene. Istina je da propusnice ja potisujem i izdajem, ali odluke donose drugovi, drugovi odozgo. Oni, a ne ja, uvjeravao je Božo K..

Tako je meni ..!, podviknula je Đurinica.

Tako je svima!, podviknuo je i Božo.

Tako je nekim nama, ali nije tako tvojoj tetki – Milevi…, prokuljalo je iz Đurinice.

Svima je tako!, ljutito je uzvratio Božo K. i dodao: Tako će biti i mojoj tetki Milevi.

Mileva je neočekivano dobila poruku od Bože; traži da dođe kod njega i ponese propusnicu, da na propusnici nešto ispravi. Čim je propusnicu dobio u ruku izbucao je na komadiće, pri tom je govorio: Moja dobra tetka, evo ti sad pa pričaj po selu kako si od sestrića, protekcijom, dobila propusnicu.

Od ovog iskustva Božo K. je postao nekako drugačiji čovjek, i dodatno se okrenuo zakonu. Priče o njemu su kružile i govorile da je jedan od onih ljudi iz vlasti koji su se ponašali po volji svake više vlasti. Iz toga je uz njega išlo više čudesnih priča, kao što je njegova velika briga, kao opštinskog povjerenika, kako da popiše sve ptice u Hutovu Blatu.

A stvar i nije bila nimalo naivna, jer je od viših vlasti dobio konkretnu tabelu koju je morao popuniti sa brojem: gusaka, pataka, ždralova…, iako je većina od njih bila tek u prolazu kao ptice selice.

Sve priče koje sam u djetinjstvu čuo o Boži K. nekako su navodile na čvrsta i snažna čovjeka, vrijedna poštovanja, koji je uzorak poštenja i mjera pravde i zakona, kojih se uvijek držao doslovno naš gorštački mentalitet.

I kasnije, kao mlad čovjek, kad sam Božu K. susretao na ulici, nije bilo razloga da o njemu promijenim već stečeno mišljenje. I onda, nakon što sam se vratio sa studija i zaposlio se, iako je Božom K. već bio u penziji, bio sam u prilici da ga upoznajem izbliza. Ubrzo sam shvatio da on nije ni nalik čovjeku kakvog sam ga nosio u shvatanju. Naprotiv, pred mnom je bio star i sijed čovjek. Njegove vodnjikave oči i pepeljasto lice predstavljali su čovjeka koji se hrve sa godinama i oronulim zdravljem.

Priče koje su o njemu tada počele da dopiru bile su posve drugačije od onih davnašnjih, a pričali su ih ozbiljni ljudi, koji su dugo radili i sarađivali sa Božom K. Na radnom mjestu bio je krajnje revnosan, isto to je tražio i od drugih, i zbog toga je onim opuštenijim često prilazio i prekoravao ih.

Božo K. je ličnost koja je najednom meni počela da znači kao neki uzor. Pokazalo se da je i u starosti bio od svakog reda. Subotom i nedeljom, tačno pet minuta prije podne, vraćao se odnekud kući, i svaki put sa Politikom u desnom džepu kaputa. Odijela je nosio ista i ljeti i zimi.

Od mnogo priča o Boži K. mene su naročito zaokupljale neke originalne, koje su sa dosta mašte pričali Dule i Ljubiša, a odnosile su se na godinama dvoumljenu ženidbu sa djevojkom Marom. Trajalo je to toliko dugo da su biološki oboje prestali biti sposobni da rađaju djecu. I tad je odlučio i zasnovao brak Božo K..

Dule je smislio priču da je neki momak, iz Banata, bajagi Ljubišin prijatelj, zagledao Maru i nudi joj brak, a ona oklijeva jer ne zna krajnje namjere Bože K. Ljubiša je uvjerljiviji u pričanju i Dule ga nagovori da se poigra sa njima. I tako Ljubiša Boži K., u povjerenju ispriča Marinu muku, koja se, eto, povjerila njemu, Ljubiši. Naravno, Mara mu je rekla da to nikako ne smije doznati Božo K., ali isto tako i ona mora saznati na čemu je s njim. A opet, Ljubiša je prijatelj i Bože K., i on ne može a da mu to ne kaže.

I tako se Božo K. našao u velikoj dilemi. Prva reakcija je bila da je to ucjena, ali trajala je kratko. Onda je napao Ljubišu da zabada nos gdje mu nije
mjesto, ali i to je trajalo kratko. Ova priča se događala u kancelariji, koju je Božo K. prosto izgazio hodajući od nervoze, da bi na kraju rekao: Kaži joj da još malo sačeka, a onda je izašao zalupivši vrata tako snažno da se potresla čitava zgrada.

Ostala je priča da se na ovaj način oženio Božo K..

Ženidbom sa Marom, Božo K. je posve promijenio način života, naročito je upražnjavao predvečernu šetnju, ne odvajajući se od Mare. Šteta što su ovoliko čekali i prikasnili za porod, sa sjetom su govorili dobronamjernici.

Rijetko sam navraćao u kafanu u kojoj je Božo običavao da dugo sjedi i igra karte, ali sam se svaki put uvjerio da imaju pravo svi oni koji za njega kažu da je kartaški strastvenik. Njemu nije bilo važno da li igra za turu pića ili samo za prestiž, svakoj partiji je prilazio kao da se borio za svjetski primat.

Tako se ponašao u igri bez obzira da li je igrao jedan na jednog ili u parovima. Prepričava se jedna njegova dogodovština koja se zbila u njegovom stanu, kada je napao svog partnera, suprugu podpredsjednika opštine, koja je zbog ujeda duvanskog dima zatreptala desnim okom, a u igri je to bio znak da ima keca aduta, pa kad je on, u kritičniom trenutku po igru, zatražio tu presudnu kartu, a ona odgovorila da je nema, on je poludio i na partnera sasuo paljbu.

Moja bliže poznanstvo sa Božom K. značilo mu je prijatnost, odmah mi je to dao na znanje. Ali zbog toga je sebi uzimao za pravo da me svaki put zaustavi i naruži kad bih god nešto uradio kako nije bilo, po njegovom mišljenju, najbolje. Nakon svake kritike završavao je riječima: Nije loše mali, ali možeš ti i bolje i pazi se da ne uprskaš. I više od mene bio je naklonjen našem zajedničkom prijatelju Triši. Na Trišu se ljutio češće i ružio ga duže.

U kafani, jedne prilike, iz Božine ekipe kasnio je Marko, i Božo je pozvao mene da igram dok dođe Marko. Taman smo se bili zaigrali kad je u kafanu do mene došla vijest da je u Razvitak stigla dugo očekivana porudžbina bicikla, koju sam i ja iščekivao, jer sam sinčiću obećao kupiti biciklo za rođendan, koji je već prošao.

U tom trenutku igra je ulazila u odlučujuću fazu, ali bilo je to i vrijeme zatvaranja prodavnice. Poskočio sam izvinjavajući se što moram pokvariti raspoloženje saigrača, ali Božo K. je napravio takvu grimasu da sam pomislio da će me zgromiti. Ali prije nego je Božo K. i uspio nešto da kaže, Triša se oglasio: Pusti Božu, idi ti i djetetu kupi biciklo. Božo K. na ovo nije uzvratio, pogeo je vjeđe i nastavio da se ponaša kao da nije ni čuo Trišu. Prije nego sam se udaljio s poluglasom sam se obratio Boži K.

Oprosti, moram, djetetu je ovo mnogo važno.

Tako je to kad razmazite djecu.

Ne znaš ti kako je s djecom, uzvratio sam pokajavši se prije nego što sam izgovorio cijelu rečenicu. Zaćutao sam kao da sam htio da poništim maločas rečeno, ali bilo je kasno.

Žao mi je zbog ovih riječi izgovorenih nepromišljeno i bez zadnjih namjera, iako nije ispalo tako. Božina reakcija iznutra bila je žestoka, zapalio se u licu, koje je postalo još pepeljastije nego je bilo. Ostao je na ivici suzdržljivosti i nije progovorio ni jedne. Njegovo lice je u koju sekundu prelistalo sve životne slike, koje su na staračkom licu bile sve dirljivije.

Iza ovoga događaja stalno sam bio u nelagodi pri susretu sa Božom K..

Božo K. je plemenit čovjek i nije mogao da ne vidi moju muku, pa mi se sve više približavao dajući mi na znanje da je njegova ljutnja trajala samo koji tren, i da je to bio njegov pad a ne moj, jer kašnjenje sa ženidbom je njegov problem a ne moj.

Vrhunac njegove pažnje bio je kada me je upitao: Kako ti je sinčić, vozi li biciklo? Opterećen mojom ranijom nespretnošću pravio sam se da nisam čuo pitanje. Toliko sam želio da mu se na neki način izvinem. Ali, znao sam da tako nešto ne popravlja situaciju. Zato sam se umesto bilo kakvog pominjanja toga što sam mu rekao pazio da pred njim izbjegnem svaku priču o djeci.

O Boži su jednako kružile raznolike priče koje su se protezale na sedam decenija, i u kojima je bilo svakojakih mirođija, od onih kako je postao matica nacionalističkog okupljanja do srpskih optužbi da je bio plah i strog samo prema Srbima, pa su mu osporavali i srpstvo, i priljepljivali etiketu komunističke ulizice.

Prvo su se prorjedile šetnje Mare i Bože K., onda je on prestao da izlazi iz kuće, i nedugo potom uslijedila je i njegova smrt.

Na sahranu, u selo Prebilovce, vozio sam se sa Trišom, od kojeg sam tom prilikom saznao dosta novih stvari o Boži K. Pričom smo ušli u groblje i nastavili ispod jednog čempresa, a onda sam se prisjetio da je Božo K., jednom prilikom, na sahrani, prigovorio baš Triši i meni: Niste na derneku, na groblju ste i ispraćate prijatelja, pa sam predložio Triši da pristupimo pokojniku.

U ime Saveza boraca, o Božinom partizanskom putu, govorio je neki sijed čovjek, a mene je pogled vukao ka mermernoj ploči pored iskopane rake.

Pogled se dugo zadržao na tri ženska imena i imenu Bože K., koji je podigao spomenik. To su čeljad Bože K. shvatio sam, i gonetao rodbinstvo, uporno gledajući u isti datum smrti, 6. avgust 1941. godine.

Toga dana, u jamu Šurmance pobacana je prebilovčaka nejač.

Pa da, konačno shvatam, na ploči su imena prve supruge i dvoje djece, od dvije i četiri godine, muža i oca Bože K., koji su smrt našli u užasu šurmanske špilje.

Ne znaš ti kako je s djecom, kao da sam začuo onaj svoj glas u kafani.

Ispred mene kao da je još jednom projezdio pepeljast lik Bože K., koji kao da je htio da mi kaže da on zna šta su djeca, i posebno šta je ljubav prema djeci, iako mu nije bilo suđeno da ih podigne.

Kovčeg Bože K. je klizio niz konopce, s njim je zamicala i moja šansa da se izvinim čovjeku za uvredu koju ničim nije zaslužio.

O Boži K. ispričane su mnoge priče, a ovo je samo jedna više. Moja priča o Boži K.

Piše: Milan Bekan

Izvor: Prebilovci, selo na internetu

 

Vezane vijesti:

Prebilovci

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top