Tomo Lučić

Datum objave: petak, 4 februara, 2011
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Rođen 1. marta 1931. godine u selu Bistrica, opština Žepče

Kazuje:

Moji roditelji su se zvali: Lučić (Tome) Pero (1910) radnik, Aleksić Bosiljka, domaćica, rođena u Brezovim Danama.

Moj otac je živio u zajedničkom domaćin­stvu sa stricem Dušanom, rođenim 1911. godine koji je bio službenik u srezu Žepče. Roditelji i stric su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa ba­bom Lučić Vasilijom, udovom poginulog Lu­čić Tome, bivšeg zemljoradnika iz sela Bistrica, Drinska banovina. Pošto sam ja najstariji unuk, dali su mi ime Tomo po pokojnom djedu. Osno­vnu školu pohađao sam u Žepču. Rat me je zatekao u trećem razredu.

Što se tiče imovine, bili smo solidnog imovnog stanja. Pokojna baba imala je penziju, stric i otac su radili.

Novu kuću smo sagradili 1939. godine. Ima­li smo i pomoćne objekte. Od stoke smo ima­li dva vola, četiri krave i konja.

Živjeli smo u zajedničkom domaćinstvu: moji roditelji, otac Pero i majka Bosiljka, braća Dimitrije i Milan, sestre Mileva i Mara, baba Vasilija, stric Dušan i njegova supruga Mara. Ja sam bio najstarije dijete.

Moje selo bilo je mješovito, otprililke pola sela bili su Hrvati, a pola Srbi. Hrvati su odmah prihvatili Nezavisnu Državu Hrvatsku. Mnogi su stupili dobrovoljno u hrvatsku vojsku. Dobro se sjećam Britvar Jozana (Joze) koji je dolazio našoj kući za Božić i slavu. Odlazio je sa ocem i stricem u lov. Po uspostavljanju Nezavisne Države Hrvatske neki su poslani na Istočni front, Jurić Anto-Antelja i drugi.

Sjećam se da je stric Dušan odmah bio otpušten sa posla. Nakon izvjesnog vremena, ode stric u srez po zarađenu platu. Hrvati ga odmah zatvore. Kada je to baba saznala, otišla je kod šumara Hrvata, Stjepana Hristića koji je stanovao u Kiseljaku. Baba je molila Stjepana da on urgira da strica puste iz zatvora. Tada ju je Stjepan napao i rekao joj da u njenoj kući na zidu visi slika kralja Petra. Baba mu je rekla da to nije istina. Na zidu visi samo ikona Svetog Jovana, krsne slave. Lugar je tada rekao babi da mu da kravu i da će strica pustiti. Baba je pristala da mu da kravu. I dali smo mu kravu. Lugar je održao riječ i strica su pustili. On je došao kući. Otac i stric nisu smjeli više da spavaju u kući, nego su spavali u obližnjoj šu­mi.

Bila je nedelja, juna mjeseca 1941. godine. Kad smo uveče večerali, otac reče stricu: “Ve­čeras nećemo ići”. Mi ostali smo znali gdje neće ići. Te večeri, oko 11 stati Hrvati su došli na vrata, naše kuće. Baba im je otvorila. Izdali su nam naređenje da odmah napustimo kuću i pre­damo ključeve. To nam je saopštio Anto Dra­gičević koji je bio iz sela Lovnica. On je bio radnik koji je radio kod babinog brata Dabić Luke koji je bio “škriban” u Kamenici. Kada je Anto saopštio da napustimo kuću, baba je rekla: “Nemoj Anto – molim te!” Tada ju je Anto uda­rio kundakom u grudi, a baba je pala. Mi djeca smo legli po babi da je zaštitimo. Hrvati su nas istjerali iz kuće i uzeli ključ.

Onda su nas Hrvati sproveli na cestu gdje su nas čekale zaprege. Tad su nas sproveli u Žepče. Naše komšije Hrvati su pazili da niko od nas ne bi pokušao pobjeći. Tu smo ukrcani u stočne vagone. Odvezli su nas u Zavidoviće gde su nas zatvorili u školu.

Tu su nas držali zatvorene oko sedmicu da­na. Naše komšije Lučić Gospava, Čošan Anđa, Stanković Simuna, Dabić Mara… donosili su nam hranu, a hrvatski vojnici nisu dozvolili da nam je predaju. Tada je zavladala glad i žeđ, jer nismo imali ni hrane ni vode. Časne sestre su davale djeci po kašiku pure dnevno. Pošto sam ja bio najstariji, išao sam da primim puru. Časna sestra je pitala: “Koliko vas ima?” Kada sam rekao koliko nas ima, časna sestra mi je snažno udarila šamar po uvu. Tada mi je pukla bubna opna i krv je počela da teče niz lice. Skoro sam ogluvio na ovo uvo, čujem samo 10%. Posledice su ostale – uvo mi pone­kad procuri, stalno moram uzimati lijek Gento­kulin – gentamicin 0,3%.

Jednog dana u zoru, juna mjeseca, odve­deni smo na željezničku stanicu u Ukrinu. Odav­de su nas transportovali za Bosanski Brod gde smo stigli oko 15 časova. Kada smo stigli u Brod, gonili su nas preko mosta koji je bio oštećen. Jedva smo prešli. Kiša nas je pratila, a mi smo bili bez kišobrana.

Kada smo prolazili kroz Slavonski Brod i kretali se ulicom, iz kuća su nas gađali raznim predmetima, psovali nam srpsku majku i vikali: “Pobijte ih i bacite u Savu!” Na kućama su bile ispisane parole: “Živio Ante Pavelić i Nezavisna Država Hrvatska!” Kada sam se vraćao 1946. u svo­je rodno selo u tom istom gradu pisalo je na kućama: “Živila KP i drug Tito!”

Kada smo stigli na željezničku stanicu, mo­kri, gladni, izmučeni, ukrcani smo u želje­zni­čke vagone. Vrata su zatvorili. Unutra nam je jako bilo zagušljivo. U našem vagonu bile su porodice Ursinović Đorđe, Ursinović Mane, Ve­se­linović Sime, Veselinović Luke, Veselinović Si­mo, Braničković Blagoja, Ćošan Nedeljka i dru­ge.

Cijelu noć smo putovali do logora u Sla­von­skoj Požegi. Logor je bio smješten u barake bivše Jugoslovenske vojske. Logor je bio ogra­đen bodljikavom žicom koja je bila visoka oko dva metra. Uz žicu, na svakom uglu bila su po­stavljena stražarska mjesta.

Prije nego smo bili smješteni u barake, pretresli su nas i oduzeli nam sve vredne stvari koje smo poneli. Ženama su skinuli i vjenčane burme. Prije oduzimanja vrijednih stvari, pitali su oca da li hoće da primi rimokatoličku vjeru. Otac je rekao da neće ni on, a ni njegova po­ro­dica. Tada su tukli moje roditelje, a Hrvatice su tukle babu, majku i strinu.

Dobro se sjećam Todora Veselinovića ko­me su našli značku od metala na kojoj je bio lik kralja Petra II Karađorđevića. Natjerali su ga da značku proguta.

Poslije pretraga i oduzimanja svih vrednih predmeta, odveli su nas u barake koje nisu ima­le patos. U baraci smo ležali pored zida s obje strane. Ležali smo na slami, nije bilo ćebadi niti jastuka. Slama je bila puna izmeta. Neki su ima­li proliv. Za jelo smo dobijali čorbu od ku­ku­ru­znog brašna, bez soli i masnoće. Hljeb nam nisu davali, trpili smo glad i puno smo izgubili na težini.

Pošto nas je mučila glad, kupio sam otpa­tke hrane koje su seljaci, vraćajući se sa pijace, bacali u blizini logorske žice. Kada su seljaci primjetili da mi to koristimo, nisu više te otpatke bacali.

Kada je padala kiša, izgonili su nas iz ba­raka da kisnemo napolju, onako u odjeći.

Ostao mi je u sjećanju jedan mali ustaša, koji je imao možda 10 godina. Nosio je uni­formu i pištolj oko pojasa. Pozvao je našeg sve­štenika i čupao mu sijedu bradu. Kada se sve­štenik opirao, onda mu je mali iz pištolja pucao u glavu i ubio ga.

Iz moga uva stalno je curio gnoj i sukrvica. Nisam ni imao vatu da stavim u uvo. Muve su me stalno napadale. Bilo me je strah da mi se uvo ne ucrva. Jedno jutro je došla bolničarka i pitala da li ima neko bolestan. Ja sam se javio jedini iz barake. Bolničarka je rekla da će doći kasnije po mene. (U logor je došao Međuna­rodni Crveni krst.)

Ona je došla oko 14 sati i odvela me u ba­raku kod ljekara. Pitali su me šta me boli, ja sam odgovorio – uvo. (Nisam im smio reći da me je udarila časna sestra). Kada sam sjeo na sto­licu, tada je jedan u uniformi stao iza mojih leđa i uhvatio me za kosu. “Kada ja reknem tri, da je glava odsječena!” Ustaša poče brojati: “Je­dan, dva…” Kada je rekao “dva”, ja sam kriknuo, a ustaša koji je stajao pozadi i držao mi glavu zavrnutu, podigao me sa stolice, udario nogom u leđa i ja sam se dočekao na zid. Ustaše su se smijale grohotom. Vrata su bila otvorena, ja sam išao hodnikom bojeći se da će mi u tom mo­mentu pucati u leđa. Došao sam u baraku pla­čući.

Od velikog straha bio sam zanijemio, ni­sam uopšte govorio mjesec dana.

Logor je bio prepun. (Mislim na stanje u logoru poslije pregleda Crvenog krsta.) Bilo nas je više stotina. Jednog jutra rekoše nam da iza­đemo iz baraka i da se postrojimo. Kolona je krenula prema željezničkoj stanici. Kada smo do­šli na željezničku stanicu, jedna kompozicija je već bila ukrcana i voz je krenuo. Nama je bilo žao što mi nismo u toj kompoziciji. Kasnije smo saznali da je voz krenuo prema Jasenovcu i da su svi stradali u tom logoru.

Nas su takođe ukrcali u druge vagone i upu­tili u drugom pravcu. Nismo znali kuda idemo. Voz je stigao otprilike oko 16 časova. Ustaše otvoriše vrata i povikaše da izlazimo. Poveli su nas naprijed gdje je stajao putnički voz u koji smo ušli. Kad smo ušli u voz, to mjesto je bilo Zemunski Usjek. Kada smo ušli u voz, ustaše su nam dali velike kante u kojima je bio čaj. Bojali smo se da pijemo taj čaj, pa smo jedni drugima davali znak očima.

Putnički voz je stigao na odredište u Ze­mun. Kada je stigao na željezničku stanicu, tada su ustaše izašle iz voza. Pred stanicom su bili postrojeni Nedićevi vojnici. Ustaše su predale spi­sak nas u vozu Nedićevim ljudima koji su nas pitali šta nam je to u tim kantama. Mi smo odgovorili da je čaj. Oni su nam rekli da taj čaj prospemo kroz prozor. Rekli su: “U Srbiji vas čeka beli hleb i mleko.” Hoće li tako biti?

Voz je krenuo prema Beogradu. Brzo smo stigli. Tu su nas smestili u prihvatne barake za protjerane Srbe iz Nezavisne Države Hrvatske. Došli su ljekari i bolničari, bolesne su pregledali i dali uputstvo da, pošto smo iscrpljeni, treba da malo jedemo hljeba i mlijeka. Kompozicija – voz je potom krenuo za Smederevsku Palanku. U vozu su nam svaka dva sata davali hranu.

Kada smo stigli u Smederevsku Palanku, smje­stili su nas u školsku zgradu. Tu smo imali dobar smještaj – slamarice, ćebad, jastuke. Imali smo ljekarsku njegu.

U Palanci smo zadržani jedan mjesec. Ka­da smo se dobro oporavili, uputili su nas u sela Vodiće, Mramorac i Gusadak gdje smo ostali do završetka rata.

Moji roditelji su ostali živi. Braća Dimitrije i Milan, sestre Mileva i Mara, vratili su se 1946. godine u naše selo. Zatekli smo kuću koja je bila spaljena. Sve prateće zgrade su bile porušene. Nismo zatekli ništa od stoke i namje­štaja. Počeli smo sve ispočetka.

Završio sam nižu gimnaziju u Zavidovi­ćima, Učiteljsku školu u Sarajevu, Višu peda­gošku školu u Sarajevu, Prirodno-matematički fakultet u Novom Sadu. Završio sam postdi­plom­ski studij i stekao zvanje magistra geo­grafskih nauka. Radio sam kao savjetnik za pre­dmet geografija. Stekao sam zvanje profesora na Pedagoškoj školi u Banjoj Luci.

Sada sam u penziji, i s tugom i sjetom se sjećam teškog djetinjstva.


<Stojan Stojaković                                                             Sadržaj                                                                  Đuro Savatić>




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top