“Jadovno: Kompleks ustaških logora 1941.” Recenzija: Damir Mirković, Professor Emeritus, Brandon University, Canada

Datum objave: petak, 4 februara, 2011
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

jadovno_djuro_zatezalo

Jadovno: Kompleks ustaških logora 1941

Dr. sc Đuro Zatezalo, ( Beograd, Muzej žrtava genocida, 2007 ), Vol. 1, pp. 821, Vol. 2 Zbirka dokumenata), pp. 906.

U ovaj  opsežan rad o kompleksu ustaških logora poznatom po imenu Jadovno, Dr. Zatezalo je uložio više decenija mukotrpnog rada. Čitalac će lako zapasti u depresiju i biti ganut do suza kad bude pri čitanju suočen s volumenom zločinstava nad desetinama hiljada nevinih žrtava u tom prvom od logora smrti u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ( NDH ), 1941. godine. Žrtve su bili pretežno Srbi i Jevreji, a počinioci hrvatski ultra-nacionalisti, Ustaše, sa svojim vođom ( Poglavnikom ), Ante Pavelićem. Njihov je cilj bio stvoriti katoličku državu tako da zemlju očiste od Srba ( koji su tada činili 1/3 stanovnika NDH ), i Jevreja. U tom pogledu NDH se je dobro uklapala u Hitlerov plan, pa bi se po konzekvencama  ( stotine hiljada žrtava ), kao genocidna državna tvorevina, mogla smatrati dijelom Holocausta.

Dok je notorni logor Jasenovac, koji je postojao nekoliko godina za vrijeme rata, bio dobro poznat kao simbol ogromnih patnji i ubijanja, dotle su strahote Jadovno kompleksa bile manje poznate. Njegova je egzistencija bila relativno kratka, od 11. aprila do 21. augusta zbog talijanske re-okupacije te teritorije. Tragovi tog kompleksa logora sada gotovo i ne postoje zbog udaljenosti i vremenske distance. Tome pogoduje i specifičan karakter planinskog terena ( kraške vrtače ), koje su olakšavale eliminaciju mrtvih tjela žrtava i zamele većinu tragova brojnih genocidnih pogroma.

Zatezalovo najveće postignuće kao historičara je upravo u izbavljivanju od zaborava važnih povjesnih dokumenata, koji se odnose na drugi po obimu genocid nakon holocausta u Evropi za vrijeme  Drugog svjetskog rata.. “Zaboraviti žrtve, znači ubiti ih po drugi puta” su riječi Elie Wiesela. Zatezalo upravo najizrazitije naglašava da želi da se to što se je dogodilo nevinim žrtvama ne zaboravi i da se nešto nauči od naše kolektivne nesreće.

Jadovno je selo na obroncima planine Velebit, po kome je i logor smrti u njegovoj blizini bio poznat. Uprava logora je bila u obližnjem gradu Gospiću ( u kaznioni Okružnog Suda ). Taj logor je uključivao sabirni centar zvan “Ovčara” i zaseban ogranak na otoku Pagu pored lokacija Slana i Metajna. Važno je naglasiti da je glavna funkcija tih logora bila istrebljenje ili likvidacija pohvatanih i dopremljenih žrtava. Žrtve su tu dopremane iz svih djelova nove države, a logori su bili samo prolazna stanica prema mjestima gdje su ubijane i bacane u kraške vrtače. Premda je vatreno oružje rabljeno za ubijanje, glavni način ubijanja je bio nož i malj. Izbodeni noževima ili udareni drvenim maljem, žrtve su polu žive bacane serijskom brzinom u bezdane kraške jame, kojih na Velebitu ima mnogo.

Analizirajući dokumentaciju u nekih 17 historijskih arhiva u bivšoj Jugoslaviji ( npr. u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Rijeci, Mostaru, Dubrovniku, Karlovcu ), autor je došao do zaključka da su ustaše u tom logoru pobili 40.123 osobe u 132 dana njegovog postojanja.. Među tim žrtvama je bilo 38.010 Srba, 1.989 Jevreja i 88 Hrvata. Sastavni dio ove studije je također popis imena žrtava s identificirajućim podacima za svaku (dob, spol, etnička pripadnost, zanimanje i boravište). Taj popis sadrži 10.502 žrtve. Od tog broja 9.663 su bili Srbi ( 1.014 djeca ), 762 žrtve su bili Jevreji (15 djeca ) i 55 Hrvati. Po zanimanju 71.9% su bili seljaci, a 9.7% su bila djeca ispod 15 godina. Posebno je užasavajuća dokumentacija imena i fotografija 52 pravoslavna sveštenika, koji su svi umoreni u logoru Jadovno. ( Tom 1, str. 411-419 ).

Pored liste žrtava, koje su sortirane prema lokaciji njihovog boravišta, tom 1 sadrži blizu 400 stranica autorove analize i opisa sakupljene građe. Taj je dio podijeljen u 7 poglavlja. Od posebnog su interesa ovdje teme kao sto su: likvidacija logora i uklanjanje tragova zločina; bezuspješna nastojanja da se tereni logora i značajnija mjesta likvidacije žrtava adekvatno obilježe. Posebnu pažnju privlači lista s opisima 21 jame vrtače ( bezdanke), u koje je bačeno na hiljade žrtava da tu završe živote u najstrašnijim mukama. Neke od tih jama su duboke i više od 50 m. i bile su istraživane od speleologa, čiji se izvještaji također navode u tekstu autorove analize materijala. Pored toga, u prvoj knjizi se nalaze i brojne fotografije važnih dokumenata i slike logorskog terena. Mnoge od tih fotografija predstavljaju vrijedne dokaze i odnose se direktno na logore Jadovno. Međutim, neke fotografije su tu suviše općenite i odnose se na ustaške zločine uopće, te su kao takve već objavljene i u drugim publikacijama. Stoga bi bilo bolje da su te fotografije izostavljene, jer se ne odnose direktno na logore kompleksa Jadovno.

Tom 2 sadrži brojne dokumente kao što su uredbe sa zakonskom snagom ustaške vlade, ozakonjavajući očitu diskriminaciju i progone Srba i Jevreja. Od posebnog su značaja u toj grupi dokumenti kao što su: Zakonska uredba o obrani naroda i države; Zakonska uredba o rasnoj pripadnosti;  Zakonska uredba o obrani arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Tu su i brojna svjedočanstva preživjelih i svjedoka. Većinom su ti opisi jednostavno nezamislivi i predstavljaju zorne opise pakla i užasa koje su žrtve iskusile prije nego su bile zaklane i dotučene maljevima, te strovaljene u ponore kraških jama. Od značaja je i to da je većina te dokumentacije prikupljena još za vrijeme rata ili neposredno po njegovom završetku od strane Komisije za  utvrđivanje ratnih zločina. I opet sva ta dokumentacija ( nekih 253 dokumenta ), je raspoređena prema regionima zemlje ( npr. Lika, Gorski Kotar, Banija i Kordun, Bosna i Hercegovina). Pri tome se je autor strogo pridržavao fokusa na logore kompleksa Jadovno. Posljednjih 10 dokumenata su pribavljeni iz talijanskog Državnog Arhiva u Rimu. Oni potječu od vojnih sanitetskih službi čiji je zadatak bio dezinficiranje terena i voda nakon što su logori na Velebitu i Pagu bili likvidirani. Posljednji u tom slijedu je u formi tabele. To je dokumenat generala Furio Monticellya i sadrži nekih 259 slučajeva višebrojnih zločina i umorstava koje su ustaše počinili u brojnim lokacijama ( Knj. 2, str.777 – 821 ).

Svjedoci i rijetki koji su preživjeli te pogrome su često navodili imena drugih žrtava, koje su lično znali, a isto tako i imena njihovih okrutnih dželata. Pljačka i otimačina materijalnih dobara je također bila stalna popratna pojava ovih genocidnih pogroma i često se spominje u svjedočanstvima preživjelih i svjedoka. Stravični su tu iskazi preživjelih, koji su u stvari uspjeli pobjeći pri ubijanju, neki od njih doslovce izvukavši se iz jama nakon krvavih masakriranja. Ustaše su bili poznati po nezamislivim i neshvatljivim sadističkim okrutnostima bez presedana u modernoj povjesti. Prilično čudno izgleda dojam koji čitalac tih iskaza strave i užasa dobiva, a taj je da su ustaše u njihovom sadizmu i okrutnosti prevazišli Naciste pri Holocaustu i Mlado Turke u genocidu nad Jermenima. Takav zaključak nas podsjeća na probleme, koje raspravlja Eric Fromm u svom monumentalnom radu: Anatomija ljudske destruktivnosti ( 1973 ). To su prije svega pitanja o prirodi ljudskih bića i njihova sklonost da s užitkom muče i ubijaju pripadnike svoje vlastite biološke vrste. Frommov zaključak jeste da je ta “biološki ne-adaptivna maligna agresija” ukorijenjena u samim uslovima ljudske egzistencije (str. 212 ), t.j. u društvenim faktorima i ljudskim odnosima, a ne u unutrašnjoj instinktivnoj prirodi ljudskih bića. Ako je Fromm u pravu, tada i primjedba Vladimira Dedijera, da je genocidna praksa prisutna u balkanskoj tradiciji, ima posebnu težinu.

Autor ne teoretizira o genocidu niti ne analizira na apstraktan način njegove uzroke i izvore. Njegov je opis pojma genocida potpuno ispravan i u skladu je s pravnom definicijom Konvencije o Genocidu ( pp. 46-47 ). Također je i intencija (namjera), da se uništi ljudska grupa ispravno prikazana i jasno proizlazi iz prezentirane dokumentacije o organiziranim i planiranim aspektima progona i pokolja žrtava. Zatezalo također ističe da on nikoga niti brani niti optužuje, već samo prezentira i opisuje historijske činjenice. Pa ipak je nesumnjivo da autor izlaže i piše o opsežnim genocidnim pogromima velikog broja nevinih ljudi, žena i djece. Biti suočen s krajnjim užasom i neljudskošću i ostati neutralan nije moguće. Stoga pri samom opisu i prikazu materije, historičar je angažiran u osudi i ne može izbjeći svoju ulogu “Je accuse”.

Interesantan je i opis neuspjelih napora da se za vrijeme bivše Jugoslavije mjesto logora i tereni gdje su vršena ubijanja i likvidavije (kraške jame), adekvatno obilježe. Posmrtni ostaci brojnih žrtava nisu nikad ekshumirani ni dostojno pokopani. Njihova tijela su bila zatrpana kamenjem i drvljem, granjem i vapnom, a neki od otvora jama su i zabetonirani. U knjizi se navodi da su vlasti u Jugoslaviji osujećivale istraživanje i publikacije o ustaškin genocidnim pokoljima. Ta bi se tvrdnja trebala uokviriti u kontekst vremena kad je parola “Bratstvo i jedinstvo” imala svoj rezon i logiku. Nakon strahota bratoubilačkog rata u doba Drugog svjetskog rata, politika jedinstva je bila uvjet nove Jugoslavenske federacije i mnogi od nas su bili spremni zaboraviti. Osim toga postojale su i publikacije kao sto su Viktora Novaka (1948), Nikole Nikolića (1948), Fikrete Jelić-Butić (1977),  Antuna Miletića (1986), Vladimira Dedijera (1987).  Poznato je također da su ustaše ubijali i Hrvate i to je korektno istaknuto u knjizi na više mjesta. Međutim, ti hrvatski fašisti nisu počinili auto-genocid. Nijedan Hrvat nije ubijen zato jer je bio Hrvat, nego zato jer je smatran nepodobnim ili kao komunistički simpatizer. Drugim riječima, ustaška anihilatorna agresija je bila upravljena primarno na hrvatske Srbe, Jevreje i Rome, kao etničke, kulturne, vjerske i rasne grupe, i zato je bila genocidna par excellence.

Kao svaki ozbiljan naučni rad, u okviru Uvoda, autor je priložio opis istraživačkih metoda i izvora koje je koristio ( uglavnom arhivski materijal, štampa i intervju ). Opisao je i teškoće na koje je naišao i prikazao granice svog istraživanja. Posebno je vrijedno spomenuti i pohvaliti autorov antropološki pristup terenskog rada ( field work ), koji je koristio pri razgovorima sa svjedocima i preživjelima i to u konkretnim i relevantnim lokacijama. Priložena bibliografija sadrži 137 jedinica, a oba toma imaju registar imena i geografskih pojmova. Od značaja je da knjiga ima i sažetak na engleskom od 32 str. iz autorovog Uvoda ( Tom 1, str. 735 – 767 ). Interesantno je također da je Zatezalo završio većinu svog istraživanja i rada jos 1991. g, ali svoj rad nije mogao objaviti zbog ratova u Jugoslaviji. Napori da se rad objavi nakon rata u Hrvatskoj nisu urodili plodom. Rezultat je toga da je taj značajni dvotomni rad publiciran u Srbiji na ćirilici, ali u hrvatskom dijalektu (ijekavici). Dr. Zatezalo živi u Hrvatskoj, gdje je bio pune tri dekade Direktor Historijskog arhiva u Karlovcu. Obzirom na tekuće kontraverze i uzajamna optuživanja za genocid od strane Srbije i Hrvatske, ovaj je rad suvremen i relevantan. On također komplementira nedavno objavljene knjige Slavka Goldsteina ( 2007 ), Miđe Deverića i Ivana Fumića ( 2008 ), koji također obrađuju  ustaške genocidne pokolje i logore smrti. (1)

Ovaj impresivni rad ( zajedno s nedavno objavljenom knjigom Svjedočanstva genocida , 2006 ), je također i definitivno odbacivanje raznih revizionističkih nazora i teoretiziranja koji pokušavaju da prikažu ustaške pokolje civila kao reakciju na pobune i ustanak, ili kao entuzijazam prvih naleta “ustaške revolucije” 1941.g., ili opet kao diskontinuirani proces etničkog čišćenja jer, navodno, cilj nije bio kompletno uništenje Srba u NDH. Ovom knjigom Zatezalo je sebe potvrdio kao vrhunski autoritet o ustaškom genocidu u Hrvatskoj.

 

Goldstein Slavko: 1941: Godina koja se vraća.  Zagreb, Novi Liber, 2007;  Deverić Mišo i Fumić Ivan:Hrvatska u logorima 1941.– 1945.  Zagreb, 2008.

 

Damir Mirković, Professor Emeritus

Brandon University, Canada

(Objavljeno u: South Slav Journal, Br. 1-2, 2010.)

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top