Svetozar Rubin

Datum objave: petak, 4 februara, 2011
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Rođen 20. jula 1940. godine u selu Gornja Omarska, Prijedor

Svjedoči:

Moj otac Pantelija i majka Jovanka bavili su se zemljoradnjom. Imali su trgovinu mje­šo­vi­tom robom. Živjeli smo u prilično velikoj kući. U jednom dijelu kuće smo stanovali, a u drugom dijelu je bila trgovina. Imali smo i druge objekte kao i sva seljačka domaćinstva. Imali smo i dosta krupne i sitne stoke. Imali smo i dva para konja koje su roditelji koristili i za dovoz robe iz Prijedora koju su prodavali u trgovini. Pamtim da je jednom konju bilo ime Arap. Pamtim to po tome što su ga se bojali i odrasli.

U našem domaćinstvu živeli su: otac Pantelija (1906), majka Jovanka (1906), sestra Mi­la (1928), sestra Dragica (1930), sestra Du­šanka (1935), brat Radovan (1938) i ja.

Jednoga dana u naše mjesto su došli hrvatski vojnici i između ostalih, tražili moga oca i moga ujaka Nikolu Popovića koji je bio za­poslen kao šumar. Nisu ih uspjeli pronaći, jer su se bili na vreme sakrili.

U proljeće 1942. godine, po mome kasni­jem saznanju, došli su hrvatski oružnici Jure Tomić i neki Alijagić (čije ime nisam doznao) i ponovo su tražili moje roditelje i ujaka, jer su bili poznati kao imućni domaćini. Otac i majka su se bili negde sklonili, a ovi oružnici su po­ku­pili nas djecu i priveli bunaru za vodu, pre­teći nam da će nas baciti u bunar ako im ne ka­žemo gde su nam roditelji. Mene je sestra držala u naručju. Jedan od ove dvojice je iz pi­štolja pucao u našega psa Luksa, verovatno že­leći da nas time uplaši. Pas je cvilio tu pored nas i mi smo se jako bojali. To je sve gledala naša majka iz skrivenog skloništa. Došli su i dru­gi naoružani hrvatski vojnici. Iz našeg i okolnih sela skupili su Srbe; kasnije je izraču­nato da ih je bilo oko 600. Tražili su i moga oca i majku i pretili nama deci da će nas ubiti kao i našeg psa. Otac je to čuo, pa je izašao iz skloništa i predao se. Očevici su pričali kasnije da su ga tukli i naterali da mora gledati u sunce, a čim bi zatvorio oči, sledile su batine. To je gledao njegov sinovac Petar, pa je uzeo sjekiru da brani oca, ali su ga žene u tome spre­čile, jer bi ga hrvatski vojnici odmah ubili. Petra su odveli u logor Jasenovac i tamo ubili.

Poslije mučenja, moga su oca odveli u banjolučki zatvor “Kastel”. Moja majka je to saznala, kako je kasnije pričala, pa je otišla u Banjaluku i preko veze nekog Luke Marjano­vića, uspjela je da uz mito od 6.000 kuna stražar pusti oca. Tada iz našeg sela hrvatski vojnici su oterali samo muškarce, a mi smo bo­jeći se, pobjegli sa ostalim narodom u planinu Kozaru. Otac je tu i poginuo 1942. godine.

U Kozari su bile borbe. Naši ljudi su štitili i branili nas djecu i sve izbjeglice u planini. Ali to nije pomoglo, hrvatski vojnici su nas otkrili, pohvatali i pješke oterali u hrvatski logor u Staroj Gradišci. Kasnije su nas pod stražom oterali u sela Mlaku i Jablanac. U Mlaki su od majki na silu oduzeli svu djecu. Sjećam se kada su nas djecu odvozili u zaprežnim kolima da su svi plakali, a da su naše majke pokušale da trče za djecom, ali su ih stražari sa puškama silom vraćali. Po kazivanju naše majke i sestre, tada svu djecu nisu odvezli, jer nisu imali dovoljno zaprežnih kola, pa su preostalu djecu, majke i druge civile otpremili u logor Jasenovac. Mene i brata Radovana naša sestra i majka nosile su na leđima, jer smo bili slabi i mali. Sjećam se je­dne naše rodice Bjelice Dukić koja, zbog izne­moglosti, nije mogla da nosi svoga malog sina, pa ga je preuzela moja majka. Ja sam plakao za tim malim, pa ga je verovatno zbog toga uzela. Meni je majka u logoru Jasenovac zakretala gla­vu i umotavala u haljinu da ne gledam kako stražari muče i tuku ljude. Sjećam se još jednog detalja iz logora. Majka je na otvorenom pekla neko zeleno grožđe na vatrici koje nam je da­vala da jedemo. To je spazio jedan stražar, pri­šao nam i nogama zgazio vatricu.

Kasnije su, nekom našom srećom, došle dvi­je žene kojima je trebala radna snaga na nji­ho­vom imanju, pa su uzeli nas, našu strinu Milku i njenoga sina Savana (rođen 1930) i odveli u neko selo, čini mi se da se, zvalo Čo­vac. Tu su odrasli radili na njivama, a mi djeca smo čuvali stoku. Moj brat Radovan i sestra Du­šanka čuvali smo guske i drugu perad. Ove su se žene zvale Jula i Soka, ali im prezimena nisam zapamtio. Spavali smo na nekom štaglju. Rano ujutru majka i drugi odrasli odu na poljske radove. Brat i ja smo ostajali. Mene onda spo­padne neki strah i počnem da plačem. To čuje teta Jula, dođe sa kandžijom u ruci, opali nas po telu, a onda brat i ja počnemo da stenjemo, pa prestanemo, jer nam je teta Jula zapretila da više ne smijemo ni da pisnemo.

Pretpostavljam da je to bio oktobar kada je našu majku ujela zmija koja je bila pod snopom kuruzovine. To mi je ostalo u sjećanju.

Godine 1945. moja baka po majci, Jela Popović, koja je nekako preživela, saznala je za nas, pa je došla i odvela nas svojoj kući. Kada smo došli u Omarsku, našli smo sve spaljeno – sama zgarišta.

Jedan detalj sam zapamtio: kod kuće smo pronašli ugljenisano zrnevlje kukuruza, pa smo brat i ja to jeli, jer smo bili gladni, a druge hrane gotovo da i nije bilo.

Kasnije smo ustanovili da su naših šest stri­čeva sa porodicama oterani u hrvatske logore i otuda se nikada nisu vratili. Najvjerovatnije da su i oni tamo pobijeni. Od naše porodice među živima su još moj brat Radovan i sestra Du­šanka. Pretpostavljam da uzrok njihove rane smrti treba tražiti u patnjama koje smo preži­vjeli, uglavnom krivicom Nezavisne Države Hrvat­ske.

Po završetku rata dobili smo nešto građe­vinskog materijala, pa su nam dobri ljudi sagra­dili nešto kućice. Od straha i svega što sam pre­živeo u hrvatskom logoru Jasenovac, oboleo sam na srce. Strah od krvi i noža me prati iz detinjstva.

Završio sam Školu učenika u privredi, a u penziji sam od 2000. godine.


<Jovo Šarović                                                Sadržaj                                                     Gojko Lovrić>




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top