
Nikola Kobac: 4. avgust 1995.
Tada nisam ni slutio da je toga dana počelo umiranje cijelog jednog naroda. To umiranje traje već 19 godina. Topusko, stan na “golom otoku”. Svanjiva, jutro je – tek nekoliko minuta poslije pet sati. Iza neprospavane noći, utonuh u dubok san ne znajući da je to posljednji san u prelijepom stanu, u malom gradiću gdje smo svi sve poznavali. Razbudi me zvonjava telefona i neočekivani poziv vraća u stvarnost. S druge strane je Neven kod koga sinoć ostasmo na večeri do kasno. Ili toliko dugo da stigoh pogledati emisiju Hrvatske televizije “Slikom na sliku”. I da između redova pročitam da se priprema posljednji obračun sa posljednjim živim, ne zaklanim Srbima












