Tada nisam ni slutio da je toga dana počelo umiranje cijelog jednog naroda. To umiranje traje već 19 godina.

Topusko, stan na “golom otoku”. Svanjiva, jutro je – tek nekoliko minuta poslije pet sati. Iza neprospavane noći, utonuh u dubok san ne znajući da je to posljednji san u prelijepom stanu, u malom gradiću gdje smo svi sve poznavali.

Razbudi me zvonjava telefona i neočekivani poziv vraća u stvarnost.

S druge strane je Neven kod koga sinoć ostasmo na večeri do kasno. Ili toliko dugo da stigoh pogledati emisiju Hrvatske televizije “Slikom na sliku”. I da između redova pročitam da se priprema posljednji obračun sa posljednjim živim, ne zaklanim Srbima rođenim u Hrvatskoj, odraslim u Hrvatskoj…

Drhtavim glasom ispunjenim strahom reći će mi: “Čuješ li ti ovu grmljavinu?”

Još uvijek polusnen izlazim na balkon koji gleda na jezero i slušam grmljavinu topova. Razaznajem da se “tuče” Glina i Vojnić.

Pokušavam ga smiriti pa mu kažem: “Nevene, obuci uniformu i ja ću doći po tebe. Prije toga moram da probudim svoje goste iz Banja Luke i kažem im da napuste Topusko.

Počelo nevaljalo vrijeme.

Neka se djeca i Jadranka spreme za Banja Luku i neka brzo odlaze.” Okrenem telefon hotela “Toplice” i zamolim recepcionarku da probudi goste te da im kaže da brzo dolaze kod mene. Djevojka se uspaničila i jedva joj objasnih šta treba da uradi. Za to vrijeme pakujem najosnovnije stvari u dva vojnička ranca vodeći računa o svakoj sitnici koja pod otvorenim nebom može koristiti.

Sa završetkom spremanja na vratima stana se pojavljuje Niko. Vidjevši mene i moju spakovanu opremu, reći će: “Ostajem sa tobom, ne idem u Srbac”. Odgovaram mu: “Niko, imaš svoju državu i svoj rat. Idi tamo. Povezi Nevenovu familiju i tako ćeš učiniti najbolje djelo. Sada idemo po njih, kod njega kući”.

Već je blizu šest sati.

Na brzinu spremljene “cure” ulaze u Nikin auto i odlaze u nepoznato.

Ispraćamo ih.

Pored Nevena i mene tu su baba i djed Mirko. Vidim im suze u očima ali i razumjevanje za potrebu da odu. I sam krećem za njima i odlazim na svoje radno mjesto. U upravnu zgradu “Petrovca” čiji sam i ratni direktor.

Topovske kanonade su sve bliže i bliže.

Na redu je Vrginmost. Već javljaju da su ubili ženu koja je stajala na autobusnoj stanici misleći da čeka autobus za negdje a jadnica nije znala da je čekala svoju smrt. Otvaram prozore velike kancelarije da bi sačuvao stakla od detonacija, očekujući svaki čas da ubitačni “darovi” padnu i na moju firmu.

Tek što sam prišao prvome, zagrmi i jak prasak me baci na pod.

Polagano ustajem provirujući iza parapeta prozora misleći da po neprijatelju dejstvuje baterija srpskih topova 132 mm koja je po meni trebala biti u rejonu sela Blatuša.

Kad ono pogođena kuća Mraovića nekih 100 m od moje kancelarije. Tek što se dim i prašina raziđoše počeše padati nove granate tražeći ulaz u zgradu.

Spuštam se na brzinu u prizemlje i tu nađoh sklonište pod stepeništem. Zamnom uđe i Nikola Polimac…

Hrabreći sebe i njega kažem mu: “Eto, pored onakve fotelje i kancelarije ko bi rekao da ću ikada ovdje sjediti? Na ovom limenom amperu, sa metlama.”

Strah me obuze. I ko god da kaže da se ne boji – laže.

Žedan sam i samo bi vodu pio. U neograničenim količinama. Nikola ustaje i na metar od “skloništa” pod pipu tura plastičnu bocu da me “počasti”.

Tek što je odvrnuo vodu, jaka detonacija ga vrati prema stepeništu. Granata je pala na ploču septičke jame s druge strane zida, prema Čemernici…

Negdje prije sedam sati, smognem snage i hrabrosti da istrčim iz zgrade i da krenem po Nevena u Topusko. Dolazim u dvorište iz kog sam se sklonio od granata.

Neven u uniformi izgubljen luta po dvorištu. Gore, dolje…

Vidim nešto nije u redu i pitam ga: “Što ti je sada”?

Odgovara: “Umro mi je otac”.

Zaboga Nevene kada?

“Ma čim su djeca i Jadranka otišle, ispeo se na sprat, naslonio se na kauč i umro…”

Tada nisam znao da je toga dana počelo umiranje cijelog jednog naroda. Plemenita naroda…

I eto to umiranje traje već 19 godina.

Čika Mirko je u 19 sekundi prekratio sve svoje boli i muke svoje.

A mi?

Mi još umiremo i nestajemo.