Tada nisam ni slutio da je toga dana počelo umiranje cijelog jednog naroda. To umiranje traje već 19 godina.
Topusko, stan na „golom otoku“. Svanjiva, jutro je – tek nekoliko minuta poslije pet sati. Iza neprospavane noći, utonuh u dubok san ne znajući da je to posljednji san u prelijepom stanu, u malom gradiću gdje smo svi sve poznavali.
Razbudi me zvonjava telefona i neočekivani poziv vraća u stvarnost.
S druge strane je Neven kod koga sinoć ostasmo na večeri do kasno. Ili toliko dugo da stigoh pogledati emisiju Hrvatske televizije „Slikom na sliku“. I da između redova pročitam da se priprema posljednji obračun sa posljednjim živim, ne zaklanim Srbima rođenim u Hrvatskoj, odraslim u Hrvatskoj…
Drhtavim glasom ispunjenim strahom reći će mi: „Čuješ li ti ovu grmljavinu?“
Još uvijek polusnen izlazim na balkon koji gleda na jezero i slušam grmljavinu topova. Razaznajem da se „tuče“ Glina i Vojnić.
Pokušavam ga smiriti pa mu kažem: „Nevene, obuci uniformu i ja ću doći po tebe. Prije toga moram da probudim svoje goste iz Banja Luke i kažem im da napuste Topusko.
Počelo nevaljalo vrijeme.
Neka se djeca i Jadranka spreme za Banja Luku i neka brzo odlaze.“ Okrenem telefon hotela „Toplice“ i zamolim recepcionarku da probudi goste te da im kaže da brzo dolaze kod mene. Djevojka se uspaničila i jedva joj objasnih šta treba da uradi. Za to vrijeme pakujem najosnovnije stvari u dva vojnička ranca vodeći računa o svakoj sitnici koja pod otvorenim nebom može koristiti.
Sa završetkom spremanja na vratima stana se pojavljuje Niko. Vidjevši mene i moju spakovanu opremu, reći će: „Ostajem sa tobom, ne idem u Srbac“. Odgovaram mu: „Niko, imaš svoju državu i svoj rat. Idi tamo. Povezi Nevenovu familiju i tako ćeš učiniti najbolje djelo. Sada idemo po njih, kod njega kući“.
Već je blizu šest sati.
Na brzinu spremljene „cure“ ulaze u Nikin auto i odlaze u nepoznato.
Ispraćamo ih.
Pored Nevena i mene tu su baba i djed Mirko. Vidim im suze u očima ali i razumjevanje za potrebu da odu. I sam krećem za njima i odlazim na svoje radno mjesto. U upravnu zgradu „Petrovca“ čiji sam i ratni direktor.
Topovske kanonade su sve bliže i bliže.
Na redu je Vrginmost. Već javljaju da su ubili ženu koja je stajala na autobusnoj stanici misleći da čeka autobus za negdje a jadnica nije znala da je čekala svoju smrt. Otvaram prozore velike kancelarije da bi sačuvao stakla od detonacija, očekujući svaki čas da ubitačni „darovi“ padnu i na moju firmu.
Tek što sam prišao prvome, zagrmi i jak prasak me baci na pod.
Polagano ustajem provirujući iza parapeta prozora misleći da po neprijatelju dejstvuje baterija srpskih topova 132 mm koja je po meni trebala biti u rejonu sela Blatuša.
Kad ono pogođena kuća Mraovića nekih 100 m od moje kancelarije. Tek što se dim i prašina raziđoše počeše padati nove granate tražeći ulaz u zgradu.
Spuštam se na brzinu u prizemlje i tu nađoh sklonište pod stepeništem. Zamnom uđe i Nikola Polimac…
Hrabreći sebe i njega kažem mu: „Eto, pored onakve fotelje i kancelarije ko bi rekao da ću ikada ovdje sjediti? Na ovom limenom amperu, sa metlama.“
Strah me obuze. I ko god da kaže da se ne boji – laže.
Žedan sam i samo bi vodu pio. U neograničenim količinama. Nikola ustaje i na metar od „skloništa“ pod pipu tura plastičnu bocu da me „počasti“.
Tek što je odvrnuo vodu, jaka detonacija ga vrati prema stepeništu. Granata je pala na ploču septičke jame s druge strane zida, prema Čemernici…
Negdje prije sedam sati, smognem snage i hrabrosti da istrčim iz zgrade i da krenem po Nevena u Topusko. Dolazim u dvorište iz kog sam se sklonio od granata.
Neven u uniformi izgubljen luta po dvorištu. Gore, dolje…
Vidim nešto nije u redu i pitam ga: „Što ti je sada“?
Odgovara: „Umro mi je otac“.
Zaboga Nevene kada?
„Ma čim su djeca i Jadranka otišle, ispeo se na sprat, naslonio se na kauč i umro…“
Tada nisam znao da je toga dana počelo umiranje cijelog jednog naroda. Plemenita naroda…
I eto to umiranje traje već 19 godina.
Čika Mirko je u 19 sekundi prekratio sve svoje boli i muke svoje.
A mi?
Mi još umiremo i nestajemo.
