NA TRNOVOJ STAZI JADOVNIČKOJ: Ako te zaboravim Jadovno moje, neka mene jad ne zaboravi!

Ovaj tekst pokušavam ujasniti 5. jula 2018. godine, na slavu Sv.Anastasije Srpske, majke Sv.Save. Prije skoro stotinu godina, 5. jula 1918. godine (po Julijanskom kalendaru), u Alapajevsku na Uralu pretučena je, strijeljana i u jamu bačena Velika kneginja Jelisaveta Fjodorovna Romanova, sestra posljednje ruske carice Aleksandre.

Zajedno sa monahinjom Varvarom i Velikim knezom Jovanom Konstantinovičem Romanovim (mužem srpske princeze Jelene Karađorđević), bačena je u jamu duboku 20 metara, rukama crvenih boljševika. Ruska Carska porodica poslije mučeništa je spaljena u rudarskom oknu Ganine jame.

Na ličkom raspeću narod srpski nesta,
Planina je svjedok, krv u ljetnoj rosi,
Sa imenom Hrista izdahnuše bosi,
I lobanja gola u ponoru osta.

Čuj vapaje dolje, u bezdanu, naše, 
To suve kosti miču se i mole,
One svjetla ištu, rane još ih bole,
Zaboravi roda tuže ih i plaše.

Jame kao samrtna grotla pravoslavnih prvi su u 20. vijeku iskoristili boljševici nakon Oktobarske okupacije Ruske carevine. Najbliži srodnici Carske porodice i ruska carska aristokratija ubijani su i bacani u jame i rudarska okna. Tek nakon sovjetske prakse ovo strašno iskustvo oprobaće pravoslavni srpski narod i njegova crkva, a od zloumlja hrvato- ustaša i zloduha rimo-katoličkog klera.

Čim padne kiša Beograd se zbuni kao na ispitu nepripremljen student. Dovoljno je da nebo prolije kiše koliko iz usta, pa da se ovaj haotični velegrad spotakne, zadocni, unervozi… Ne pada kiša da okvasi brijeg, no da svaki grad pokaže koliko je uređen i jak, primjetio bi neki cinik. Žurim Hramu Svetog Save. Čekam prvi taksi koji nikako da se pojavi. I njih kiša čudesno omete. Toliko taksista, a baš da ih čekam kada mi je žurba. Konačno! Taksista prijatan čovjek sa akcentom trećegeneracijskog Beograđanina. Razgovaramo o vremenu. Osjeća moju užurbanost.
– Oprostite, a gde putujete ako smem znati?!
– Za Hrvatsku.- odgovaram bezlično ravnim tonom.
– Da li je to hodočašće? – pita me praveći asocijaciju sa polaskom ispred Hrama.
– Jeste. Idemo na hodočašće stazom jadovničkog mučeništva. Da li ste čuli za Jadovno?! – pitam ga sa živim interesom.
– Ne, prvi put čujem… Šta je to Jadovno?!
– Da li ste Srbin? – dopunjavam pitanje razmišljajući da sam možda u društvu nekog „građanina sveta“.
– Da, da, Srbin sam…
– Jadovno je otac i žalac Jasenovca. Ono ga je rodilo, a Jasenovac je usavršio pakleni naum Jadovna. – odgovaram mu slikovito.

Taksista me zbunjeno sluša, s naporom tumačeći ove „mistične simbole“.
Pojašnjavam mu istoriju koju nije mogao učiti u školi. Govorim o strašnim brojkama koje jame sabraše. O biblijskom mučeništvu jednog naroda. Hiljadama neznanih i neožaljenih. Sluša i vozi, a kao da ga je stid što to prvi put čuje.

Stižemo pred Hram. Pozdravljamo se.

– Srećan Vam put! Još večeras ću na internetu potražiti nešto o Jadovnu! Hvala Vam!

Autobus je već stigao, hodočasnici ulaze. Ostavljam zbunjenog čovjeka na kišnim ulicama Beograda. Polazimo iz glavnog grada koji ničim ne pamti prolivenu krv jadovničkih Srba i njome natopljenu zemlju velebitsku.

Sa jutarnjim zracima stižemo u namučenu Liku. Padine velebitskog masiva čine lijepe reljefne nabore prema omanjim poljima. Pada mi na um da je u Maloj Aziji postojala staro-rimska pokrajina Likija, a u kojoj je nastao jedan od najstarijih saveza gradova. U Likiji je pronađen i drevni zakonodavni spis na kamenom stubu, a u gradu Miri episkopsku mitru sveto je nosio Sveti Nikolaj. Manje poznato predanje kaže da su naseljenici iz antičke Like naselili padine Velebita i prenijeli staro ime iz te zemlje.
Prekrasna, pitoma i u zelenom – Lika. Sela bajkovna u jutarnjoj svježini.
Prolazimo rubom polja u kome se jedna jame zove „Macolina“. Dobila je naziv po ustaškom dželatu koji je Srbe ubijao isključivo macolom (teškim čekićem).
Svako srpsko selo u Lici ima svoju strašnu priču.
U jednom selu zaklano je dvanaest srpskih djevojaka dok su okopavale kukuruz, u drugom su sa crkvenog zvonika bacili pravoslavnog sveštenika uz strasnu poviku – „Nesta krsta od tri prsta!“; u trećem je majka sa troje djece bačena u jamu. Djecu je progutala mračna duplja, a majka je preživjela, izašla iz jame i nad ponorom prolila suze kao Presveta Bogorodica na Golgoti.
U četvrtvom selu, nad jamom je počeo strašni pljusak baš u času kada su ustaše gurale narod u ponor. U toj smutnji spasli su se dva momka i jedna djevojka. Ona je potom izbjegla u Australiju, tamo je i sahranjena. Zvala se Jelena Uzelac, a rođena je u ličkom selu Lipovo Polje…
I tako u beskraj, do mrtvog kraja i vaskrsnog početka.

Gospić

Približavamo se Gospiću. U korijenu imena ovog gradića umilno je ime za Gospoda. Ili za Gospu, onu koja je bezgrešno rodila Hrista.
Razmišljam o jamama. Zašto ih je Tvorac u Gospiću gusto sabrao? Ili bilo gdje drugo? Šta je na umu imao tada?!
Sigurno je da je to bilo iz puno smisla i premudrosti.
Jame me podsjećaju na suzne kanale ljudskih očiju; kanaliće kuda ističu kapi koje premazuju očna stakalca ili se kroz njih izlivaju suze radosnice kada duša zapjeva. I zemlja, baš tako, kroz svoje otvore zasuzi podzemnim tokovima i dubokim nemirima.
Ali nekome je smetao smisao, ljepota i sklad. Želio je poniziti ovo savršeno djelo u sirotinji svoje nemoći. Okrenuti tok naopako i suze svijeta nagnati u oči zemlje.

Prolazimo pored Željezničke stanice u Gospiću. Od prvih dana proglašenja NDH ovdje je stočnim vagonima dovožen srpski narod. Od Hercegovine do Sremskih Karlovaca i Dalmatinske Zagore sabirano je srpsko roblje. Sa gospićke stanice krenuće posljednje grupe preživjelih u novoosnovani „Sabirni i radni logor Jasenovac“.

U parku ispred gospićkog zatvora podignute su biste Franju Tuđmanu i nadbiskupu Stepincu.
Grad je izuzetno čist, u cvjetnim alejama i sa uređenim okućnicama. Na glavnom gradskom trgu skladna skulptura djevojke sa vedrom vode.

Između Gospića i Jadovna ima jedno hrvatsko selo. Ono je jako značajno za mučeničku stazu jadovničku. I ime mu je više nego prilično. To je rimo-katoličko selo Trnovac.

Sva sela Velebita i podvelebitskih krajeva nekada su bila srpska i pravoslavna čineći bedem Vojne Krajine. Prozelitizmom je razarana duhovna cjelina, a onda je ekonomskim i pravnim povlasticama pad vjerolomstva snažen i podržavan. Bio je to državni projekat Austrije kada je Vojna Krajina obavila svoju ulogu. Prezimena u ovim selima i danas su nepogrešivi svjedoci ishođenja iz srpskog rodoslova.

Iz sela Trnovca najčešće su polazile kolone sužanja u Jadovno primivši u njemu trnovi vijenac svoga mučeništva. Zatvorenike iz gospićkog zatvora ustaše su dovozile kamionima, iskrcavali ih u Trnovcu, povezivali za uzdužni lanac i sprovodili planinskom stazom u Velebit.

U Trnovcu se danas nalazi rimo-katolička crkva Sv. Nikole, i još nešto što tjera na razmišljanje.
Rimo-katolici su preko puta crkve Sv. Nikole izgradili stazu Isusovog Krsnog puta sa svim biblijskim stanicama do Golgote. Taj Krsni put završava se kapelom Gospe od sedam žalosti, a u spomen na Marijine teške životne trenutke.
Nije li ovo spomenik jadovničkim mučenicima i njihovom Krsnom hodu ili je to skrivena parodija na njega?!

Prolazimo i kroz Brušane, pokraj šest metara visokog križa podignutog u spomen na tkz. Velebitski ustanak iz 1932. godine. To je bio prvi teroristički akt ustaške grupe protiv Kraljevine SHS. U obližnjem selu Krč nalazi se grob tada ubijenog 29-ogodišnjeg ustaše, Stjepana Devčića.

Šaranova jama

I ove godine je udruženje „Jadovno 1941.“ organizovalo hodočašće i pomen kod Šaranove jame uspješno i na ponos. Navršilo se 77 godina od osnivanja logora-smrti „Jadovno“ u maju 1941. Ono o čemu bi morale brinuti Vlade Srbije i Republike Srpske čini udruženje potomaka i poštovalaca žrtava hrvato-ustaškog genocida.
Predsjednik udruženja dr Dušan Bastašić potiče iz Grubišnog Polja kod Daruvara. Ne tako daleko je Koprivnica u kojoj je i osnovan prvi logor za Srbe „Danica“. Njegova oba djeda sa rođenom braćom i stric bačeni su u neku od jama na Velebitu zajedno sa 482 Srbina iz tadašnjeg Kotara Grubišno Polje.

Treba i to znati da su prvu spomen-ploču iznad Šaranove jame podigle majke i udovice iz Grubišnog Polja, 21. aprila 1957. godine. One su prve digle glas za dostojanstvo nad ponorima srpskog mučeništva. Grubost žalosti i oštrina savjesti nagnali su žene i majke Grubišnog Polja da obave prvi pomen genocida na Velebitu, a u komunističkoj Jugoslaviji se o tome ćutalo.
Evo i danas sina Grubišnog Polja na Velebitu.

Na hodočašće Jadovnu stigli su potomci žrtava sa šest autobusa, i to jedan iz Slovenije (Ljubljana), dva iz Srbije (Beograd, Novi Sad) i tri iz Republike Srpske (Banja Luka, Prijedor, Gradiška). Iako su službe Hrvatske pokušale omesti plan jadovničkog hodočašća (zadržavanjem autobusa iz RS na granici 2 časa, hapšenjem bivšeg oficira Vojske RS zbog sumnjičenja za zločine u tuđoj državi) ipak je sve proteklo u blagodati zajedništva, dostojanstveno, tiho i svečano.
Srpski sveštenici su uznosili molitve nadahnuto i blagopojno, narod je šapatom ponavljao tropare, planina je šumila… Svečano su intonirane himne Srbije i RS, a potom su položeni vijenci od predsjednika RS, srpskog člana u Predsjedništvu BiH, udruženja „Jadovno 1941.“ i pojedinačnih srpskih udruženja.

Inače Šaranova jama je dobila ime po dječaku sa nadimkom Šaran, a koji je kao pastir čuvao stado u Velebitu. Nadmećući se sa drugovima u hrabrosti upao je u mračni ponor jame. Dijete je bilo hrvatsko.
Priča o nastanku imena ovog strašnog mjesta roji mi misli.
Sa kojim smislom život vezuje čvorove postojanja, a kojim istinama ga opet razvezuje?!

Jadovno

Jadan od ciljeva ovogodišnjeg hodočašća na Velebit bilo je i uzdizanje pravoslavnih osvećenih krstova na mjestima mučeništva. Zalogom udruženja „Jadovno 1941.“ od ove godine je zakršteno ukupno sedam mjesta. Prethodnih godina pet, a ove 2018. godine još jedna jama i jedna zajednička grobnica.

I pored Šaranove jame je jedno Hristovo raspeće. Velika je želja da se tu po dopustu Gospodnjem i trudovima vascijelog Srpstva sagradi Jadovnička kapela kao zajednički pravoslavni oltar srpskim podzemnim gradovima Velebita.

Istom stazom kuda su prošle neizbrojene glave srpskih sužanja ide naš lijepi i grešni narod. Neko pjeva, neko ćuti, pojedini se upoznaju, jedan mladić daje izjavu za srpsku televiziju… Planina puna svježine, mirisa i mira. Priličnije je reći svetačkog kada. Velebit je nova srpska Sveta Gora,
„grob u kome je nadanje naše zakopano“. Osjeća se u njoj radost hiljada duša što im dolazimo. Krv u ponorima teče živim srcima koja joj hitaju.

Treba dobro popoć u planinu da bi se stiglo do mjesta sa koga se uska planinska staza odvaja sa širokog makadama prema udolini Čačić dolac. U njoj su hrvatske ustaše zasnovale logor smrti „Jadovno“.
Sa Jadovna je prvi put poslana tajna obavijest u Zagreb – „Osnovan je sabirni logor neograničenog kapaciteta.“

Ono čemu se iznova čudim je priroda koja je udesila da pored ove planinske udoline postoji ogroman ponor, tik u neposrednoj blizini. Planinski neravan proplanak u vrletima Velebita, a uz njega mračni ponor kao bunar uz seosku kuću. Desetine hiljada Srba i Jevreja skončale su u ovoj „logorskoj jami“. No i mimo nje Velebit je imao mreže ponora na koje su ustaše sprovodile grupe logoraša. Na Velebitu su registrovane 32 jame i ponora kao mjesta smišljenog i organizovanog zločina. Za mnoge jame se i ne zna, ustaše su ih zatvarale i prekrivale zemljom i kamenjem. Otvor jame kod jadovničkog logora zabetoniran je u komunističkoj Jugoslaviji i nad njim je podignut spomenik sa spomen-pločom bezličnog natpisa. Porušen je 90-ih, sa početkom rata u Hrvatskoj.

Prvi krst ovogodišnjeg hodočašća postavljamo nad jamom kraj jadovničkog logora. Komadić dostojanstva i vaskrsenja ukaza se istog časa. Od zaboravne mase postasmo dostojni potomci.

Ustaški logor-smrti „Jadovno“ bio je jedna nevelika ograda u planinskoj dolini. Četiri metra visoka ograda od bodljikave žice ograničavala je zatvorski prostor; međuprostor ograde popunjen je „ježevima“; iza opet red žice vezane sa bukova stabla. Oko logora su bile ustaške stražarnice na razmaku od 50 metara, a zaštitni pojas pružao se i na kilometar u dubinu.

Postojao je jedan ulaz iznad koga je bila slika Anta Pavelića, a pored ulaza baraka u kojoj je bilježeno brojno stanje dnevnog transporta. Dnevno je dovođeno oko 1000 zatvorenika iz Gospića. Svako jutro izvođene su grupe koje se više nisu vraćale. Sjeverni dio logora činili su Srbi, u južnom dijelu bili su Jevreji. Svuda po logoru narod je pravio zaklone od granja da se bar malo zaštiti od sunca i noćne rose.

Logor-smrti „Jadovno“ postojao je 132 dana. Posljednjih 1500 sužanja ustaše su pobile mitraljezima, a ostatak živih iz Gospića prebačen je u tek osnovani „Jasenovac“. Ponovo je poslan raport u Zagreb – „Osnovan je sabirni logor neograničenog kapaciteta.“

Ostalo je zabilježeno je da su se iz Jadovna spasila samo trojica Srba. Prvi , Serđo Poljak iz Karlobaga, a koji se ranjen izvukao iz jame. Kasnije se pridužio partizanima i poginuo je 1942. godine. Druga dvojica su Branko Cetina i jedan njegov prijatelj. Prijavili su se za sječu stabala kada su se gradile ustaške barake. Iskoristili su ovu priliku i pobjegli u vrhove planine. Oni su ostavili jedina živa iskustva o izgledu logora i mučeničkom trajanju u njemu.

Kako je svjedočio Branko Cetina, u logoru se nije dijelila hrana. Srbi su morali izdubiti nekoliko bukovih korita u koja su im ustaše jednom dnevno sipali vodu i razrijeđenu čorbu. Narod je rukama zahvatao kapi.

Zvanična istorija bilježi da je u sistemu logora smrti „Jadovno“ stradalo više od 40 000 Srba i Jevreja. Međutim, u knjizi „Od Kosova do Jadovna“, episkop Atanasije Jeftić navodi da su mu mještani ličkih sela svjedočili da je Jadovno „progutalo“ i više od 80 000 ljudi.

„Istoričar Milan Basta /Srbin iz Like, učesnik NOB-a/ piše, prema izjavama i starijih ljudi iz Like i drugih krajeva, i navodi kao broj ubijenih u Jadovnom cifru od oko 50-60 hiljada, čime se Jadovno, po njemu, posle Jasenovca i Stare Gradiške, „svrstava u logore s najmasovnijim žrtvama u NDH“ /knjiga „Rat je završen 7 dana kasnije“, izdanje 1976/.
U našim razgovorima sa ljudima iz Like, od kojih su neki posebnu pažnju posvetili i posvećuju žrtvama Jadovna, mi smo čuli za brojku od oko 80 hiljada žrtava, a jedno svedočenje pominje precizan broj od 86.000. „ („Od Kosova do Jadovna“ – ep.Atanasije Jeftić)

Na izlazu sa Velebita dočekuje nas grupa mladića sa hrvatskim zastavama u istom onom rimo-katoličkom selu Trnovcu. Uzdižu dva prsta i ispraćaju nas zluradim cerekanjem.
Kao da se čuje: „Dođite nam opet!“.

Smiljan

U Gospiću je ustaška NDH proglašena već u popodnevnim časovima 10. aprila 1941. godine. Grad u čijoj je okolini rođen jedan od glavnih ideologa ustaštva Ante Starčević (po majci Milici, Srbin), nije smio kasniti za Zagrebom. Ustaše su počele sa hapšenjem uglednih i bogatih gospićkihSrba. Prvo srpsko selo koje su krenuli robiti bio je Smiljan.
Srbi iz Smiljana na čelu sa smiljanskim parohom Matijom Stijačićem, inače Hercegovcem iz Trebinja, prvi su bačeni u Šaranovu jamu. Klani su i spaljivani na kućnom pragu. Ostatke poklanog naroda preživjeli su sahranili u zajedničkoj grobnici, u porti smiljanske crkve Svetog Petra i Pavla. I crkva je bila spaljena i opljačkana. To je ista crkva u kojoj je služio prota Milutin Tesla, a njegov sin Nikola kao dječak stajao za pjevnicom.

Drugi krst Jadovničkog hodočašća 2018. godine uzdignut je iznad ove zajedničke grobnice smiljanskih Srba.
U njoj je ukupno sahranjeno 503-oje seljana, a više od 100 ih je iz porodice Tesla. Prvi spomenik Hrvati su porušili početkom zadnjeg rata.

Razgledam smiljanske grobove. Neki su polomljeni, pojedini su pošteđeni. Jedan grob je zaista poseban. Na mermernoj ploči stoji porcelanska slika sa licima četvoro djece. To su sinovi i kćeri Steva i Maše Lemaić. Ustaše su ih 1941. zatekli u porodičnoj kući u Smiljanu. Majka je bila odsutna od kuće. Svo četvoro njene djece, sinove Milana i Nikolu i kćeri Ljubicu i Mariju, ustaše su poklale. Majka je preživjela rat i djeci je podigla spomenik u smiljanskom groblju. I ona se upokojila, ali njoj nema ko da upiše godinu smrti na mermernoj ploči.

Medak

Jadovničko hodočašće 2018. završavamo u srpskom selu Medak, pokraj velike i puste crkve Rođenja Svetog Jovana Krstitelja. Uz crkvenu portu protiče rukavac rijeke Like.
Medak je bio jedno od najvećih srpskih sela u Lici za vrijeme Kraljevine SHS, imao je čak i status opštine koja je brojala oko 8000 žitelja.U komunističkoj Jugoslaviji selo je namjerno zapostavljano, oduzet mu je status opštine i zatvorena osmogodišnja škola.
U Medaku je još u 18. vijeku osnovana srpska pravoslavna bogoslovija. „Ekumenskom djelatnošću“ rimo-katoličke crkve brzo su joj podriveni temelji i zabranjen rad od političkog Beča, a sa ciljem lakšeg prozelitizma.
O staroj snazi ovog sela svjedoče srpski grbovi i zastave oslikani na zidovima i stubovima medačkog hrama, a koji nekada bješe u činu manastira. Ispred oltara veliki kameni nadgrobni krstovi medačkih sveštenika iz roda Trbojevića.
U zadnjem ratu mediji su javljali o teškim zločinima hrvatskih oružanih snaga u tzv. „Medačkom džepu“. Ispred hrvatskih bojovnika tada nije pretekla ni srpska mačka. Starci, žene, djeca – sve je ubijano… tako se gradila evropska Hrvatska.
Za zločine nad Srbima ni Evropska Unija nije marila, olako je prešla preko ljudskih prava na život i istinu.
Briselska ljudska prava ne pripadaju Srbima.

Jadovno – zalog obnove srpskog naroda

Velebitski Krst, od Kosova nošen,
Pušta kaplju krvi što k`o rijeka teče,
Ponirući huči, savjest svijetu peče,
Sa Jadovna cvijet ponese pokošen.

I čekamo dan našeg vaskrsenja,
Da raspeti s Hristom, novi život primi,
Nad jamom da zvone manastiri živi,
I pobjedni duh srpskih pokoljenja!

Velebit i Jadovno su mjesta koja nas objedinjuje u zajednicu smisla, bistre nam krvavu prošlost i razjašnjavaju staze opstanka na nesigurnoj trasi budućnosti.
Strašno je biti žrtva i narod koji ima Jadovno i Jasenovac, ali je nepodnošljivo biti onaj ko je to svjesno činio, a želi se zvati čovjekom.
I ovo treba reći, hrvatska država ostala je nepokajana u svom zločinstvu. U zadnjem ratu njeni vojnici su ponovo mučili gospićke Srbe i bacali ih u Šaranovu jamu. Hrvatski Sabor je usvojio zakonsku odredbu kojom je naloženo pražnjenje jama. Cilj je ukloniti tragove i prikriti brojeve žrtava.

Lobanje u velebitskim jamama obećavaju da će srpski narod vaskrsnuti i snagom i ljepotom svojih darova kazniti zločin. Imaće kome zidati oltare i moliti se u vijekove.
Slava pripada mučeničkom narodu srpskom jer mučeništvom za istinu ide se neprolaznoj slavi.
Naše je da Jadovno svjedočimo i da mu sa molitvom tiho prilazimo. I još nešto, obavezni smo na zavjet da podučimo bar troje Srba koji za ovo nisu mogli čuti u školama Srbije, Republike Srpske i Crne Gore.

P.S. Podučavajmo istinom, ličnim primjerom i djelom makar to bilo i za taksistu koji nas u žurbi vozi.

Goran Lučić

Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Parastos kod Šaranove jame: U Krajini pravoslavne sveće niko nikad ugasiti neće

Dan kada se Velebit tresao po drugi put

Jadovno i danas stvara mučenike: Srbi, partizani, antifašisti

Dubičani na obilježavanju Dana sjećanja na Jadovno 1941 .

Pomen jadovničkim žrtvama; Hrvatska policija uhapsila Danu Lukajića

Hrvatska policija uhapsila Danu Lukajića, člana Udruženja „Jadovno 1941“

Bastašić: Istina o zločinima nije se mogla sakriti

Služen parastos kod Šaranove jame