Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Jadovno i danas stvara mučenike: Srbi, partizani, antifašisti

Datum objave: ponedeljak, 2 jula, 2018
Veličina slova: A- A+

Piše: Dani(j)el Simić

Parking kraj Kastela. Četiri ujutru. Prizor kao i svaki put. Tu je sklopljena bina za sutrašnji koncert. Poneki se vraćaju pripiti ili baš pijani iz grada. Baš, ali baš kao i svaki put.

Stiže autobus. Stiže još jedan.

U njih se naguravamo mi. Sasvim neestradna bratija. Sijeda, po srednjem zbiru godina. Nas nijesu pozdravili sa te pripremljene pozornice, dok smo bili pod policijskom torturom nasljednika simbola i državnih zamisli Ante Pavelića. A dešavalo se baš u to vrijeme dok je, desetinu sati po našem odlasku, pržila muzika u Banjoj Luci.

Prosto ne ide kod nas uz zabavu omladine.

Prije desetak godina slušah na Egzitu kako jedan danas otvoreno narodnjački, a tobože nekad ska-pank bend, pušta zvučne zapise iz Potočara u sred Novog Sada. Drži čitavo instant-orijentalno, donirano-plačipističko slovo međunacionalne mržnje.

Mi smo, za naše festivalske organizatore, u cjelini nepodesni. Prekopavači kostiju. Uznemirivači istorije. Svađači sa vokalonoinstrumentalnim sastavima, koje treba dovesti iz Efbiha i Neovisne Republike Hrvatske. Mi stalno nešto pričamo o Srbima. Isto kao i taj pomenuti sastav, danas uzrastao u atrakciju koja se zalaže za internet pirateriju. Samo iz drugog pravca.

Problem je što se oni, te muzikanti sličnog kriptoustaškog duha, dovode u Banju Luku za genocidne pare Republike Srpske; a Jadovno 1941 većinu novca dobija od Uprave za dijasporu Republike Srbije.

DALjE SVE PO DJELOVODU

U tovarni dio pohranjujemo dva velika drvena krsta i krećemo. Svake godine sve ranije, da bi stigli što kasnije. Priključuje se i treći autobus. Maltretman na graničnom prelazu Izačić počinje redovno.

Navikli smo. Neobično bi bilo da ga nema.

Dvadesetak minuta u prosjeku samo čekamo da se pojavi ovlašteni šahovničar, da bi nam, u gumenim rukavicama, do detalja pregledao sve u ličnom prtljagu. Sa zanimanjem razmotava i posmatra zastavicu Donjecke Narodne Republike iz mog ruksaka. Ja se smijem i gledam kako mu ništa nije jasno.

Nakon dva sata takve vrste zabave, krećemo prema Ličkom Petrovom Selu. Prvi autobus propuštaju, da bi sljedeći, u kojem sam i ja, zaustavili i opet.

A, jebote, opet!

Nakon dva sata čujete isto: – Spremite pasoše za kontrolu.

PI-AR OTMICA

Ulaze dva agenta, u crnim jelecima sa policijskom značkom, i izvode nekoliko ljudi. Sijedih đedova uglavnom. Napadno ne prolaze u dio iza zadnjih vrata, u kojim sjedimo mi krupniji i mlađi.

Nabijaju čiče na haubu policijskog kombija. Šire im noge. Pretresaju. Sam početak izvođenja fotografišem, jer mi je više stvarno na vrh glave policijske torture i zadržavanja. Na to mi je jedan glavati, valjda najglavatiji od uniformisanih sa lizalicom u rukama, počeo psovati majku.

I to traje. Bar dva minuta mi psuje mater tako glasno, da to zvučna izolacija proizvođača Setra ne podnosi. Na očigled čitavog autobusa. Prvo mu odgovaram da nije zabranjeno, a nakon što mi naređuje da navučem zavjesu na prozor, što ja ne činim, samo ga gledam bijelo. Poslije mu i okrećem leđa i pitam saputnike da pročitaju broj značke.

Nakon dva sata takve vrste zabave, krećemo prema Ličkom Petrovom Selu. Prvi autobus propuštaju, da bi sljedeći, u kojem sam i ja, zaustavili i opet.

A, jebote, opet!

Nakon dva sata čujete isto: – Spremite pasoše za kontrolu.

PI-AR OTMICA

Ulaze dva agenta, u crnim jelecima sa policijskom značkom, i izvode nekoliko ljudi. Sijedih đedova uglavnom. Napadno ne prolaze u dio iza zadnjih vrata, u kojim sjedimo mi krupniji i mlađi.

Nabijaju čiče na haubu policijskog kombija. Šire im noge. Pretresaju. Sam početak izvođenja fotografišem, jer mi je više stvarno na vrh glave policijske torture i zadržavanja. Na to mi je jedan glavati, valjda najglavatiji od uniformisanih sa lizalicom u rukama, počeo psovati majku.

I to traje. Bar dva minuta mi psuje mater tako glasno, da to zvučna izolacija proizvođača Setra ne podnosi. Na očigled čitavog autobusa. Prvo mu odgovaram da nije zabranjeno, a nakon što mi naređuje da navučem zavjesu na prozor, što ja ne činim, samo ga gledam bijelo. Poslije mu i okrećem leđa i pitam saputnike da pročitaju broj značke.

I, ubrzo, opet se vraća jedan od agenata. Uzima sivi ruksak i odnosi. Zatim su se sijedi ljudi, prerasli dobrano i trećepozivce, počeli vraćati. Ubrzo autobus kreće, a mi sa zadnjeg kraja počinjemo vikati da jedan fali.

REDNI BROJ DESET: DANE LUKAJIĆ

Odmah sam iznio viđenje da je Lukajić pukovnik Vojske Republike Srpske, te da su ga zbog toga zadržali. A dubinski se nadam da nije samo to, jer mi je jasno šta to znači. Reći ću vam kasnije i šta.

Vikali smo jedno vrijeme vozaču da stane, što je on ubrzo i učinio. Ali samo zato što je autobus ispred nas već stao zbog kvara. To nam daje vremena da vozač objasni kako je dobio direktno naređenje da odmah krene, dok je na pitanje kako se zove čovjek, te da mu moraju dati neku potvrdu zbog putne liste, samo kratko odgovorio (ni ne gledajući spisak) – redni broj deset.

I to je bilo to.

Plan klerofašističke države, čiji korijeni u Alojziju Stepincu i Mili Budaku su toliko jaki, da se sakriti ne daju činjenicom da 2017. godine ni jedna, ali ama baš ni jedna medijska kuća u Hrvatskoj nije objavila ni rečenicu o komemoraciji na Jadovnu, kojoj su prisustvovali Mladen Ivanić (međunarodno priznati) i Milorad Dodik (RSK u podsjećanju) – bio je ostvaren.

Svi, sa stupidnim naglaskom na naše medije, 30.06.2018. će obilježiti oči i uši svojih pratitelja hapšenjem čovjeka, koji već godinama nesmetano ide sa nama na Jadovno. Samo da bi se skrenula pažnja sa događaja koji je predviđen.

Zašto? Zato što su na njega opet došli predstavnici Srpske. Cilj je da se događaj za sopstvenu javnost oboji time da na njega dolaze „srpski ratni zločinci“, te da se svakom bivšem oficiru VRS, a to je naša ciljna grupa, poruči šta će ga čekati, ukoliko pokuša da ode na komemoraciju svojim pobijenim precima ili sunarodnicima, u državi koju nakon agresije na zone pod zaštitom Ujedinjenih naroda, vodi uniformnoljubna Kolinda Grabar – Kitarović.

SRBI, PARTIZANI, ANTIFAŠISTI

No, kao što to obično sudbina onima na čijoj je strani pravda udesi, naš čelni autobus je počeo prokuhavati i zastao. Tik kod spomenika koji ranije nikada nijesmo ni primjetili. Za ovih deset godina.

Umjesto da stanje pogonske jedinice hodočasničkog autobusa bude dostojna alegorija na naše mentalno, tek kada sam se vratio u sjedište primjećujem ga. Ljut, jer smo u udruženje javili da nam oteše Daneta, a oni rekli da nastavimo po planu; ipak odlazim i pravim našu naslovnu fotografiju.

Pukovnika Lukajića sam detektovao i ranije. Isključivo kao još jedno od lica koja ponovo viđam u autobusu, da mi jedne godine nije rekao: Ti znaš mog sina, a ja sam znao tvog ćaću. Zato pamtim da je išao. I nikakvih problema nije bilo. Očigledno je ovo sve što radimo da se sazna za zločine hrvatskih ustaša u Jadovnu, nešto što je upalo u radar zvaničnog Zagreba.

Tako da sam baš dobro znao ko je Dane Lukajić, te da je njegovo hapšenje od strane crveno-bijelih kubista čista propagandna otmica neiživljenih psihopata, kojima je NATO priznao državicu koja im je izmakla u Hitlerov vakat. Pa oni sada, valjda da bi što više naglasili da su državica, koriste sve njene poluge da bi popljuvali ono što kod Srba prolazi sasvim neprimjećeno.

Naše Jadovno.

Hajde, recite sami, kako neko ko je godinama dolazio na Jadovno sa nama, može biti uhapšen za zločin na teritoriji države sa koje je upravo ušao, od strane druge države, koja je po presudi od njih samih priznatog Haškog tribunala, jedina vršila agresiju na suverenu i međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu?

SAMO BUDALE MISLE DA SU POSTIGLE CILj

Samo budale to misle. Ponavljam! Nanijeli su, čisto se brinući da njihova djeca stvarno ne uvaže da je 40.000 ljudi pobijeno tu na pravdi Boga, veliku štetu srpsko-hrvatskim odnosima. Barem što se mene tiče. Zato ćete dalje pročitati izvještaj sa Jadovna, kako ste ovih devet godina od mene i naučili.

Na Jadovnu nas opet zaustavljaju policajci Neovisne Republike Hrvatske. Ulaze u autobus, ali ne do pola da nas snimaju kao ranije, bez obzira što jedan unosi kameru. Ostaju kod vozača. Kazuju da ne koristimo „provokativna obilježja“, te da su „kazne za to velike“.

Kod Šaranove jame i spomenika za Jadovno 1941, konačno se susrećemo sa hodočasnicima iz Beograda, Novog Sada i Ljubljane. Čekaju nas sat i po, kao što smo mi njih čekali 2014. kada je govornik bio, ni manje ni više, nego Stipe Mesić. Tada smo pokazali vrata Pupovčevim Hrbima iz navodnog Srpskog narodnog vijeća, jer su komemoraciju svejedno počeli.

Sada su nas NAŠI čekali.

Prvo što me iznenadilo, jesu mikrofoni HRT i Nova. Toga nije bilo prošle godine. I sad nas je baš puno. Nema potrebe da se kroji kadar, da bi ljudi ispalo više nego što jeste. Najmanje šest autobusa ljudi u bijelim majicama sa ćiriličnom veb adresom.

Ivanić ponavlja suhu istinu, koju je rekao i prošle godine: Da nije bilo ovolikog zalaganja i insistiranja od strane udruženja Jadovno 1941, moglo se desiti i da ovo stratište prođe nezapamćeno i neožaljeno.

No, HRT i ostatak medija prenose samo izjavu vezano za hapšenje Daneta Lukajića. Mnogo je lakše tako, nego da se raspravimo ko je Pupovcu i njegovim Hrbima dao saglasnost da se oko spomenika žrtvama Jadovna 1941 nad Šaranovom jamom postave natpisi latiničnim pismom, sa sve dijalekatskim osobinama jezika uvođenog za vrijeme Ante Pavelića.

MUČENIČKA STAZA JADOVNIČKA

Polazimo dalje prema mjestu logora Jadovno, koje se nalazi na 7,5 kilometara udaljenom proplanku, koji polako preuzima šuma. Nakon što smo na agregat priključenim ozvučenjem intonirali Bože pravde, i novokomponovanu, Visokom predstavniku i Ustavnom sudu BiH i RS odobrenu numeru: Moja republika.

Na čelu kolone su zastave Srbije, Srpske i opštesrpska. Zlatna ocila na trobojci.

Sve je to tucanik. Na kraju traktorski put za izvlačenje šume. Momci nose krst. Pjevaju. Iza njih idu ljudi, stazom kuda su Srbi vođeni na likvidaciju, samo zato što su imali pogrešno ime, prezime, ili krštenicu. I to je suština. Kada tristotinjak ljudi neminovno iskrči, utaba i poravna šumsku stazu kao da je prošlo krdo slonova, osjetite zadovoljstvo što i ove godine možete uskliknuti: Džaba ste krečili!

Ima još Srba na Velebitu. Došli su sjetiti se onih koje ste pobili.

Označili smo u blizini prvog krsta posađenog, masovnu grobnicu koja je u doba socijalizma dobila spomenik, a koji je porušen 1991. Dušan Bastašić, predsjednik Udruženja Jadovno 1941, Banja Luka; rekao je: Ovako danas u jednoj zemlji, članici Evropske unije, izgleda put koji vodi do koncentracionog logora iz Drugog svjetskog rata.

Ko je prošao tim putem, njemu je dosta priče.

ŠTETA JE NANESENA

Prepoznajem u kadru istog policajca koji nas je snimao i prošle godine. Manje su mrki, ne djeluju uopšte prijeteći ti naši Hrvati, koji nas čuvaju od Hrvata. Došlo mi je da im se javim, pružim im ruku da se upoznamo, jer ćemo se svjedno vidjeti i dogodine. Da preduprijedimo nesporazume.

No, kaže podnaslov, šteta je nanesena.

Oni su pripadnici postrojbe koja nas je opet maltretirala na granici, kao da smo krijumčari akcizne robe na šverc-turi za Trst 1990. godine. Nose iste boje onih koji su nam izvadili č’a-Daneta iz autobusa. Isti oni koji su mi psovali srpsku mater. Moju mater Joku.

Nema tu više razgovora.

Prosto se vraćamo putem na kojem smo, prvi put otkako se komemoracija dešava, sreli turiste. Dva Slovenca iz Novog Mesta na terenskim motociklima (BMV i Dukati), dva Kroata na biciklima i jednu istovjetnu porodicu, koju su njihova južnoslovenska braća iz Srbijanskih autobusa pitala koliko još imaju do autobusa.

Kada smo ušli u autobuse i krenuli dalje, pred planinarskim domom u podnožju planine nas je sačekao još jedan neuobičajen detalj. Desetak momaka je sjedilo na ogradi i mahalo nam sa sve hrvatskim zastavicama u rukama, očigledno pokušavajući da nas provociraju. Do tada smo navikli samo na to da se gleda sa prozora, otkud toliki autobusi puni Srba i zašto idu suprotnim smijerom od onog iz 1941. i 1995. godine?

SMILjANI, SMILjANE, SMILjAN

U spomen-kompleksu posvećenom protinom sinu Nikoli, a Tesli prezimenom, koji se odrekao žena, novca i slave zbog sna o bežičnoj električnoj energiji, koju bi uz odgovarajući prijemnik mogli koristiti stanovnici cijele planete; došlo je do određenih promjena.

Ne da je i jedan putokaz u Lici na pismu koji je od ćaće pravoslavnog sveštenika naučio Nikola, što je bar bilo sigurno po planu 3-4. Ni na pravoslavnoj crkvi u okviru kompleksa, i dalje ne stoji srpska zastava sa ocilima, kao što je na većini srpskih crkava drugdje. Razlika je što groblje na samoj ivici kompleksa ipak nije zarazlo u čkalj i trnje. Bez obzira što je sa druge strane ograde. Ograde koja između tri stuba nema prepreke.

Kroz nju prolazimo mi.

Sveštenik iz Velike Obarske kod Bijeljine, na otkomandi u Smiljanima, osveštava drugi krst iz utrobe našeg autobusa i pobijamo ga na masovnu grobnicu Srba pomorenih u Drugom svjetskom ratu. Na njoj, osim nešto cvijeća, nema nikakvog drugog obilježja.

Tesla je umro sam i izasran od golubova, a njegovo naslijeđe će morati da koriste sve generacije koje dolaze. Čak i one kojima je bitno da ispuste da je bio Srbin.

Čak i mi koji ovo čitamo.

GRAH U MEDAČKOM DžEPU

Nakon toga smo ponovo otišli u Medak, kao i prošle godine. Pošto smo se sve vrijeme pokušavali šaliti na sopstveni račun, alegorijama, aluzijama, ironijama; nekako je, kad smo silinom nepodesne infrakstrukture blokirali put do ovog pustog srpskog sela, potpuno nametnut sljedeći opis:

„Srbi su blokirali cestu,

Negdje kod Medaka oko 20:23.

U autobusu je svirao Željko Samardžić.

Vidjevši ustaše pri brzini od pet na sat,

Pojeli su posni grah.

I dočekali mrak.

Nikakvog treska i iskri nije bilo.“

Nekima sa istočne strane Drine je to bio posni pasulj. Nekima je, kao meni, ostao grah. Jer je Grahovo srpsko. A pasulj riječ romanskog, a ne slovenskog korijena. Malobrojni stanovnici su se dosjetili napraviti tezgicu sa medom za prodaju, a četa jadovničkih hodočasnika je stukla čitav kazan. I još čitaviji kotao.

Jedva je bilo za koju repetu, na račun UG Jadovno 1941, Banja Luka.

Kada smo krenuli, osjetilo se kako naglo opada udio Srba u broju stanovnika Hrvatske. Tim više, jer u srbijanskim autobusima rijetko koji putnik nije makar porijeklom sa lijeve obale Drine. Nađe se pokoji brat i sestra iz Vlasotinca, Prizrena ili Negotina.

Ali većinom imaju hromozomski kovitlac u svakoj ćeliji tijela, koji ih je odvažio da dođu i sjete se što ih više tu nema.

MALTRETIRAĆEMO VAS JOŠ

Nazad ka mjestu zločina nad dedom Danetom Lukajićem, na graničnom prelazu Izačić, sasvim nepotrebno, ali sasvim očekivano i naviknuto, čekamo oko pola sata da se zvaničnici Neovisne Republike Hrvatske sjete da uopšte počnu da nam pregledaju lična dokumenta.

Rasteže se to opet na dobra dva sata.

Usput pokušavam da zaspim. Ne zovem nikoga. Ne diktiram naslove. Ne šaljem fotografije. Čemu ja sve tamo služim kad idemo na Jadovno, obično nijesam ni za šta do sutra duboko u popodne.

Tako, ovo je samo priča jednog jadovničkog krst-majstora. Koji ima odstranjen segment za ambiciju, promociju, svakodnevicu… do te mjere, da tek sada zapravo shvatam da Dodika nije bilo, jer Ivanić i on idu u oktobru na izbore jedam protiv drugog.

Očiju mi, braćo i sestre. Otišao sam tamo i vratio se, ni jednom mi to nije palo na pamet.

To je tako nisko i jadno. Do mjere da u tom slučaju Željka Cvijanović i Vukota Govedarica, ni sa jedne strane nijesu imali opravdanje što se ne pojaviše. Ni savezno-stranačke, ni državno-ustanovne.

ŠTA ZNAČI 4S?

Zato meni i dalje ne izlaze iz glave neophodne maksime za provesti, a budući šta sve doživljavamo kada se pokušamo sjetiti Srba rodoubijenih u današnjoj Neovisnoj Republici Hrvatskoj. Prije svega treba odmah na nekom od grobnih polja u Donjoj Gradini, označiti prostoriju 10h10 metara, i polako početi, na tom jednom nedostojnom uzorku, arheološko-forenzičko istraživanje.

Iduće godine organizacije poput Veterana Republike Srpske o svom trošku da pošalju bar po jedan autobus na Jadovno, da nas za deset godina otkako smo ga ponovo vasrkrsli u sjećanju, bude toliko da se ustaše baš nađu u zabuni jesu li nas istrijebili 1941. ili nijesu?

Da dođu oba srpska predsjednika koje tada izaberemo, sa sve predsjednicima vlada, te da sa svih nas speru sramotu onih koji gube nacionalni identitet, samo jer nevladine organizacije koje finansiraju zemlje NATO, nikada ne daju pare za unapređenje srpske samosvijesti.

Iskren da budem, braćo i sestre, otkako krenusmo sa parkinga pred tablom Ličko Petrovo Selo, imam osjećaj da mi se neko popišao u usta. Srećom onda, da ovo uz zvuke koncerta sa Kastela koji odjekuje Banjom Lukom, nijesam izgovorio; već sam upotrijebio deset prstiju.

Do godine na Jadovnu!

Izvor: FRONTAL

Vezane vijesti:

Služen parastos kod Šaranove jame

Danetu Lukajiću određen jednomesečni pritvor

Bastašić: Lukajić danas pred tužiocem

Poziv članovima komisije da ne prelaze hrvatsku granicu

Ivanić: Pokrenute aktivnosti povodom hapšenja Lukajića

Pomen jadovničkim žrtvama; Hrvatska policija uhapsila Danu Lukajića

Hrvatska policija uhapsila Danu Lukajića, člana Udruženja „Jadovno 1941“

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top