Mira Radojević: Srboljub Živanović se sve vrijeme trudio da govori u ime osuđenih na ćutanje, ne pristajući da nestanu iz kolektivnog sjećanja

Ako se pođe od činjenice da je Jasenovac već nekoliko decenija najvažniji simbol stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu i nacionalne politike NDH očito je da glavni cilj predstavlja dekonstrukcija navodnog jasenovačkog mita, kako se sve češće ističe. Sledstveno tome, rušenjem mita bila bi relativizovana i obesmišljena sva postojeća znanja o genocidnom karakteru NDH.

U petak, 26. januara 2024. godine, u punoj svečanoj sali SANU, u organizaciji Instituta „Diana Budisavljević“ održana je komemoracija posvećena nedavno preminulom srpskom akademiku Srboljubu Živanoviću, koji je svoj naučni vijek posvetio istraživanju genocida nad srpskim jevrejskim i romskim narodom o Jasenovcu.

Dopisni član SANU prof. dr Mira Radojević, zbog smrtnog slučaja u porodici nije bila u prilici da lično prisustvuje komemoraciji, pa je njeno veoma upečatljivo pismo pročitao akademik Radomir N. Saičić.

U pismu je naglašeno da je usud porodice profesora Živanovića i njegovo djetinjstvo u kome se suočavao sa prikupljanjem i sahranjivanjem unakaženih tijela koje je rijeka Sava donosila u Srbiju presudno uticala na to da pitanje genocida postane sastavni dio njegovog života.

– Izučavanju genocida se posvećivao kako na osnovu profesionalnih usmjerenja, tako i s ljudskom obavezom i uvjerenja da što potpunija istina o žrtvama predstavlja moralnu obavezu preživjelih i onih koji su specijalističkim znanjima u tome mogli da pomognu. Takav stav je bio među odlučujućim razlozima zbog kojih je postao predsjednik međunarodne Komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu i predsjednik Fonda za istraživanje Jasenovca.

U pismu Mire Radivojević je istaknuto da je prof. Živanović, uprkos činjenici da je duge godine života proveo u inostranstvu gdje je i preminuo, neposustajalom energijom produžavao da piše o Jasenovcu.

– Neumorno je pisao o podršci koju je ustaški režim dobio od strane nekoliko stotina rimokatoličkih sveštenika na čelu sa kardinalom Stepincem, o zavjeri ćutanja, o nekadašnjim i savremenim pokušajima da se ustaška strahovlada relativizuje, pokušajima da se broj ubijenih iz različitih razloga sistematski umanjuje, kao i najnovijih nastojanja da genocid bude osporen i u terminološko sadržajnom smislu bude proglašen za masovno nasilje.

U pismu je naglašeno da su uglednog profesora Živanovića pojedini kritičari neargumentovano osporavali.

– Dok su pojedini savremenici prihvatali njegove istraživačke rezultate, zaključke i tumačenja, zagovornici takozvanog revizionističkog pravca najčešće su ih isticali kao izrazit primjer mazohizma srpske nacije sklone da veličinom broja svojih stradalih pripadnika utvrđuju izmaštanu posebnost svog mjesta u svjetskoj istoriji. Štaviše, pojedini kritičari stavova Srboljuba Živanovića već su ga duže vrijeme proglašavali nestručnim amaterom koji, pod pritiskom nacionalne isključivosti, neobjektivno pretjeruje.

Mira Radojević je istakla da se kritičari nisu libili da iznose neistinitu tezu kako Srboljub Živanović nema nijedan naučni rad, pritom ignorišući tridesetak knjiga koje je napisao, kao i brojna priznanja koja je dobio od strane reprezentativnih institucija.

– Mišljenja prof. Živanovića kreću se nepomirljivim isključivostima, moguće dijelom zbog toga što je njegov naučni rad sagledavan jednostrano i što ni do danas nije analiziran u cijelosti. Tek kada to bude učinjeno, može se uočiti nekoliko pojedinačnih pristupa i iz njihovih okvira izdvojiti najprije duboko moralna, ljudska i naučna obaveza da istražuje genocid. Posebno su značajni njegovi konkretni zaključci do kojih je došao proučavajući načine na koji su žrtve umorene, dužinu i razmjeru predsmrtne patnje kojoj su bile izložene i niz drugih pitanja iz oblasti sudske medicine. Umjesto toga u polemikama glavnu tačku sporenja uglavnom predstavlja procjena broja žrtava i metodologija koja se primjenjuje. Time se, međutim, najčešće svjesno, zamagljuje pravi cilj savremene aktuelizacije ovog pitanja, a to je relativiziranje genocida nad narodom od strane jednog monstruoznog režima. Kao da će, ako se dokaže da je broj žrtava bio manji, biti osporena i tvrdnja da se istrebljenje Srba, Jevreja i Roma nalazilo u temeljnim osnovama NDH. Ako se pođe od činjenice da je Jasenovac već nekoliko decenija najvažniji simbol stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu i nacionalne politike NDH očito je da glavni cilj predstavlja dekonstrukcija navodnog jasenovačkog mita, kako se sve češće ističe. Sledstveno tome, rušenjem mita bila bi relativizovana i obesmišljena sva postojeća znanja o genocidnom karakteru NDH – navela je Radojevićeva.

Pismo opravdano odsutne prof. dr Mire Radojević pročitano na komemoraciji dr Srboljuba Živanovića izazvalo je veliku pažnju.

Ona je u pismu objasnila da revizionisti broj od 700.000 jasenovačkih žrtava netačno proglašavaju srpskom procjenom, a zapravo je taj broj ustanovljen od strane vlasti socijalističke Jugoslavije.

– U jednom realnijem, nauci potrebnijem, metodološkom pristupu vjerujem da bi se došlo do zaključka da pravi razlog sadašnjeg interesovanja za Jasenovac nije naučne, nego političke prirode i da je dirigovan mogućnostima koje daje njihova pragmatičnost i upotrebljivost. Oni sve učestalije pozivaju na istorijsko pomirenje naroda čije su odnosi u prošlosti bili obilježeni tragičnim obračunima svjesno zanemaruju činjenicu da simetrija u činjenju nedjela ne postoji. Nikakvim naučnim argumentima ne može se dokazati kako su svi sukobljeni narodi podjednako stradali, kako su svi imali svoje zločince i svoje žrtve, kao i da oproštaj mora da prethodi pokajanju. Upravo ova hrišćanska misao podsjeća na jedno od najvažnijih uvjerenja prof. Živanovića. „Niko nema pravo da nekome oprašta u ime onih čije je ćutanje večno.“ Bez obzira na to kakav će sud istorijska nauka u godinama koje su pred nama dati o njegovom radu, a vjerujem da neće biti jednoglasan i bez suprotstavljenih mišljenja, nadajmo se da će se i poštovaoci i kritičari složiti da se dr Srboljub Živanović sve vrijeme trudio da govori u ime osuđenih na ćutanje ne pristajući da nestanu iz kolektivnog sjećanja.

POSLUŠAJTE: Akademik Radomir N. Saičić čita pismo prof. dr Mire Radojević:

Tekst i fotografije: Trifko Ćorović / Slobodna Hercegovina

Naslov i obrada: Jadovno 1941.

OBRAĆANjE VESNE PEŠIĆ