arrow up

Ustaško svjedočenje o zločinima: Mučio sam i ubijao Srbe na sve načine

Među dokumentima Dinarske četničke divizije u Vojnom arhivu u Beogradu nalazi se i zapisnik o saslušanju ustaše Ante M. Gojčete, koji ima šest gusto otkucanih stranica. Dokument je objavljen u knjizi Miloslava Samardžića „Vojvoda Đujić i Dinarska četnička divizija“. U zaglavlju dokumenta stoji: „Učinjeno u Gorskom štabu Dinarske vojno-četničke divizije, u planini, 2. septembra 1942. godine. Obaveštajni odsek. Predmet: Istraga. Ispitivanje zarobljenog ustaše Gojčeta Milina Ante (79)“. Gojčeta, koja je zatečena na odsustvu, rođena je 1923. godine u Čitluku. Prije rata bio je rudar, a u to vrijeme bio je na službi u Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, u Preradovićevoj ulici br. 5. Optuženi je na početku saslušanja izjavio da

Crno jezero: Grobnica za 2000 Srba

Odlomak iz zapisa Svetozara Ćulibrka iz Buševića. Svetozar je bio prvoborac i nosilac Spomenice 1941. „Malo zatim, uđe jedan ustaša i izdvoji deset ljudi, zatim ih sveza i ponovo vrati. Govorilo se da će u Gospić na rad ili u Njemačku. Naveče je uletio u crkvu jedan ustaša sa isukanim bajonetom. Išao je od čovjeka do čovjeka i svakom stavljao bajonet pod grlo, prijetio i psovao. Tako ih je pripremio za pokolj koji je već bio počeo te noći  u Sokolskom domu. Za njim je došao drugi ustaša i donio kutiju „Ibra“ u kojoj je bilo 500 komada cigareta i svima ih podijelio. Stavljajući cigaretu u usta, Ilija je tiho

Sandra Blagić: Logor Kruščica, danas mjesto zaraslo u korov, kupinu i šiblje

Nedaleko od opštine Vitez, kod Travnika, nalazi se selo Kruščica. Skrivena od glavnog magistralnog puta, bez ikakvih putokaza i obilježja, stoji Crna kuća.  Logor Kruščica!  Sramota za Bosnu i Hercegovinu da krije veliki zločin.  Mjesto zaraslo u korov, kupinu, razno šiblje. Unakažena Crna kuća.  Kao iz horor filmova izlijeću slijepi miševi a duplje prozora ostadoše crne. Stislo u grudima, pritišće kao kamen i ne da mi da dišem. Na zidu kuće stoji spomen ploča, oštećena od metka iz proteklog rata.  Strah me da uđem. Oronula je, devastirana. Škripi drveni pod. Već mi slike pred očima lete.  Izgladnjeli, pretučeni i bosi čekali smrt. Jer su bili Srbi i Jevreji.  Unutrašnji zidovi unakaženi

Knjiga pjesama, svojevrsni testament budućim generacijama

Dana 12. decembra 2024. godine, u Kući Milanovića u Banjaluci, održana je promocija zbirke poezije pod nazivom „Haj nabu“. Ovo je prva knjiga autora Pavla Pavlice i sadrži pjesme koje su nastajale u vremeskom rasponu od četrdesetak godina. Već u svom naslovu zbirka nosi zanimljiv anagramski kod koji u svom semantičkom razjašnjenju krije one tanane, suptilne, poetske strukture koje opredmećuju veći broj pjesama. Prvi ciklus – Lament nad Krajinom izdvaja se u vrstu autopoetičkog i poetskog iskaza čiji je epicentar tragedija podnevlja i ljudi nekadašnje Krajine. Drugi cikus pjesama – Tačka u vječnosti upućen je na religiozno-tradicionalne elemente srpskog pravoslavlja, dok je treći – Začarani krug u velikoj mjeri usmjeren

Jovo Bajić: ZLOČINI HRVATA U DONJEM MALOVANU I ĆURKOVOM DOLU POD CINCAROM

DONJI MALOVAN,  22. APRIL 1942. – SVEDOČENJE MOMČILA DUVNJAKA[1]           Tokom prve ratne zime kupreški Hrvati pravili su plan o upadu u Donji Malovan, srpsko selo na Kupreškoj visdoravni. Italijanska vojska, u čijoj se proširenoj okupacionoj zoni nakratko našla i Kupreška visoravan, procenila je da se bez gubitaka neće moći održati na ovom prostoru pa je u decembru 1941. godine napustila Kupres i povukla se u Duvno. Dok su držali Kupres, Italijani su, kao i u ostalim delovima novoformirane okupacione zone, i ovde razvlastili hrvatsku vlast, raspustili vojne i policijske jedinice, obezbedili slobodu kretanja.  U Kupres  su u to vreme  dolazili i Srbi iz okolnih sela gde su mogli da

Šamac: Pomen za 137 Srba koje su ubile ustaše 1944. godine

Kod spomenika u Srpskoj Tišini i Šamcu služen je pomen za 137 Srba koje su 1. decembra 1944. godine ubile ustaše, među kojima je bilo desetoro djece. Lazo Vakić iz Srpske Tišine koji je u Drugom svjetskom ratu izgubio sedam članova porodice, među kojima tri strica, dok je otac odveden u logor, rekao je da je najstariji član familije Vakić. – Ustaše su potrpale u dva kamiona stanovnike Srpske Tišine, njih najviše, te iz Pisara i Šamca, koje su prevezli preko Save i strijeljali kod mosta. Ustaše su bacale bombe na nejač koja je ostala u kućama – ispričao je Vakić. Potomak žrtava Lazar Stanojević, kojem su ustaše otjerale u

Dete iz logora

Svedočenje Gojka Šašića koji je svoje prve korake napravio u ustaškom logoru u Slavonskoj Požegi. Piše: Olivera Radović Gledajući Gojka Šašića na pozornici, slušajući njegove replike iz tekstova Duška Radovića, dok uveseljava publiku, mnogi su sigurno videli šarmantnog vremešnog gospodina koji svoje penzionerske dane provodi radeći nešto što je možda čitavog života priželjkivao. Mnogo puta je nasmejao ili razgalio publiku igrajući u amaterskim predstavama, nastupajući na različitim skupovima. A on je, uz svu ljubav i posvećenost teatru i pisanoj reči, tamo zapravo – lečio dušu. Dušu veliku kao kuća, ali ranjenu još od prvih dana koje pamti. I koje ne pamti, ali su ga svejedno formirali kao osobu. Gojko je

Veliko Palančište

Pokolj u selima Palančište i Jelovac kroz dokumenta i svjedočenja preživjelih

Apstrakt: Sela Veliko i Malo Palančište i Gornji Jelovac, najmnogoljudnija sela prijedorske opštine, tokom Drugog svjetskog rata pretrpjela su ogromne gubitke. Na ovo je uticao položaj ovih sela, a zatim i naklonjenost stanovnika komunističkom pokretu. Smještena uz cestu Prijedor–Dubica, ispod same Kozare, sela su stradala tokom svake neprijateljske ofanzive. Sa druge strane, ovaj položaj i dobro poznavanje terena Kozare iznad sela, omogućili su stanovnicima da prežive veliku ofanzivu na Kozaru, ljeta 1942. godine. Najveće i najužasnije stradanje dogodilo se iste godine u oktobru, kada su pripadnici 2. sata 8. ustaške djelatne bojne izvršile strahovit masakr nad civilnim stanovništvom ovih sela. Veliki broj sačuvanih dokumenata o ovom događaju, kao i svjedočenja onih

Nevjerovatna sudbina Srbina koji je umakao ustaškom nožu (VIDEO)

Nevjerovatna sudbina Srbina iz sela Donji Pridjel kod Doboja satkana je od boli, tragedije, ratnog zločina, gubitka identiteta i ipak – srećnog kraja. Kao dvogodišnjak pretekao je ispred ustaškog noža, dvije decenije živio je pod nametnutim muslimanskim imenom i prezimenom. Ekskluzivno za Pečat govori o životnoj potrazi za izgubljenim srpskim korijenom, identitetom i iznosi sumnju da su stotine i stotine srpske siročadi nakon Drugog svjetskog rata izgubile sopstveni i silom prilika prigrlile drugi nacionalni identitet. Izvor: RTRS

Adolf Hitler u Sarajevu već 1937. godine

ADOLFA HITLERA OBALA je naziv jedne ulice u Sarajevu 1937. godine. Naime te godine je izvršeno preimenovanje ulica, odnosno brisanje starih nazivia sa srpkim imenima. Umjesto starih naziva uvedeni su novi i tako je Adolf Hitler dobio ulicu u Sarajevu. Pored Adolfa Hitlera dobili su ulice i budući ključni učesnici događaja, kao što je Ante Pavelić, Kvaternik, Musolini. Uvođenjem novih naziva ulica u Sarajevu, koji su navedeni u donjem popisu, najavljeno je izvjestan način dolazeće burno vrijeme i stardanje Jevreja i Srba u Sarajevu 1942. godine.. Popis novih naziva ulica u Srajevu 1937. Izvor: Almanah adresar grada Sarajeva 1937. Štamparija „Bosanska pošta“ Sarajevo Almanah Adresar grada Sarajeva 1937. (naslovna strana

Jovan Mirić: Trudnice i porodilje u NDH

U izveštaju dr Stacija višoj italijanskoj komandi 1941. navodi se da je veliki broj ljudi ubijen tvrdim predmetom, da je nađeno nekoliko ženskih leševa sa isečenim grudima, te nekoliko trudnica rasporenih stomaka i u stomacima deca zašivena žicom. Ante Pavelić sa franjevcima (Foto: IN4S) Жena Dušana Vurune iz Vodičeva, Gospa, rođena 1916. godine, bila je u visokoj trudnoći kada se, na Ilindan 1941. godine sa brojnim zemljacima sklonila u podrum svoje kuće. Dok su svi drugi izašli pred ustaše iz podruma, Gospa je ostala u podrumu. Pored nje bio je i njen četvorogodišnji sin Milorad. Njega su pred majkom mrcvarili i zaklali. Potom su uhvatili majku, rasporili joj stomak, muško

ČETNICI IZ PRIJEDORA SPAŠAVALI SRBE IZ LOGORA „CIGLANA“

Nakon ofanzive na Kozaru (10. jun-18. jul 1942.) u ustaškim logorima našlo se na desetine hiljada srpskih civila, najviše žena i djece. Jedan od najvećih logora bio je u Prijedoru. U krugu fabrike za proizvodnju cigle – Ciglana (Prva krajiška tvornica crijepa i zidne cigle Prijedor, podignuta 1926. godine), formiran je „logor na Ciglani“. Kroz taj logor prošlo je oko 14.500 Srba. Zatvorenici su mučeni, ubijani, i umirali od mnogih bolesti. Svako jutro „kupili su one koji su umirali od gladi i tifusa, stavljali ih na takozvani „šprajc“ (plato sa točkovima) i odvozili u nepoznatom pravcu.“ Kakvi su monstrumi stražari bili u logoru, svjedoči jedan od preživjelih logoraša, Dado Stajković:

Sveti novomučenici Glamočki i Kulenvakufski molite Boga za nas

Srpska pravoslavna crkva danas obeležava Sabor novomučenika Glamočkih i Kulenvakufskih Saborni praznik ovih mučenika, kao i mučenika dabrobosanskih i mileševskih, ustanovljen je na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve u maju 2005. godine. Sveštenomučenik Simo Glamočki  Sveštenomučenik Simo (Banjac) rođen je 1871. godine u Gornjem Ribniku. Bogosloviju u Raljevu završio je 1893. godine. Od 1894. do 1896. godine bio je učitelj u Ključu i Donjem Vakufu. Sveštenički čin primio je 1897. godine. Služio je u parohijama Smoljani, Kamenu i Glamoču. Zaklali su ga hrvatski klerofašisti , uoči Ilindana 1941. godine u Glamoču. Sveštenomučenik Mirko i novomučenik Novica Glamočki Sveštenomučenik Mirko (Stojisavljević) rođen je u Otišiću kod Sinja u

(DOKUMENTA) Tito zanemarivao zločine Muslimanske milicije nad srpskim narodom, sudili samo onima koji su ubijali komuniste: Slučaj Osmana Rastodera i Rama Rastodera!

“… sa Osmanom Rastoderom mogao (je) sarađivati samo onaj koji čini zla i misli kao Osman Rastoder…” Muslimanska milicija je naziv za paravojne grupacije iz Drugog svjetskog rata, koje su djelovanje pod zaštitom sila nacifašizma na prostoru Bosne i staroraške oblasti, odnosno Sandžaka. Naoružana od strane Njemaca, Italijana ili ustaša, Milicija je tokom rata počinila strašna zvjerstva protiv srpskog pravoslavnog življa. Prema određenim podacima, na prostoru Starog Rasa/Sandžaka, od pripadnika Muslimanske milicije, u periodu od početka rata do kraja 1942. godine, spaljeno je preko 140 srpskih sela. Međutim, poslijeratne vlasti pokretale su sudske postupke isključivo protiv onih pripadnika Milicije koji su se sukobili sa komunistima, ostavljajući tako nekažnjenom ogromnu većinu

Nacisti i ustaše dogovorili progon Srba

Nacistička Njemačka i vlasti ustaške Nezavisne Države Hrvatske, na sastanku u Zagrebu 4. juna 1941. godine, dogovorile su iseljavanje, odnosno protjerivanje, u Srbiju oko 200.000 Srba. Prema demografskim knjigama i nalazima istoričara Vladimira Жerjavića, Srbi su u fašističkoj NDH činili malo više od četvrtine stanovništva – prema službenim podacima iz 1941. godine bilo ih je 1.848.000, od ukupno 6.966.729 stanovnika, ili 26,5 odsto. Protjerivanje srpskog stanovništva sa područja današnje Hrvatske /bez BiH, koja je takođe bila dio NDH/ bio je jedan od segmenata konačnog rješenja “srpskog pitanja”, a druga dva načina bile su likvidacije ljudi i masovna pokrštavanja. U NDH Hitler je uvrstio i područje BiH, na kojem je tada

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.