arrow up
natpisnacrkvi.jpg

Masovni pokolj Srba na „Mehinom stanju“ avgusta 1941.

Na Mehinom stanju u vremenu od 30. jula do 14. augusta 1941. godine ubijeno je 7.000 Srba, muškaraca, žena i djece. Samo iz sela: Komesarca, Savić Sela, Bogovlje, Maljevca, Buhače, Crnog Potoka, Glinice, Gojkovca, Šiljkovače, Krstinje, Široke Rijeke, Jagrovca, Svinjice, Ruševice, Delić Poljane, Pašin Potoka, Жrvnice, Kuplenskog i Selišta ubijeno je 4.000 srpskih seljaka. Mehino stanje je zemljište na granici Slunjskog i Kladuškog kotara gdje je pred rat 1941. godine jugoslavenska vojska iskopala protivtenkovske rovove. Njih su ustaše Nezavisne Države Hrvatske krajem jula i početkom augusta 1941. godine iskoristile za masovni Pokolj srpskog naroda s područja kotara Slunja i kotara Velika Kladuša. Srbe su zatvarali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u

ČETNICI IZ PRIJEDORA SPAŠAVALI SRBE IZ LOGORA „CIGLANA“

Nakon ofanzive na Kozaru (10. jun-18. jul 1942.) u ustaškim logorima našlo se na desetine hiljada srpskih civila, najviše žena i djece. Jedan od najvećih logora bio je u Prijedoru. U krugu fabrike za proizvodnju cigle – Ciglana (Prva krajiška tvornica crijepa i zidne cigle Prijedor, podignuta 1926. godine), formiran je „logor na Ciglani“. Kroz taj logor prošlo je oko 14.500 Srba. Zatvorenici su mučeni, ubijani, i umirali od mnogih bolesti. Svako jutro „kupili su one koji su umirali od gladi i tifusa, stavljali ih na takozvani „šprajc“ (plato sa točkovima) i odvozili u nepoznatom pravcu.“ Kakvi su monstrumi stražari bili u logoru, svjedoči jedan od preživjelih logoraša, Dado Stajković:

Kalendar genocida: 23. jul 1941. – Bosanski Petrovac

Ustaše su 23. jula 1941. godine po naređenju jednog zastavnika Poglavnikove tjelesne bojne nepoznatog imena, pokupili iz Bosanskog Petrovca oko 150 Srba pravoslavaca i zatvorili u zatvor. Među njima je bilo ljudi starosti 16 – 80 godina. Odmah nakon toga njima je saopšteno da idu na prisilan rad na otok Pag, te su kamionima transportovani van iz samog grada, gdje su strijeljani. Sutradan 24. jula 1941. godine dovoženi su kamionima uhapšeni Srbi iz sela oko Bosanskog Petrovca i prvo zatvarani u jednu drvenu baraku gdje su mučeni, a zatim po partijama vođeni na strijeljanje, odnosno klanje. Izvor: Grupa autora, Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu, Zbornik dokumenata,

Sveti novomučenici Glamočki i Kulenvakufski molite Boga za nas

Srpska pravoslavna crkva danas obeležava Sabor novomučenika Glamočkih i Kulenvakufskih Saborni praznik ovih mučenika, kao i mučenika dabrobosanskih i mileševskih, ustanovljen je na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve u maju 2005. godine. Sveštenomučenik Simo Glamočki  Sveštenomučenik Simo (Banjac) rođen je 1871. godine u Gornjem Ribniku. Bogosloviju u Raljevu završio je 1893. godine. Od 1894. do 1896. godine bio je učitelj u Ključu i Donjem Vakufu. Sveštenički čin primio je 1897. godine. Služio je u parohijama Smoljani, Kamenu i Glamoču. Zaklali su ga hrvatski klerofašisti , uoči Ilindana 1941. godine u Glamoču. Sveštenomučenik Mirko i novomučenik Novica Glamočki Sveštenomučenik Mirko (Stojisavljević) rođen je u Otišiću kod Sinja u

(DOKUMENTA) Tito zanemarivao zločine Muslimanske milicije nad srpskim narodom, sudili samo onima koji su ubijali komuniste: Slučaj Osmana Rastodera i Rama Rastodera!

“… sa Osmanom Rastoderom mogao (je) sarađivati samo onaj koji čini zla i misli kao Osman Rastoder…” Muslimanska milicija je naziv za paravojne grupacije iz Drugog svjetskog rata, koje su djelovanje pod zaštitom sila nacifašizma na prostoru Bosne i staroraške oblasti, odnosno Sandžaka. Naoružana od strane Njemaca, Italijana ili ustaša, Milicija je tokom rata počinila strašna zvjerstva protiv srpskog pravoslavnog življa. Prema određenim podacima, na prostoru Starog Rasa/Sandžaka, od pripadnika Muslimanske milicije, u periodu od početka rata do kraja 1942. godine, spaljeno je preko 140 srpskih sela. Međutim, poslijeratne vlasti pokretale su sudske postupke isključivo protiv onih pripadnika Milicije koji su se sukobili sa komunistima, ostavljajući tako nekažnjenom ogromnu većinu

Miostrah: Tragom predaka

Bio sam u Miostrahu, a da do pre nekoliko meseci nisam ni pomišljao da ću ikad tamo otići. Ideje za mnoge naše poduhvate začete su u kafani. I za ovaj moj. A povod je bio tekst iz „Pečata“… Piše Miroslav Maksimović Može li strah biti mio? Ne znam, možda i može. Moja majka je, godinu-dve pred smrt, a posle moždanog udara, rekla da oseća da je čitavog života bila u nekom tihom strahu. Od čega? Od ljudi? Rodila se u mestu koje se zove Miostrah. I tu je, u četrnaestoj godini, završila prvi život. Drugi je, do osamdesete, provela, u čudnom strahu, a da nikad više nije otišla tamo. Жivot

Nacisti i ustaše dogovorili progon Srba

Nacistička Njemačka i vlasti ustaške Nezavisne Države Hrvatske, na sastanku u Zagrebu 4. juna 1941. godine, dogovorile su iseljavanje, odnosno protjerivanje, u Srbiju oko 200.000 Srba. Prema demografskim knjigama i nalazima istoričara Vladimira Жerjavića, Srbi su u fašističkoj NDH činili malo više od četvrtine stanovništva – prema službenim podacima iz 1941. godine bilo ih je 1.848.000, od ukupno 6.966.729 stanovnika, ili 26,5 odsto. Protjerivanje srpskog stanovništva sa područja današnje Hrvatske /bez BiH, koja je takođe bila dio NDH/ bio je jedan od segmenata konačnog rješenja “srpskog pitanja”, a druga dva načina bile su likvidacije ljudi i masovna pokrštavanja. U NDH Hitler je uvrstio i područje BiH, na kojem je tada

HAN POGLED – NEOTKRIVENI I NEKAЖNJENI USTAŠKI LOGOR SMRTI!

Prema malom broju dostupnih podataka, može se pretpostaviti da se logor sastojao iz tri dijela: ustaškog vojnog uporišta, sabirnog centra i mjesta na kojem su vršene egzekucije. Izvor: NE ZABORAVIMO – BLOG ; 08. oktobar 2012. NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od značaja za misiju udruženja Jadovno 1941. čak i kada su oni potpuno suprotni njegovim stavovima. FORMIRANJE I LOKACIJA LOGORATokom 1941. godine nova ustaška vlast je u selu Han Pogled, kao važnom strateškom položaju na putu Zvornik-Sarajevo formirala ustaško uporište koje je u nepoznatom periodu ustaške vladavine, između

NDH zločini 1941. godine (Fotodokumentacija Muzeja žrtava genocida)

Na današnji dan počeo genocid

Andrija Artuković je 13. maja 1941. godine dao zeleno svjetlo za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima… Samo u prvih sedam mjeseci ustaške vlasti prekršteno je oko 100.000 pravoslavnih, otvoren konclogor Jasenovac i počele deportacije Srba Ministar unutrašnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ Andrija Artuković je 13. maja 1941. godine propisao “Provedbenu naredbu o ustrojstvu i poslovanju ravnateljstva za javni red”, čime je van zakona stavljeno oko dva miliona Srba i desetine hiljada Jevreja i Roma. Ta naredba iskorištena je kao pravni osnov za genocid koji je uslijedio, a na osnovu nje Srbi su proganjani, ubijani, prekrštavani i protjerivani. Otvoren je koncentracioni logor Jasenovac, ljudi su ubijani bez suđenja i

Đurđica Dragaš: Boli li nas 10. april?

Mi, potomci žrtava NDH, nosimo znak, krst koji se prenosi s generacije na generaciju, ali žig utisnut na srpsku kožu kao da ne boli čitavo srpsko “biće”. Kao da smo ga, kao narod, zaboravili, potisnuli, prekrili naslagama opraštanja. Pomalo zbunjena vremenskim (ne)prilikama objavih juče na Fejsbuku fotografiju voćke čiji su se crveni cvetovi nazirali ispod naslaga aprilskog snega. Koliko je komentar – život je borba– koji sam napisala uz fotografiju, ustvari bio tačan shvatila sam uveče prolazeći kraj istog stabla. Snega više nije bilo, voćka je bila ponovo slobodna, ali cvetovi više nisu bili onako crveni. Njihovi ožiljci svedočili su o nevolji koja ih je tog jutra zadesila. Ranjena voćka

Dobrivoje Vidić: JEDNA NEISPRIČANA ISTORIJSKA PORODIČNA PRIČA

Oslobađanje gradova NDH od partizana. Kako je to izgledalo iz ugla srpskih stanovnika Dervente, Banjaluke, pa i drugih gradova NDH. Posle genocida 1941, ko je ostao živ, posle ubijanja uglednih, odvođenja u Jadovno i Jasenovac, i progona u Srbiju, pada pod zaštitu njemačkog Vermahta i njihovih EK centara od 20. januara 1941. Od tad Srbi, koji su izbjegli u sela, dobijaju pravo da se vrate u svoje kuće. Nemačka Štalova divizija trećepozivaca im to garantuje i pomaže oko useljavanja i izbacivanja ustaških porodica,koje su predhodno useljene od strane NDH, sa rešenjem direktora NDH agencije. Direktor za Banjaluku te agencije što je otimala i na sebe knjižila srpsku imovinu je bio

USTAŠKI TABLOIDI U BOSNI TOKOM DRUGOG SVETSKOG RATA: Da li je ikada veće ZLO štampano bilo gde na SVETU?

Za vreme drugog svetskog rata, Kraljevinu Jugoslaviju su 6.4.1941. napale sile Osovine i prisilile njenu vojsku na kapitulaciju 17.4. 1941. Deset dana pre su u Zagreb ušle nemačke snage, te je istog dana proglašena Nezavisna država Hrvatska. Pobedničke Sile Osovine su odlučile da cela teritorija BiH dođe pod vlast NDH, čiji je poglavnik Ante Pavelić započeo politiku s ciljem eliminacije srpskog stanovništva, koje je uključivalo prisilno prevođenje na katoličanstvo, proterivanje i genocid. Vlast NDH je, s druge strane, muslimansko stanovništvo smatralo Hrvatima islamske vere. Pavelićeva propaganda je radila punom parom.. Muslimansko-bošnjaško stanovništvo u Bosni i Hercegovini bilo je veoma uzrujano uoči ulaska Jugoslavije u Drugi svetski rat. Sporazum Cvetković-Maček od

Obilježene 82 godine od stradanja Srba u Potkozarju

Prošle su 82 godine od ustaškog pokolja 624 Srba među kojima je bilo 208 djece iz Potkozarja kod Banjaluke, nekadašnje Ivanjske i Piskavice. U Hramu Pokrova Presvete Bogorodice u Potkozarju služena je sveta liturgija, a potom i parastos žrtvama masovnog pokolja, koji su pripadnici fašističke NDH počinili u Potkozarju i Piskavici 1942. godine. Ustaše su 5. i 12. februara 1942. godine u Potkozarskim selima Ivanjske i Piskavice ubile 624 srpskih civila, među kojima 208 djece do 15 godina. Ubijeni civili sahranjeni su po svojim dvorištima, tako da nije bilo zajedničkog spomen-obilježja, a pokrenuta je inicijativa da se izgradi spomenik sa imenima svih ubijenih. O ovom zločinu ćutalo se više od

Pokolj nad Srbima 7. februara 1942. godine u Štrpcima kod Prnjavora

Dana 7. februara 1942. godine, gotovo u isto vrijeme dok se dešavao pokolj Srba u selima Drakulić, Šargovac i Motike, u selu Štrpci kod Prnjavora hrvatske ustaše su na najsvirepiji način izvršili težak zločin uglavnom nad srpskim ženama i djecom.  Жrtve su bile starosti od 3 mjeseca do 70 godina. Жrtve su silovane, klane noževima, ubijane tupim predmetima, masakrirane i samo nekolicina je ubijena vatrenim oružjem. U rano jutro 7. februara 1942. godine, po velikoj hladnoći, grupa od stotinu ustaša dolazi iz Prnjavora u centar sela – Glogovac, koji je bio nastanjen njemačkim stanovništvom – folksdojčerima. To njemačko stanovništvo se odmah po okupaciji organizovalo u formacije, naoružalo i počelo sa

Spomenik srpskoj deci u selu Noskovačka Dubrava

Godine 1964, na mesnom groblju u selu Noskovačka Dubrava u opštini Čađavica, Virovitičko-podravska županija (na desnoj obali Drave), podignut je ovaj spomenik deci srpskoj deci iz Potkozarja koja su stradala u ustaškom logoru za žene i decu koji se nalazio u štalama vlastelinskog imanja grofa Draškovića. U periodu rada logora, od avgusta do decembra 1942. godine, preminulo je 69 deteta starosti od 4. meseca do 4 godine. Do 1990. godine obavljane su redovne komemoracije uz učešće predstavnika matične Bosanske Dubice, a obnovljene su 5. decembra 2014. godine. Spisak dece stradale u ovom logoru: Vuković Milja, 4 meseca Bošlić Rade, 18 m. Miljević Gina, 3 godine Vujčić Ratko, 10 m. Vujković

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.