Jovan Mirić: „Ima li mjesta za nas na ovome svijetu“

Zamuknuše i crkvena zvona, noseći širom vaseljene naše posljednje pitanje: ima li mjesta za nas pravoslavne Srbe, ove koji jesmo, ovdje gdje jesmo, na ovome svijetu.

Kuća

Kuću su mi zapalili, i sav je narod u njoj izgorio. U pepelu i ugarcima ostali su mi braća i sestre, majka i otac, rodbina, komšije.  Ja sam jedina ostala u životu.

Kuća je bila drvena, planinska, na četiri vode, sa dvije prostorije. Lako se zapalila i brzo je gorila.

Istjerali su sve nas iz kuća rano ujutro, nenadano, svezali nam svima ruke konopima i dotjerali u našu kuću. Bila je najprostranija. Oko kuće su postavili stražare sa puškama. Sve njih smo poznavali, bili su iz komšiluka: Matko, Josina, Ivica, Vinko… Nisu nosili uniforme. Kad su nas utjerali u te dvije prostorije, onda su kroz prozore i vrata raspalili iz pušaka i mitraljeza po narodu. Ja sam pala pored sestre Koviljke, ispod strine Marte. Metak mi je probio nadlakticu desne ruke.

Onda su donijeli sijena  i nabacali po nama mrtvima i ranjenima. Sijeno je lako planulo. Meni je nagorjela lijeva potkoljenica. U dimu je mirisalo nagorjelo meso.

Jovan Mirić: „Izumi čine ljude sretnim“

Iskočila sam kroz prozor baš na stranu na koju je vjetar nosio dim pa me stražari nijesu brzo spazili. Trčala sam kroz kukuruze dolje ka rijeci. U njenim obalama našla sam malo hlada od jare iz kuće. Poslije, tokom preostalog dijela rata, puno puta sam bježala i krila se po našim planinama. Nekako sam pregurala do kraja.

Imala sam jedanaest godina kad sam pobjegla iz zapaljene kuće. Prošlo je od tada punih petnaest ljeta. Ja tih godina nijesam govorila, ni riječi. Ne znam da li nijesam mogla ili nijesam ni htjela, ne znam doista. Progovorila sam tek ove godine, kad sam rodila sina. Tek tada sam znala da sam izbjegla smrti. I da mogu sa svojim djetetom govoriti maternjim jezikom.

***

Bunar

Najposlije i Savina sila opade i dopušti mi da zatrpam svoj bunar. A nije taj bunar moj, ako ćemo pravo, iako jest u mome dvorištu. Više on pripada mojim komšijama koji su u njemu, evo, već tolike godine. Još od Malog Božića četrestdruge. Od tada je to njihova vječna kuća, od tada ih nijesmo mogli povaditi.

Sad je bunar sasvim presušio. Već sam dotjerao prva kola žute zemlje, ali sam sjeo da malo odmorim prije nego počnem sa zatrpavanjem. Da odmorim i popijem čašicu rakije, za dušu svojih komšija. Vjerujem da će još dvoja-troja kola zemlje biti dosta.

Petnaest godina prođe od rata dok dočekasmo da Sava opadne i bunar presuši. A imao je silan izvor, znala je voda u njemu da se podigne i čak da prelije zidano grlo. Jednom je tako iznijela skroz gore ženske kose i pletenice. A kosti i lobanje nije dizala, ostale su dolje, već u mulju.

Te godine oko Božića poklaše silu naroda našeg. Ustaše iz Jasenovca, neki sa drugih strana, puno njih bez uniformi. Popališe i opljačkaše selo, otjeraše mnoge u Slavoniju, neke u Njemačku. Neke pobacaše žive u ovaj bunar, ne znam ni koliko ih je u nj dospjelo. Neke spališe žive u jednoj kući. I sljedeće godine opet pobiše one koji se povratiše iz Slavonije, koji ne stigoše da pobjegnu u šumu. I ponoviše to i sljedeće godine… Više od četrdeset ognjišta ustaše zanavjek ugasiše, pa onda u mnoge prazne kuće dovedoše njihove iz Hercegovine. Zvali se muhadžeri. Sa njima smo sad u bratstvu i jedinstvu…

Probali smo mi da povadimo komšije iz bunara., ne bi li ih sahranili kako dolikuje. Četrdesetšeste to nekako bijaše. Spušti se tada Simo Bunardžija dolje, ali se brzo povrati nazad. Pade u nesvijest čim ga izvukosmo. Ne mogu se izvaditi, reče kad dođe k sebi, dolje su gnjili ljudi. Veli da je prepoznao dvije-tri glave, one koje su bile pri vrhu.

Onda smo bunar pokrili daskama i tako je ostalo do danas. Svi moji su ga pazili, nijesam ja dao da išta padne u nj, da se išta uz njegovo grlo prisloni, ni lopata ni šta drugo. Nekako je svak gledao da ga zaobiđe, da mu bat koraka u njemu ne odjekne. Nisam ni unucima davao da se blizu njega igraju. Samo dvoje unučića sam dočekao. Rodila ih kćer koju sam jedinu zatekao u životu kad sam se vratio iz Njemačke.

Jovan Mirić: „To ni u snu nismo mogli da sanjamo“

I, eto, krećem sad da zatrpavam bunar, da sahranim komšije.  Da zovem popa jest mi palo na pamet, kako ne bi, ali sam odmah to odbacio. Bio bi to red, ali ne smije se. Neću praviti ni spomenik na bunaru, neću nikakvog obilježja metati. Bolje je tako, kad se već ne smije napisati ni ko je unutra ni ko pobaca žive ljude.

Valjda se to ipak neće zanavjek zaboraviti.

***

Rijeka

Nikoga od tijeh nesrećnika mi nijesmo poznavali. Znali smo samo to da su Srbi, kaʼ i mi što smo. Prve smo gledali kako plove Savom još negdje u junu ili julu četresprve, pa onda u sve većem broju, sve do danas. Dolazili su do naše obale izbliza i izdaleka, od prekoputa sa Granika Jasenovačkog, iz Une, iz Sane, još izdalje. Banijci, Krajišnici, Kordunaši, Posavci… Mi smo silazili obali, ali nijesmo smjeli da ih iznosimo iz vode i saʼranjujemo. Prijetile vlasti. Odgurivali smo ih dužim motkama dalje u vodu, pazeći pritom da ih ne otvorimo, onako nadute i već iznutra sagnjile.

Bili su muškarci, žene, djeca… Plovili su nošeni savskom vodom pojedinačno, u parovima, vezani žicom, porodično. Otac, majka i dvoje djece, vezani žicom, preklani. Majka zaklana, sa djetetom na trbuhu zadavljenim njenim crijevima. Otac, već pocrnio, na njemu dijete zakucano bajonetom. Veće grupe ljudi povezanih u splavove. Na splavu daska, na dasci velikim, jasnim bijelim slovima: SRBI PUTUJU ZA BEOGRAD, PUTUJU NA ROĐENDAN KRALJA PETRA, MESO ZA JOVANOVU PIJACU U BEOGRADU… Latinicom. Naiđe splav sačinjen samo od djece. Na splavu daska, na dasci drvena zdjela. Milan zagazi u vodu i priđe da vidi šta je u zdjeli. Zdjela ekserom zakucana za dasku a u njoj… dječje oči i jajca. Dječake su oslijepili i kastrirali. Nemamo nikakve sumnje da su im i jedno i drugo vadili naživo. I u našem kraju radili su tako, naživo.

Ljudi plove svake godine, rijeka mrtvih Srba pokriva Savu i teče, nizvodno od nas čak tamo dolje do Beograda, i dalje. Lješevi se u gomilama zaustavljaju na obali zapleteni u vrbovom granju, kod panjeva, u zalivima. Kad voda opadne vise po vrbama. Oni u vodi hrane ribe, oni na granama crne ʼtice.

Osveštan spomen muzej u Starom Brodu

U maju četrespete krenusmo čamcem preko, na lijevu obalu, baš u Jasenovac, ne bismo li tamo našli štogođ od odjeće ili obuće. Tamo je bilo magacina, čuli smo. A mi goli i bosi.

Veslom odgurivasmo lješeve u vodi da prokrčimo put. 

***

Jama

Izjutra krenuše da nas istjeruju iz kuća. Samo nas žene i djecu, dođosmo mi na red. Sve naše muške pokupiše prije nekoliko dana i odagnaše nekud. Rekoše da ih prate za Srbiju, a mi smo nekako slutili – i tjerali od sebe te slutnje – da ih je  pobilo.

I nama jutros kazaše da idemo za Srbiju, da nas čekaju kamioni.

Dogone sa raznih strana našeg raštrkanog sela, pritjeruju nas  ka nekakvom zborištu. Dogone Petroviće, Jovanoviće i Boškoviće, dogone Tomiće, Medane i Jednake. Danas je Sveti Ilija, znaju da nijesmo u polju, da nas ovaj svetac drži kod kuća. Pa pritjeruju i Divoseljane, Prebilovčane i Fakovićane, pa gone Banijce, Kordunaše, Ličane i Dalmatince, pa izgone iz kuća po Bosni i Hecegovini, po Srijemu i Slavoniji.

Sakupiše na desetine i desetine ostataka naših familija. Okružiše nas, sve naše komšije. Nemaju uniforme ustaške, a nose puške, sjekire i noževe, pa nas požuruju, viču, psuju, prijete. Жure da obave posao i da nas više ne gledaju na zemlji.

Krenuše nas u koloni. Čim prvo dijete zapišta od žeđi i vrućine, zaplakaše i ostala djeca. Ne daju nam k vodi. Kad nas okrenuše k planini, kaza nam se kud nas gone. K jami. Jedne žene odmah zalelekaše, druge s njima u glas zapjevaše. U to i naši psi zalajaše i ne stajaše, i naši konji zarzaše u štalama, zarikaše naša goveda, zablejaše ovce. Digoše se glasi k nebesima, da se ni dernjava komšija ne ču, iako dušmani vikaše iz sve snage.

Komšije gonitelji plašljivo se obazirahu za sobom.

Naše domaće životinje, naši čuvari i hranitelji, ukućani naši, otimaju se iz štala i sa vezova, da nam se pridruže u koloni. Znaju dobro da je i njima spremljeno što i nama, da i oni dolaze na red.

Prignaše nas k jami.

Stadoše izdvajati familiju po familiju i goniti nad grotlo, pa bacati žive u jamu. Жene, djecu, sve redom. Milka zagrli svoje dijete i s njim u naručju skoči sama u ambis. Stana se zatrča, ote se ustaši, pa skoči i ona. Skoči još žena, neke pošto najprije baciše svoju djecu.

Druge dograbiše hrvatske komšije, dovedoše silom do grotla i gurnuše u jamu. Njihove haljine zalepršaše načas za njima u padu.

Dođe red na malu Milenu, djevojčicu od dvije godine. Ali čim je komšija Jozo dograbi i podiže od zemlje, odjednom se sve nekako zaustavi i ukoči. Zamuknuše krici i jauci iz jame, komšije krvnici stadoše kao skamenjeni, ućutasmo se i mi još neubačeni. Vrijeme kao da zastade na nekoliko časaka. A onda iz jame nešto jeknu, izvi se nekakav huk, možda krik, nešto što nikad ne čusmo do tada.

Jama se oglasi.

Čim glas jame zamuče, krvnik zakorači i užurbano baci malu Milenu pravo u sred otvora. Ali jama je ne htjede primiti u se. Nekakav vjetar duhnu iz nje odozdo, okrete Milenu dvatriput u otvoru, vrati je i izruči meko na stijenu kraj jame. I ne zaplaka djevojčica, ne zadrhta, i ne zovnu majku. Vidjesmo samo kako mirno gleda očima na nas koji stojimo i drhtimo i otimamo se. Gleda bez suza, bez straha, bez čuđenja.

I uze je isti Jozo i baci po drugi put u jamu. I povrati je vjetar opet nazad na istu stijenu.

Kad Milena poče da se uspravlja na noge, skide drugi krvnik pušku s ramena, nanišani i ubi Milenu na stijeni. Priskočiše dvojica, dograbiše je, razjareni kao zvijeri, i baciše je svom snagom u jamu. I odljete dolje dijete.

Ubrzo se svi obresmo dolje, na dnu jame. Ostade nas dosta živih, izlomljenih, ugruvanih, pa i nepovrijeđenih. Jauk žena i piska djece. Djeca bauljaju i traže matere, majke dozivaju djecu. Sabiraju ko ima još koga svog u životu. A sad smo svi ovdje svoji, svi jedne krvi.

Poslije tri dana više nismo osjećali glad, uskoro se naviknusmo i na smrad tijela u raspadanju. Skupljasmo krpama rosu sa stijena da gasimo žeđ…

Jovan Mirić: Bez komentara 2 (slike iz jame Ravni Dolac)

Razmileše se crvi. Gamižu po kosi, ulaze u uši, u nos.

Razaznavasmo kad je dan a kad je noć.

Danju počeše da dolijeću nekakve žute sitne tice, slijeću u ždrijelo skoro do nas dolje i kupe crve po zidovima jame. Gledasmo u te tice kao da su ih anđeli Božji poslali, kao da su duše naših preminulih. Tice nas radovaše svaki put svojom milosnom posjetom.

Noću se hvataše nekakva plava svjetlost u jami više nas. Svaku noć nas je posjećivala. Znali smo da to nije mjesečina, jer nije bilo mjeseca svake noći. I ta svjetlost, svilenkasta i meka, blažila je naše duše. Tješili su nas ovi darovi neba, plava svjetlost noću i žute tice danju.

Najprije pomriješe jadna dječica. Negdje oko desetog dana, skoro u sat sva klonuše i umiriše se. Mi odrasli umirasmo po jedno i po dvoje. Ostade nas nekoliko do kraja. Жivot, Bog ga ne kleo, ne da se, ako i ne znamo čemu se nadamo.

Proboravismo na dnu jame puno i puno dana. Nas pregršt živih. Lako nas izvukoše gore, sve samu kost i kožu. Ali gore odmah svi popadasmo u nesvijest. Ošamuti nas sunce i vazduh, život na zemlji. Odvikli smo se od njega.

Oporavak je trajao nedjeljama i mjesecima. A onda, malo po malo, počesmo da se hvatamo života. Godinama i godinama bezuspješno smo učili kako da se sjećamo naših najmilijih u jami a da ne prizovemo naše strašne uspomene iz nje. I razabrasmo vremenom da naši najmiliji ostadoše zauvijek dolje, pod zemljom, a naši dušmani gore, na zemlji. Bože prosti, s nama u istom svijetu.

I, malo po malo, nas šačica živih čuda ostavismo iza sebe našu jamu i njena čuda.

***

Crkva

Našu crkvu pravoslavnu sagradiše naši djedovi i pradjedovi. U njoj se oni krštavaše i vjenčavaše, pa se i mi u istoj crkvi krstismo i vjenčasmo. Uz crkveno opelo u zemlju nas polagaše.

Sagradiše crkvu glinsku i crkvu kusonjsku i crkvu u Velikoj Kladuši, crkvu u Sadilovcu, Poloju, Švici, Kolariću, Zborištu, Gorićima, Dobrom Selu, Topuskom… Posvetiše je Pokrovu Presvete Bogorodice, Svetom Georgiju, Svetom apostolu i jevanđelisti Marku, Vaskrsenju Gospodnjem, Svetoj Petki, Sv. apostolima Petru i Pavlu, Rođenju Presvete Bogorodice…

I tako bi dugo, dugo. Ne uvijek mirno i bez udaraca, ali nekako snošljivo. Tek kad počeše da pustoše, pale, miniraju i opoganjuju crkvu, nastade drugo vrijeme. Svet preminu u nešto drugo.

A onda nas sakupiše iz naših mirnih sela i silom oružja u crkvu satjeraše. Pa nas poklaše, izbodoše bajonetima, zapališe. Nas zapališe žive.

Jovan Mirić: O spaljivanju živih srpskih žrtava u NDH

I dok naša tela cvrčaše na vatrenim pramenovima, jauk užasa, naša užarena molitva, izvijaše se sa plamenom. A onda zamuknuše naši ugarci od ruku, nogu, rebara, lobanja… Zamuknuše i crkvena zvona, noseći muklom jekom širom vaseljene naše posljednje pitanje: ima li mjesta za nas pravoslavne Srbe, ove koji jesmo, ovdje gdje jesmo, na ovome svijetu.

---

Izvor: STANJE STVARI