Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Masovni pokolj Srba na „Mehinom stanju“ avgusta 1941.

Datum objave: ponedeljak, 27 jula, 2020
Veličina slova: A- A+

Na Mehinom stanju u vremenu od 30. jula do 14. augusta 1941. godine ubijeno je 7.000 Srba, muškaraca, žena i djece.

natpisnacrkvi

Samo iz sela: Komesarca, Savić Sela, Bogovlje, Maljevca, Buhače, Crnog Potoka, Glinice, Gojkovca, Šiljkovače, Krstinje, Široke Rijeke, Jagrovca, Svinjice, Ruševice, Delić Poljane, Pašin Potoka, Žrvnice, Kuplenskog i Selišta ubijeno je 4.000 srpskih seljaka.

Mehino stanje je zemljište na granici Slunjskog i Kladuškog kotara gdje je pred rat 1941. godine jugoslavenska vojska iskopala protivtenkovske rovove. Njih su ustaše Nezavisne Države Hrvatske krajem jula i početkom augusta 1941. godine iskoristile za masovni Pokolj srpskog naroda s područja kotara Slunja i kotara Velika Kladuša. Srbe su zatvarali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši, tamo ih mučili, tukli, hvatali i odvodili nad rovove u Mehino stanje gdje su ih klali, udarali batovima, sjekirama i zatrpavali u već iskopane rovove – grobnice. Organizatori masovnih stratišta kako u crkvi tako i nad iskopanim rovovima bili su: Božidar Cerovski, Vital Baljak, Nikola Rukavina i izvršioci pitomci oružničke dočasničke škole iz Zagreba, te ustaše iz Slunja, Cetingrada i Velike Kladuše.

O tom genocidu – zločinu svjedoče rijetko preživjeli:

Tako Milić Bošnjak, obućar iz sela Maljevca kaže: “Tačno na Ognjenu Mariju 30. jula 1941. godine ujutro rano došle su u naše selo Maljevac ustaše pod komandom Bože Medveda, mlinara iz Maljevca i Jurića Tominca, općinskog načelnika iz Cetingrada. S ovom dvojicom došla su njihova braća i još njih nekoliko. Odmah su počeli hvatati naše ljude. Već prije podne uhapsili su 50 naših suseljana i odveli ih u Cetingrad i zatvorili u općinsku zgradu. Isti su došli i poslije podne istoga dana i pohvatali još 80 Srba – muškaraca. I njih su odvezli kamionima u Cetingrad. Uvečer su ih isprebijane i povezane iz Cetingrada odvezli kamionima na Mehino stanje kraj Velike Kladuše i tu ih pobili i zakopali…”

Kalendar genocida: 30. jula do 14. avgusta 1941.- Masovni pokolj na „Mehinom stanju“ | Spomenik

Branko Pajić, trgovac iz Cetingrada u svojoj izjavi kaže: “30. jula 1941. oko 9 sati došle su u Cetingrad ustaše iz Zagreba i Slunja u sedam kamiona. Moglo ih je biti oko 120. Odmah su otišli u žandarmerijsku stanicu i tamo zatvorene Srbe zlostavljali i tukli kundacima i štapovima. Nakon toga su se razišli po srpskim selima: Maljevcu, Buvači, Pašinom Potoku, Selištu, Ruševici, Radovici i tamo pokupili muškarce u starosti iznad 16 godina. Njih 150 doveli su u 17 sati u Cetingrad i zatvorili u dvorište žandarmerijske stanice gdje su ih strahovito tukli. Čuli su se jauci, jecanje izudaranih i nevinih ljudi. Već oko 19 sati istoga dana potrpali su sve i one koje su prije zatvorili u kamione i odvezli na Mehino stanje gdje su ih pobili…”

Lazo Brkić i Miloš Kovačević iz Maljevca svjedoče: “Upravo kada smo se spremili da žanjemo pšenicu, stigle su ustaše kamionima cestom ispod našega sela. Zaredale su od kuće do kuće i hvatale naše ljude. Prvoga su odvele našeg sveštenika Savu Kojića, njegovu ženu Darinku i više od dvadesetak drugih. Vezali su ih žicom i odveli u kamione koji su čekali s drugim pohvatanim Srbima. Sve su ih zajedno odveli na Mehino stanje i tamo pobili. Čim su ustaše otišle, mi koje nisu uspjeli pohvatati otišli smo da vidimo šta su ustaše učinile. Bilo je strašno gledati leševe poubijanih ljudi, bacane jedne preko drugih u duboke rovove, iskrvavljene i povezanih ruku. Leševi su ostali tako sve do poslije podne, dok nisu ponovno stigli kamioni s ustašama i muslimanima civilima. Ti su muslimani nagrnuli zemlju na pobijene Srbe. Tada je ubijena moja žena Milka Brkić i naše dvoje djece, kćerka Dragica i Ljuba. Pored moje ubijene žene i dvije kćeri bila je tu i moja najmlađa kćerka Bosiljka, unuk Milan od 13 godina, unučica Ranka, kći Dragičina i 6 mojih najbližih komšija.

Ustaše su veći broj muškaraca, žena i djece odveli u Srpsku pravoslavnu crkvu u Veliku Kladušu gdje su ih tukle kundacima i štapovima, a zatim ih odvele u Mehino stanje i poubijale. Žene i djecu nisu ubijale iz pušaka nego su ih klale noževima i umorile maljevima. Najprije su poubijale djecu pred očima majki, a zatim majke. U blizini zločina – rovova našli su se sakriveni i neki muškarci sa ženama koji su čuli užasan jauk i vrisak djece i žena, kako mole da se malo odmaknu jer im je tijesno. Ustaše su zasule žrtve živim krečom i nasuli zemljom. Mi koji smo uspjeli pobjeći, razbježali smo se po Petrovoj gori…”

13517813_1012131955508720_1828303177_o

Hrvat Marko Skukan je ispričao: “Stanujem u kući Joze Šućurevića. Imam što da vidim. Jozo svaku noć dolazi kući oko 23 sata. Ruke su mu krvave do lakata od koljačine u pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši i neće da ih opere nego takav krvav spava. Majka ga kune i preklinje i govori mu: “Stidim se sama sebe i naroda šta sam te u utrobi nosila, rodila i odgajila. Što to radiš od srpskog naroda koji nam nikad ništa nije nažao učinio. Proklet, sine, bio na ovome i onome svijetu.” Jozo šuti, pa kad mu dosadi dobaci: “Šuti, ja mogu i tebe zaklati…”” Čeho Duranović bio je ustaški stražar kod zatočenih Srba u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši. Njegovo svjedočenje zapisao je Đuro Sremac u njegovoj kući u Velikoj Kladuši 1942. godine. Čeho kaže svom kumu Đuri: “Kume Đuro, najgori su naši domaći ljudi. Oni koji su do juče bili najbolji prijatelji sa Srbima, sada su najveći koljači i merak im je zaklati i svoga kuma. Neće se smilovati na njihovu molbu da ih ubiju već muče i kolju. Trbulja molila je ustaše da joj ne zakolju slugu mladu i lijepu srpsku djevojku, ali to nije ništa pomoglo. Na koljenima hodala je ispred njih pred crkvom, ali se nisu htjeli smilovati…”

O pokolju srpskog naroda u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši i na Mehinom stanju svjedoče i sami izvršioci genocida ustaša od kojih navodim samo neke njihove izjave date pred istražnim organima 1945.

Janko Stipetić, ustaša u Zapisniku od 30. maja 1945. godine izjavljuje: “Na području Maljevca pohvatali smo 100 ljudi, a navečer odveli u Kladušu i zatvorili u pravoslavnu crkvu. Išli smo po grupama u crkvu tući uhapšenike kundacima od pušaka i batinama do iznemoglosti. U mojoj grupi išli su tući ovi ustaše: Ivan Vučetić, Mika Puškarić, Janko Obajdin, Marko Obajdin i Ivan Skukan. Tukli smo dok se nismo zamorili tučenjem. Ovako izmrcvarene i onesposobljene ljude lakše smo vezali i trpali u kamione te odvozili u kanale protivtenkovskih rovova u Mehino stanje gdje smo ih poubijali sjekirama i željeznim vatovima. Ja sam ovoga puta ubio 15 ljudi (Srba) sjekirom udarivši svakog dva puta iza vrata, a zatim ga prevalim nogom u jamu…”

Butina Jože Mijo iz sela Cerovca je 28. augusta 1945. godine izjavio: “Krajem jula 1941. godine došla su u Cetingrad dva kamiona u koje se ukrcalo nas 80 ustaša pod komandom Baljka. Otišli smo u Kladušu i odmah počeli hvatati Srbe. Uhvatili smo 150 muškaraca, žena i djece. Potrpali smo ih u tri kamiona i odvezli prema Madžarevu mostu do jednog već iskopanog jarka. Baljak je zaustavio kamion, a mi smo s kamiona skidali pohvatane i vodili ih do iskopanih kanala gdje je Baljak naredio da se ne smije pucati, nego batom tući, tako da se ne čuje. Baljak je pripremio bat s kojim je prvi četvoricu sam ubio pokazujući nama kako treba tući, a tada je predao bat Ivici Salopeku iz Furjana, koji je tukao dok se nije zamorio. Tako su predavali i redali se jedan za drugim dok nije došao red i na mene. Kada je došao red na mene ja sam primio bat od Marka Bunčića Jožinog iz Marindolskog Brda i ubio sam batom tri muškarca i tri žene, koje su bile srednjih godina i jednog dječaka od 13 godina. Tukao sam ih batom u zatiljak glave jer je tako zapovjedio Baljak. Kada smo završili ubijanje sjeli smo u kamione i otišli u Kladušu, a Muslimani su ostali zatrpavati pobijene žene i djecu…”

Nikola Brajdić, ustaša iz Podcetine ispričao je 26. februara 1946. godine: “S nas 34 ustaše iz Cetingrada komandovao je Nikola Rukavina iz Slunja. Pohvatali smo u srpskim selima: Maljevcu, Ruševici, Komesarcu, Grabarskoj i Cetingradu 130 Srba. Zatvorili smo ih u podrum žandarmerijske stanice. Kao stražar ulazio sam s oružnicima i ustašama u zatvor pa smo grabovim štapovima mlatili te zatvorenike. Kad smo ih isprebijali došla su tri kamiona, a mi smo ih onako isprebijane i izmrcvarene strpali u kamione i odvezli na streljanje na Mehino stanje. Mi smo ih ubijali iz pušaka a bosanske ustaše su ih tukle po glavi batovima i po nekoliko udaraca. Kad smo ih potukli bacili smo ih u gotove rovove. Bilo je ljudi (Srba) napola živih. Po završenom poslu vratili smo se u Cetingrad…”

Marica Obajdin Josipova, 30. januara 1947. godine izjavila je: “U ljeto 1941. bila sam kuharica u Slunju i spremala hranu ustašama. Vidjela sam kako dovode Srbe i stavljaju u zatvor, te preko noći vode na ubijanje, a prethodno ih opljačkaju. Jedno jutro uzela sam motiku i otišla da kopam krumpir. Kada sam došla do Lalića gaja vidjela sam tamo jednu ženu koja je sjedila i bila sva izbodena nožem i krvava, a pored nje nalazila se jama u kojoj su ustaše potrpale ubijene Srbe. Ta ženska govorila je nešto, ali je nisam mogla razumjeti. Prišla sam njoj, udarila je dva puta motikom po glavi i ona se skljokala na zemlju i više nije pokazivala znaka života. To je bila Milka Zec iz Zečeve Varoši. Poslije sam nakopala krumpir, povratila se u ustašku zgradu i pričala im kako sam motikom ubila. Dok sam to pričala, ustaše su se smijale i rekle da neka sam je ubila. Poslije je ta žena zakopana u dolini Milke Čavrak…”

Kalendar genocida: 30. jula do 14. avgusta 1941.- Masovni pokolj na „Mehinom stanju“ | Pravoslavna crkva

Mića Bogović je ispričao: “Sutradan poslije polaganja zakletve, 3. augusta 1941. godine došla su dva kamiona i jedan luksuzni auto pred školu Slunj i mi smo se strpali u kamione, a u luksuzni auto sjeli su Baljak Vital i Marko Obajdin. Krenuli smo za Cetingrad, gdje smo se odmorili i krenuli prema Madžarevom mostu. Tu smo raspoređeni po desetinama i vodovima. Ja sam pripao u desetinu Miće Peraka. Baljak i Obajdin su naredili da idemo u srpska sela i da hvatamo sve i koga god uhvatimo da dovedemo u kamion. Krenuli smo u streljačkom stroju i naišli smo na srpsko selo. Tu smo uhvatili dva muškarca i 12 žena i djece. U drugim selima nismo uspjeli jer su Srbi ispred nas pobjegli u šumu. Ove pohvatane smo odvezli i zatvorili u Srpsku pravoslavnu crkvu u Velikoj Kladuši. Prije zatvaranja, oduzeli smo im sve šta su imali kod sebe i povezali ih žicom. Sutradan smo ponovno otišli u hvatanje prema Petrovoj gori.

Toga dana uhvatili smo 80 duša, a pljačkali smo do čega smo došli. Moja desetina uhvatila je 9 do 11 duša, a ja sam s ustašom Nikolom Magdićem i Raušan Nikolom uhvatio jednu familiju od pet duša koje smo predali Baljku s ostalim pohvatanim narodom. Do kamiona s ostalim ustašama pratio sam 35 duša. Pohvatane Srbe strpali smo u dva kamiona i odvezli ih također u Kladušu i zatvorili sa ostalima u njihovu crkvu. Mi pratioci njihovi ostali smo da ih pazimo, a kamioni su se vratili po ustaše. Poslije večere pozvao nas je Marko Obajdin u stroj i odveo nas pred crkvu gdje nas je rasporedio po grupama, u svakoj po pet ustaša koji su po redu išli u crkvu tući zatvorenike. Sa mnom su išli: Nikola Paulić, Nikola Mandić, Nikola Kovačević, Joso Radočaj i Marko Obajdin, koji je komandovao petorici zatvorenika da dođu naprijed i rekao im da legnu na trbuh ispred nas, a nama rekao da otpočnemo iste tući puškama po cijelom tijelu. Naročito je naglasio da ih udaramo po bubrezima i kostima. Ja sam tukao prvoga koji je ležao i imao je oko 30 godina. Udarao sam ga po leđima i po tijelu sve dok sam čuo da je živ. Tako smo ih tukli 15 do 20 minuta puškama i cijevima od pušaka. Nakon toga smo izašli van a drugi su ulazili. Kad se završilo tučom opet smo išli u crkvu da narod povežemo raznim špagama i štrikovima. Prilikom vezanja oduzimali smo sve vrednije što su imali kod sebe, svlačili bolju robu i obuću.

Kad smo narod povezali vodili smo ga iz crkve i slagali u kamione, tako da je prvi red ležao na podu, a drugi sjedio na njima. Kad smo bili gotovi u prvi kamion sjelo je 10 ustaša i odvezli se s tim narodom do mjesta gdje je potučen, a isto tako i drugim kaminom 10 ustaša, među kojima sam bio i ja, zatim Milić Bogović, Marko Obajdin, Ivan Obajdin, Ivica Bišćanin i drugi. Kada smo stigli do jame, izašao sam s narodom iz kamiona, a iz prvog kamiona ustaše su već počele tući narod batovima i bacati u jamu. Kad je prvi kamion ispražnjen, nastavili smo iz drugoga kamiona vaditi Srbe i voditi jami, a ja sam vodio dva čovjeka, četiri žene i jedno dijete. Među njima dvije žene su bile u drugom stanju. Od njih sam ubio jedno dijete, jednog muškarca i jednu ženu koja je bila trudna, sve sa sjekirom po vratu oštricom. Kada smo svoj posao završili, odvezli smo se u Kladušu, a poubijani narod zatrpali su
civili iz okolice Kladuše…”

Ivan Skukan je ispričao: “Kada je završeno hapšenje i ubijanje Srba u Slunju i okolici, otišlo je nas oko 200 ustaša u Cetingrad s natporučnikom Baljkom, a tamo je došao i ustaški satnik Mesić sa 10 kamiona ustaša te su otišli u akciju prema Vojniću, a Baljak i Mesić s Mesićevim autom otišli su kod pukovnika Rolfa u Topusko. Isti dan vratili su se iz Topuskog u Cetingrad, a već je Mujo Mravunac sa svojim ustašama u Cetingradu pohapsio sve mještane Srbe koje su Baljak i Mesić potrpali u dva kamiona i odvezli prema Maljevcu. Baljak je ostao na području Cetingrada, Maljevca, Buvače i Kladuše s ustašama i kamionima. Narod su sa kamionima dovozili u Kladušu, zatvarali u pravoslavnu crkvu, a po noći odvozili na Mehino stanje i tamo ubijali. Muslimani su zatrpavali žrtve nakon završenog posla. Natovarili su dva kamiona sa Srbima iz okolice Cetingrada i uveče ih dovozili do kuće Pere Turkalja u Gornje Taborište gdje su ih ubijali iz pištolja i bacali u pećinu.

Nakon ovog zločina Baljak je ponovo otišao za Cetingrad i postavio Nikolu Rukavinu iz Slunja za zapovjednika mjesta Cetingrad, a Marka Obajdina za zapovjednika Velike Kladuše. Zatim se Baljak vratio u Slunj i pokupio zlatninu i vrednije nekretnine poubijanih Srba u Slunju, spakovao u auto i odvezao se preko Vojnića u Zagreb. Ja sam vozio Baljka i zadržao se u Zagrebu pet dana. Ponovo sam dovezao Baljka u Slunj. Nakon drugog dana našeg povratka iz Zagreba došlo je naređenje od pukovnika Rolfa Dragutina iz Topuskog da se imaju raspustiti sve tzv. divlje ustaše i da se osnuju pomoćni oružnici koji će politički djelovati među srpskim narodom, jer su Srbi otpočeli djelomično s napadima na ustaše…”

Izjave svjedoka i izvršilaca genocida ustaša čuvaju se u Okružnom javnom tužilaštvu Bihać pod brojem K-150/55.

Opširnije vidi: Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 19, Kotar Vojnić u NOR-u i socijalističkoj revoluciji str. 797-822. Mr. Đuro Sremac i Petar Eror: Prilozi za izučavanje masovnog ustaškog zločina na Mehinom stanju 1941. godine.

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.

Vezane vijesti:

Masovna grobnica Mehino stanje

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan odgovor na „Masovni pokolj Srba na „Mehinom stanju“ avgusta 1941.“

vidic kaže:

Petokraka na spomeniku je najveća podvala, jer je to znak Terorista. A borba protiv terorista je dozvoljena svim sredstvima. Jer Partizani su se sami reklamirali da ne poštuju Konvencije i humanitarno pravo, pa ne mogu očekivati naklonost sveta. Zato su žrtve još neodkrivene. TAKO USTAŠE DOBIVAJU SIMPATIJE CIJELOG SVIJETA, JER SU SASIJECALI NAVODNO KOMUNIZAM U KORIJENU.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top