Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Neverovatni su putevi kojima je ovo svedočanstvo o poslednjim danima života našeg dede i pradede stigla do nas, njegovih potomaka.
Mjesto i vrijeme događaja: SFRJ, Tuzla, oktobar 1976.
Zdravo, ja sam Zoran, izgleda da ćemo biti cimeri – reče mladić otvorivši vrata na skromoj sobici u studentskom domu.
Drugi momak, svjetlo smeđe kose i svijetlo plavih očiju pogleda ga prijateljski – Jeste, bićemo cimeri, ja sam Vladimir.
Riječ po riječ i stigoše dvojica novopečenih cimera i budućih prijatelja do porodične istorije.
Obrad, otac moj, bio je momak, kao mi sad, kad su ga ustaše četrdeset prve uhapsile – reče Zoran. Odvedoše ga, oteše iz rođene kuće u Ljubiji. Ubaciše u jedan od stočnih vagona sa ostalim Srbima.
Vezaše mu ruke žicom i tu žicu omotaše oko ruku drugog momka, tako da im se ona onako tanka i oštra usjecala u meso. Vagoni prepuni ljudi… Jauk pretučenih, strah se mogao sjeći nožem, pričao mi otac. Jun mjesec, vrućina, nije se moglo disati. Ljudi bez hrane, bez vode…
Voz stade u Prijedor polju i moj ti Obrad reče – Ljudi, bježimo bolan, pobiće nas!
Sinko moj, što da bježim, nisam ništa skrivio, sigurno nas samo vode na informativni razgovor – reče muškarac od nekih pedesetak godina. Crna kosa slijepila mu se za čelo, znoj mu se slivao niz lice. U njegovim svijetlim očima neka nada i mir čovjeka koji je svoj život živio pošteno, nikom ne čineći zlo …
I neko djetinje vjerovanje da će sve biti dobro, iako mu je niz šake tekla krv iz rane oko zglobova vezanih kao britva oštrom žicom.
Bio je to Simo Ljubanić, mašinovođa iz Ljubije, otac petoro djece – pričao mi moj Obrad, a on i onaj drugi momak iskočiše zajedno iz vagona i potrčaše koliko su ih noge nosile. Ustaše zapucaše, ali snaga i želja za životom dvojice momaka pobijediše zlo.
U tom voz krenu dalje, sve do pakla koje je progutalo nebrojeno Srba, krenu put koncentracionog logora Jadovno.
Taj ti je Simo Ljubanić bio moj djed po majci. Ubiše ga ustaše. Ne znamo mu za grob – reče Vladimir.
Mjesto i vrijeme događaja: Srbija, SENTA, 22. April 2026.
Vladimir, jedan od studenata, moj je ujak, mamin mlađi brat. On i momak čiji je otac pobegao iz vagona u junu 1941. godine, bili su cimeri u Studentskom domu u Tuzli.
Neverovatni su putevi kojima je ovo svedočanstvo o poslednjim danima života našeg dede i pradede stigla do nas, njegovih potomaka.
Ovu priču posvećujem Simi Ljubaniću, Srbinu i čoveku koji je svoj život živeo časno i pošteno. Zahvaljujući Muzeju žrtava genocida u Beogradu, saznala sam da je on ubijen u zloglasnom koncentracionom logoru Slana na ostrvu Pag.
Ne zna mu se za grob.
Milka, njegova žena, a moja prababa i Natalija, jedna od njihovih pet kćeri, ubijene su 1942. godine tokom neprijateljske ofanzive na Kozari.
Klanjam se njihovim senima. Mir i spokoj njihovim dušama.
Da se nikad ne zaboravi.
Svjedočila Gorjana Stojković, Srbija
