Kada čitam Pogovor u knjizi „Srebrenica: falsifikovanje istorije“[1]on zvuči proročanski: „Oni se zato neće upuštati u raspravu povodom ove knjige koju bi, da mogu, najradije zabranili a autore poslali u koncentracioni logor za ‘negiranje’ njihovih propagandnih fabula. Po oprobanom receptu, umesto da izađu na intelektualni dvoboj pokušaće da ćutnjom prekriju činjenice i argumente koji su ubitačni po njihove tvrdnje.“ Ispostavilo se da „mogu“ da je zabrane, i u BiH to su već učinili. Prvi deo našeg proročanstva je ispunjen. Drugi deo ostvario se (potencijalno) 10. jula kada je Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, orvelovska organizacija za represiju ljudskih prava na čelu sa Sonjom Biserko, uputio zahtev da „novoizabrani

Nikola Živković: Reč na promociji knjige „Masakr u Srebrnici“ Edvarda Hermana, u Ruskom domu, u Beogradu, 9. aprila 2012. Knjiga koja je povod za naš večerašnji okrugli sto zove se „Masakr u Srebrenici“ od profesora Edvarda Hermana i grupe autora, koji uglavnom dolaze sa anglosaksonskog govornog područja. Njima je zajedničko to da su se, imam utisak, podrobno i temeljno bavili srebreničkim događajima. Stekao sam utisak da je te istraživače ujedinila želja da se ustanovi istina. Očevidno je to bio njihov glavni motiv da se prihvate spomenute nimalo zahvalne teme. Nikada nije bilo lako pisati protiv propisane i jednom zasvagda „odozgo“ utvrđene istine. U dodir sa ovom temom došao sam veoma

Hakija Meholjić, jedan od protagonista filma „Srebrenica – izdani grad“ izjavio je da, iako film još nije gledao, stoji iza svake riječi koju je izgovorio tom i svakom drugom prilikom o temi izdaje Srebreničana. Ovaj film izazvao je žestoka i negativna reagovanja bošnjačko-muslimanske dijaspore, ali i njenih diplomatskih političkih krugova, a najviše bure izazvale su riječi baš ovog Srebreničanina koji je, pored ostalog, prenio sadržaj razgovora o sudbini Srebrenice koji je sa delegacijom iz tog grada imao kod muslimanskog lidera Alije Izetbegovića. „Kod Alije smo bili u septembru 1993. godine. O tome zna i srpska vojska, a nismo otišli tek tako, već u organizaciji Unprofora, helikopterom. Zbog naše posjete Izetbegoviću

Pišu Aleksandar Pavić i Stefan Karganović Veliki deo istine o ratnim događanjima u Srebrenici još uvek nije  utvrđen. U interesu je međunarodnih faktora i mnogih lokalnih igrača da te činjenice nikada ne budu razjašnjene da bi se prikrila njihova vlastita odgovornost i da bi se lažna konstrukcija događaja mogla koristiti kao moćan politički instrument za ucenu Srbije i Republike Srpske i kao sredstvo za demoralizaciju srpskog naroda u celini Bliži se 11. juli, godišnjica ulaska srpskih snaga u Srebrenicu 1995. godine. Iskustvo govori da će, kao i svake godine, na taj datum, kao i uoči njega, građani Srbije – (i skoro celog eks-Ju prostora) biti izloženi baražnoj paljbi propagandnih tvrdnji

BANjALUKA, 25. MARTA – Republički centar za istraživanje ratnih zločina u dosadašnjim istraživanjima došao je do saznanja da se proteklih godina manipulisalo brojem poginulih i nestalih Bošnjaka u julu 1995. godine u regiji Srebrenica, rekao je Srni direktor Centra Janko Velimirović. Velimirović je istakao da to potvrđuju brojna dokumenta, saznanja i izjave, među kojima je i stenogram sa sjednice Predsjedništva takozvane Republike BiH koji je danas objavio „Pres“, a u kojem se navodi da su Alija Izetbegović i Haris Silajdžić iza zatvorenih vrata priznali da je u Srebrenici poginulo 3 000 ljudi. Prema njegovim riječima, kada se shvatilo da je ta brojka, koja je približno tačna, nedovoljna da se postignu