Predsjednik Udruženja Konjičana Republike Srpske Zoran Pologoš izjavio je da je Haris Silajdžić obilazio logore za Srbe u Konjicu i dobro znao šta se tamo dešava. „Ovdje je sve jasno. Haris Silajdžić i Alija Izetbegović su, prema svjedočenjima mnogih logoraša, ne samo znali za logore i zločine, nego i potpisivali odluke o osnivanju tih logora. Obilazili su ih“, rekao je Pologoš za „Glas Srpske“. On je istakao da je dokaz da je Silajdžić sve znao i to što je potisao naredbu o razmjeni preostalih zatvorenika 6. oktobra 1994. godine kada je razmijenjeno 166 srpskih logoraša. Pologoš smatra da ima dovoljno neoborivih dokaza, te da je na potezu Tužilaštvo BiH. „Mi

Ratnom predsjedniku Vlade i ministru inostranih poslova tzv. Republike BiH Harisu Silajdžiću prijeti optuženička klupa, zbog odgovornosti za ratne zločine u Konjicu. Silajdžić je znao i potpisivao odluke o osnivanju logora i sabirnih centara na području Konjica, u kojima je bilo zatočeno oko 2.000 srpskih civila i vojnika, dok ih je 36 u logorima ubijeno. To je navedeno u izvještaju koji je Tužilaštvu BiH dostavila Policijska uprava Trebinje. http://arh3.rtrs.tv/arhiva/2018/09/06/tvclip030436.mp4 Konjic je bio jedno od najkrvavijih poprišta ratnih zločina nad srpskim stanovništvom, a brojnim prijavama protiv konjičkih zločinaca, dodata je i ova protiv Harisa Silajdžića koji je, kako se navodi u izvještaju, za sve morao znati, a neke odluke je lično

U Trebinju je premijerno prikazan dokumentarni film o najmlađem poginulom borcu Trebinjske brigade Aleksandru Masleši pod nazivom „Suze govore istinu“, trebinjskog novinara Nebojše Kolaka. Film traje 67 minuta i govori o šesnaestogodišnjem dječaku koji je napustio dječačku igru i školu, uzeo pušku i otišao na prvu liniju hercegovačkog fronta da brani otadžbinu. U filmu govore njegovi roditelji, sestra i djed. Kolak je istakao da je na dječaka poseban pečat ostavio devedesetpetogodišnji djed Rade. „Nemoj mi zamjeriti što plačem, jer suze govore istinu“, prisjetio se Kolak Radovih riječi, zbog čega se i odlučio za ovaj naziv filma. Govoreći o uspostavljanju kontakta sa porodicom Masleša, Kolak je rekao da mu je za

Spuštanjem cvijeća u rijeku Bunu i služenjem parastosa u Staroj crkvi u Mostaru danas je obilježeno 26 godina od egzodusa Srba iz doline Neretve kada je nestalo 431 lice srpske nacionalnosti, protjerano više od 30.000 Srba i uništena sva srpska imovina. Na današnji dan 1992. godine zapaljena je i Saborna crkva Svete trojice u Mostaru, tada najveća pravoslavna bogomolja na Balkanu, a nakon toga i svi pravoslavni hramovi u dolini Neretve. Obilježavanje je organizovala Organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Nevesinje, koja ujedno obilježava i Dan nestalih istočne Hercegovine. Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Nevesinje Aljonka Dželetović rekla je da se 1992.

U Bradini je danas liturgijom i parastosom u Crkvi Vaznesenja Gospodnjeg, te polaganjem vijenaca na spomen-obilježje u porti, obilježeno 26 godina od zločina koji su nad Srbima u ovom konjičkom selu počinile muslimanske i hrvatske snage. Liturgiju i parastos služio je iguman Danilo iz manastira Žitomislić. U Bradini je na najbrutalniji način 25. maja 1992. godine ubijeno 48 srpskih civila, a preostali su odvedeni u logore ili protjerani, njihova pokretna imovina opljačkana, a kuće i Crkva Vaznesenja Gospodnjeg zapaljeni i srušeni. U logorima su život izgubila još 22 stanovnika Bradine, dok se za pet još traga. Preživjeli raseljeni Srbi iz Bradine svake godine u maju dolaze iz svih dijelova Republike

Danas je odata počast za 383 srpske žrtve, stradale tokom rata u opštini Konjic. Oko sedam hiljada Srba koji su prije rata živjeli u Konjicu, raseljeno je širom svijeta. Konjičani su svojim mrtvima odali poštu u Gacku, gdje je prije dvije godine izgrađen zajednički spomenik za civile i borce. Na mermeru uklesana 383 imena. Među njima djeca, žene, starci, žrtve logora Čelebići i Musala, borci, pripadnici Druge hercegovačke lake pješadijske brigade. Konjic je jedna od najstradalnijih opština za srpski narod, gdje su u masovnim zločinima ubijane kompletne porodice. „Ubijen mi je otac, stric, brojna rodbina, a evo hvala Bogu mi živi se okupljamo savke godine da ih se sjećamo, upalimo svijeće“,

Njegovo preosveštenstvo vladika zahumsko-hercegovački Grigorije rekao je da Bradina, mjesto nezapamćenog stradanja Srba, treba da bude vječita opomena i podsjetnik da niko nikada više ne smije dozvoliti da ovom zemljom zavladaju mržnja, osveta i strah. On je rekao da „jedino što rat ne može i što nikada nije mogao a to je da ugasi srce u kojem obitavaju Bog, pravda, istina, mir i dobrota“. „Svaki čovjek u BiH koji je prognan iz zavičaja, kome je srušen dom, kome je ubijen otac, brat, sestra, kum, prijatelj, neka zna da je najvažnije što ljudi mogu sve oteti jedni drugima, ali srce i ono što nam je u srcu ne mogu uzeti. Iz